NAKON što je preživio dramatičnu nezgodu na ušću rijeke Bojane na granici između Crne Gore i Albanije, bivši svjetski šampion u skijanju Ivica Kostelić objavio je novu poruku na društvenim mrežama. Poruka je vezana za drugi dan zimske traverze Prokletija, koja se odvila prošli petak, 7. ožujka, tri dana prije incidenta koji ga je gotovo koštao života.

U njegovoj ekipi su bili francuski alpinist Mathieu Meynadier iz Briançona, za čiji se kajak držao u Jadranskom moru, i snimatelj Bertrand Delapierre iz Chamonixa, koji je ranije doplivao do albanske obale. Logističku podršku su im pružali Ivica Šturlan, Deni Hameli, Bardhosh Morina i Miljko Bulajić.

Kostelić je napisao: "Pozdrav svima! Hvala vam za sve poruke podrške. Svi smo dobro i neozlijeđeni. Unatoč nesreći što se dogodila nakon ciljne crte na ušću rijeke Bojane, prva skijaška traverza Prokletija/Bjeshket e Nemuna prošla je glatko. S obzirom da smo tijekom ture bili izvan dosega signala, nisam slao dnevna izvješća. U sljedećih nekoliko objava napravit ćemo pregled ovog petodnevnog pothvata. Pregled prvog dana traverze već sam objavio ovdje, od sada slijede izvještaji od drugog dana nadalje."

"Divili smo se divljoj ljepoti ovih planina"

Nastavio je opisivati događaje drugog dana: "Nakon dobrog odmora u pastirskoj kolibi ispod prijevoja Vranica, Meme, Bertrand i ja nastavili smo put. Naša ekipa za podršku uspjela je pokrenuti drugo vozilo koje je bilo zapelo prethodne noći i oni su se spustili u dolinu. Sljedeći put ćemo se vidjeti za dva dana. Prvih nekoliko sati skijali smo preko prekrasnih planinskih pašnjaka s visokim vrhovima Prokletija/Bjeshket e Nemuna pred nama. Naposlijetku smo ušli u strmi labirint glavnog grebena. Zahvaljujući savršenom vremenu i snježnim uvjetima, divili smo se divljoj ljepoti ovih planina dok smo gurali sve dalje. Dnevni cilj bio nam je bivak broj 3 koji je postavljen u dolini ispod vrha Jezerce, najviše točke Prokletija/Beshkjet e Nemuna.

Mathieu i Bertrand su vrlo jaki penjači. Biti najslabija karika u skupini za mene je bila nova situacija. Tješio sam se činjenicom da su oni 20-30 kilograma lakši od mene. Krajem dana prošli smo ispod Rosnog vrha i ušli u dolinu Jezerce. Već je bio mrak kada smo stigli do velike stijene u sredini doline, gdje smo prije desetak dana spremili svoj bivak. Danas smo prešli 20-ak kilometara s 1500 vertikalnih metara uspinjanja, na visini između 1800 i 2300 metara.

Na naše iznenađenje saznali smo da u bivaku nedostaje šator – zaboravili smo ga spakirati. Tako smo se nakon večere udobno smjestili u i oko male špilje ispod stijene. S temperaturama malo ispod nule, uživao sam u pogledu iz svojeg "kreveta": zvjezdana noć s prigušenim svjetlom polumjeseca koji je polako putovao preko kristalno čistog neba. Ni dašak vjetra, ni zvuk nije remetio ovaj mir uokviren planinskim vrhovima. Gotovo sam mogao osjetiti kako kuca srce planine."