STRELJAŠTVO je sport u kojem je mirnoća presudna. Duboko udahnuti prije svakog hitca nužno je kako bi se ostvario dobar rezultat. Stoga je neobično da tri hrvatska strijelca slušaju žestoku glazbu. Miran Maričić, Petar Gorša i Josip Sikavica ljubitelji su metala, nipošto uspavljujuće glazbe uz koju biste se mogli usredotočiti dok cijela dvorana promatra kako s puškom u rukama ciljate malu metu.

Njima to uspijeva. Dokaz tomu brojne su medalje koje su donijeli kući, a posljednje su stigle ovog mjeseca iz Erevana. Njih trojica najprije su osvojila broncu u disciplini zračna puška na 10 metara, a sjajan uspjeh hrvatskog streljaštva upotpunio je Sikavica zlatom u disciplini zračna puška solo.

Desetak dana nakon natjecanja razgovarali smo s Josipom Sikavicom, 24-godišnjakom iz Solina. Opisao nam je kako se osjećao nakon osvajanja prve velike medalje u karijeri, prepričao finale s njemačkim predstavnikom, otkrio da obožava metal te istaknuo da je nedostatak zatvorene streljane u Hrvatskoj problem unatoč kojem su u svjetskom vrhu.

Sjajno europsko prvenstvo za vas u Erevanu - ekipna bronca i pojedinačno zlato. S Miranom Maričićem i Petrom Goršom osvojili ste broncu u disciplini zračna puška 10 metara. Ostvarili ste rezultat od 1892.9 pogodaka, samo 0.1 više od Njemačke koja je završila četvrta. Zlato je novim europskim rekordom od 1895.4 pogodaka osvojila Norveška, dok je do srebra s 1893.9 stigla Švedska. Recite nam kako je teklo natjecanje.

Bilo je to natjecanje u kojem su se zbrajali rezultati Petra, Mirana i mene, a ekipni rezultat doveo je do bronce. U finale je ušlo osam najboljih. Miran je bio sedmoplasirani, ja sam nažalost bio deveti i izbjeglo mi je finale za samo 0.2.

S obzirom na to da smo nas dvojica bili u top 10 (Petar Gorša je bio 27. pojedinačno, op.a), bilo je za očekivati da ćemo uzeti medalju. Čak smo se nadali da ćemo uhvatiti srebro, ali Bože moj, srebrna je također odlična. Sva trojica smo zadovoljni uspjehom.

Treće mjesto dohvatili ste za samo 0.1 većim rezultatom od Nijemaca.

Kod zadnjeg metka se treba dodatno potruditi i dati najviše. Ja sam 59. hicem imao devetku, što me eliminiralo iz finala. Brinuo sam se kako ću odraditi zadnji hitac, ali je na kraju bio dobar. Miran je završio s 10.9, a Petar i ja s 10.7. Da je samo jedan od nas trojice kiksao sa zadnjim metkom, ne bismo imali broncu.

Jeste otpuhnuli u znak olakšanja kada je završilo?

Jesmo, bilo je vrlo napeto. Miran i ja smo ranije završili te smo napeti i u iščekivanju promatrali zadnji hitac. Nakon Petra nastupao je i zadnji Nijemac, o kojem je ovisilo koji ćemo na kraju biti. I baš Nijemci nisu izdržali kod zadnjeg hica.

Jeste li očekivali medalju uoči Europskog prvenstva?

Sva trojica smo bili u vrhunskoj formi. Miran je uvijek konstantan s velikim rezultatima i, prema njegovim riječima, bio je vrlo spreman. Petar je prije 20 dana na međunarodnom natjecanju u Münchenu postavio europski rekord, a ja sam dominirao u prosincu.

Stoga smo na Europsko prvenstvo došli s velikom nadom i borbenošću te očekivanjima. Osvojili smo medalju, moramo biti zadovoljni, ali smo u jednu ruku ciljali zlato.

Vrhunac za vas osobno bilo je zlato u disciplini zračna puška solo. Ovo vam je prva pojedinačna medalja s velikih natjecanja u karijeri jer ste dosadašnjih sedam osvojili u ekipnim natjecanjima. Kakvi su dojmovi?

Super se osjećam, zadovoljan sam. Kao što ste rekli, ovo mi je prvo pojedinačno odličje nakon što sam s Miranom i Petrom osvojio nekoliko ekipnih. Bio sam u finalu za kvalifikacijski Kup za Pariz, no nikako na Svjetskom i Europskom prvenstvo nisam uspijevao ući u finale.

Bilo je napeto. U finale sam ušao s Nijemcem Maximilianom Ulbrichom, s kojim sam u dobrom odnosu i družimo se na streljani. On je jedan od najboljih na svijetu. Puno mi znači što sam uzeo zlato u finalu protiv njega.

Ulbrich je u kvalifikacijama s 58 pogodaka postavio europski rekord. Vi ste imali jedan pogodak manje, ali to se okrenulo u finalu.

Da, u kvalifikacijama je postavio europski rekord. Držao sam prednost do zadnje serije i mogao sam postaviti europski rekord s 59, ali malo sam podbacio. Dotukla me trema. Kad sam izašao s linije, vidio sam da imam 57. Čak sam se pitao jesam li uopće u borbi za medalju, a onda sam pogledao gore i vidio da sam u finalu s Ulbrichom. Pao mi je kamen sa srca.

A finale... Ne znam što bih vam rekao. On je promašio treći, a ja deveti hitac. Poznavajući ga, očekivao sam da on neće promašiti. Nisam ni ja htio popustiti nakon što sam prvu priliku prokockao kada je on jednom promašio. 

Držao sam se do kraja, bio sam na maksimumu. Podrška publike i svih koji su navijali te kombinacija treninga i psihološke pripreme doprinijeli su tome da izdržim finale u kojem smo bili izjednačeni do zadnjeg hica.

Spominjete kako ste imali tremu. Koja je najvažnija karakteristika dobrog strijelca?

Vladanje situacijom i upravljanje emocijama. Pogotovo u finalima zna udariti trema, srce radi i izlaze emocije. Tada treba ostati smiren. Dobar strijelac će uz praksu i pripreme to podnijeti i biti fokusiran na ono što je trenirao.

Imate li u privatnom životu karakteristike ključne za streljaštvo ili ste morali više raditi na tome?

Zapravo sam volio adrenalinske sportove u kojima se trči i leti naokolo. No, spriječen sam potpuno se razviti u takvim sportovima jer imam astmu. Kako mi je stric bio trener na streljani, od šestog razreda osnovne škole bio sam upoznat sa streljaštvom. Ušao sam i ostao u tome svijetu.

Na početku mi je najveći problem bila mirnoća na liniji. Morao sam svladati emocije nakon što sam prije streljaštva bio u taekwondou, rukometu, tenisu... Sve su to sportovi u kojima se trči, razmišlja i mora biti spreman. Većina sportaša se nabrijava, podižu otkucaje i žele biti što brži i žešći.

U streljaštvu radimo suprotno. Moramo ostati fokusirani i smireni, a istovremeno nabrijani, spremni i željni kako ne bismo popustili. U juniorskim danima mi je bilo teško steći tu smirenost.

Ističete mirnoću prilikom pucanja. S druge strane, prema vašoj objavi na Instagramu, zanimljivo je da slušate Metallicu, malo žešću muziku.

Metallica je jedan od blažih bendova koje slušam. Volim melodični death metal, heavy metal, power metal i metalcore. Prijatelji me pitaju kako mogu slušati takvu muziku prije natjecanja, no mene to opušta i fokusira.

Pritom nisam jedini koji sluša takvu muziku. Primjerice, slušaju je i Miran Maričić i Petar Gorša, kao i jedan Norvežanin koji je na vrhu svijeta. Ovisi što pojedinoj osobi karakterno odgovara. Svatko se pronađe u nečemu, a ja sam u toj vrsti glazbe.

Kako ste proslavili uspjehe?

Na streljani je bila fešta, u kafiću je bila također proslava, a sa svojima sam u vikendici stavio ribe na gradele. Uživali smo i zabavili se.

Sportašima puno znači kada ih prepozna njihova lokalna zajednica.

Da. Kada sam krenuo, mnogo ljudi ništa nije znalo o streljaštvu niti da postoji i da se netko njime bavi. Neki bi govorili: "Daj mi pušku, sad ću ti pokazati i pogoditi centar." Krenulo je od toga, ali medaljom po medaljom završio bih na prijemu kod gradonačelnika ili bi bila vijest da smo ekipno osvojili nešto. Također, bio sam blizu Olimpijskih igara u Parizu.

Ljudi su me počeli polako prepoznavati: "Aha, ti si onaj koji puca!" Zanimljivo je biti prepoznat, imaš osjećaj da te netko prati. Kada sam osvojio europsku medalju, primijetio sam da je porastao broj ljudi koji prate mene i hrvatsko streljaštvo. Zajednica se širi i to je lijep osjećaj.

Spomenuli smo suparnike iz Njemačke, Norveške i Švedske. Kakav status hrvatski strijelci imaju u toj zajednici?

Hrvatska je godinama u svjetskom vrhu streljaštva. Bez problema mogu reći da je muška puška među najboljima u Europi i svijetu. Često smo blizu ili u finalima. U posljednjih četiri-pet godina postava s nama trojicom samo na posljednjem Svjetskom prvenstvu nije imala ekipnu medalju. Kao ekipa smo jedni od najboljih.

Mali je problem što nemamo zatvorenu streljanu. U Hrvatskoj su lošiji uvjeti nego što ih imaju druge države i klubovi. Primjerice, Nijemci imaju proizvođače oružja i municije, a Norvežani imaju sve moguće uvjete. Nama najviše nedostaje zatvorena streljana kako bismo konstantno bili konkurentni u obje discipline.

Bez zatvorene streljane stalno tražimo gdje bismo vani mogli trenirati i pitamo se koliko ondje možemo trenirati bez da ometamo domaćina. To je komplikacija koju Norvežani, Šveđani ili Nijemci nemaju jer mogu cijelu godinu pucati.

Nemaju pauzu i mogu se non-stop pripremati, dok se mi držimo među boljima iako imamo pauzu od četiri mjeseca kada uopće ne možemo pucati mali kalibar zbog vremenskih nepogoda poput hladnoće i pljuskova.

Puno bi nam značilo kada bi se otvorila jedna ili dvije zatvorene streljane u Hrvatskoj. Time bi se pokrile potrebe našeg cjelogodišnjeg treniranja. Sezone su se produljile, više je svjetskih kupova i svjetska prvenstva su svake godine, a ne svake četiri. Stoga više nemamo pauzu kao unazad deset godina.

Što kažu konkurenti kada im opišete uvjete u kojima trenirate i unatoč kojima ste s njima u vrhu?

Čude se, ali neki ne žele baš komentirati. Lakše je govoriti kada te dobije netko tko ima bolje uvjete, ali je i lakše prešutjeti kada te pobijedi netko tko ima lošije nego ti. Imamo uvjete od države koji su sasvim OK, ali nam specifično za naš sport nedostaju zatvorene streljane.

Studirate na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Stignete li se posvetiti sportu i studiranju?

Jako sam se posvetio sportu, pa je faks patio. Kada sam počeo studirati, bio sam sportaš treće kategorije. Nisam imao rezultate ni medalje kojima bih opravdao status studenta-sportaša. No, kako sam žrtvovao privatan život i posvetio se sportu, došao sam do europskih i svjetskih medalja te statusa sportaša prve kategorije.

Zbog odlazaka na velika natjecanja nisam mogao redovito dolaziti na predavanja i izlaziti na ispite. Zatražio sam i dobio status studenta-sportaša i od tada mi cijeli fakultet izlazi u susret te imam punu podršku kako bih se mogao posvetiti sportu. Drago mi je što sam odabrao ovaj fakultet.

Kakve su vam želje u nastavku života?

Sportska želja je plasirati se na Olimpijske igre i osvojiti medalju u solu. Cilj mi je završiti i pet godina strojarstva kako bih imao obrazovanje izvan sporta.