OTKAKO je Marcelo Brozović postao jedan od najbitnijih igrača milanskog Intera, pridruživši se time Luki Modriću, Ivanu Rakitiću i Mateu Kovačiću u priči o elitnim veznjacima, hrvatska javnost ne prestaje brujiti o tome da je upravo vezna linija hrvatske nogometne reprezentacije najbolja na svijetu.

Taman u to vrijeme kada je Brozović bio u procesu potvrđivanja svoje vrhunske kvalitete u klupskome nogometu, dogodila se Rusija 2018., gdje je Hrvatska na čelu upravo sa spomenutim veznjacima ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti i time otišla u besmrtnost. Rakitić se nakon turnira umirovio, a Kovačić, koji je u međuvremenu postao prvotimac Chelseaja, zamijenio ga je i narativ o najboljoj veznoj liniji svijeta se nastavio.

Međutim, Hrvatskoj su se prije, tijekom i poslije turnira u Rusiji, pa sve do danas, događale utakmice poput one s Marokom, kada se mučila protiv nekoliko razina slabijeg protivnika, a veza u tim trenucima nije uspijevala preuzeti kontrolu utakmice i dovesti loptu u protivničku trećinu terena.

Tomislav Stipić je jedan od prvih trenera i analitičara hrvatskog javnog prostora koji nisu dali politički odgovor bez ikakvog razmišljanja. Nije se složio s tezom o najboljoj vezi svijeta te je načeo razlog spomenutog problema koji se javio protiv Maroka, ali i koji bi, ako ne bude adekvatnih modifikacija, mogao biti veliki problem i protiv Kanade.

Problem s prvom fazom izgradnje napada

Modrić, Kovačić i Brozović imaju ogromne uloge u najboljim klubovima svijeta i bez ikakve dileme, gledajući čistu individualnu kvalitetu izvan timskog konteksta, radi se o jednoj od najboljih veznih linija svijeta. Međutim, da bi se dublje zašlo u izvor problema zbog kojeg ova trojica zajedno ponekad ne rade ono što svi od njih očekuju, mora se krenuti od posljednje linije hrvatske reprezentacije.

Prije pojave Joška Gvardiola glavni problem reprezentacije bila je gradnja napada iz posljednje linije. Dejan Lovren i Domagoj Vida nisu imali tehničke kvalitete da bi to sami iznijeli, a prilično konzervativni bekovi pri tome nisu pomagali. Gvardiol je svojim karakteristikama dobar dio tog problema sam riješio, no protiv odlično organiziranog presinga taj problem se i dalje može javiti.

Lovren je protiv Maroka odigrao sjajnu defenzivnu utakmicu, ali se na prste mogu nabrojati njegova dodavanja prema naprijed, pa je Maroko presing usmjeravao prema Gvardiolu i tako odsjekao jedinu opciju progresije iz posljednje linije. U tom trenutku, da bi stoperi iznijeli loptu sa svoje polovice, morali su joj pomoći veznjaci, a tada smo mogli vidjeti problem njihove kompatibilnosti i navika.

Navike vezne linije

Svoj trojici se tada javlja instinkt da se upravo oni trebaju spustiti nisko i pomoći stoperima. Sva trojica to rade u klubu i pri tome su vrlo uspješni. Elita su prema svim parametrima vezanim za progresiju lopte prema naprijed. Kovačić to najčešće radi driblingom, Brozović dugim loptama, a Modrić na nekolicinu načina.

Međutim, kada se sva trojica istovremeno spuste vrlo nisko, između njih i napadačke linije ostane krater od 30 ili 40 metara praznog prostora u kojem nema nijednog suigrača koji bi prihvatio dodavanje.

Time Hrvatska, uz dva stopera, tri veznjaka i barem jednog beka, ima minimalno šest igrača iza lopte i dozvoljava protivniku da vrlo lako udvoji napadače koji će, kada eventualno sve ostale opcije postanu nedostupne, pokušati primiti neku napamet nabijenu dugu loptu.

Kovačić, Modrić i Brozović zbog toga po svojim karakteristikama nisu kompatibilni koliko se za njih inherentno smatra, a zbog svojih su imena ziheraška opcija protiv slabijih protivnika. Količina kontrole posjeda i progresije lopte prema naprijed koja se od tog trojca očekuje zapravo napravi kontraefekt, pa Hrvatska izgubi pristup protivničkoj polovici i postaje sterilna.

Kako to rade druge reprezentacije

U takvoj postavi vezne linije sva tri veznjaka žele biti plejmejkeri u prvoj i drugoj fazi napada u 4-3-3 formaciji. Takvo nešto vrlo rijetko funkcionira na bilo kojem nivou. Bez izrazito ofenzivnih bekova, kojima bi momčad mogla utjecati na igru visoko u protivničkoj polovici, često se u toj formaciji nailazi na probleme na koje nailazi hrvatska vezna linija.

Druge reprezentacije slične probleme rješavaju na različite načine. Primjerice Španjolska, koja također igra u 4-3-3 formaciji, kada se nađe pod visokim presingom, ne spušta sve veznjake i bekove nisko. Jedan i dva veznjaka mogu se spustiti pomoći stoperima, ali treći uvijek ostaje u međuliniji kako bi mogao primiti loptu na protivničkoj polovici.

Pedri i Gavi visoke su osmice i savršeni su za taj zadatak, dok Thiago Alcantara u takvoj postavci uopće nije potreban. Njemačka zbog toga uopće ne igra u 4-3-3 formaciji, već se u obilju elitnih centralnih i zadnjih veznjaka sličnima hrvatskim (Kimmich, Gündogan, Goretzka i donedavno Kroos) uvijek odlučuje samo za dvojicu u formaciji 4-2-3-1, a treći veznjak je redovito ofenzivnija desetka.

Slično vrijedi i za Francusku i Brazil. Za njihove trenutne vezne linije vjerojatno nitko na svijetu ne bi rekao da su individualno bolje od hrvatske, ali kombinirajući različite profile i uloge igrača ovisno o kontekstu utakmice, zbroj vrijednosti njihovih veznih linija, sastavljenih od igrača koji se kvalitetama nadopunjuju, bit će puno veći nego zbroj čistih individualnih kvaliteta pojedinaca.

Kanada će ponovno testirati kompatibilnost hrvatskog veznog reda

Spomenuti problemi u igri Hrvatske javili su se protiv Maroka, koji je odigrao samo solidnu utakmicu u fazi obrane, konkretno u presingu. Ako je suditi prema utakmici Kanade protiv Belgije, Hrvatsku u nedjelju očekuje još teži ispit.

Hrvatska si je, doduše, većinu problema stvorila sama, pa bez promjena u početnih 11 izbornika Zlatka Dalića u odnosu na Maroko, ili barem u podešavanju uloga određenih igrača, isti problemi mogli bi se ponovo javiti, ali još u većoj mjeri. O potencijalnim rješenjima smo već ranije pisali, a posebno se to odnosi na trojac u veznoj liniji.

Iako se teza da oni čine najbolji vezni red na svijetu može braniti na račun njihove individualne kvalitete, svaka utakmica poput Maroka, u kojoj Hrvatska ne može kontrolirati sredinu terena, argument je protiv te teze, a svaka sljedeća, uključujući današnju, test je njihove kompatibilnosti.