BILLY KENNY je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bio jedna od najvećih nada engleskog nogometa. Mladog veznjaka zvali su "Goodison Gazza", uspoređujući ga s Paulom Gascoigneom. Karijera mu je bila kratka, podsjeća Liverpool Echo u tekstu i razgovoru s bivšim nogometašem iza kojeg je život prepun droge i alkohola.

Uspio je odigrati tek 17 utakmica za Everton, a njih još manje za Oldham Athletic i Barrow prije no što je 1996. u potpunosti propao kao igrač i otišao u mirovinu sa samo 23 godine. Realno, prestao je zapaženo igrati i dvije godine ranije i njegovo umirovljenje veže se za odlazak iz Evertona.

U kratkoj karijeri uspio je upisati nastup za englesku U-21 reprezentaciju i biti proglašen najboljim igračem u derbiju s Liverpoolom u kojem je Everton slavio 2:1. Te 1992. bilo mu je tek 19. "Izvanserijski talent koji je osvojio srca Goodison Parka potopljen je u tsunamiju dugogodišnje konzumacije alkohola i kokaina", navodi Liverpool Echo.

Išao je očevim stopama, no kratko je trajao

Kenny je objasnio da je želio igrati nogomet, a posebno za Everton od trenutka kad je saznao da je i njegov otac nosio dres tog kluba. Ozljeda koju je pretrpio odvela ga je u depresiju, a ona prema alkoholu. Tvrdi da alkohol nije okusio dok nije ušao u Evertonovu prvu momčad. Ozljeda, višak vremena i novac počeli su ga odvoditi u barove. Uslijedio je kraj karijere i pad u ponor.

"Pio sam 25 godina i uzimao kokain 25 godina. Non-stop. Čudim se što sam živ", priznao je u razgovoru i dodao da žali zbog svega što je priuštio roditeljima svojim ponašanjem.

S takvim životom prestao je nakon što mu je umrla majka. Tada je i obećao ocu da će se jednog dana ponovno ponositi svojim sinom. Ti dani su došli, zaključuje se u tekstu, jer priča o svom životu koju je počeo pisati za vrijeme pandemije koronavirusa postaje dio repertoara u kazalištu Royal Court Theatre u Liverpoolu.