ROBERT PROSINEČKI danas slavi 53. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo priču Branislava Kovača objavljenu u časopisu Ćao 1991. godine pod naslovom "Paganini s Marakane" o prvim godinama hrvatske nogometne legende u Crvenoj zvezdi nakon što ga je Ćiro Blažević otpisao u Dinamu.

S 18 GODINA dohvatio je krov nogometne Europe. Dohvatio je nogometno nebo. Pogled s krova svijeta nije ga promijenio. Naprotiv, Robert Prosinečki je 1987. godine u Čileu proglašen najboljim mladim nogometašem na svijetu. Priznanje koje prije, a ni poslije njega nitko od Jugoslavena nije ponio.

A da bi dotle stigao, morao je prvo postati jedinstven u nekim elementima nogometne igre ovdje, kod nas. A Robi je jedinstven u mnogočemu.

Ovaj novinar imao je tu sreću da se našao u uredu Velibora Vasovića (tada šefa stručnog stožera Crveno-bijelih) kada je Robert Prosinečki prvi put kročio na Marakanu i bio poslan Vasoviću da mu ovaj objasni plan rada u novom klubu.

Poslije uljudnog kucanja na vratima ureda pojavio se vižljasti, plavokosi mladić, rumen u licu, i obratio se Vasoviću sljedećim riječima: "Poslali su me vama da mi..."

Vasović ga je očinski, očigledno vidjevši da se "mali" sav trese od treme, pomilovao po obrazu i rekao: "Idi dolje, to ti je u prizemlju, javi se Stoletu ekonomu, uzmi opremu i priključi se onima na terenu, koji su već istrčali na trening. I zapamti: ponašaj se komotno, kao u svojoj rodnoj kući!"

Ako ga je Ćiro otpisao, mora da je odličan

Kad je Prosinečki napustio ured, Vasović mi je rekao:

"Ovo je neki mali iz Dinama, kojeg je Blažević, navodno, neopravdano otpisao. Radi se, opet navodno, o velikom talentu. To je sve što znam o njemu. Nisam ga još nijednom gledao, vidio na treningu ili utakmici."

"Kako se zove", pitao sam tad Vasovića.

"Ako mi vjeruješ, ni to ne znam?!"

Nekoliko trenutaka kasnije, završavajući priču o tek pristiglom neznancu u jato Crvene zvezde, Velibor Vasović vrlo duhovito je primijetio:

"Ali ne sekiram se da neće 'mali' uspjeti. Zapravo, uspjet će sigurno jer ga šalje Ćiro Blažević. Sve što je od Blaževića otpisano, to je kvaliteta - boli glava. Evo, tako nam je kao neperspektivnog poslao Boru Cvetkovića, igrača o kojem sad umnogome ovisi igra Crvene zvezde. Dakle, da zaključimo: Od Blaževića je - odlično je! I to bez provjere!"

Ni nekoliko dana kasnije navijači Crvene zvezde, koji redovno dolaze na treninge, nisu znali tko je taj plavokosi mladić koji nepogrešivo šalje lopte kamo god naumi. Kasnije su saznali da je iz Dinama došao na probu... Ali ime mu još nisu znali. Smatrali su da to i nije toliko bitno. Koliko je njih tako došlo i prošlo, a da im se nikad ne sazna ime i prezime...

Međutim, Velibor Vasović se već poslije nekoliko treninga uvjerio da se radi o velikom nogometnom potencijalu. I, što je bilo vrlo važno, vrlo hrabro i odvažno, vođen nepogrešivim instinktom, pružio mu je šansu - odmah! Na prvoj utakmici Crvene zvezde, među 11 najboljih, našlo se mjesta i za otpisanog anonimnog nogometaša zagrebačkog Dinama!

O tim već pomalo zaboravljenim danima Prosinečki danas, okružen slavom i novcem, zavaljen u fotelju kluba na Marakani, s odavno preležanim bolestima pridošlice, priča bez dlake na jeziku:

"Rekao sam tad sebi: 'Roberte, ovo ti je biti ili ne biti!' Radio sam više od ostalih, trčao kao lud, jer sam znao da samo tako mogu opstati, a kasnije i uspjeti. U tim naporima puno mi je 'pomogao' Ćiro Blažević, koji je rekao da neću uspjeti u nogometu. Inat i velika želja da svima koji nisu vjerovali u mene dokažem suprotno učinili su da ubrzo postanem prvotimac naše najbolje nogometne momčadi."

Morao je trčati dvostruko više od ostalih

Otpija hladnu Coca-colu i, dok ga promatram, u njemu ne mogu prepoznati ni djelić od onog uplašenog, stidljivog, u licu zarumenjenog osamnaestogodišnjaka koji se pojavio prije tri godine, prvi put na Marakani, na vratima šefa stručnog stožera nogometnog pogona Crvene zvezde. To je sad sasvim drugi Robert Prosinečki, koji je svjestan svega što ga okružuje, a najviše svoje nogometne cijene. No, to mu ni najmanje ne smeta da i ovog trenutka istakne:

"Bilo bi vrlo nepravedno da, kad se radi o mom nekom uspjehu u crveno-bijelom dresu, ne spomenem i oca Đuru i njegove savjete. Stalno mi je govorio da moram igrati duplo bolje od ostalih, trčati više od ostalih, biti discipliniraniji od ostalih jer sam u Zvezdu došao onako, džabe, na probu, a svi koji su pristigli kasnije dobili su grdne pare, pa će uvijek biti lakše skloniti mene nego nekog od pristiglih asova."

Sada, kada je Prosinečki ušao u sazviježđe jugoslavenskih nogometnih asova, evidentno je da je poslušao očev savjet. A otac Đuro, rođeni Zagorac koji se u Njemačkoj kao gastarbajter oženio Čačankom Emilijom, čim je uvidio da mu prvo od troje djece pokazuje interes za nogomet, upisao ga je u pionire Kickersa kad je mališan imao samo šest godina. Kada je Robi napunio deset godina, glava obitelji odlučila je da se, zbog njega - samo njega - vrate u Zagreb i upišu ga u pionire zagrebačkog Dinama.

O tome nam Prosinečki senior kaže: "Sigurno se nikad ne bismo vratili iz Njemačke da nije bilo Roberta. On toliko voli Jugoslaviju da jednostavno ne može ni zamisliti da živi izvan nje!"

Jugoslavija ispred bilo kojeg pojedinca

A da je patriot, Robert pokazuje na svakom koraku. Od Čilea, do Vilniusa, pa do Mundijala '90. u Italiji ostao je s državnim grbom u srcu. Kad su ga novinari u Italiji pitali da prokomentira mišljenje mnogih nogometnih stručnjaka kako je zapostavljen i da, po njihovom mišljenju, jugoslavenski izbornik Ivica Osim malo koristi njegovo nogometno umijeće, Robi je odgovorio:

"Bitno je da se svi bore, izgaraju i da Jugoslavija zauzme što bolji plasman. A tko će od nas igrati, puno je manje važno jer Jugoslavija je simbol svih nas i tu pojedinac nikako ne bi trebao tražiti da bude ispred, da on bude važniji od kolektiva, od reprezentacije..."

Ovakvog momka poželio bi svatko, pa, naravno, i Maksimir i ljudi iz Uprave kluba koji su ga tako lako "ispustili". Zato se često, doduše neslužbeno, govori o povratku Roberta Prosinečkog u Zagreb. Što on kaže na to?

O povratku u Dinamo

"Od toga nema ništa! To su puste želje pojedinaca, a često i insinuacije pojedinih novinara, koji na taj način 'pale' navijače. O mom eventualnom prelasku u Dinamo najbolje je rekao Velimir Zajec, direktor kluba, čovjek kojeg inače izuzetno cijenim. Zeko je rekao, otprilike, ovo: 'Sumnjam da bi se Džajić odrekao takvog asa. To se iz ruku ne ispušta. A Zvezda, kao veliki klub, to dobro zna. Zato od dolaska Prosinečkog uistinu nema ništa...'"

Mi bismo na ove riječi nekad velikog hrvatskog nogometnog asa samo dodali: Ne treba zaboraviti i smetnuti s uma ni to da će Robi sada u dužem periodu biti "alfa i omega" Zvezdine igre. Upravo ono što je, do ove sezone, bio Dragan Stojković Piksi.

Međutim, Piksi je bio i kapetan momčadi, što je Robiju uskraćeno jer, kao što je poznato, od ove sezone novi kapetan Zvezde je Stevan Stojanović. Može li to poljuljati ličnost "Paganinija s Marakane"?

"Ne! A i zašto bi? Pa, kapetanska traka je u pravim rukama. Dika je divan, i kao čovjek i kao sportaš. Uostalom, ona je dodijeljena na najdemokratskiji način. Mi igrači, među sobom, tajnim glasanjem, izabrali smo novog kapetana. A znate li za koga sam ja glasao? Za Stevana Stojanovića! Mislim da je to zaista najpravednije. Dika je u Zvezdi još od pionira. A, što se mene tiče, potpuno sam zadovoljan što ću na terenu zamijeniti Piksija. Odnosno, što preuzimam njegovu ulogu, dobivam više slobode i kretanja po terenu."

Na kraju ove priče o Robertu Prosinečkom želimo istaknuti jedan detalj koji je Robi - dok smo se intenzivno družili da bi ovaj tekst sad bio pred vama - često potencirao kao obavezu da to unesemo. Ispunjavamo mu tu želju s velikim zadovoljstvom.

"Posebno mi je milo što u ovoj političkoj situaciji u kojoj živimo u Zvezdinom 'Kvartetu za Europu' ima jedan Crnogorac (Savićević), jedan Makedonac (Pančev), jedan Srbin (Belodedić) i Hrvat (Prosinečki). Dakle, Jugoslavija u malom."

Razlika između Zvezde i Dinama

O razlici između kluba u kojem sad igra i u kojem je stekao punu nogometnu afirmaciju te kluba u kojem mu je, ipak, na neki način ostalo srce, Robi kaže:

"I Dinamo je bio dobro organiziran klub. Ali, istine radi, u Zvezdi sve funkcionira kao mašina. Više se brine o igračima, obilježi se svaki rođendan, svaki lijep događaj. Sve su to sitnice - ali one život znače. Svi su mi pomagali, iako sam bio samo došljak, dečko koji obećava. Ne znam kako bih izdržao da uz mene nije bio tako moćan klub kao Crvena zvezda... Nostalgija je bila velika. Ne znam kako bih izdržao da uz mene nisu bili Milan Simeunović i masažer Miša Vukumirović, također tek pristigao iz Vinkovaca. Uz druženje s njima i uz cjelokupnu mašineriju Crvene zvezde, sve je išlo daleko lakše, nostalgija je prošla kao najobičnija gripa ili prehlada."