Hrvatska nema nikakvu ideju u organizaciji igre. Finska je 75 od 90 minuta utakmice djelovala neporozno poput Atletico Madrida, s velikom fleksibilnošću i uvijek je uspijevala staviti nekoliko braniča izravno ispred lopte. Razloga za slabu ideju, barem s taktičkog aspekta, ima više. Kao prvo, Hrvatska u zadnjoj liniji nema čovjeka koji može organizirati igru, povući loptu u sljedeću liniju i pasom naći suigrača te probiti prvu liniju finske obrane. Zbog toga barem jedan, a najčešće i oba centralna veznjaka provedu većinu utakmice u krilu obrani, preuzimajući loptu poput kakvog vrućeg krumpira što Hrvatskoj oduzima dodatnog igrača u sredini terena gdje danas usamljeni Kramarić nije imao šanse. Tek su povrede i suspenzije natjerale Čačića da s te pozicije, gdje ima najmanje mjesta i vremena na lopti, makne Rakitića, najsporijeg igrača u kadru. Danas, ni onome koji može dati više u toj ulozi nisu bili omogućeni kvalitetni uvjeti za igru. 

Hrvatskoj kronično nedostaje igrača koji igraju između linija. A da bi postojao takav igrač, nije dovoljno imati igrače s takvom navikom niti je to jedini način za ostvarivati takvu igru. Za imati igrača između linija treba imati logičnu strukturu napada u kojem svaki igrač okupira određenu zonu, ''širi'' suparnika i omogućuje prostor koji onda mogu iskoristiti najbolji hrvatski igrači. Nogomet Čačićeve reprezentacije je stolni nogomet, onaj u kojem nema protrčavanja, rotacija, rada bez lopte kojim se suparniku otvara prostor ili imalo smisla. A onda, kada nema logičnog rješenja u igri, i kada najproduktivnija zona terena (i u vidu hrvatske kvalitete i opasnosti za suparnika) ostane neupotrebljena, onda se uvijek iznova okreće staroj strategiji – šikanje dugih parabola na bekove i moliti se da će od 30 divljih napada u poluvremenu njih 7 ili 8 završiti centaršutom, i da će se barem jedan od tih centaršutova nekako ušuljati u gol. Kad to povežete sa stoperskim parom koji igra zajedno vjerojatno zadnji put u karijeri i bekovskim parom Vrsaljko-Pivarić, koji su talentom, ali posebno nogometnim IQ-om, poprilično ograničeni, dobijete sve preduvjete za katastrofu.

 

 

 

Situacija u kojoj Finska 20 minuta pritišće Hrvatsku kao da igra protiv svoje kadetske reprezentacije najbolji je znak psihološke labilnosti i simboličnog propadanja ove generacije. Od ekipe koja je na Europskom prvenstvu dominirala nad Češkom i Turskom, do ekipe koja se cijelu četvrtinu utakmice moli da će se Finci ispromašivati, a sreća osmjehnuti. I nije finski gol zalutali metak, on je treći ili četvrti odbijanac koji je mogao završiti iza Subašićevih leđa. A da ne postoji nikakva svijest u ekipi oko toga u kakvoj situaciji se nalaze, najbolje svjedoči situacija pred sam kraj utakmice. Domagoj Vida odlazi na skok usred igre, napuštajući svoju poziciju, a Finci iz kontre ne uspijevaju situaciju 2 na 1 izigrati do kraja. Čak i s hrvatskim golom, bila bi potrebna pobjeda u zadnjem kolu za izravan plasman, ako pretpostavimo kako će Island pobijediti Kosovo. Ipak, u slučaju da je Finska bila zabila i pobijedila, Hrvatskoj više ni remi u Ukrajini ne bi bio dovoljan za baraž. Logičan rizik ili iracionalno ponašanje u potpunom kaosu, uvjetovanom pomanjkanju kontrole s klupe?

 

 

Ante Čačić ne poznaje svoju ekipu. Ili je poznaje, ali je ne zna postaviti u situaciju da funkcionira u najpovoljnijim uvjetima. Mijenjanje figura u stolnom nogometu nosi uvijek isti niz nelogičnih kretnji i radnji na terenu. Kako onda povezati onu odličnu Hrvatsku od prošlog ljeta s ovom, anemičnom i bezličnom? Čini se kako je Čačić bio dobar ''bypass'', umjeren i odmjeren čovjek spreman u svlačionici podrediti svoj ego njihovim interesima i jednostavno ih pustiti da igraju kako žele, što je na jednom izrazito malom uzorku, a to je Euro u Francuskoj, kliknulo sjajno. Ipak, na dulje staze, sve više do izražaja dolazi kako je Čačić naivno mislio kako se posao izbornika zaista svodi na press konferenciju jednom u dva mjeseca i određivanja 2 od 23 igrača u kadru (21 je uvijek isti). Ne pokazuje nikakve naznake ni sposobnosti prilagodbe sitnih mehanizama u igri onom najboljem što ima. 

 

 

Zbilja i dalje vjerujem kako će Hrvatska otići u baraž. Kvalitetnija je ekipa od Ukrajine, koja igra poprilično neuvjerljivo i s velikim amplitudama. Ipak, postoje dvije bitne stavke koje su na strani Ukrajinaca. Prva je psihološki moment, budući da su nakon poraza od Islanda mislili kako je sve gotovo, a onda im je Hrvatska servirala meč loptu na domaćem terenu. Druga je ona da je Ukrajina najjača tamo gdje je Hrvatska kvalitetom najtanja – na krilnim pozicijama. Jarmolenko i Konopljanka fantastični su dribleri, strahovito opasni kada im se ostavi i pedalj prostora, a forma i kvaliteta hrvatskog bekovskog para ne ulijeva ni malo sigurnosti. Može li Čačić to prepoznati i defenzivno napraviti solidan blok te koristiti Brozovića u ulozi u kojoj on može dati više nego kao zamišljeno krilo? Može li natjerati ekipu da pritiskom u sredini terena tjeraju Ukrajince na pogreške kojima su i više nego skloni, svjesni da je ipak domaćin taj koji mora malo više riskirati? I napokon, može li ih prodrmati iz ove zastrašujuće apatije koja se vidi i na terenu i u intervjuima nakon utakmice?

 

 

 

Hrvatski jezični portal definira glagol ''reprezentirati'' u prvom od svojih značenja kao ''zastupati, predstaviti/predstavljati koga ili što; simbolizirati''. S tog aspekta, Čačićeva Hrvatska je prava reprezentacija: njezin taktički, psihološki i komunikacijski kolaps kopija su HNS-ovog režima. Nepotizam, korupcija, nerad i opća nezainteresiranost za dugoročni boljitak glavne su smjernice obaju entiteta. Netko tko prati samo reprezentaciju, a nogomet ga baš i ne zanima ostatak vremena te se sad osjeća prevareno ili bijesno, dobio je generalnu sliku kako se u prosjeku osjećaju oni koji domaći nogomet prate na dnevnoj bazi. Ona je ujedno i lakmus-papir hrvatskog društva - cipelarenje Čačića dok je na podu od strane državne televizije i dijela navijača, iako su mu do prije samo dva mjeseca vodili PR kampanju po kojoj su mediji glavno zlo i problem našeg sporta, zrcalo su našeg društva. Površnog, onog koje je lako zadovoljiti, a još lakše natjerati da ne misli, ne propitkuje i ne govori. Najveći problem hrvatskog društva ili sporta ni izbliza nije mogući neodlazak u Rusiju. Najveći problem hrvatskog društva je što je u stanju u kojem je uvjereno da je baš to najveći problem.