"U IGRAČKOJ karijeri morao je puno razmišljati o nogometu. Imao je cijelu momčadi ispred sebe, karijeru je gradio na razmišljanju o taktici, postavljanjima, kretanjima. Uz radne navike koje ima, nedostatak iskustva njemu neće biti nikakav problem ukoliko bude imao podršku ljudi iz kluba".

Navedeni citat nije friška opservacija o također svježem treneru Dinama, nego izjava koju nam je prije godinu dana dao Kruno Jurčić, kada smo tadašnjeg trenera Slavena zamolili da prokomentira dolazak njegovog nekadašnjeg reprezentativnog suigrača Zvonimira Solde na "vruću Dinamovu klupu."

Prljavi poslovi na terenu - čiste ruke na klupi

Igračke karijere ta dva Dinamovca koji su tek u drugom igračkom mandatu bili uspješni u matičnom klubu, prilično su slične: obojica su u klubovima i za hrvatsku reprezentaciju bili šljakeri koji su podmetali leđa i radili "prljave" poslove. Dok su vatrenu slavu pobirali rolice Prosinečkog, Bobanovi driblinzi i Asanovićeva proigravanja, gotovo nitko se ne bi sjetio naših "Gattusa i Perotte". Soldo je godinama carevao u Njemačkoj i bio daleko uspješniji u inozemstvu, ali ni tri Jurčićeve godine u Torinu i Sampdoriji nisu za baciti. Što se trenerskog staža tiče, prošle je godine jedina momčad koja se koliko-toliko mogla nositi sa Soldinim Dinamom, bio upravo Jurčićev Slaven.

Jurčićeva dva boda minusa prikazuju se teže dostižnim nego Soldinih 12 bodova prednosti

Uz brojne i očite sličnosti sa Soldom, naravno da se nameće i jedna dijametralna suprotnost. Soldo je prije godinu dana zatekao momčad sa 12 bodova prednosti pred konkurencijom. Hajduk tada "nije postojao" kao ozbiljan konkurent Dinamu, a kao ove godine Modri, tako su prošle godine Bili promijenili tri trenera u jednoj sezoni. Danas, što zbog medijskog spina, što zbog u gotovo svim segmentima negativne atmosfere u Dinamu, dva Hajdukova boda viška čine se i prikazuju puno većima nego što stvarno jesu.

Razlog ovog paralelnog slaloma karijerama mladih trenera su dakle brojne sličnosti, a obojicu ih krasi i odlika po kojoj se izdvajaju iz našeg nogometnog miljea: principijelnost i čvrsta želja da oni, a ne interesi vlasnika kluba, kroje momčad i biraju igrače. Jurčić će sada biti na dvostrukoj kušnji: sedam milijuna eura vrijedna pojačanja "moraju igrati", a kako je raditi pod Zdravkom Mamićem, znaju svi oni čijih smo se predstavljanja nagledali proteklih godina u Plavom salonu.

Rekao je "NE" kemijanjima uprave Farmaceuta, ima li protuotrov za Mamićeve bućkuriše?
 
Jurčić nam je u proljeće prošle godine govorio zbog čega je naprasno napustio Koprivnicu i "drugi klub u državi": Nije mogao podnijeti stalne "intervencije" Uprave u njegov posao - javno se obrušio na one u klubu "koji guraju svoje igrače" te je poručio da može biti trener jedino ako će imati potpunu autonomiju u radu. 

Nije želio trpjeti ni nametanje odluka kojim će se igračima produljiti ugovori, kao ni "sugestije" o pojačanjima.

Jurčić je nakon odlaska Gorana Vučevića bio u krugu kandidata za njegovog nasljednika, ali je i tada poručio potencijalnim poljudskim poslodavcima kako bez obzira na veličinu kluba, ni tamo ne bi trpio miješanje u selekciju igrača.

Majka svih obmana: Prvo mjesto nije imperativ!

Ipak, čini se kako je i Jurčićeva principijelna oštrica malo otupjela, ili je popularno rečeno, dolaskom u Maksimir pokazao veću "socijalnu inteligenciju" - prilagodljivost sredini u kojoj se našao. Vidljivo je to i iz njegove reakcije na pitanje s kojim se svaki "najnoviji" Dinamov trener mora suočiti.

Dok je Soldo na moje pitanje na njegovoj prvoj trenerskoj presici U Maksimiru: "Kako ćete se postaviti kada neminovno dođe do upada Zdravka Mamića u svlačionicu i eventualnog psovanja vas i i igrača kao što je napravio Ivankoviću?" odgovorio odrešito "Nadam se da do toga neće doći, a ako dođe, znam kako ću postupiti", Jurčić je odlučio preventivno djelovati na gazdinu ćudljivu ćud: "Neću mu dati povoda", odgovorio je sa smiješkom. Da ne bi ispalo da previše idealiziramo Soldu, mora se reći da je njegov Dinamo usprkos pobjedama igrao prilično negledljiv nogomet, nešto kao "Vlak sa rezultatima".

Zoran Mamić je također spustio tenzije, pa je bacio čak i za maksimirske prilike žestoku demagošku bombu, kako "Jurčiću prvo mjesto nije imperativ". Jurčić je igrački prekaljen od Zaprešića do Torina i od Lige prvaka do bronce '98, ali je ovo jedna druga vrsta tenzije, kojoj nikako ne bi smio podleći. Jasno mu je kako ga samo dupla kruna održava na životu, a uz to je dobio zadatak igrati lijepo i vratiti publiku. Gledajući trenutnu Dinamovu igru i imajući u vidu omraženost Mamića kod navijača, možemo samo reći: Složena zadaća, čak i za dokazanog fajtera Jurčića.

Poziv koji se (ne) odbija

"Nema tog trenera u Hrvatskoj koji će odbiti Hajduk ili Dinamo", sentenca je koju otkad je svijeta i nogometa u Hrvatskoj ponavljaju svi naši "stratezi": od Markovića i Zebeca, do Ćire i Gračana. Izrekao ju je, pogađate, i Jurčić u razgovoru od prije godinu dana. Ipak, uzimajući u obzir trenutni knock down u kojem se nalazi Dinamo, postavlja se pitanje nije li mu bilo bolje ne javiti se na poziv sa Mamićevog broja?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Ronald Goršić, Drago Sopta (Cropix), AFP