SLOBODAN MAROVIĆ (62) jedan je od najboljih bekova u povijesti ovih prostora, a s tri titule prvaka Jugoslavije, jednim Kupom i jednim UEFA-inim ušatim peharom spada i među najtrofejnije.

Počeo je trenirati u Mornaru iz rodnog Bara i kao klinac je otišao u Crvenu Zvezdu, ali put do statusa miljenika Marakane bio je zaobilazan. Godinu i pol dana proveo je na kaljenju u Osijeku, gdje ga je trenirao Ljupko Petrović s kojim će se kasnije popeti na krov Europe. S Gradskog vrta se 1986. vratio u Beograd i postao jedan od prvih kotačića u izgradnji ekipe koja će u svom labuđem pjevu pregaziti sve.

Slobodan Marović u Indexovom Intervjuu tjedna

Zvezda je 1991. u finalu protiv Marseillea na stadionu San Nicola u Bariju osvojila Kup prvaka i tako postala jedini nogometni prvak Europe, a nekoliko mjeseci kasnije u Tokiju protiv Colo-Coloa i jedini klupski prvak svijeta s prostora Jugoslavije.

Najveći uspjeh domaćeg klupskog nogometa došao je u zadnji čas prije nego što je nastupila era u kojoj tako nešto više neće biti moguće. Jugoslavija je nestala u ratovima, raspao se i SSSR i socijalistički blok, a kompletna geopolitička promjena u odnosima moći osjetila se i u sportu. 

Šampionska Zvezda je ušla u legendu, a ekipa se raspala

Članovi šampionske generacije rasuli su se po najvećim klubovima Serie A i La Lige, a Zvezda i rumunjska Steaua i danas su jedini istočnoeuropski klubovi koji su dizali ušati pehar. To će sigurno i ostati jer u nogometu u kojem je ekonomska prevlast zapadnih liga i klubova sve naglašenija iz godine u godinu već nekoliko desetljeća neka čuda jednostavno nisu moguća.

Tako je Bari 1991. za Zvezdine navijače ostao najsvježije moguće sjećanje na jednu eru - moćni klub, državu, prvenstvo i europske pohode kojih više nema i neće biti. Postava pod vodstvom Ljupka Petrovića ušla je u kolektivno pamćenje, sve redom legendarni igrači raspoređeni po brojevima od 1 do 11, budući da su prema pravilima te ere oni koji istrčavaju na teren mogli nositi samo njih.

Tu uspomenu u filmu "Tri palme za dve bitange i ribicu" glumica Dubravka Mijatović oživljava uz Zvezdašima omiljenu recitaciju: Stojanović, Radinović, Marović, Jugović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savićević i Binić. 

Marović, crveno-bijeli broj 3, u ovoj je postavi s pokojnim Sinišom Mihajlovićem bio zadužen za lijevu stranu terena po kojoj je neumorno jurcao gore-dolje uza aut-liniju. Jednu od svojih utakmica života odigrao je u prvoj utakmici polufinala kada je oduzetim loptama pokrenuo ubojite kontre kojima je na Olimpijskom stadionu u Münchenu srušen Bayern.

U Bariju je trebao pucati šesti penal u raspucavanju, ali do toga nije došlo jer je Darko Pančev zabio peti i ispisao nogometnu povijest. Svoje se uloge u njoj Marović prisjetio u velikom intervjuu za Index.

Imamo tužnu vijest iz prošlog tjedna. Umro je Ivan Gudelj, protiv kojeg ste igrali puno puta.

Nažalost, ružno iznenađenje za sve nas, za bivše kolege i ljude koji su pratili nogomet. Ivan je zaista bio nešto posebno, vanserijski, fantastičan igrač. Imao sam sreće i prilike igrati protiv njega nekoliko puta, dok sam bio u Osijeku i ovdje u Zvezdi.

Znamo njegovu prošlost, znamo za njegovu bolest i sve što se događalo. Bio je super, nikad nisam mogao pomisliti da će tako brzo otići. Nažalost, napustio nas je. Velika šteta.

Igrali ste u njegovoj posljednjoj utakmici, kada je Zvezda gostovala u Splitu, a njemu je pozlilo na terenu. Tada se još nije znalo da je riječ o bolesti. Sjećate li se te utakmice?

Bio je težak teren. Znam da je na Poljudu bila velika kiša nekoliko dana prije utakmice. Koliko se sjećam, njemu nije pozlilo u smislu da je pao u nesvijest ili nešto slično. Izašao je sam s terena, tražio izmjenu. Onemoćao je i nije mogao nastaviti.

Kakva su vaša sjećanja na jugoslavensku ligu tog vremena? Kako biste danas mladim ljudima približili snagu te lige, iz koje je kasnije izašla i vaša generacija europskih prvaka?

Sjećanja su fantastična. Mlađim generacijama to je teško predstaviti na najbolji način, što je i normalno. Nisu to pratili, nisu gledali, mnogi se nisu ni rodili. Jugoslavenska liga bila je jako, jako ozbiljna liga, možda treća ili četvrta liga u Europi u to vrijeme. Bilo je pregršt fantastičnih igrača, posebno u velikoj četvorci: Zvezdi, Partizanu, Hajduku i Dinamu.

Ali i u drugim klubovima, poput Veleža, Željezničara, Sarajeva i drugih, bilo je puno odličnih igrača. Liga je bila sjajna. Nigdje nisi mogao ući opušteno, s mišlju da ćeš lako dobiti utakmicu, bilo kod kuće ili u gostima. Utakmice velike četvorke bile su najzanimljivije, i nama igračima i ljudima koji su pratili nogomet. To su bili veličanstveni derbiji.

U Crvenoj zvezdi normalno je najveći rival bio Partizan, gradski derbi, ali i Hajduk. Dinamo možda malo manje, iako su i te utakmice bile sjajne. Ali Hajduk je bio nešto posebno.

Zanimljivo je da je Zvezda od rivala jedino s Hajdukom imala negativan međusobni skor. Vi ste mnogo puta igrali protiv Hajduka.

Jako je teško bilo s Hajdukom, posebno u Splitu. Hajduk je uvijek imao odlične ekipe, ne samo naša generacija nego i ranije. Ivan Katalinić, Frfa Mužinić, Luka Peruzović, Ivica Šurjak i cijela ta grupa strašnih igrača. Bilo nam je uvijek jako teško protiv njih, posebno na Poljudu. Tamo se zna, Torcida, žestoki navijači, odani klubu, pun stadion. 

Kada ste odrastali u Baru i počeli se baviti nogometom, tko su vam bili uzori i za koga ste navijali kao klinac?

Kao klinac volio sam Hajduk. Sve do 13. ili 14. godine, a onda sam prešao u Crvenu zvezdu. Kako vrijeme čini svoje, zavolio sam Crvenu zvezdu i to je postao moj klub u kojem sam ponikao.

Ali u početku sam bio simpatizer Hajduka. Šurjak mi je bio jedan od uzora kao klincu. Bilo je tu strašnih igrača: Slaviša Žungul, Jure Jerković i mnogi drugi. Volio sam Hajduk, simpatizirao sam ga i uvijek sam volio gledati njegove utakmice.

Hajduk je tada kroz sedamdesete, s Tomislavom Ivićem i osvajanjima dvostrukih kruna, imao puno navijača i izvan Hrvatske?

Kako da ne. Hajduk je imao masu navijača, primjerice u Crnoj Gori. Bio je izuzetno omiljen klub u Jugoslaviji. Ne znam kakva je situacija bila u Srbiji, ali u Crnoj Gori znam da je bilo puno navijača Hajduka. Posebno taj primorski dio, Podgorica, Bar i okolica.

Kada je postalo jasno da ste ozbiljan nogometni talent i da od vas može postati profesionalni nogometaš?

Kod talentirane djece treneri i skauti prepoznaju da je netko talentiran. Kada taj talent dođe u veliki klub, gdje se radi puno ozbiljnije i kvalitetnije, onda kroz naporan rad i dokazivanje ispliva trenutak kada talentirani igrač može postati ozbiljniji igrač.

Osijek je bio moja odskočna daska. Otišao sam tamo na posudbu na dvije godine, vratio se nakon godinu i pol dana i dobio priliku igrati. Sjajno sam se uklopio u Osijeku. Osijek je tada imao odličnu ekipu, možda i najbolju u povijesti kluba. Tu se kod mene prelomilo i pokazao sam da mogu igrati u prvoj ligi.

Kada vas je Zvezda 1984. poslala u Osijek, napravili ste iskorak na seniorsku razinu. Je li bio težak prijelaz iz omladinaca među seniore, među igrače prve lige?

Vjerovao sam u sebe. Jako je bitno vjerovati u sebe i vjerovati da imaš kvalitetu i da možeš igrati. Imao sam tada ponude klubova druge i prve lige. Bili su tu Dinamo Vinkovci, Proleter Zrenjanin, Kikinda iz druge lige i još neki klubovi.

Ali htio sam igrati samo u prvoj ligi. To mi je bila želja. Ako već idem iz Zvezde, želio sam otići negdje gdje ću igrati prvu ligu. Druga liga uopće nije dolazila u obzir. Možda sam tada bio malo prepotentan, ali nije to bila prepotencija, nego želja da igram najjaču ligu.

Ušao sam u generaciju starijih igrača koji su dugo igrali u Osijeku i zaista su me odlično prihvatili. Vrlo brzo sam se uklopio. Svidio mi se grad Osijek, iako je puno manji od Beograda. I danas mi se sviđa, često odem onamo.

Ostavio je na mene dojam lijepog grada i ozbiljnog, stabilnog kluba. Imao sam sreće i s trenerima. Milan Čvaljo Đuričić bio je tada kada sam došao, poslije je došao Ljupko. Đuričić je bio pravi fanatik. Imao je poseban način rada, posebne treninge. Bio je poseban tip trenera. Najljepše uspomene vežu me za Osijek.

Kakav je bio Ljupko Petrović, koji je nakon Đuričića došao u Osijek?

Ljupka nisam poznavao prije toga. On je bio u osječkom Metalcu, mislim da je bio pomoćnik, a kasnije je preuzeo Osijek. Volim iskreno govoriti kada pričam o tom razdoblju. Ljupko je pokupio sve ono najbolje što se tiče treninga, pripreme igrača i načina igre od Čvalje Đuričića.

Naravno, ubacio je i svoje nogometne ideje koje su kasnije bile dobre i uspješne. Imao je uspjeha u svakom klubu gdje je radio. Ali mnogo toga preuzeo je od Čvalje i samo je dodao svoj šlag na tortu, svoj način igre i svoje ideje.

Na treninzima ste tada povremeno imali priliku vidjeti i mladog Davora Šukera. Je li se već tada moglo vidjeti da će postati napadač najviše klase?

Teško se moglo predvidjeti da će imati baš tako veliku karijeru. Šuki je imao 17 godina, možda 17 i pol kada nam se priključio na treninzima. Ulazio bi ponekad u utakmicama kada je rezultat bio dobar, zadnjih 15 minuta i slično.

Bio je puno mlađi od nas. Ali imao je fantastičnu lijevu nogu. Kada bi primio loptu, kada bi šutnuo, vidjelo se da je to nešto posebno, vanserijski talent. Moglo se nazrijeti da ima kvalitetu. Imao je specifičnu građu, ali bio je izuzetan s loptom.

Kasnije, kada je počeo igrati za Osijek, pa za Dinamo i reprezentaciju, to se meteorski razvilo. Postao je jedan od najboljih napadača reprezentacije Jugoslavije, kasnije Hrvatske, a u Europi je napravio veliku karijeru.

Kako je došlo do vašeg povratka u Crvenu zvezdu 1986. godine? Pretpostavljam da ste bili oduševljeni kada ste saznali da vas klub želi natrag.

Jesam, naravno. Bila je utakmica protiv Zvezde u Osijeku, mislim da je završila 2:2 ili 1:1. Tada se dogodio taj splet okolnosti. Milan Jovin, koji je igrao na mojoj poziciji, slomio je nogu tjedan ili dva prije toga. Odigrao sam tu utakmicu protiv Zvezde i, koliko su mi rekli, bili su zadovoljni mojom igrom.

Džajić me nakon utakmice pozvao ispred autobusa i rekao mi samo da dođem u ponedjeljak na razgovor kod njega u ured u Beogradu. Pretpostavljao sam da je to to, da se vraćam. Nakon toga sam otišao u Beograd, potpisao ugovor i tako se sve odvilo.

Kada ste došli u Osijek, došli ste puni samopouzdanja. Isto vam je trebalo i za povratak u Zvezdu, gdje su zahtjevi bili još veći. Kako ste se nosili s tim pritiskom?

Ispalo je da sam se nosio jako dobro. Od početka sam vjerovao u svoje kvalitete, naravno uz veliki rad i sve što ide uz to. Bio sam veliki radnik na treninzima i utakmicama. Znao sam gdje se vraćam - vraćao sam se u najveći klub u zemlji.

Konkurencija je bila velika, dovodili su se najbolji igrači iz svih klubova bivše Jugoslavije. Znao sam što me čeka. Znao sam da se moram izboriti za svoju poziciju. Dobio sam priliku, svidio sam se treneru Vasoviću i počeo sam igrati standardno.

Sjećate li se kada ste prvi put istrčali na Marakanu u dresu Zvezde? Kakav je bio osjećaj igrati na tom stadionu?

Ja sam tu ponikao. Kao klinac sam više puta igrao na Marakani, finale prvenstva Jugoslavije u mlađim kategorijama i neke druge utakmice. Poznavao sam stadion, ali znao sam da je u velikom klubu uvijek veliki pritisak. U Crvenoj zvezdi je zaista veliki pritisak na igrače.

Ali volim reći da, ako pritisak djeluje negativno, onda ništa od toga. Onda je bolje uzeti stvari i promijeniti klub. Ako pritisak djeluje pozitivno, ako te tjera da igraš bolje i kvalitetnije, onda je to prava stvar.

Prve utakmice kada sam se vratio iz Osijeka zaista se ne sjećam. Znam da smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Torpeda, to mi je ostalo u sjećanju. Bila je to završna provjera prije početka prvenstva. Poslije toga se ne mogu sjetiti prve službene utakmice.

Ali bilo mi je veliko zadovoljstvo igrati. Zvezda ima ogroman broj navijača i sve utakmice bile su jako posjećene, ne samo derbiji. Bilo je teško da na stadionu bude manje od 25 ili 30 tisuća ljudi. Na velikim utakmicama znalo je biti i 70 ili 80 tisuća. Nisam imao problema s pritiskom. Bilo mi je veliko zadovoljstvo igrati na Marakani.

U vašoj drugoj sezoni osvojili ste prvu titulu. Kakve su uspomene na taj naslov? Posljednje kolo bilo je protiv Sutjeske.

Mislim da smo mi već prije te utakmice bili prvaci. Nije nam trebala pobjeda u toj utakmici kako bismo osvojili naslov. Bili smo na tri ili četiri boda ispred, a tada su se za pobjedu dobivala dva boda. Nije nam trebala pobjeda, ali odigrali smo kao pravi profesionalci, da ne izgubimo, bez obzira na to treba li nam rezultat ili ne.

Na kraju je bilo 2:2. Bili smo zadovoljni, prvaci Jugoslavije. Sjećam se tih nekoliko minuta kada je Sutjeska još čekala rezultat iz slavne utakmice Čelik - Priština. Tamo su u završnici padali golovi i zbog toga su oni ispali, a Čelik je ostao u ligi. U posljednjim minutama pala su tri gola u dvije minute.

Poslije su igrači Sutjeske bili ljuti i ogorčeni. Čak su nam dolazili u svlačionicu psovati i prijetiti, iako mi nismo bili krivi ni za što. Ali mogu ih razumjeti. Ostaneš pet ili deset minuta u ligi, a onda odjednom ispadneš. Takve su situacije u nogometu.

Kako je izgledala proslava prve titule u Beogradu?

Iskreno, ne mogu se sjetiti gdje smo bili kada smo osvojili tu titulu. To vjerojatno znači da je bilo dobro (smijeh). Vjerojatno smo bili u nekom restoranu, a onda se obično ode malo i u diskoteku. Dobro se sjećam jedino proslave kada smo bili prvaci Europe. Ona je bila veća, bile su supruge i djevojke igrača. Tih ranijih proslava se stvarno ne mogu sjetiti.

Kakav je općenito bio osjećaj biti igrač Zvezde u Beogradu krajem 80-ih? Već se pojavljivao neki novi tip moderne nogometne zvijezde, primjerice Robert Prosinečki koji se počeo pojavljivati u reklamama, što u prijašnjim razdobljima nije bio slučaj.

Upravo tako kako ste rekli, bili smo zvijezde i omiljeni u gradu. Zaista je bilo prelijepo igrati za Crvenu zvezdu, veliki klub, u svim tim utakmicama koje smo igrali. To je bila kvalitetna liga. Ponavljam, kada osvojiš titulu u takvoj ligi i takvoj konkurenciji, to je fantastičan uspjeh.

To je značilo da imaš kvalitetu. Isto vrijedi za sve velike klubove. Hajduk, Partizan, Dinamo, svi su imali velike igrače. Ne volim razdvajati te stvari. Radilo se o velikim klubovima i velikim nogometašima. Bila je velika satisfakcija, ali i popularnost koja je dolazila s tim.

Posebno Robi. Prosinečki je došao k nama 1987. godine kao klinac iz Dinama. Nitko ga nije predobro znao. Odmah se vidjelo da je vanserijski talent. Poznavali smo ga kao igrača, ali kada je došao, pokazao je da je poseban. Kako smo mi govorili, "jeo je loptu". To je odmah opravdavao na terenu.

Poslije su došli mlađi igrači: Robi, pokojni Mihajlović, Jugović i još neki. Oni su bili mlađi od nas pet-šest godina. Sjajno su se uklopili. To je bio proces stvaranja ekipe. Mi smo imali sreće i to je to.

Kakav je bio život nogometaša Zvezde izvan terena? Kako su se treneri nosili s izlascima i disciplinom?

Bilo je toga. Danas su društvene mreže i fotografiranje puno veći problem za nogometaše. Sve se odmah otkrije. U naše vrijeme nije bilo tako, ali i tada je bilo ljudi koji su pratili gdje igrači izlaze, pokušavali saznati nešto i kasnije to prenijeti ljudima u klubu.

Kako ste se vi nosili s tim? Jeste li ikada imali problema ili dobili neku disciplinsku mjeru?

Ne, ja nisam imao problema. U svakom kolektivu postoji netko tko će malo više izaći. Kod nas je to bio Binić. On je najviše izlazio, stalno je bio po diskotekama i vani. Ali nije ni pio ni pušio. Samo nije spavao.

Dođe na trening i opet odradi svoje. To je jedan primjer. Ja sam dosta poštovao pravila, a tako i većina igrača. Treneri uglavnom nisu imali problema s nama. Možda se nekad nešto dogodilo pojedinačno, sporadično, ali u pravilu ne.

Nakon razdoblja s trenerom Brankom Stankovićem došao je Šekularac. Osvojili ste još jednu titulu. Je li to bilo razdoblje stabilizacije?

Bilo je to razdoblje stabilizacije, i za mene i za ekipu. Branko Stanković bio je veliko ime povezano s Crvenom zvezdom. Bio je trener ranije, sve to stoji, ali mislim da se nije najbolje našao s novom generacijom. Bio je to veliki generacijski jaz. Mislim da je to bio najveći problem.

Prilagoditi se novom vremenu najteže je za trenere. Trebaš biti malo veći šmeker i znati kako pristupiti igračima. Šeki je bio potpuno drugačiji tip. Bio je otvoren, znao se našaliti, pokazati, demonstrirati. To mu je bila velika kvaliteta.

Napravio je odličnu harmoniju među igračima i između igrača i njega. Poštovali smo ga i davali sve od sebe. Osvojili smo titulu, a poslije i dvostruku krunu kod njega, u finalu Kupa protiv Hajduka. Šeki je ostavio odličan dojam na mene. Doduše, bio mi je trener i u mlađim kategorijama. S njim smo prodisali. Kada je došao nakon Branka, cijela ekipa je prodisala. Igrali smo puno bolje.

Godine 1990. dolazi Ljupko Petrović. U međuvremenu je osvojio titulu s Vojvodinom. Kako ste dočekali vijest da ćete ponovno raditi s njim?

Znali smo da je Ljupko krenuo u Osijeku, zatim je radio u drugim klubovima. Gdje god je radio, ekipe su mu dobro igrale. Bilo je logično da bude kandidat za trenera Crvene zvezde. Ljudi iz kluba, Džajić i Cvetković, sigurno su uspostavili kontakt s njim i dogovorili dolazak. Očekivali smo dobar rad, dobro vođenje ekipe i sve ono što ide uz to.

S Ljupkom smo imali jako dobar odnos. Imao je dobar odnos sa svim igračima. Znao je to postići svojim ponašanjem, odlukama i pristupom.

Kada ste osjetili da vaša generacija može otići daleko u Europi i napraviti nešto veliko?

Ne možeš to predvidjeti. Ne može se reći da ćeš za godinu ili dvije biti prvak Europe. To je jako teško. Bez obzira kakvu ekipu imaš, mora se puno toga poklopiti. Moraš se potruditi i imati sreće, moraju se poklopiti neke stvari.

Nismo mi tada razmišljali: "Sad ćemo mi za godinu ili dvije biti prvaci Europe." To je jako teško zamisliti. Imali smo želju i imali smo dobru ekipu.

Prije nego što je Ljupko Petrović složio kasniji šampionski tim, imali ste nekoliko nesretnih ispadanja u Europi, posebno protiv Kölna 1990. godine. Je li to bio dio procesa učenja?

I te 1990. godine imali smo sjajnu ekipu. Upravo ta utakmica protiv Kölna bila je važna. Köln je bio možda prva ili druga ekipa u Njemačkoj, odmah iza Bayerna, sa strašnim igračima. Odigrali smo sjajnu utakmicu u Beogradu. Pobijedili smo 2:0, imali smo svoje prilike i oni su imali svoje, ali na kraju je rezultat bio odličan za nas. Imali smo dobru ekipu, ali te godine nismo uspjeli, u uzvratu smo izgubili 3:0.

Onda sljedeće godine opet ideš dalje. Svake godine se ekipa nadopunjava, dođu novi igrači. Došao je Miha iz Vojvodine. Počeo je igrati i Belodedić, koji je bio kažnjen i nije mogao igrati godinu dana. On je također bio izvanserijski igrač, kao i Miha.

Je li utakmica protiv Grasshoppersa u 1/16 finala Kupa prvaka 1990./91. bila prekretnica?

Ako mogu reći gdje smo možda počeli nazrijevati da možemo napraviti nešto veliko, to je bilo možda nakon utakmice s Grasshoppersom. Ne da ćemo sigurno biti prvaci Europe, ali da možemo otići daleko. Znali smo da imamo kvalitetu, ljudsku i nogometnu, ali to se mora odraditi na terenu.

U Beogradu smo odigrali loše, bilo je 1:1. Ali tamo smo pobijedili 4:1. Tu su se možda otvorile veće želje. Ne mogu reći da smo znali da ćemo osvojiti Europu, ali počelo se nešto nazirati.

Piksi je tada već igrao u Marseilleu, ali je došao inkognito u Švicarsku da vas podrži.

Da, Piksi je bio ozlijeđen. Mislim da je imao problema s koljenom i došao je kod nekog doktora u Švicarsku. Onda je došao do nas da nas podrži. Igrao je s nama dugo godina, normalno da je htio biti uz ekipu. Došao je do hotela ili treninga, više se ne sjećam točno, ali znam da je bio s nama.

Postojala je priča da je Davor Šuker tada bio blizu dolaska u Zvezdu. Jeste li vi kao igrači čuli nešto o tome?

Iskreno, nisam. Nisam ni od Robija čuo takve priče. Ja sam se s njim jako puno družio. To sada čujem u novije vrijeme. Nemam pojma je li Džajić planirao dovesti Šukera.

Možda je planirao. Možda je planirao dovesti i Jarnija. Moguće je da bi se to dogodilo da se nije dogodio taj strašni rat koji je uništio cijeli ovaj prostor. Da je sve ostalo kako je bilo, vjerojatno bi Zvezda nastavila putem dovođenja najboljih igrača iz ostalih republika.

U šampionskoj sezoni 1990./91. kako ste kliknuli kao ekipa? Kolika je bila zasluga Ljupka Petrovića da podredi individualne kvalitete zajedničkom cilju?

To nije lako nijednom treneru. Trener mora znati upravljati velikim igračima. Imaš puno individualne kvalitete, puno igrača koji mogu sami riješiti utakmicu, ali svi moraju igrati za ekipu. Ljupko je to znao. Imao je svoj način rada, svoj pristup. Znao je kako razgovarati s igračima i kako izvući najbolje iz svakoga.

Napravili smo odličnu atmosferu u ekipi. Bilo je puno kvalitetnih igrača, ali nije bilo podjela. Nitko nije mislio da je veći od ekipe. Svi smo imali isti cilj. Nije to nijednom treneru lako. Trener mora biti namazan, što bismo rekli.

Mora biti šmeker, iskusan, poznavati mentalitet igrača i raspitati se o njima, posebno o tim boljim, popularnijim igračima poput Robija, Piksija, Deje. Tu može proraditi sujeta ili ljubomora ako se trener ne postavi kako treba.

Kod nas se to zaista nije događalo. Bili smo dobra, sjajna grupa, međusobno smo se dobro slagali i izvan terena, i 1990. i 1991. godine. Ali trener je tu jako bitan. Mora napraviti balans u komunikaciji, posebno s igračima koji su uvijek prvi na udaru kada se igra loše.

Ljupko je to sjajno odradio. Slično kao i Šeki. Mi smo tada bili godinu dana stariji i iskusniji. Ljupko je tu napravio veliku stvar. Bio je jednostavan, narodni tip. Nije bio trener koji nešto glumi. Bio je normalan, pravi narodni čovjek i s njim se moglo razgovarati.

Kakve su vam uspomene na dvije utakmice osmine finala protiv Rangersa? Rezultatski ste ih dosta uvjerljivo prošli, ali kako je to izgledalo na terenu?

Bila je to velika i jaka utakmica, kao i svaka prije toga. Ali mi smo zaista igrali dobro. Imali smo sjajnu ekipu, kvalitetu na svim pozicijama, iskustvo i uigranost. Sve ono što ekipa mora imati ako želi napraviti velike stvari.

Rangers je također imao sjajnu ekipu, bili su prvaci Škotske. Ali ušli smo u utakmicu s puno samopouzdanja. Znali smo da moramo dati sve od sebe, ali vjerovali smo da će naša kvaliteta na kraju doći do izražaja. Tako je i bilo. Pobijedili smo ih 3:0 u Beogradu, a tamo je bilo 1:1.

Nije tu bilo ništa posebno. Vjerujte mi, ni pred jednom utakmicom nije bilo nečega posebnog. Bila je to standardna priprema za utakmicu, a naša prednost bili su kvaliteta i veliko samopouzdanje. Znali smo da vrijedimo puno.

Nakon Rangersa došao je Dynamo Dresden u četvrtfinalu. Prvu ste utakmicu dobili 3:0, a uzvrat je prekinut. Kako pamtite taj dvoboj?

Dresden je imao solidnu ekipu, iako mislim da je Rangers možda bio i bolji. Bili su kvalitetna istočnonjemačka ekipa, imali su reprezentativce DDR-a. Ali ta utakmica ostala mi je posebno u sjećanju zbog ogromnog broja navijača.

Ne znam je li ih bilo kao protiv Bayerna ili čak i više. Službeni podatak govori o 73 tisuće gledatelja. Ne znam zašto je baš ta utakmica bila toliko značajna navijačima. Doduše, tada im je svaka europska utakmica bila važna. Atmosfera je bila fantastična.

Mihajlović je pričao o situacijama u tunelu Marakane, kada su zidovi vibrirali od navijačke buke. Jeste li osjećali da protivnicima u takvoj atmosferi nije svejedno?

Sigurno im nije bilo svejedno. Taj zvuk, taj huk, neopisiv je. To se ne može prenijeti riječima, mora se doživjeti. Miha je često pričao o tome. Mislim da mu je Dresden bio prva europska utakmica za Zvezdu. Kada je čuo taj huk, stalno je poslije pričao o tome.

Nije bilo lako ni našim igračima, a posebno protivničkim ekipama, bez obzira na njihovu kvalitetu. Atmosfera na Marakani u to vrijeme bila je žestoka za svaki klub, kako god se zvao. Protivnici su morali biti jaki da izdrže prvih desetak ili 15 minuta i prilagode se.

U polufinalu Kupa prvaka izvukli ste Bayern. Od Marseillea, Spartaka i Bayerna najmanje ste željeli upravo Bayern?

Najmanje smo željeli Bayern. To je veliki klub, jedan od najvećih u Europi i svijetu, s europskim titulama. A Nijemci su uvijek nezgodni. Istina je da smo njih najmanje željeli zato što su bili najjači. Zbog toga ih nismo željeli u polufinalu.

Bayern je poveo u prvoj utakmici polufinala u Münchenu, a onda ste zabili iz dva protunapada. Obje akcije za Zvezdine golove krenule su nakon vašeg osvajanja lopte.

Da, u posljednje vrijeme mi to često spominju. Može se reći da sam sudjelovao u tim defenzivnim akcijama iz kojih su proizašla oba gola.

Kada se govori o toj generaciji Zvezde, prve asocijacije obično su Robert Prosinečki, Dejan Savićević, Darko Pančev i Dragiša Binić. Obrana je pomalo ostala u drugom planu. Koliko je bila važna zadnja linija s vama, Duškom Radinovićem, Miletom Belodedićem, Ilijom Najdoskim i Stevanom Stojanovićem?

Uvijek je tako bilo. Nije to bilo ništa specifično za našu generaciju. Navijači su više okrenuti veznim i napadačkim igračima. Defenzivci su svugdje u svijetu manje primijećeni. Ali i mi smo imali sjajnu zadnju liniju. Imali smo i dva zadnja vezna, Šabana (Refika Šabanadžovića, op. a.) i Jugu, koji su pomagali Radinoviću, Belodediću i meni.

Imali smo kvalitetu. Ekipa ne može biti na vrhu i nešto osvojiti ako neka pozicija nije na razini kvalitete ekipe i natjecanja. Sve mora funkcionirati. Ovi naprijed bili su sjajni igrači i s pravom su bili miljenici navijača. Svi su bili vanserijski.

Ali volim reći jednu stvar. Bez obzira na sve njih i na to što su dali svoj maksimum, da nije bilo Mileta Belodedića u toj zadnjoj liniji, iskreno mislim da ne bismo bili prvaci Europe.

Zašto? Koliko je Belodedić bio važan?

Mile Belodedić bio je vanserijski libero. Imao je doslovno sve što nogometaš na toj poziciji može imati. Imao je skok, defenzivnu i ofenzivnu kvalitetu, strašan tajming, znao je krenuti prema naprijed i pokriti prostor. Imao je lijevu i desnu nogu, sve.

Uz to je imao ogromno iskustvo. Već je sa Steauom iz Bukurešta bio prvak Europe. To je bilo neprocjenjivo. Uz Mihu, koji je došao kao novi igrač i dao svoj maksimum, Mile je za mene bio poseban igrač.

Vi i Duško Radinović bili ste vrlo ofenzivni bekovi. Kako je Ljupko Petrović definirao vašu ulogu?

Bili smo dosta ofenzivni, i Duško i ja. Ali tada smo već bili iskusni igrači. Dok si mlad, znaš otići naprijed, voliš sudjelovati u završnici i napadu, a zapostaviš obrambene zadatke. To nije dobro. Za beka je prvo i osnovno da defenzivu odigra besprijekorno. Sve što nakon toga napravi u napadu je dodatna vrijednost. Onda si pravi bočni igrač.

Duško i ja smo 1991. već imali iskustva. Išli smo prema naprijed kada smo osjećali da možemo. Ako bismo znali da na našoj strani postoji brz protivnički igrač koji može napraviti kontru, onda malo smanjiš te odlaske. To ti kaže i trener. Idi slobodno kada možeš, ali vodi računa o obrambenim zadacima.

U uzvratu s Bayernom Mihajlović zabija za 1:0, ali Bayern okreće na 2:1. Kako ste se osjećali kada su Nijemci anulirali prednost iz Münchena?

Znali smo da će biti jako teško. Očekivali smo da će utakmica u Beogradu biti dvostruko teža nego ona u Njemačkoj. Tako je na kraju i bilo. Ušli smo žestoko, ofenzivno. Pokušali smo im nametnuti svoj ritam i zabiti gol. U prvih 15 ili 20 minuta imali smo dvije ili tri stopostotne prilike. Mogli smo ih tada nokautirati.

Ali nogomet je nepredvidiv. Ne iskoristiš prilike, a onda Miha u 25. minuti zabije za 1:0. Ponovno dobiješ krila, imaš ukupno 3:1, ali utakmica je još na početku. Velike utakmice imaju ekstremne padove i sjajne trenutke. Mi smo poveli, a onda su oni izjednačili. Taj gol nas je psihološki malo izbacio iz utakmice. Bio je to nokdaun.

U nekoliko minuta izgubili smo prednost. Njima su narasla krila, krenuli su, a mi smo bili pod pritiskom, i zbog navijača, i zbog važnosti utakmice, svega. Čekaš da se nakon tog nokdauna vratiš, kao u boksu, da ponovno uspostaviš ritam i stabiliziraš se. Ali onda Bender zabija drugi gol i oni su anulirali rezultat iz Münchena.

Znali smo da će biti teško do kraja, ali nadali smo se da možemo zabiti. U završnici je bilo pitanje tko će koga nokautirati. Jedna kontra, jedna oduzeta lopta mogla je odlučiti utakmicu. Bilo je kaotično. Imali smo sreće kod tog gola, tj. autogola za 2:2 i prolaz. Golman nije najbolje procijenio situaciju i lopta je ušla. Nakon toga je praktički bilo gotovo, iako je ostalo još nekoliko minuta.

Ali Nijemci su Nijemci. Znaju kazniti u posljednjoj sekundi. Bili smo toga svjesni. Krenuli su po gol koji bi ih odveo u produžetke, ali nismo se dali.

Kakav je bio osjećaj čuti posljednji sučev zvižduk i shvatiti da ste u finalu Kupa prvaka?

Igraš polufinale i znaš da je sve praktički 50:50. Ne znaš hoćeš li proći. A onda prođeš i znaš da si u finalu. To je ogromna sreća za sve igrače. Zbog toga igraš nogomet, zbog trofeja. Biti prvak Europe ili samo doći do finala ili polufinala, to su veliki uspjesi za klub.

Osjećaš se veličanstveno. To je bila neopisiva sreća za sve nas. Znali smo da smo u finalu i da ćemo igrati za naslov prvaka Europe.

Prije nego što dođemo do finala 1991. želim vas pitati još o nekim suigračima. Kakva su vam sjećanja na Sinišu Mihajlovića?

Nažalost, više ga nema. Miha je bio fantastičan, odličan igrač. Igrali smo zajedno na lijevoj strani i odlično smo se nadopunjavali. Bio je kratko kod nas, praktički godinu dana, a onda smo nakon finala nas petorica ili šestorica otišli u inozemstvo.

Bio je odličan igrač i dobar momak. Najviše ga pamtim kao dragog i dobrog čovjeka. Svoju veliku karijeru napravio je u Italiji. U Zvezdi je pokazivao da ima kvalitetu za puno jače lige, a kasnije je to dokazao.

Kako je izgledao njegov udarac iz slobodnjaka?

Imao je fantastičan prekid, bilo da se radi o slobodnom udarcu ili korneru. Već je u Vojvodini to nagovještavao i zabijao takve golove. I u Zvezdi ih je zabijao, ali ne toliko koliko poslije u Italiji. Kasnije je u Sampdoriji, Interu, Romi i drugim klubovima pokazao svu kvalitetu. Tamo je počeo zabijati nevjerojatne golove iz slobodnih udaraca.

Na desnoj strani bio je Dragiša Binić. Kakav je bio na terenu?

Na terenu je bio suprotnost onome kakav je bio izvan terena, mislim u profesionalnom smislu. Bina je igrao desno krilo i zajedno s Duškom Radinovićem pokrivao tu stranu. Bio je maksimalno posvećen ekipi i kolektivu. Nije bio igrač koji će, kada napad završi loše, ostati naprijed. Odmah bi se vraćao i pomagao nama u obrani. Bio je pravi timski igrač.

A Vladimir Jugović?

Juga je, slično kao Miha, vrlo brzo pokazivao da može postati velik igrač. Mislim da je bio i najmlađi među tim igračima naše generacije. Odigrao je jako puno utakmica. Tu je bio i Šaban, iskusniji od njega. Juga i Šaban igrali su na dvije pozicije zadnjih veznih i dobro su se nadopunjavali. Obojica su bili sjajni igrači.

Juga je poslije svoju kvalitetu dokazao i u inozemstvu, u Juventusu, Interu, Atléticu i drugim klubovima. On je jedan od najtrofejnijih igrača naše generacije. Bio je izvanserijski igrač i to je poslije pokazao u Europi.

Je li Dejan Savićević po čistom nogometnom talentu bio broj jedan vaše generacije?

Po prirodnom talentu može se tako reći. Imao je fantastičnu kontrolu lopte. Ljevak, odličan dribling, sjajno je gradio loptu. Jako teško si mu je mogao oduzeti. Napadneš ga, misliš da je lopta tvoja, a on je sakrije i pomakne.

Bio je strašan igrač. Imao je individualnu kvalitetu da prođe dvojicu ili trojicu igrača. Bio je konkretan i direktan prema golu. Izvanserijski igrač. Robi, Piksi, Dejo, svi su bili posebni i različiti igrači, ali svi nogometni genijalci u tom napadačkom segmetnu.

Dejo možda nije toliko volio igrati obranu, ili mu to jednostavno nije odgovaralo. Malo mu se gledalo kroz prste i čuvalo ga se da se odmori jer nije bio igrač koji je jednako igrao u oba smjera. Mi ostali bismo se potrudili pokriti prostor koji bi ostao iza njega. A kada bi dobio loptu, bio je svježiji i onda bi napravio dar-mar. Individualna kvaliteta bila mu je fantastična.

U vrhu napada bio je Darko Pančev. Kako njega pamtite?

Za Darka sam uvijek volio reći da mi je najdraži igrač. Novinari bi me pitali: "Kako Darko? Tu su Robi, Dejo, Piksi..." Znam, ali dogodi se utakmica u kojoj igramo katastrofalno. Nema nas nigdje, ne možemo hodati. A Darko iz neke poluprilike, polucentaršuta ili nečega sličnog zabije jedan, pa drugi gol i doviđenja.

Zato ga volim. Kada igramo loše, on zabije gol ili dva, mi uzmemo bodove i premiju stavimo u džep (smijeh). Bio je mačak za gol.

Dolazimo do finala u Bariju. Kako je izgledao period uoči utakmice protiv Marseillea, pogotovo s obzirom na to da ste igrali protiv Piksija, donedavne legende Zvezde?

Bila je to specifična utakmica. Otišli smo sedam dana ranije u kamp u blizini Barija. Bili smo tamo zatvoreni, bez ulazaka, bez navijača, karata i svega ostalog. Jednostavno, cilj je bio sačuvati koncentraciju. Nije nam bilo posebno ugodno. Sedam dana si tamo, nije to baš neka bajka, taman da je i sve pozlaćeno, ali mora se izdržati.

Priprema je bila kao i pred svaku utakmicu. Znali smo da je Marseille strašna ekipa. Gledali smo njihove utakmice i situacije u kojima su opasni. Vidjeli smo da se radi o vrhunskoj ekipi. Imali su reprezentativce Francuske, Engleske, Brazila. Strašni igrači.

Bez obzira na našu kvalitetu i igre koje smo do tada pokazivali, znali smo da nas čeka jako iskusan protivnik. Većina njihovih igrača igrala je polufinala i finala Kupa prvaka te velika reprezentativna natjecanja. Ljupko nam je u jednom trenutku rekao nešto u smislu: "Hoćete li igrati lepršavo i lijepo kao do sada ili želite osvojiti?"

Odnosno, pitao nas je želimo li igrati na isti način kao prije ili želimo napraviti ono što je potrebno za osvajanje trofeja. Naš odgovor bio je: "Kako ti odlučiš. Ti si trener. Mi nećemo odlučivati kako ćemo igrati."

Bili smo svjesni da moramo biti oprezniji. Nismo mogli protiv Marseillea igrati kao protiv Rangersa, Dresdena, Grasshoppersa pa čak ni Bayerna. Ovo je ipak bilo finale. Finale je finale. Ili ga osvojiš ili ga ne osvojiš. Pamti se samo tko je pobijedio.

Zato smo ušli u utakmicu s namjerom da igramo zatvorenije, da pokušamo zaustaviti protok lopte kroz njihovu sredinu, da svi budemo iza lopte i pokušamo nešto napraviti iz kontranapada ili nakon njihove izgubljene lopte.

Tako smo i igrali. Uspjeli smo izdržati do kraja i doći do penala. Nisu ni oni imali neke velike prilike. Bila je to tvrda utakmica.

Sjećate li se trenutka kada je ušao Piksi? Bio je jedan trenutak kada je napravio problem obrani. Jeste li se posebno pripremali za njega?

Naravno da smo ga imali na umu. Iz nekih informacija koje smo dobivali dan ili dva prije utakmice izgledalo je da najvjerojatnije neće igrati. Nije bilo sigurno 100 posto, ali trener Marseillea nije ga previše koristio.

Vratio se nakon ozljede, nije bio u najboljem ritmu i kontinuitetu utakmica. Da je bio potpuno spreman, možda bi igrao od početka. Mi smo se nadali da neće igrati jer bismo dobili još jednog vanserijskog igrača protiv sebe. Već smo morali paziti na Chrisa Waddlea, Jean-Pierrea Papina i ostale igrače. Piksi bi bio dodatan problem.

Da je igrao od početka, sigurno bi netko bio zadužen za njega, možda Juga, Šaban ili netko drugi. Ali kada je ušao 15 minuta pred kraj, mi smo već bili umorni i ispražnjeni, a on svjež. Imao je situaciju kada je prošao igrača i pokušao vratiti loptu Papinu. Ilija Najdoski je to odlično pročitao i izbio loptu. To nije bila čista prilika, ali mogla je postati opasna da Ilija nije reagirao.

Dolaze penali. Kako se sjećate trenutka kada ste se skupili i dogovarali izvođače?

Na moje iznenađenje, ljudi su se sami javljali. Bili su sigurni u sebe. Robi je prvi. On je najbolje izvodio penale od svih nas. U Zvezdi je uvijek šutirao penale kada je igrao. Onda Miha, pa Mile Belodedić. Mile je bio hladnokrvan, uvijek je ostavljao dojam čovjeka koji nema strah u očima. Miha je imao jak šut i dobar udarac.

A najveće iznenađenje bio mi je Bina. On je došao i inzistirao da želi šutirati. Govorio je: "Ja ću, ja ću." Mi smo gledali tko će još pucati, ali on je bio uvjeren u sebe. To nije bila njegova posebna kvaliteta. Imao je brzinu, snagu i druge kvalitete, ali penali nisu bili nešto po čemu je bio poznat. Ne znam ni koliko je puta prije toga šutirao penal u Zvezdi. Ali čovjek je htio šutirati. I dobro. Darko je bio zadnji, kao najbolji golgeter.

Binić je inzistirao da puca penal. Jeste li svi bili nervozni kada ste vidjeli da on uzima loptu?

Svi smo žmirili kada je Bina šutirao. Kada sam vidio da želi pucati, a Ljupko mu kaže "Dobro, šutiraš ti", pomislio sam: "Jao, gdje će..." Naravno, nismo to govorili naglas. Ali iskreno, Bina je bio među najsigurnijima. Imao je samopouzdanje.

Svi su imali samopouzdanje, čak i mi koji smo možda trebali doći kasnije na red. Ja sam trebao biti šesti izvođač ako bi bilo 5:5. Tada bi ostali još ja, Juga, Ilija i ostali. Ali srećom, sve je završilo prije toga.

Moramo spomenuti i golmana Stevana Stojanovića, koji je obranio penal Manuelu Amorosu.

Da, Stojanović je obranio prvi penal. Naš trener golmana pratio je protivničke igrače i način na koji izvode penale. Gledao je gdje šutiraju, na koju stranu, kako izvode udarce. To mu je sigurno pomoglo i na toj utakmici. Amoros je bio bek, ako se dobro sjećam, a Marseille je imao Waddlea, Papina i još puno kvalitetnih igrača koji su mogli pucati. Ali Stojanović je dobro obranio taj prvi penal.

Opišite trenutak kada Darko Pančev zabija posljednji penal i postajete prvaci Europe.

Ne mogu to opisati riječima. U tom trenutku si presretan. Znaš da si pobijedio u finalu, znaš da si prvak Europe. Vidiš navijače, vidiš ulazak ljudi na teren, kaos, sve ono što se dogodilo. Znaš što te čeka kada se vratiš u Beograd, dočeci i sve ostalo.

Ali opet nisi potpuno svjestan svega. To saznanje da si prvak Europe dođe malo kasnije, treba vremena da ti uđe u glavu. Tek poslije shvatiš koliko je velika stvar koju si napravio. U tom trenutku samo veselje.

Nakon toga dolazi povratak u Beograd i veliko slavlje. Sjećate li se proslave i Robijeve cigarete koju je pokušao sakriti pred kamerama?

Bilo je veselo. Bilo je svega. Sjećam se te situacije s Robijem. Nikada nije pušio pred Ljupkom, to je bilo iz poštovanja prema treneru.

Izgubili ste finale posljednjeg Kupa maršala Tita od Hajduka nakon što ste postali prvaci Europe. Kakvo vam je sjećanje na tu utakmicu?

Sjećanje mi nije ugodno, iskreno. Ti postaneš prvak Europe, zaokružiš jedan veliki ciklus i onda dođe još jedan trofej koji želiš osvojiti. Trofeja nikad nije dovoljno. Možda smo u toj utakmici bili prazni. Ne znam što se točno dogodilo. Nakon svih tih slavlja i svega što se događalo, to sigurno utječe na igrače.

Ta utakmica bila je nakon finala u Bariju. Bio sam malo istrošen i iscrpljen. Iskreno, očekivao sam da možda nećemo biti na onoj svojoj prepoznatljivoj razini iz nekih razloga. A Hajduk je došao spreman. Kada Hajduk dođe, dolazi osvojiti trofej i odigrati dobro.

Imali su sjajne igrače. Bokšić nas je razbio u toj utakmici. Bio je strašan igrač, za mene jedan od najboljih u bivšoj Jugoslaviji. Hajduk je ušao u utakmicu svježiji i spremniji. To je na kraju odlučilo i izgubili smo 1:0. Nismo trebali propustiti tu šansu, ali dogodilo se. Što se može, gotovo je.

Za kraj, kao obrambenog igrača, tko vam je kroz karijeru od igrača iz drugih jugoslavenskih klubova bio najzahtjevniji protivnik za čuvanje? Tko vam je ulijevao najviše respekta?

Bilo je tu dosta igrača. Po mojoj strani, primjerice, bio je Edin Bahtić iz Željezničara. On mi je bio jako neugodan protivnik. Tu je bio i Nikola Nikić, koji je igrao lijevo krilo. Ne znam tko je od njih dvojice bio veći zvrk. Bili su specifični igrači, niskog težišta, mogli su i unutra i van, driblati na sve načine.

Nisam imao velikih problema s Bahtićem, ali bio je jako nezgodan. Onda, primjerice, Dragan Jakovljević iz Sarajeva. On je dugo igrao u Sarajevu, bio je i reprezentativac, odličan igrač. Imao je oko metar i devedeset i bio je puno jači od mene.

S njim sam imao dosta problema, posebno kada sam bio mlađi igrač. Približiš mu se, a on te jednostavno skloni jer je puno jači. Bilo je još takvih igrača, ali sada se ne mogu svih sjetiti. Naša liga je bila puna pravih majstora.