Foto: Guliver Image/Getty Images, Hina, Index 

UFC FANOVI porukama nezadovoljstva zasuli su društvene mreže Dinama i Rijeke (2:0) - riječki fajteri nisu došli na nogometni "main event" i time su uskratili gledatelje (ponovo) za jednu dugo iščekivanu i burno najavljivanu, neizvjesnu borbu. Po tko zna koji put zadnjih godina, Plavi su ispratili goste na bus bez ijedne ozbiljne gol šanse, a Kek niti u desetom pokušaju nije odlučio bitnije mijenjati svoj pristup.

Dinamo je otkrio i mane 

Postava koju je izveo Zoran Mamić, s trokutom Antolić-Rog-Šovšić u sredini terena, bila je donekle iznenađujuća - posebno u formatu u kojem je Dinamo zaista igrao, gdje je Rog umjesto u zoni sebi prirodne "desetke" ordinirao mnogo dublje nego Šovšić, što je značilo da Dinamu u sredini terena strahovito fali (uz Antolića) jedan igrač ritma, netko tko može stabilizirati posjed i sačuvati loptu. Rijeka je to na početku koristila i više nego solidno - aktivnim i kompaktnim 4-3-3 presingom koji se situacijski pretvarao u 4-4-2 s orijentacijom na Matela koji je očito označen kao slaba karika, oduzeli su, ili barem prekinuli, mali milijun Dinamovih napada.

Domaćin nije uspio u prvih 20 minuta više od jednom organizirano izaći sa svoje polovice. Sve što je dinamo igrao u takvoj igri na postavljenu obranu bio je manevar sa Soudanijem ili Fernandesom, koji bi se povukli po loptu i otvorili koridor beku koji bi protrčavao uz liniju da primi dubinsku loptu. Interesantno je bilo za vidjeti da je Rijeka u tim situacijama često radila preuzimanja, bez Tomasovog i Bezjakovog pretjeranog trošenja u pokušaju da ulove Matela i Stojanovića.

Rijeka nije stvorila mnogo, ali je izgledala opasno - 4 situacije u prvom dijelu u kojima ih je od dobre šanse i očite prednosti nakon polukontre dijelio tek kvalitetan pas, pokvarili su tehničkim greškama prednjeg trojca. Zapravo, sve od Rijeke je išlo preko Tomasova, najopasnijeg 1 na 1 igrača. Gurnuti loptu njemu na bok, posebno u situaciji kada uspiju uloviti Dinamove bekove iza lopte, bio je primarni Rijekin cilj i onaj u kojem je najbolje izgledala. Zbog kratkog trajanja tih napada gdje se u svega tri pasa traži izlaz u završnicu, rijetko kad bi se prednjem trojcu priključio dodatni igrač, što je značilo da i u kriznim situacijama Dinamova zadnja linija može pokriti pogreške.

Po tko zna koji put - Kekov plan propao kada je protivnik poveo 

Drugo poluvrijeme donijelo je najlogičniju promjenu od strane domaćeg trenera - Roga i Šovšića koji se nisu dovoljno često izvlačili po loptu i time rasteretili igru zamijenio je Machadom i Ćorićem. Dinamo je prodisao, konačno je i u sredini terena dobio dinamiku i rotacije koje su ostavljale stoperima na lopti barem jedno rješenje. Rijeka je sve rjeđe visoko osvajala loptu, sve se više povlačila, i zapravo je bilo pitanje trenutka kada će domaćin povesti. Iz nekog ekstra poteza, iz jednog od brojnih centaršuteva ili iz greške, manje je bitno. Težište igre se nakon zamjene strane pomaknulo barem za 20 metara prema Rijekinom golu, a tamo Dinamo ima jednostavno previše kvalitete za ove prilike da ne dobije veliku većinu takvih utakmica.

Trivote (tri pitbulla u veznoj liniji) koji su podsjetili na najsjajnije Mourinhove dane i bitke s Barcelonom nisu podloga s kojom se može ganjati rezultat i stizati, bez da se drastično ne mijenja koncept igre. Po tko zna koji put, čitav "in game" plan propao je u vodu onog trenutka kada je suparnik poveo.

Golovi koji su dodatno micali pritisak s Dinamovih igrača i unosili nervozu i greške u suparničku ekipu, došli su samo kao logična posljedica strahovito kukavičkog i bezrazložnog povlačenja. Svega jedan Rijekin udarac u okvir gola, koji je došao nakon rezultatskog razrješenja pobjednika, sjajan je indikativ koliko je ovakva Rijeka - preplašena, kvalitativno deficitarna i nedorečena daleko od istinskih šampionskih ambicija. Uz sasvim prosječnu Dinamovu partiju, izgubili su tri razlike.

Ništa od fajta 

Još jednom protiv Dinama, Kek je predao bez ispaljenog metka bitku na dijelu terena na kojem se radi razlika. Tvrdoglava taktika koja prolazi samo onda kada Rijeka unutar svoje pozitivne serije (koja traje u pravilu između 15 i 30 minuta) ostvari rezultatski plus. Izvan toga, pokazuje vrlo malo.
Kek je gotovo već pune tri godine sezone u Rijeci. Od tad je napravio hvalevrijedan posao u rezultatskom smislu, a od Rijeke je napravio defenzivno najorganiziraniju momčad u ligi. Nijedan klub nije sposoban toliko dugo držati blok s tolikom koncentracijom i s tolikim brojem igrača - na kraju krajeva, baš im je to, uz individualnu Kramarićevu klasu donosilo dobre rezultate u Europi. Ali, je li konačno vrijeme za postaviti pitanje kada i kako Rijeka misli igrački prijeći na višu stepenicu?

Primaran plan opstrukcije suparničke igre (posebno kada se to organizirano radi) i udaranja preko bokova u polukontri s malo igrača apsolutno je legitimna strategija. Problem nastaje kada to postaje jedini uzorak kojeg je ekipa spremna ponuditi u utakmicama protiv jačih suparnika. Takav pristup, koji uvelike ovisi o benevolentnosti i greškama suparnika, poprilično je ograničen. I možda nema boljeg susreta od onog s Dinamom da takva rasprava ponovo dođe na dnevni red.

Dinamo je , mnogo bezbolnije nego li je očekivao, ponovo prelomio prvenstvo. Kvalitativna razlika između njih i prvih pratitelja i dalje je prevelika da bi išta manje od vrhunskog Kekovog posla i stalnog napredovanja bila dovoljna da ih se ugrozi. Još jednom, od fajta ništa. Tapkanje pri prvom opasnijem remplanju i kraj prvenstva.