NAJBOLJI hrvatski sportaš godine na isteku, gostujući u emisiji Nedjeljom u dva, otvoreno je progovorio o svom teškom djetinjstvu, još težim početnim koracima u svijetu tenisa ali i satisfakciji uslijed postignutih rezultata.

Uoči početka nove teniske godine, Ivan Ljubičić nije siguran može li napraviti korak dalje i napasti drugo mjesto, inače rezervirano za Španjolca Rafaela Nadala.
"Kad si prvi tenisač svijeta, to je nešto. Sve ostalo za mene su brojke. Svejedno mi je hoću li biti treći, četvrti ili peti na svijetu. No, u ovom je trenutku realno gledajući, treće mjesto moj krajnji domet. Grand Slam i dalje ostaje cilj, ali se ne opterećujem kao nekad. Na Grand Slamu svaka lopta mora biti ona prava." - kazao je Ljubo te se nadovezao:

"Federeru zavidim na više stvari. On je nevjerojatan, fascinira me njegova konstantnost i činjenica da može igrati bolje i lošije, ali na kraju uvijek pobjeđuje. Da nema Nadala, ne bi izgubio vjerojatno nijedan meč prošle godine. Tenisači iz tjedna u tjedan borave u drugim državama i uvjetima, što nije nimalo lako. No, Federer je najbolji u bilo kojim okolnostima. Nikada nitko nije bio tako dominantan u tenisu kao on. Izvan terena je opušten, uvijek spreman na šalu. Pokušavam sebi objasniti Federera, pa to je čovjek kojem je najteže zabiti as. On nikada neće pogriješiti, čime kod protivnika stvara osjećaj panike i slabosti. Što god probaš, rezultat ide njemu u korist. Nadal ima sreću što je ljevak, njegovi visoki smjerovi Federeru ne leže. A uz sve, Nadal istrči ono što drugi ne mogu."

Mladi je Španjolac agresivan na terenu, a ne odskače previše niti u stvarnom životu.
"Razočaran sam načinom na koji je Nadal odrastao i pretvorio se u jednu arogantnu osobu. Shvaćam da ima jako puno ljudi koji žele dio njega, ali neke stvari shvaća preosobno. Nije opušten i po tome je vrlo sličan Roddicku, samo što je Amerikanac shvatio da i izvan terena mora graditi nekakve odnose." - prokomentirao je naš tenisač.

Dosta se tijekom emsije razgovaralo o Ljubinom izbjegličkom djetinjstvu i kasnijem odlasku u Italiju, što je bila prekretnica jedne karijere. Kako tvrdi, i jednog života.

"U Banja Luci je za vrijeme rata bilo jako neugodno onima koji nisu Srbi. Ljudi su nestajali, o treningu sam mogao samo sanjati. Pobjegli smo preko Beograda, potom pješke preko slovensko-hrvatske granice, da bi konačno stigli u Rijeku. Kasnije smo živjeli kao izbjeglice u jednom hotelu u Opatiji. No, ja sam napunio 14 godina i krenuo u Italiju. Klub nam je plaćao smještaj i hranu, jedino sam neko vrijeme imao problema s jezikom. Istina, nisam imao niti natjecateljsku iskaznicu, drugim riječima, nisam smio igrati turnire pa sam 24 sata provodio u klubu. Osamostalio sam se kao vrlo mlad, a to mi je posebno drago." - priča Ljubo.

"Danas je u tenisu talent bitan, ali je rad još bitniji. Ja sam imao sreću jer zapravo nisam imao izbora. Morao sam postati tenisač da bih preživio. Možda će riječ preživljavanje zvučati grubo, ali tako je i bilo. Nakon dvije-tri godine sve je krenulo uzlaznom putanjom, potpisao sam i prvi sponzorski ugovor te upoznao svog trenera Ricarda Piattia. Kada sam ja došao u Italiju on je već radio s nekolicinom profesionalnih tenisača. No, kako je vrijeme odmicalo, trebao je pomladiti momčad i ponudio mi je suradnju. Objeručke sam prihvatio, naravno. Prve dvije godine radio je besplatno, što pokazuje o kakvom se čovjeku radi." - izreferirao je naš prvi reket.

Stanković se tijekom ugodnog druženja prisjetio i nekih manje ugodnih detalja s Toura. Primjerice, kada Ljubu kao trećeg tenisača svijeta prilikom akreditiranja zamijene za kvalifikanta. U boljem slučaju, i za trenera.

"Meni to osobno ne smeta kao što su mediji pokušali prikazati. Imao sam tu sreću da upoznam Francesca Tottija, imamo zajedničkog sponzora i odradili smo mnoge projekte. Njegov život nije život. On ne može večerati a da ga ne opsjedne hrpa obožavatelja. Ne podijeli li 250 autograma, omah je bahat i umišljen. Jedan novinar pitao ga je ima li već neki novi san, obzirom da se okitio naslovom svjetskog prvaka. Totti je bez razmišljanja ispalio da sanja dan kada će prošetati Rimom. To nije napravio već 15 godina." - priča Ljubo.

Tijekom svoje dosadašnje karijere zaradio je nešto više od pet milijuna dolara, ali bez izračunatih troškova prijevoza, smještaja i života na Touru.

"2005. godine zaradio sam svoj prvi veliki novac i moram priznati da je lijep osjećaj kad znaš da do kraja života ne moraš raditi apsolutno ništa. No, u meni je vjerojatno zbog traume iz djetinjstva, stalno prisutan strah. Ponekad mislim da će se sve raspršiti i zato se ne želim opustiti." - iskren je Ljubo.

Rezignirano je, međutim, odgovarao na pitanja o nacionalnoj pripadnosti. "Bosna će uvijek biti dio mene. Kroz medije je stvoren jedan društveni presing koji nalaže da su Bosanci glupi, Srbi zločesti i da ne nabrajam dalje. Prvih nekoliko godina zaista bih se namrštio kad bi me netko nazvao Bosancem, jer to je kod nas kao neka uvreda. No, i dalje ne mogu reći da pripadam nekoj naciji više, a nekoj manje. U Rijeci se primjerice, osjećam kao kod kuće." - kazao je.

Obzirom da je 2007. godinu označio kao posljednju koju će provesti unutar Davis Cup reprezentacije, znači li to da već razmišlja i o konačnom umirovljenju?

"Kraj karijere treba pripremiti. Među prvih deset tenisača svijeta ja sam najstariji. Vijek tenisača sve je manji, ali igrat ću aktivno dokle god mi tijelo to dopusti. Što se Davis Cupa tiče, vjerujem da Hrvatska ponovo može do kraja. Osobno sam se htio oprostiti nakon Bratislave, ali dogodila se cijela strka s izbornikom  i jednostavno nisam htio ostaviti ekipu na cjedilu. I sad da nekim slučajem izgubimo od Njemaca u prvom kolu, ostao bih odigrati play off za ostanak u Svjetskoj skupini." - zaključio je Ljubo.