PRIJE početka nove sezone među većinom navijača Arsenala postojao je konsenzus da će za uspješnu kampanju biti dovoljan povratak u najbolje četiri ekipe Premier lige, odnosno mjesto koje na kraju sezone vodi u Ligu prvaka.

Ne bi to bio veliki iskorak u odnosu na prošlogodišnje peto mjesto, no kada se stvari stave u kontekst zadnjih pet godina, koliko crveni dio sjevernog Londona nije vidio Ligu prvaka, racionalno je bilo oprezno postaviti očekivanja i tražiti napredak korak po korak.

Međutim, nakon četvrtine sezone Arsenal se nalazi na prvom mjestu engleskog prvenstva te barem za sada izgleda kao jedina ekipa koja bi mogla konkretno ugroziti branitelja naslova - stroj Pepa Guardiole. Očekivanja navijača su se počela revidirati, a priča se piše sama - može li Mikel Arteta, bivši Pepov učenik, nadmašiti učitelja?

Strpljivost Uprave

Još prije početka Artetine trenerske karijere nije bilo dileme o tome kakav će stil nogometa gajiti Bask. Suradnja s Guardiolom to je potvrdila te je pod njegovim palicom naučio koji su sve koraci potrebni da bi se implementirao sustav nalik Barceloni i Manchester Cityju.

Po dolasku na klupu Arsenala Arteta je, unatoč upitnom kadru, od starta inzistirao na postulatima Pepovog pozicijskog nogometa i zbog toga je naišao na hrpu problema koje je rješavao putem - od nedovoljno kvalitetnih igrača, koji nisu ispunjavali taktičke zahtjeve, preko "prezelenih" klinaca, do neposlušnih preplaćenih zvijezda.

Međutim, Arteta ni u jednom trenutku nije odustajao od naučenih principa, a Uprava je pri tome nekolicinu puta stala iza njega. Prvo kada je zbog narušavanja atmosfere u svlačionici trebalo potjerati dva najplaćenija i vjerojatno najbolja igrača ekipe - Mesuta Özila i Pierre-Emericka Aubameyanga.

Zatim kada je na početku prošle sezone nakon tri kola imao nula bodova uz gol-razliku 0:9 i treći put kada je ljetos zatražio nekoliko konkretnih pojačanja. Artetin plan je oduvijek bio jasan, a strpljivost Uprave je napokon počela davati plod kad je iskorak postao nužnost.

Jedan igrač ogledni je primjer Artetinog uspjeha

Koliko je velik put prešao Arsenalov kadar od trenutka kada je Arteta sjeo na klupu, pokazuje činjenica da je samo Granit Xhaka preživio čistku. Jedini je igrač koji je i tada i danas standardni prvotimac Arsenala te se u njegovoj evoluciji najbolje očituje uzlazni tijek Artetine ekipe.

Švicarac je oduvijek imao nekolicinu ozbiljnih igračkih kvaliteta, no njegovi agresivni ispadi, zbog kojih je redovno dobivao crvene kartone, u kombinaciji s lošim taktičkim fitom činili su ga jednom od slabijih karika starog Arsenala.

Od sredine prošle sezone Arteta mu je pronašao puno bolju ulogu. Iz zadnjeg veznog koji je u obrani morao pokrivati ogroman prostor, a u napadu bio zadužen za progresiju lopte prema protivničkom golu, Xhaka je postao praktički ofenzivni vezni s vrlo malim opsegom zadataka. Stavljen je u kontekst u kojem su mu kvalitete istaknute, a mane skrivene i Švicarac sada briljira.

Ulazni transferi zaokružili su momčad

Osim Xhake, velike iskorake napravili su gotovo svi mladi igrači. Bukayo Saka i Gabriel Martinelli postali su odlični krilni napadači na svjetskoj razini s prostorom za dodatni napredak, Martin Odegaard napokon ispunjava potencijal koji su svi vidjeli u tinejdžerskim godinama, a William Saliba već nakon 10-ak utakmica etablirao se kao jedan od najboljih stopera Premiershipa.

Ova ekipa izgrađena je organski i sustavno te se Artetin doprinos razvitku ovih mladića ne može dovoljno apostrofirati, ali trenutni vrhunski rezultati ne bi bili mogući bez ovoljetnih pojačanja Gabriela Jesusa i Oleksandra Zinčenka.

Godine igranja i osvajanja trofeja u Guardiolinom Cityju same po sebi dovoljan su kriterij za dovođenje ovih igrača, no oni su zaista bili važni kotačići Cityjevih uspjeha te ih u normalnim okolnostima gotovo ni jedan klub na svijetu ne bi mogao dovesti.

No kako su ipak tražili veće uloge unutar momčadi, a osobno su poznavali Artetu, Arsenal je dobio priliku dovesti dva vrhunska igrača za bagatelu, i to upravo na pozicije na kojima su mu pojačanja bila najviše potrebna.

Taktička kopija Cityja

Osim što su instantno podigli čistu individualnu kvalitetu ekipe, dali su Arteti mogućnost da implementira taktičke elemente koje s prijašnjim kadrom nije mogao. Jesus je, osim vrhunskog povezivanja linija u napadu, postao i vođa visokog presinga koji je jedna od temeljnih značajki nogometa kakav želi igrati Arteta.

Zinčenko je bek sa svim kvalitetama veznog igrača koje trener može poželjeti i upravo tako ga je koristio Guardiola, a sada ga koristi i Arteta - uvučenog s pozicije lijevog beka u veznu liniju - što je vrlo važno za sve faze igre kada dva centralna veznjaka Arsenal koristi gotovo kao desetke.

Ta dva igrača zaokružila su početnu jedanaestorku Arsenala stvorivši pravu kopiju Manchester Cityja - gotovo svaki element igre, a posebno geometrija u napadu - nalikuje na taktiku Pepa Guardiole. Kao što smo mogli očekivati, jabuka nije pala daleko od stabla.

Brojke ne lažu

Velika većina pratitelja Premier lige i dalje ne vjeruje ovome Arsenalu, što je sasvim razumljivo gledajući turbulentnih period koji je iza njega, no napredna statistika nam govori da Arsenal nije srećom osvojio 28 od 33 moguća boda, već zaista igra dobro.

U odnosu na prošlu sezonu bolji je u gotovo svakoj napadačkoj i obrambenoj statističkoj kategoriji, a gledajući metriku očekivanih zabijenih i primljenih golova - koja najbolje opisuje koliko neka ekipa stvara i dopušta prilike - Arsenal je odmah uz bok Manchester Cityju.

Po utakmici stvara jedan očekivani gol više nego što dopušta, po čemu je u samom vrhu i ostatka liga Petice, ne samo engleske lige. Ukratko, prema svim najbitnijim kriterijima igra dobro i u napadu i u obrani.

Tamo gdje je bio Liverpool

Iako ova ekipa taktički jako nalikuje Cityju, faza u kojoj se Arteta i Arsenal nalaze također podsjeća na Liverpool u drugoj sezoni Jurgena Kloppa, netom prije osvajana trofeja i dominacije. Baš se Klopp u prvih nekoliko sezona morao boriti sa sličnim problemima kao i Arteta, no kada su se dovela adekvatna pojačanja, a ekipa sazrela, Liverpool je eksplodirao.

Slično, većina ekipe Arsenala su zapravo mladići koji se još ne nalaze u najboljim igračkim godinama i potpuno sazrijevanje je tek pred njima. S očekivanim unutarnjim rastom i pokojim pojačanjem kadra kao što su Redsima bili Virgil van Dijk i Fabinho, Arsenal ima sve predispozicije da postane ono što su zadnjih godina City i Liverpool.

Da bi već ove sezone uzeo naslov, bit će mu potrebno puno sreće jer je kadar i dalje uzak, a konkurencija nemilosrdna, ali činjenica da je nakon godina patnje upravo on jedini pravi izazivač dovoljna je nagrada Upravi za strpljenje koje je pružila Arteti te treneru koji je to strpljenje potpuno opravdao.