U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

SPORTSKI uspjeh rijetko kada je ograničen samo na teren ili borilište, a njegove posljedice osjećaju se debelo iza zadnjeg sučevog zvižduka ili kakvog drugog miga koji nam govori da je predstava gotova. Takva vrsta uspjeha, a posebno to vrijedi za povijesno ili trenutačno slabije razvijene zemlje, snažno je utkana u srž nacionalnog bića.

Pobjeda u utakmici prema unaprijed poznatim i dogovorenim pravilima, po kojima svaka strana ima isti broj protagonista, sadrži određeni element čistoće koji nam je svima intuitivno jako bitan. Za razliku od rata ili politike, sport u nekoj mjeri daje nadu da uistinu svatko može biti najbolji na svijetu.

Na svijetu postoji, prema podacima Ujedinjenih naroda, 195 zemalja. Nogomet je najrasprostranjeniji sport na planetu i jako teško bi vam bilo naći makar jednu od tih 195 nacija koja ne bi rekla da baš ona nogomet voli na poseban, drugima neshvatljiv i čist način.

Ni Hrvati po tom kriteriju nisu ništa drugačiji. Uvjereni su da nitko nogomet ne osjeća i ne razumije kao oni. I tko bih ih mogao kriviti što se osjećaju predodređenima za vječno nogometno blaženstvo kada im domovina ima malo više od 30 godina, malo manje od četiri milijuna stanovnika i tri svjetske medalje?

No, postojala je i Hrvatska prije Hrvatske. Otprilike 11 tisuća kilometara dalje, na obali južnog dijela Atlantika i na međi između dvije meke svjetskog nogometa - Brazila i Argentine - našla se zemlja s otprilike istim brojem stanovnika kao Hrvatska. 

Zemlja u kojoj su iskovana dva svjetska zlata i koja je pokorila najteži i najveći od svih nogometnih kontinenata. Ovo je priča o Urugvaju, zemlji koja je 1950. priredila najveći šok u povijesti nogometa, organizirala sprovod za 200 tisuća ljudi, a svojim golovima je ubijala ljude.

La Pasion

Svaka velika južnoamerička nogometna priča uglavnom je predvidljiva i identična. Neovisno o tome radi li se o slumovima, favelama ili barriosima, nogomet je simbol jednosmjerne karte u bolje danas i bezvremensko sutra. Urugvajska priča nije jedna od njih.

U odnosu na većinu zemalja s kontinenta, Urugvaj je u povijesti imao ekonomski povoljniju poziciju i ljudi su mogli ostvariti normalan i dostojan život bez napucavanja okrugle mješine. Za Urugvajce nogomet nikad nije bio pitanje statusa i bijega iz bijede.

Bio je pitanje ponosa i identiteta. Kao što je Hrvatska devedesetih vidjela sport kao idealan alat da se predstavi svijetu i postavi na mapu u puno humanijim okolnostima nego što su ratne, tako je i za Urugvajce nogomet bio alat kojim ispunjavaju svoju svrhu, do te mjere da je postao dio njihovog genotipa.

"Nikako drugačije ne mogu objasniti ovu zemlju. Oni pobjeđuju zbog genetike i činjenice da se rode s loptom. Bio sam svugdje na svijetu, ali nitko nije nogometom opsjednut kao Urugvajci", objašnjavao je njihov bivši izbornik, argentinski El Loco Marcelo Bielsa.

I dok je Hrvatska imala i Dražena i Gorana i rukomet, Urugvajci su imali samo nogomet, a ono što im on predstavlja ušlo je u kolektivnu svijest u najjednostavnijem i najpreciznijem terminu - La Pasion. 

Sport koji je izmislila aristokracija i uzurpirala sirotinja pisao je povijest kontinenta u istoj mjeri kao i krvavi oslobodilački ratovi sa Španjolcima, međusobni sukobi oko izlaza na ušće kakve rijeke u more ili progon domicilnih Indijanaca. Za ostatak svijeta Južna Amerika postoji samo zbog nogometa, a u Južnoj Americi svijet postoji zato da imaju kome pokazati da su bolji u njemu. Urugvaj je to radio prvi.

Nogomet kao vezivno tkivo mlade nacije

Nogomet je na obale Urugvaja stigao u osamdesetim godinama 19. stoljeća, otprilike pola stoljeća nakon što je u brutalnom sukobu, u kojem su sudjelovali najprije Španjolci i Portugalci, a onda i Brazil i Argentina, izborio neovisnost na jednom malom komadu južnoameričke zemlje.

Donijeli su ga britanski pomorci, radnici velikih otočkih firmi koji su dobivali koncesije za izgradnju željezničke mreže, kao i oni koji su iz Carstva putovali na zapad u potrazi za azilom ili u bijegu pred zakonom. 

Već 1881. odigrana je prva službena utakmica u glavnom gradu Montevideu, između veslačkog i kriket kluba. Raznim fuzijama klubova u gradu u kojem živi više od polovice Urugvajaca nastala su dva najveća kluba, Penarol i Nacional, koji su do današnjeg dana zadržali jedno od najžešćih rivalstava na svijetu.

Nogomet je, kao i na Otok, u Urugvaj stigao kao profinjeni sport predviđen za visoku klasu društva. U zemlju su početkom 20. stoljeća stigle socijalne reforme koje su donijele svima dostupno javno zdravstvo i obrazovanje. Novi sustav socijalne sigurnosti djelomično je ukinuo staleže i proširio srednji stalež u kojem su se odjednom, rame uz rame s dojučerašnjim gospodarima, našli i nekadašnji robovi i njihovi potomci.

Nogomet je tada poslužio kao ključan kohezivni faktor koji je uvezao sve Urugvajce pod zajednički nazivnik. Ošamućena ratovima i duboko nezadovoljna statusom političkog patuljka između dvije najveće kontinentalne sile, urugvajska nacija odlučila je nogometom pokoriti svijet.

Nezaustavljivi

Osvojila je tri od prve četiri Cope, najstariji međunarodni nogometni turnir na svijetu. Između njihovih trijumfa 1916., 1917. i 1921. godine samo je Brazil uspio uzeti jednu titulu kontinentalnog prvaka. No, tada je postojala samo jedna globalna pozornica i Urugvaj je morao otići tamo da se otkrije svijetu - na Olimpijske igre.

Nogomet je dio olimpijskog programa od samog početka modernih igara 1896. godine. Već od Pariza 1900. godine u njemu su se dodjeljivale medalje, ali sve do novih Igara u Parizu, ovog puta 1924. godine, na njemu nije bilo južnoameričkih momčadi i nijedan Europljanin nije znao kako oni igraju nogomet.

Štoviše, do 1924. su u nogometu nastupale samo zemlje s kontinenta domaćina bez ijednog gosta, zbog čega se prvih nekoliko izdanja olimpijskih igara smatra primitivnom pretečom europskih prvenstava. Razlog tome je bio novac - putovanja na druge kontinente bila su ne samo dugačka i naporna nego i enormno skupa.

Ipak, urugvajski igrači natjerali su savez da im obeća da će naći lovu da ih isprati u Francusku ako osvoje Copu 1923. godine. To su i učinili te su u Pariz stigli nakon šest tjedana putovanja kao prva južnoamerička reprezentacija u olimpijskom nogometu. 

Uoči otvaranja turnira protiv Jugoslavije jedan francuski novinar je najavio da će doći pogledati njihov trening. Urugvajci su se odlučili na taktiku zavaravanja protivnika i javnosti, pa su na treningu namjerno promašivali najjednostavnija dodavanja i općenito su djelovali nezainteresirano.

Francuski novinar tada je slavodobitno najavio kako je nogomet ipak europski sport. "Južnoamerikanci će morati godinama učiti da nas prestignu. Europa ih je učila nogomet, ali nije napravila sjajan posao", napisao je u dnevnom izvještaju za pariške novine. Ni 24 sata kasnije Urugvaj je pregazio Jugoslaviju sa 7:0.

Pet utakmica, pet pobjeda i ukupna gol-razlika 20:2 donijeli su Urugvaju prvo olimpijsko zlato u povijesti. Zemlja od samo 1.6 milijuna stanovnika imala je stotine tisuća ljudi koji su danima bdjeli uz novinarske redakcije i čekali telegram iz Pariza te objavu o rezultatima na razglasima postavljenim diljem ulica. Nacija je bila u euforiji

Phillip Baker, engleski novinar i jedan od pionira izvještavanja o južnoameričkom nogometu, kratko je komentirao: "Odmah se vidjelo da Urugvajci udaraju loptu drugačije. Europljani ni u jednom trenutku nisu znali što im se sprema." Prema listi Washington Posta, trijumf Urugvajaca u Francuskoj proglašen je jednim od najvažnijih u povijesti nogometa.

Svijet je spoznao da je nogomet postao globalna igra. Kada su Urugvajci četiri godine kasnije u Amsterdamu obranili zlato, FIFA je prelomila - mora postojati veliko natjecanje i van igara koje postaju premalene za nogomet. Na inicijativu Julesa Rimeta 1930. organizirano je prvo svjetsko prvenstvo. A gdje drugdje nego u Urugvaju.

Tri zlata u šest godina

Montevideo, u kojem je odigran cijeli turnir, ugostio je 13 reprezentacija, od čega četiri europske - Jugoslaviju, Francusku, Belgiju i Rumunjsku - a Urugvaj je dočekao turnir kao neosporni vladar svjetskog nogometa.

Osvojio je točno pola od prvih 12 izdanja Cope i dva olimpijska zlata. U grupi je svladao Rumunjsku i Peru, a u polufinalu je ponovno Jugoslaviji ispostavio fakturu za školu nogometa kada ju je deklasirao sa 6:1. 

Tri dana kasnije je na Centenariju, stadionu koji nosi ime u čast stogodišnjice urugvajskog ustava, pobijedio svog najljućeg rivala Argentinu s 4:2 i okrunjen je prvi svjetski prvak u povijesti nogometa. U Urugvaju je proglašen nacionalni praznik, a svjedoci vremena nas uvjeravaju da se u državi ništa nije radilo, ne danima, nego mjesecima.

Nogomet je i službeno postao sport broj 1 u svijetu, a inauguracijom novog turnira i blještavog trofeja nazvanog po njegovom utemeljitelju dobio je dozu glamura kakvu nitko nije mogao ni zamisliti. Nažalost, uskoro je zavladala masovna psihoza u kojoj se puno više cijenila neka druga vrsta dominacije.

Europa je bila bure baruta i uskoro je eksplodirala u najveće krvoproliće u povijesti. Oba svjetska prvenstva do početka Drugog velikog rata uzeli su Talijani, od čega jedno pod snažnim fašističkim pokroviteljstvom. Europa i svijet stali su na šest godina dok ne svedu račune. Nogomet je pisao velike priče i tijekom rata, ali velikih turnira nije bilo.

Kada je ludilo završilo, sport je bio jedan od ključnih alata za liječenje kolektivnih trauma. FIFA je 1950. organizirala četvrto ukupno i prvo poslijeratno prvenstvo. Ovog puta u "pravoj" kolijevci nogometa, trostrukom prvaku Južne Amerike i najvećoj sili u povijesti sporta. Dobro došli u Brazil.

Jedva organiziran turnir

FIFA je već 1946. pokrenula inicijativu za revitalizaciju svjetskog prvenstva. S obzirom na to da su mundijali 1934. i 1938. održani u Francuskoj i Italiji, u nogometnoj zajednici je postojao konsenzus da će iduće prvenstvo biti organizirano izvan Europe.

Za ono koje je trebalo biti 1942. kao domaćini su se prijavili Njemačka (koja je nakon rata tek 1950. postala članica FIFA-e) i Brazil. Samo godinu dana nakon rata nije postojao veliki interes u Europi za organiziranje takvog natjecanja.

Ratom razrušen i stalnim prevratima shrvan Stari kontinent trebao je novac za obnovu, a ne nogometne utakmice. Brazil se još jednom ponudio biti domaćin, ali pod jednim uvjetom - da prvenstvo bude odigrano 1950. godine, a ne 1949., što je bio prvi FIFA-in prijedlog. Daj šta daš, rekli su u UEFA-i i iz prve prihvatili brazilsku ponudu.

Prvi put se prst sudbine upleo prije nego što je turnir i počeo. Argentina se zbog razmirica s brazilskim savezom povukla i nije htjela ni nastupiti u kvalifikacijama, a njen primjer slijedili su i Ekvador i Peru. Tako su se automatizmom na turnir plasirali Urugvaj, Bolivija, Čile i Paragvaj.

Bile su to jedne od najčudnijih kvalifikacija ikad za veliki nogometni događaj. Većina zemalja iza Željezne zavjese odlučila je bojkotirati kvalifikacije. Jedina komunistička zemlja koja je otišla na kvalifikacije je Jugoslavija, koja je u dvije utakmice mirno pobijedila Izrael i bukirala kartu za zemlju karnevala.

Britanske reprezentacije su odigrale međusoban turnir u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva, a Engleska i Škotska su kao finalistice izabrane kao dva putnika u Brazil. Na jedvite jade je FIFA sa svih strana svijeta skupila 13 reprezentacija.

Ostat će taj mundijal poznat kao jedini u povijesti koji nije imao pravu finalnu utakmicu. Pobjednici četiriju skupina rezervirat će svoje mjesto u završnoj skupini, gdje će igrati svatko sa svakim, a pobjednik te skupine će postati prvak svijeta.

Brazil se godinama pripremao za "najveći spektakl u povijesti"

Ono što je Urugvaj proživio tridesetih godina u Brazilu se događalo dvadesetak godina kasnije. Nacija je žestoko žudjela za međunarodnim priznanjem na velikoj sceni nakon nekoliko teških geopolitičkih godina, obilježenih prije svega transformacijom u četvrtu republiku.

Tridesetih godina zemljom je vladala oligarhija iz dvije ekonomski najmoćnije države (Minas Gerais i Sao Paulo) u takozvanoj "kava s mlijekom" politici, nazvanoj po najpoznatijim izvoznim proizvodima s juga zemlje.

Kasne tridesete donijele su Estado Novo (Nova Država), pokret koji je Brazil proveo kroz 2. svjetski rat pod vodstvom Getulija Vargasa, najutjecajnijeg brazilskog političara u povijesti i jedne od najkontroverznijih ličnosti tamošnje povijesti.

Stigavši oružanom pobunom na vlast, kasnije je organizirao izbore na kojima je dobio potporu Brazilaca, ali je u trenutku velikih međunarodnih prevrata i nesigurnosti koje je svjetski rat donio okrenuo Brazil u smjeru žestokog nacionalizma i antikomunizma uz mnoga obilježja diktatorske vladavine.

Period poraća bio je politički izuzetno nestabilan u Brazilu. Vlade su stalno padale, stranke se smjenjivale na vlasti i prijetila je konstantna opasnost po poredak i od ekstremne ljevice i od ekstremne desnice.

Za razliku od Urugvaja, Brazil je imao i puno očitiji problem nekadašnjih ropskih odnosa, puno veći udio crnog stanovništva, puno veću stopu siromaštva i puno više pitanja kako sve te slojeve uklopiti u novo i modernije društvo. Posegnuli su za dobrim starim južnoameričkim receptom u kojem piše da nogomet najbrže ujedinjuje ljude.

Čitava država se upregnula u to da se Brazil u što boljem svjetlu predstavi globusu. Javni novac se manijakalno ulagao u stadione i terene i uskoro se rodila ideja za jednu od najpoznatijih vizura u svijetu nogometa.

Izgrađena je Maracana u Rio de Janeiru, tada glavnom gradu države. Iako su radovi započeli pune dvije godine prije Mundijala, FIFA je vidjela da se s njima kasni, pa je naložila Brazilu da angažira talijanske arhitekte i građevinare koji su gradili stadione za Svjetsko prvenstvo 1938. godine.

To kolosalno zdanje koje je primalo oko 180 tisuća ljudi najbolje je dočaravalo brazilske ambicije na predstojećem turniru. "Najveći stadion u povijesti svijeta za najbolje prvake svijeta u povijesti svijeta", pričali su tada Brazilci. Njihov put ka besmrtnosti je počinjao i završavao na Maracani. Tako mora biti.

Kako se Urugvaju i drugi put nasmiješila sreća

Brazil je turnir dočekao kao favorit. Godinu dana prije uzeo je titulu na Copi u jednom od najdominantnijih marševa na tom turniru ikad. U prvoj skupini je upisao šest pobjeda u kojima je Ekvadoru zabio devet, Boliviji deset, Peruu sedam, Čileu dva, a Kolumbiji i Urugvaju po pet golova.

Jedini poraz doživio je od Paragvaja kada je već imao osiguran plasman u finale, a koliko je to realan omjer snaga, vidjelo se i u finalu tri dana kasnije, kada je Brazil pregazio Paragvajce sa 7:1. Urugvaj je stigao sa sasvim drugim očekivanjima.

Nakon trijumfa na prvom mundijalu odbili su igrati svjetska prvenstva - 1934. jer su samo četiri europske reprezentacije prihvatile poziv četiri godine ranije, a 1938. su, s Argentinom, SAD-om i Meksikom, bojkotirali SP jer je bio drugi zaredom na europskom tlu.

Prvaci Južne Amerike nisu bili čak osam godina, što im je dotad bio najduži post u povijesti. Nakon što je pola kontinenta odustalo u kvalifikacijama, Urugvaju se još jednom nasmiješila sreća, ovog puta u skupini.

Na ždrijebu su izvukli sukontinentalnog patuljka Boliviju i opasnu Francusku. No, netom prije početka turnira Francuzi su odlučili ne pojaviti se. Žalili su se, kao i većina gostujućih nacija u Brazilu, da je turnir loše organiziran.

Odnosilo se to prije svega na relacije između dviju utakmica. Bile su preduge i preskupe praktički svima osim Brazilu i Francuzi su ocijenili da nemaju ni volje ni novca natezati se dva tjedna po brazilskim prašumama da bi odigrali dvije utakmice. Urugvaj je pomeo Boliviju s 8:0 i osvojio prvo mjesto u "skupini" te prošao dalje.

Brazilska dominacija

Za to vrijeme Brazil je imao puno neugodniju skupinu u kojoj su bili Švicarska, Jugoslavija i Meksiko. Baš je srednjoamerička reprezentacija otvorila turnir s domaćinom koji ih je džentlmenski pomeo s 4:0. 

U drugoj utakmici Švicarci su skoro šokirali Selecao i odigrali su velikih 2:2, uspjevši izjednačiti u 88. minuti. To je značilo da je Brazilu zadnja utakmica protiv formalno najjačeg suparnika, Juge, odlučujuća. 

Brazil je slavio s 2:0 u sjajnoj atmosferi na krcatoj Maracani, a Vladimir Beara i Božo Broketa, igrači Hajduka, po povratku će pričati splitskim navijačima da su vidjeli tamo neku Torcidu kako navija i pali baklje čitavu utakmicu. Četiri mjeseca kasnije nastala je i splitska Torcida.

U završnu skupinu tako su uz Brazil i Urugvaj ušli još i Švedska (koja je izbacila dvostrukog prvaka Italiju) te Španjolska. Već u prvom kolu Brazil je pokazao tko je gazda i Švedi su fasovali čak sedam komada u mreži, dok je Urugvaj remizirao sa Španjolskom.

U drugom krugu je Brazil dokazao da protiv Švedske nije imao sreće pa je unakazio i Španjolce (6:1). U isto vrijeme Urugvaj je u Sao Paolu gubio s 2:1 od Švedske i diljem Brazila se već otvarao šampanjac namijenjen prvaku.

No, Urugvajci su ho-rukom uvalili dva gola u zadnjih 15 minuta i održali sebe i turnir na životu. Šesnaestog lipnja 1950. se na Maracanu natiskalo, ovisno o tome kojem novinaru i mitu vjerujete, između 200 i 300 tisuća ljudi koji su došli vidjeti novog svjetskog prvaka. 

Karneval i dernek prije finala

Sve je bilo spremno. Kultni O Mundo taj dan je izašao s velikom naslovnicom preko koje je bila brazilska momčad uz naslov "Prvaci svijeta", a brazilski savez je rezervirao samba bend koji je tijekom utakmice čekao kraj terena, spreman da svijetu predstavi novu nogometnu himnu Brazil, nogometni prvak.

Gradonačelnik Rija Ângelo Mendes de Moraes otišao je u hotel igrača prije utakmice. "Vi, koji ćete za par sati postati prvaci svijeta, koje će slaviti milijuni sunarodnjaka i koji nemate konkurenciju na obje hemisfere! Vi ste pobjednici i ja vas kao takve pozdravljam", poručio je i pripremio 22 zlatne medalje s ugraviranim imenima koje su čekale samo da se formalnost od 90 minuta odradi.

Brazilu je zbog broja bodova bio dovoljan i remi, ali takav scenarij nije dolazio u obzir. Novi prvak svijeta mora biti baš onakav kakav je i stadion na koji je izašao - najveći i najbolji kojeg će planet ikad vidjeti. Improvizirani karneval rasuo se ulicama prijestolnice Brazila kojima se orilo: "Brazil mora pobijediti!"

S druge strane, kapetan Urugvaja Obdulio Varela došao je na ideju kako da njegova ekipa ne padne u malodušje. Kolike su se šanse Urugvaju davale, svjedoči i podatak da ste u "finalu" Svjetskog prvenstva na deset uloženih novaca mogli dobiti njih čak osamdeset.

Varela je kupio dvadesetak primjeraka O Munda koji je unaprijed proglasio Brazil prvakom i pobacao ih je u zajedničku kupaonicu kako bi urugvajski igrači mogli ne samo vidjeti koliko su podcijenjeni nego ih je ohrabrivao da pljuju i uriniraju po spomenutim novinama.

Varela je kasnije, netom prije utakmice, odigrao još jedan ključan potez u podizanju borilačkog duha, onog što Urugvajci zovu garra. Taj se termin odnosi na strast i snagu koja ujedinjuje momčad i gura je naprijed kad joj je najteže.

Izbornik Juan Lopez Fontana rekao je momčadi u svlačionici kako je Brazil ofenzivno premoćan i kako im je najbolja šansa da se brane. Varela je tad preuzeo riječ i rekao suigračima: "Luis je dobar čovjek, ali danas nije u pravu. Ako budemo igrali defenzivno, Brazil će nas pregaziti. Nemojte gledati one na tribini. To su samo lutke i oni ne mogu igrati."

Euforiju su zamijenili šok i tišina

Brazil je stiskao i pritiskao u prvom poluvremenu, ali je Roque Maspoli na golu gostiju imao partiju života i uspio je osigurati da se na odmor ode bez golova. No, već se početkom drugog dijela to promijenilo.

U 47. minuti je Santosov napadač Friaca lijepo primio jednu loptu, pucao snažno i nisko, a nekoliko tempiranih bombi odjeknulo je Maracanom i cijelim Brazilom. Četrdeset je minuta do raja i sve što Brazil mora napraviti je ne primiti dva gola.

Plan je vrlo brzo krenuo po zlu. Urugvajci su preuzeli kontrolu na terenu i polako su prenosili igru na suparničku polovicu. U 66. minuti je Juan Alberto Schiaffino šokirao Selecao kad je dočekao centaršut i poslao loptu u mrežu.

Energija s Maracane je polagano kopnjela i donedavne karnevalske taktove i ples zamijenile su tisuće uznemirenih lica i uzdaha. Najveći tulum u povijesti je bio pred raspadom, a žestoki urugvajski napadi bili su kao policija koja rastjerava ljude kada muzika postane preglasna.

Ponos je tada bio jedan od velikih brazilskih protivnika. Uvjereni u svoju nadmoć, nisu se povukli ni pedalj i igrali su sasvim otvoren nogomet u kojem su tražili gol za pobjedu koja im nije ni trebala.

Zbog toga su ostavljali puno prostora iza sebe, a bio je dovoljan jedan trenutak da ih slomi. Jedanaest minuta prije kraja napadač Penarola Alcides Ghiggia povukao je loptu uz rub kaznenog prostora i pogodio je prvi kut kroz koji je probio brazilskog vratara Barbosu.

Maracanazo je postao najveći sprovod u povijesti

Na Maracani je zavladao muk koji je, kunu se i Urugvajci i Brazilci, bio još glasniji od buke i navijanja 200 tisuća ljudi samo desetak minuta ranije. Do kraja se nije moralo ni igrati. I Maracana i čitav Brazil bili su mrtvi, a karneval se pretvorio u sprovod.

"Samo su tri čovjeka u povijesti ušutkala Maracanu - papa, Frank Sinatra i ja", rekao je Ghiggia nakon utakmice, a poznati brazilski novinar Ary Barroso, koji je na radiju prenosio utakmicu, uspio je nakon sučevog zvižduka prozboriti samo dvije rečenice. "Ovako nešto nikad niste vidjeli. Oprostite, ali moram ići", poručio je i otišao u mirovinu.

Taj poraz Brazila godinama je bio najšokantniji u povijesti nogometa. Jedini koji se s njim može mjeriti je, vidi vraga, opet onaj na Mundijalu u Brazilu 64 godine kasnije, kada je Njemačka zabila Brazilu sedam komada.

Ali čak ni debakl protiv Nijemaca nije ostavio toliku kolektivnu traumu kao Maracanazo. Oni koji su bili nešto manje u šoku svoj su bijes ispucali tako što su napadali urugvajske turiste i navijače, pa je brazilska policija cijelu noć patrolirala pred hotelima diljem Rija.

Pod tim nadimkom je utakmica ušla u povijest, a ugrubo se može prevesti kao "krah na Maracani". Alex Bellos, jedan od najznačajnijih kroničara brazilskog nogometa, u svojoj je knjizi Futebol: The Brazilian Way of Life napisao: "Nogomet je tog dana trebao postati veliki izraz brazilijanstva. Umjesto toga, za Brazilce je to postala potvrda da su nacija osuđena na propast i životarenje na rubu svijeta."

Dan nakon što ih je preuranjeno proglasio prvacima, O Mundo je preko cijele naslovnice imao ispisane samo tri riječi: "Drama, tragedija i farsa." Službeni podaci o tome koliko je ljudskih žrtava odnio šok na Maracani ne postoje, ali Brazilci i danas prepričavaju djeci i unucima kako su ambulante diljem zemlje radile prekovremeno.

Brazilci otad prokletim ne smatraju samo taj datum nego i Maracanu, koja u nacionalnom biću predstavlja velebnost brazilskog nogometa, ali i podsjeća na epski poraz, a kako je Bellos pisao: "Ni neki porazi u ratovima nisu toliko boljeli ovu naciju." 

Brazilski savez je godinama zabranjivao reprezentaciji da igra u prokletoj kombinaciji s te utakmice - bijelom dresu s plavim ovratnikom - i tek su poslije Maracanaza njihovi standardni dresovi postali žuti s plavim ovratnikom.

Najgore je prošao vratar Barbosa, koji je proglašen glavnim krivcem za poraz, koji je godinama dobivao prijetnje smrću i kojem su Brazilci prokleli narednih deset pokoljenja. Netom prije smrti je dao kultnu izjavu: "Maksimalna zatvorska kazna u Brazilu je 30 godina. Ja svoju plaćam i izdržavam već 50, iako nisam počinio nikakav zločin."

Pobjeda garre

S druge strane, slavlje u Urugvaju bilo je recipročno tuzi u Brazilu. Ulice su gorjele kao nikad prije, a da i u slavlju Južnoamerikanci uglavnom pretjeraju, sugerira i to da je čak osam ljudi preminulo.

Bila je to pobjeda garre, kako je kasnije opisao Jonathan Wilson, jedan od najpoznatijih sportskih novinara na svijetu, koji je život posvetio proučavanju nogometne povijesti. "Garra je onaj herojski napor koji daje zadnje atome snage. Koji podsjeća igrače kako cijela domovina diše s njima i kako nisu sami kad im je najteže. Ta utakmica bila je pobjeda urugvajske garre."

Gledajući povijest iz ove perspektive, Maracanazo je bio velik i značajan trenutak, ali ipak izoliran incident. Brazil je dominirao narednih 20 godina, tijekom kojih je uzeo tri od ukupno pet titula prvaka svijeta i postao najuspješnija nogometna nacija.

Urugvaj je stigao do 15 titula u Copi i tek ga je nedavno prestigla Messijeva Argentina, ali tek su s Forlanom i Suarezom došli blizu utakmice koja dijeli smrtnike i besmrtnike, svetog grala svjetskog nogometa - finala mundijala.

Teško je objasniti kako i zašto je 132. zemlja svijeta po broju stanovnika tako dobra u nogometu, posebno ako ne poznajete priču o Maracanazu. Igra koja je postala lice nacije nikad nije bila veća od života za jedan kontinent kao te večeri. Večeri kada su mali Urugvajci pišali po brazilskim novinama i kreirali sprovod za 200 tisuća ljudi.