PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

"DINAMO će sljedećih 10 godina biti prvak Hrvatske, budite sigurni u to", objavio je Zdravko Mamić u ljeto 2005. U desetljeću koje će uslijediti, ali i dekadi nakon nje, naslušali smo se njegovih bombastičnih izjava, patetičnih propovijedi, morbidnih prijetnji i ljigavih izljeva ljubavi.

Međutim, sve njih ispaljivao je kao neupitni gazda hrvatskog nogometa. Tip koji nedodirljivo drma Dinamom, HNL-om, HNS-om i reprezentacijom Hrvatske i koji je mnogim ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj zgadio sve te institucije. Točnije, zgadio ih je svima koji ne mogu zatvarati oči, uši i nos na brojne gadosti kojima se služio da bi postao boss i kako bi Dinamo i reprezentaciju Hrvatske privatizirao.

Navedena Mamićeva obznana pak prethodila je njegovoj svevlasti hrvatskim nogometom, točnije nije bila objava samo onoga što je izjavio, nego i toga da je on novi vladar nogometne Hrvatske. Onaj koji će osigurati da njegov Dinamo postane i ostane nedodirljiv. 

Hajduk mu je uzimao titule, Ćiru i malog Cicu

Mamić se ustoličio u nevjerojatno teškoj situaciji za klub koji će on i njegova obitelj pretvoriti u multimilijunski biznis familije. Iz današnje perspektive, u kojoj je Dinamo osvojio 15 od 16 zadnjih prvenstava Hrvatske, a klub je počeo i čak i redovno prezimljavati u Europi, nevjerojatno zvuči da je Dinamo u vrijeme kada Mamić najavljuje njegovu trijumfalnu dekadu gologuzi luzer čak i u hrvatskim okvirima.

U ljeto 2005. naime aktualni i dvostruki uzastopni prvak je Hajduk, kojem je to čak treća titula u zadnjih pet godina. U navedenom razdoblju povijesni naslov uzeo je i Zagreb 2002. kao prvi klub koji je prekinuo duopol velikana s Poljuda i Maksimira. Dinamo? U spomenutih pet godina prvak je bio tek jednom. U teškoj je financijskoj situaciji, zbog koje mu je kapetan, maskota i simbol Niko Kranjčar par mjeseci ranije otišao u Hajduk. 

Međutim, još nismo došli do najveće sramote tog Dinama. Kasnog proljeća 2005. Dinamo je sezonu završio na prvom mjestu, ali kao "prvak" Lige za opstanak. Tamo je završio nakon što je regularni dio sezone završio na tek sedmom mjestu. Odlučan da uzme titulu Hajduku i da prezimi u Europi, prethodnog ljeta Mamić je poharao mlade reprezentativce (Ljubojević, Pranjić, Ješe, Buljat, Lučić) i etablirane asove (Karić, Bošnjak, Zekić, Milinović, Vasilj) iz cijelog HNL-a, ali dobio je tek  "ligu za bedaka", ispadanje već u četvrtfinalu Kupa i redaljku od četiri trenera (Bago, Gračan, Lončarević, Cvetković) u najgoroj sezoni u povijesti.

Mamić je početak Dinamovog desetljeća objavio dok mu je klub gologuzi luzer

Mamić je dakle najavio desetogodišnju vladavinu njegovog Dinama hrvatskim nogometom u situaciji kada taj Dinamo nema ni za kiflu, u ligi je za opstanak s Kamen Ingradom i Međimurjem, a jedinu superzvijezdu mu je, kao i dva zadnja naslova, uzeo Hajduk. Mamić je pogriješio. Njegov Dinamo neće biti prvak idućih 10 godina. To će biti 11 godina zaredom, tijekom kojih će pred drugoplasiranima u HNL-u ostvariti ukupno nevjerojatnih 159 bodova u prednosti.

Ako to nije dovoljno slikovit dokaz superiornosti kluba Mamićevih u Hrvatskoj u idućem desetljeću i nešto, pokušajmo ga dočarati ovako: njihov Dinamo je sve godine od 2005. do 2016. završavao kao prvak s prosječno čak 14 bodova više od prvih pratitelja. 

Vratili su se Kuže, Modrić i Ćorluka, ali ključan je povratnik iz treće njemačke lige

Radikalni makeover za ispiranje sramote pokrenuo je povratkom u klub obožavanog trenera Josipa Kužea, povlačenjem s posudbe dvojice 19-godišnjaka iz viceprvaka, zaprešićkog Inkera, Vedrana Ćorluke i Luke Modrića te onog koji u ovakvim nabrajalicama i feljtonima prođe neprimijećeno, a zapravo je ključni igrač novog Dinama ili ere vladavine Dinama obitelji Mamić.

U ljeto 2005. iz njemačkog trećeligaša Eintrachta iz Triera u Dinamo se vratio 33-godišnji defenzivac Zoran Mamić. Znalo se da je Zdravko gazda kluba, a sada je Dinamo imao Mamića i kao gazdu svlačionice. Ovako posloženom Dinamu ništa nije mogao Hajduk kojeg je u Europi ponizio Debrecen i kojeg je s klupe vodio ocvali Ćiro.

Dinamo je sezonu završio s 11 bodova više od Rijeke i 36 bodova više od Hajduka, koji više nikada nakon toga neće biti prvak. Ne samo da Bili već 17 godina čekaju na titulu, nego su ove sezone, 2006. izgubili i status drugog kluba u državi. Rijeka je bila viceprvak s 25 bodova više od Hajduka i pobijedila ga je u finalu Kupa, kojeg je osvojila drugu godinu zaredom.

Osječki gang u službi maksimirskog vožda

Mamićev Dinamo će međutim u iduće tri godine (2007-09.) osvojiti sve tri duple krune, među kojima se ističe sezona 2007/08., kada je titulu uzeo s 24 boda više od drugoplasiranog Slavena. U to vrijeme pažnju izaziva odnos Mamića sa Slavenom, ali ne Belupom, nego Bilićem.

Nakon što je zavladao Dinamom, Mamić se bacio na HNS i reprezentaciju Hrvatske. Vladanje Savezom omogućavalo mu je da drži i sudačku organizaciju, prije svega njen osječki gang. Ove dvije poluge bile su ključne u osiguranju primata i nedodirljivosti Mamićevog Dinama u HNL-u.

Reprezentacija mu je pak bila ključna za prestiž, ali i za ono najbitnije i najprofitabilnije - plasman najboljih igrača Dinama u inozemstvo, preciznije, njihove bogate prodaje. Od kojih je, kako će pokazati pravomoćna sudska presuda, lavovski dio završavao u džepovima i na računima Mamićevih. 

Bilić: Zdravko je moj prijatelj

Poznato je da je Mamić postavljao, a s ključnim reprezentativcima i smjenjivao izbornike od Slavena Bilića nadalje. Odnos omraženog Mamića i omiljenog Bilića pri tome je jako zanimljiv. Na davnoj presici dok je sjedište HNS-a bilo u Rusanovoj, na primjedbu potpisnika teksta izborniku kako ne bi bio to što je da mu Mamić nije dao blagoslov, Bilić je odbrusio: "Zdravko je moj prijatelj!".

Mamićev prijatelj je u reprezentaciji odmah po njenom preuzimanju dao glavne uloge mladim fenomenima iz Mamićevog Dinama. Sjajnim igrama za Hrvatsku oni su izborili transfere u bogate engleske klubove. U ljeto 2007. Da Silva i Ćorluka prodali su se u Arsenal i Manchester City uz odštetu Mamićevom Dinamu od oko 10 milijuna eura svaki.

Godinu dana kasnije Modrić je otišao u Tottenham za više od 20 milijuna eura. Način na koji se raspodijelila ova odšteta, odnosno kako su je od kluba sebi prigrabili Mamići, ključni je dio optužnice po kojoj su pravomoćno osuđeni na šest i pol (Zdravko) i četiri godine i osam mjeseci (Zoran) zatvora.

Veliki meštar svih hulja hrvatskog nogometa postao je neopisivo gadljive noći adventa 2010.

Mamići dakako nisu završili u zatvoru, nego u bijegu u Hercegovini, ali ovakav epilog došao je nakon šampionskog desetljeća njihovog Dinama. Tijekom njega pak, navedeni transferi, kao i primjerice Mandžukićev 2010. u Wolfsburg uz odštetu od 7 milijuna eura, služili su cementiranju statusa njihovog Dinama kao najboljeg i najbogatijeg kluba HNL-a, kojem nitko od konkurenata ne može ništa, u kojeg svi igrači žele doći i kojem većina sudaca želi pomoći.

Mamić je pak svoj status velikog meštra svih hulja hrvatskog nogometa cementirao na neopisivo gadljivoj izbornoj skupštini HNS-a u prosincu 2010. Na njoj je ponašanjem vođe ulične bande porazio suparnički gang i jednu svoju marionetu (Marković) postavio na čelo HNS-a, dok je drugu programirao i pripremio za nastavak (Šuker) na toj poziciji.

Veliku milost ništa manjeg pobjednika iskazao je kada je zatim vođu pobunjenika i pretendenta na tron počastio izborničkom pozicijom u reprezentaciji Hrvatske, a svoju svemoć i superiornost u odnosu na naivnog suparnika demonstrirao je kada je krotkog buntovnika Štimca ubrzo nakon toga šutnuo. Naravno, uz svesrdnu pomoć reprezentativaca Hrvatske, koji su nakon Štimca, s Mamićem odradili i idućeg izbornika Niku Kovača.

Na klupi je izredao 20-ak bezličnjaka i jednog blefera koji je omađijao dinamologe

Kad smo kod Mamićevih marioneta i pijuna, one najbezličnije nizao je na položaju trenera svog Dinama. Tijekom 11 godina čak je 19 puta mijenjao trenere. Nije im pomagalo što su svi donosili titule HNL-a i duple krune, u eri Mamićevog Dinama to se podrazumijevalo. Kao i neupitna pokornost velikom vođi te spuštanje pogleda i ruke na leđima tijekom njegovih upada u svlačionicu te psovačkih orgijanja nad trenerom i igračima.

No, mora se reći da je njima Mamićev Dinamo bio kavez optočen draguljima. Svi su oni dobro znali kome se dolaze pokloniti i koliko će jebavanja matere morati preslušati, ali i koliko će stotina tisuća eura za to izbrojati. U galeriji onih koji su se izredali na klupi Dinama moramo izdvojiti šampione recidivizma Branka Ivankovića i Krunu Jurčića. U samo sedam godina Mamićevog desetljeća obojica su po čak tri puta bili treneri Dinama.

I dok je njih, kao sve ostale, "Dinamov puk" pročitao kao bezlične prolaznike, Vahida Halilhodžića, Mamićevu trenersku akviziciju koja se od ljeta 2010. do proljeća iduće godine smjestila između Sretena Ćuka i Marija Tota, slavio je i još uvijek slavi kao genija.

Dinamovim navijačima i novinarima je bilo dosta rotacije uvijek istih bezličnih likova: vlakova, ivankovića, a još im je više dozlogrdilo bilježiti poraz za porazom od svakog imalo ozbiljnijeg europskog kluba i zato su se bez puno pitanja ulovili na pobjedu nad "jednim Villarrealom" kao zalog nove ere koja dolazi s novim, "svjetskim trenerom koji će skinuti europsko prokletstvo i pripremiti momčad za Ligu prvaka".

Da Vaha nije baš toliko dobar trener koliko su oni i on sam mislili, pokazalo je to što nije napravio ni jedno ni drugo. Nadovezala se i stagnacija svih igrački i tržišno potentnih igrača, nepotrebne i stalne rotacije u momčadi bez ikakvog boljitka, niz pobjeda od samo 1:0 izborenih bezidejnom i lošom igrom, forsiranje "golog" rezultata protiv nedostojne konkurencije u HNL-u. To je dozlogrdilo i Mamiću, koji je Vahi upao u svlačionicu, pa im je to i jednom i drugom došla kao savršena izlika za prekid. Obojica su kasnije prepričavajući ovaj incident, za gazdu kluba koristili zanimljivu riječ. Patron.

Najveći u nizu skandala Mamićeve dekade. HNL je više od deset godina neregularan

Skandale iz Mamićevog desetljeća teško je i pobrojati, ali možda najveći je inauguracija Lokomotive, podružnice njegovog Dinama u Prvu HNL 2009. Od tada, pa sve donedavno, kada se Lokomotiva osamostalila, Hrvatska je bila jedina država u kojoj u istom rangu natjecanja igraju klub matica i njegova filijala. Ionako superiorni Dinamo tako je od prije 13 godina nadalje svake sezone na startu prvenstva imao zajamčenih 12 bodova iz utakmica s Filijalom.

Mamićev Dinamo igrao je protiv kluba s kojim dijeli sve, od golmana do e-maila. Do 2017. jedini put kada Dinamo u 25 utakmica u HNL-u nije pobijedio Lokomotivu, za nju je zabio Pjaca, pa ga je onda Dinamo kupio od nje, točnije, od samog sebe. Posebno je bilo smiješno gledati "velike preokrete" na njihovim prijateljskim prvenstvenim susretima, prelaske iz jedan u dva, ali nimalo zabavno nije bilo vidjeti kako Dinamo ni do unaprijed poznatog ishoda i već ukalkulirane pobjede ne može bez velikih sudačkih grešaka na štetu Lokomotive i naravno, u Dinamovu korist. 

Važno je napomenuti da je Lokomotiva u HNL-u statirala samo protiv Dinama. Sezone 2012/13. i 19/20. završila je kao drugoplasirana, pa je Dinamo uživao u još jednom svjetskom raritetu, da isti klub u nacionalnom prvenstvu bude i prvak i viceprvak. Lokomotiva je u navedenim sezonama igrala i finale Kupa. Ukratko, HNL je više od deset godina bio potpuno neregularna liga i prvenstva od 2009. do 2021. bi se morala poništiti.

Filijala na Kajzerici, ali i na Rujevici

Mamićev Dinamo je istovremeno s internom, stvarao i eksternu filijalu. I dok mu je Lokomotiva u HNL-u trebala jamčiti 12 bodova po sezoni i biti jamac dominacije, Rijeka je imala puno "plemenitiju" svrhu. Vladaru hrvatskog nogometa, s obzirom na to da je Hajduk financijski i rezultatski onemoćao, trebao je netko tko će preuzeti ulogu najvećeg, ali odavno posrnulog suparnika i tako HNL-u dati privid zanimljivosti i konkurentnosti.

Tako je Mamić polovicom 2013. bio jedan od pisaca riječke "Lijepe nogometne priče". Damir Mišković, naftaš prekaljen u Nigeriji, postao je predsjednik Rijeke kao namjesnik talijanskog biznismena Gabrielea Volpija. Mišković i Mamić odmah su kliknuli, postali ne samo poslovni partneri, nego i prijatelji.

Mamić je Miškovića uveo u hrvatski nogometni svijet i biznis. Mišković se s Mamićem, dok mu je mentor bio na vrhuncu moći, a on sam tek početnik u nogometnom biznisu, družio od Fužina do jadranskih arhipelaga, jer je "želio učiti od najboljih" te s njim i njegovim bratom nasmijan i zagrljen, gotovo pobratimljen, dolazio na Kolindinu predsjedničku inauguraciju.

Mamić je Miškoviću dao šest igrača iz matice i filijale kojima je na čelu, kako bi, kao altruist kakav već jest, radio protiv sebe besplatno pojačavajući klub koji mu je tako postajao jedini konkurent u borbi za naslov. Dobrobit hrvatskog nogometa tako mu je važna da je projekt građenja najveće Rijeke povezao s onim Osijekova spasa.

Ako ste zaboravili, u isto vrijeme kada iz Dinama i Lokomotive počinje egzodus prema Rijeci, istim putem kreću i četiri najbolja mlada igrača iz Gradskog vrta poharanog besparicom. Njih je prema Kvarneru usmjerio onaj koji je "otišao iz Dinama i HNS-a", a Osijek je preživio zahvaljujući ovom poslu.

Dakako, zapravo nije bilo govora o tome da GNK Obiteljski autodestruktivno pomaže u konstrukciji vlastitog suparnika za naslov tako što će talijanskom kapitalu od nigerijske nafte dodati Dinamove igrače. Ponavljamo, vladaru hrvatskog nogometa, s obzirom na to da je Hajduk financijski i rezultatski onemoćao, trebao je netko tko će preuzeti ulogu najvećeg, ali odavno posrnulog suparnika i tako HNL-u dati privid zanimljivosti i konkurentnosti, ali čim se Rijeka nakon nekoliko godina drznula tražiti nešto više od lente prve pratilje u prvenstvu i povremenog obasjavanja Rabuzinovim suncem, pokazalo joj se gdje joj je mjesto.

Kako se Mišković oteo kontroli i uzeo duplu krunu?

Ipak, Mišković i njegov trener Matjaž Kek oteli su se Mamićevoj kontroli, ali tako da mu je Mišković ostao lojalan kao dopredsjednik HNS-a i nakon što je Rijeka tri godine zaredom bila viceprvak, a 2014. osvojila Kup pobjedom protiv Dinama, 2016/17. okončala je desetljeće i kusur Mamićevog Dinama osvajanjem duple krune. 

Više je razloga za Dinamov povijesni pad. Zbog optužnice Zdravko Mamić je popustio stisak u klubu, a iz istog razloga tijekom priprema otišao je Zoran Mamić koji je bio i trener i sportski direktor. Momčad je bila osjetno lošija nego prethodnih sezona zbog prodaje ključnih Pjace i Roga te katastrofalne Kranjčarove pogreške - puštanja Andrijaševića, kojeg je Mamić mlađi vratio s posudbe u Rijeci, nazad na Rujevicu. Franko je tamo fenomenalnom sezonom vodio Rijeku do duple krune, a Dinamo je očajni povratnik Sammir odveo nigdje. Dinamo su te sezone vodila su čak tri trenera: Kranjčar, Kopić i smiješno nekompetentni Ivajlo Petev. 

Rijeka je Dinamu uzela naslov, a onda ga u Varaždinu pobijedila i u finalu Kupa. Nakon utakmice, na kojoj se plodna suradnja Mamića i Miškovića ogledala i u tome što je čak sedam igrača oba finalista (dva Dinamova i pet Rijekinih) igralo ili će igrati za suparnika, Zdravko Mamić, kojem se tada već sudilo zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama i oštećenja proračuna RH za 12 milijuna kuna, poručio je:

Bjegunac i osuđenik ispunjava obećanje koje je dao kao optuženik

"Kad smo 2005. ispali u ligu za bedaka, najavio sam da ćemo osvojiti deset titula zaredom. Svi su mi se smijali, a bio sam u pravu. Nedavno sam bio malo više diplomata, pa sam za sljedećih deset godina najavio da će Dinamo igrati osam puta u Ligi prvaka iz poštovanja prema našim sportskim rivalima iz Rijeke. Sad me slušajte, Dinamo u sljedećih deset godina neće biti osam puta prvak, bit će svake godine. To vam ja garantiram. Sad sam prvi put nakon puno godina gledao gubitak i titule i Kupa, ali poručujem Rijeci i Hajduku: To ste vidjeli sad i nikad više." 

Mamić je dakle ovo objavio 2017. Sada je, iako s bratom u bijegu od hrvatskog suda i zatvora, gotovo na pola puta od ispunjenja onoga što je poručio. Dinamo je naime nakon Mamićevog "to ste vidjeli sad i nikad više" osvojio sva četiri prvenstva, a upravo grabi i prema petom. U nekom novom obljetničarskom feljtonu o HNL-u, nakon ove priče o desetljeću Mamićevog Dinama, čini se da ćemo pisati o petoljetki kluba vođenog iz Hercegovine do svih naslova u Hrvatskoj.