PROLASKOM teške grupe sa sedam bodova i s prvog mjesta te izbacivanjem Španjolske i Portugala na putu do polufinala, Maroko je postao jedna od najvećih senzacija u povijesti svjetskih prvenstava u nogometu. Prva su afrička te tek treća reprezentacija izvan Europe ili Južne Amerike koja će nastupiti u polufinalu Svjetskog prvenstva i boriti se za medalje. Prije Maroka to je pošlo za rukom samo SAD-u (1930.) i Južnoj Koreji (2002.).

Još impresivniji je način na koji je Maroko došao do ovog povijesnog uspjeha. Nije to napravio u nogometno prapovijesnoj eri kao SAD niti na temelju domaćinstva i značajnih sudačkih poguranaca kao Koreja, već je odigrao turnir u kojemu ga nitko, pa čak niti velikani koji su mu stajali na putu, nije nadigrao.

Najbolje od dva različita trenera

Da bismo pronašli ključ uspjeha marokanske reprezentacije, potrebno je vratiti se nekoliko godina unazad, na izbornički mandat bosanskog stručnjaka Vahida Halilhodžića koji je Maroko preuzeo još 2019. godine.

Halilhodžić je tada pronašao dobitnu taktiku fokusirajući se na obrambenu organizaciju i kroz afričke kvalifikacije prilično glatko plasirao Maroko na završni turnir u Kataru, međutim na tom putu je bilo velikih prepeka, a daleko najveća je bila svađa s dva izuzetno bitna reprezentativca - Hakimom Ziyechom i Noussairom Mazraouijem - koja je kulminirala njihovim izbacivanjem iz reprezentacije.

Marokanskoj javnosti se to nije svidjelo do te mjere da se uključila i marokanska vlada koja je Halilhodžiću pred Svjetsko prvenstvo uručila otkaz, dovela novog izbornika te vratila Ziyecha i Mazraouija u kadar reprezentacije, što se na prvi dojam činio kao izuzetno loš potez vođen pukim populizmom.

Međutim, vrijeme je pokazalo da je prvi dojam varao - novi izbornik Walid Regragui te povratak Ziyecha i Mazraouija postali su perfektno rješenje. Regragui je na terenu zadržao veliku većinu mehanizama Halilhodžićeve taktike, ali je kao jedan od najvećih bivših marokanskih nogometaša uspio svojim autoritetom obuzdati karakternu svlačionicu.

Time je Maroko dobio najbolje od dva različita trenera - nastavio igrati kvalitetan Halilhodžićev nogomet, ali je igru uspio nadograditi vrhunskim individualnim talentom Ziyecha i Mazraouija koji do tada nisu prihvaćali svoje uloge unutar sustava.

Neprobojna obrana

Element igre s daleko najvećim zaslugama za uspjeh marokanske reprezentacije je njena obrambena faza. Marokanci su na putu do polufinala primili samo jedan pogodak, i to nesretni autogol protiv Kanade.

To ih stavlja u samu obrambenu elitu u povijesti svjetskih prvenstava. Samo je još pet drugih slučajeva kada je neka reprezentacija primila jedan ili nijedan pogodak na putu do polufinala, a uzmemo li u kontekst da je Maroko igrao s četiri reprezentacije koje bi po većini kriterija spadale u 10 najboljih na svijetu (Hrvatska, Belgija, Španjolska i Portugal) te od njih nije primio ni jedan gol, uspjeh postaje još impresivniji.

Ključ takve neprobojne obrane je struktura srednjeg bloka u kojemu se Maroko brani. Iako nominalno na teren izlaze u 4-3-3 formaciji, marokanska obrana je izuzetno uska, ali je fleksibilna i pokretljiva. Najčešće se pretvara u 4-1-4-1, ali po potrebi oba krila se spuštaju nisko kako bi duplirala bok i onemogućila protivničke ofenzivne bekove čineći 5-4-1 ili čak 6-3-1 formaciju.

Zanimljivo, jedno od tih krila je baš Hakim Ziyech koji je duž svoje klupske karijere takve obavezne, ali "dosadne" zadatke nerijetko odbijao raditi. Uostalom, upravo su ovakve situacije bile razlog svađe s Halilhodžićem.

Najbolji zadnji vezni turnira

Iako se vrhunski obrambeni doprinos krilnih igrača ne može dovoljno apostrofirati, daleko najbitniji igrač ove ekipe Maroka je njen defenzivni vezni - Sofyan Amrabat, igrač Fiorentine. Kada se Maroko posloži u 4-1-4-1 obrambenu formaciju, on je taj koji kontrolira prostor između dvije linije po četiri igrača.

Njegova anticipacija, pozicioniranje i agresivnost savršen su spoj s njegovim istančanim fizičkim predispozicijama zbog čega izuzetno dobro osvaja lopte u duelu te siječe linije dodavanja.

Međutim, ne treba zanemariti da mu kontekst horizontalno i okomito užasno zgusnute obrane pri tome jako olakšava posao jer pokriva relativno malen prostor oko sebe. Iz tog razloga treba biti oprezan kada se govori o njegovom transferu u neki od najboljih europskih klubova nakon turnira, no bez obzira na to, Amrabat je najbolji defenzivni vezni turnira te najveće individualno otkriće.

Efikasan napad

S druge strane, Maroko se ipak ne može pohvaliti spektakularnim napadom. Većinu opasnih situacija po gol protivnika stvara iz tranzicije nakon osvojenog duela ili ničije lopte jer tada protivnik ostavlja dovoljno prostora kojeg marokanski napadači mogu napasti.

Ono što je ključno za takvu tranziciju je količina i efikasnost marokanskih driblinga. Ziyech na desnom krilu, Sofiane Boufal na lijevom, bek Achraf Hakimi te centralni veznjak Azzedine Ounahi igrači su koji mogu nositi loptu u nogama po 30-40 metara, a zatim šutirati ili stvarati prilike za suigrače.

Centralni napadač, Youssef En-Nesyri nije klasičan napadač. Odrađuje veliki posao u obrani, dok u napadu ne pridonosi u izgradnji igre, ali zbog jakih fizičkih karakteristika solidno napada dubinu. Ove sezone nije postigao nijedan gol u klubu, ali je na Svjetskom uspio postići dva pogotka glavom, i to iz prilično teških situacija.

Takva efikasnost je Maroku prijeko potrebna jer na ovome prvenstvu Maroko ima nevjerojatno nizak postotak posjeda od 31 posto. To dodatno daje na vrijednosti njihovoj nevjerojatnoj obrani, ali i napadu koji je iz vrlo malo udaraca i kvalitetnih prilika na svakoj utakmici ipak redovito prijetio protivničkom vrataru i, na kraju krajeva, postigao pet pogodaka.

Maroko je recept autsajderima

Maroko je idealan primjer onoga o čemu smo već pisali - da uspješne reprezentacije na ovome turniru ne teže oku ugodnoj igri te da im je prioritet obrambena organizacija te anuliranje i razgradnja protivničke igre, a tek onda postizanje pogodaka.

Igrajući otvoreno i na veliki broj prilika s obje strane protiv reprezentacija kao što su Španjolska i Portugal, Maroko bi pokupio neke simpatije publike koja želi atraktivnost i ponekad možda pobijedio, ali bi si od početka utakmice uvelike umanjio šanse za pozitivan rezultat.

Ipak, individualna kvaliteta u otvorenim utakmicama bi redovito presudila na stranu ekipe koja je ima više. Zbog toga je zatvorena igra kakvu preferira Maroko ništa drugo nego optimizacija njihovih šansi za prolazak dalje.

Protiv Francuske će situacija biti drugačija i zato mnogi smatraju da Maroko nema šanse za prolaskom u finale. Francuska nema samo još veću individualnu kvalitetu od prijašnjih Marokovih protivnika već je i puno efikasnija i zbog toga opremljenija strpljivo igrati igru čekanja koju preferira Maroko. Marokov prolazak dalje protiv takve ekipe bilo bi jedno od najvećih iznenađenja.

No, bez obzira na rasplet njihovog puta, svojom predstavom u Kataru pokazali su recept za uspjeh svim budućim autsajderima.