MANCHESTER CITY s Pepom Guardiolom na čelu ponovno je jednu utakmicu udaljen od naslova u Ligi prvaka. Drugi put otkad je 2016. preuzeo kormilo momčadi s Etihada bit će u finalu, koje će se odigrati 10. lipnja. Utakmica koju su sinoć odigrali na domaćem terenu protiv madridskog Reala (4:0) pokazala je da Pep i City to itekako zaslužuju. Prvi dvoboj u Madridu (1:1) ostavio nas je željnima tempa kojim već godinama City lomi protivnike.

Sve ono što nismo vidjeli prošli utorak navečer ostvarilo se sinoć. Koliko god se ponekad španjolski stručnjak gubio u svojim taktičkim i strateškim kombinacijama, dominantnost u prvenstvenim natjecanjima ostvarila se i u Ligi prvaka u najvažnijem trenutku.

Prilagodbe koje su razotkrile Realove nedostatke

U prvoj utakmici igrači engleske momčadi stajali su visoko, ali i bili poprilično statični. Bilo je to posebno vidljivo na krilnim pozicijama. Tamo je Real dopuštao prostor kako bi zatvarao sredinu. I tada je to funkcioniralo.

Da bi doskočio protivniku, Guardiola je odlučio jasno uputiti vezne igrače da izvlače protivničku pomoć s bokova, a krilnim ofenzivcima omogućio je ulazak u ponešto ispražnjenu sredinu. Pomoć koju su imali Bernardo Silva i Jack Grealish dovela ih je u dvije taktički povoljne situacije.

Prvo, obojica su češće nego u prvoj utakmici ostajali jedan na jedan s protivničkim bekovima. Kad bi primali loptu na tako povoljan način, oni bi mnogo više iskorištavali dribling prema sredini umjesto zabijanja na bok.

Takva jednostavna promjena kretanja dovela je do stvaranja viška s visoko postavljenim Rodrijem i Kevinom de Bruyneom. Dodamo li tome i upitne obrambene reakcije totalno potrošenog Danija Carvajala i Eduarda Camavinge, koji nije bek, ova postavka bila je recept za katastrofu gostiju.

Pokušao je Real defenzivno korigirati prostor Valverdeom s jedne te Modrićem i Kroosom s druge strane, ali zbog visoko postavljenih protivnika bilo je previše rupa pa su oni izgledali prilično izgubljeno.

Drugi moment je proizlazio direktno iz ovog uništenja protivničkog balansa. Čak kad bi i krila odlagala loptu prema sredini, njihovo kretanje između stisnutih Realovih linija na vrhu kaznenog prostora bilo je gotovo nezaustavljivo.

Dodamo li tome visok organizirani pritisak i reposjed koji su igrači Manchester Cityja ostvarivali, samo su slučajnost i sjajni Courtois držali goste u kakvom-takvom egalu u prvih 30 minuta utakmice.

Gosti ostali izgubljeni u svom odgovoru

Momčad Carla Ancelottija pokušala je odgovoriti svojim vertikalnim prijetnjama, ali u prvom poluvremenu prostor za njihove snage jednostavno je bio preuzak. Čak i kad je City snizio tempo i sporije odigravao iz zadnje linije, vidjela se temeljna razlika u razumijevanju geometrije nogometa kod ove dvije momčadi. Ranije spomenuti pritisak domaćina je ključan timski aspekt igre.

S druge strane, već godinama je Realov pritisak stihija bez kontrole. Bilo je to vidljivo i prošle godine protiv istog protivnika, ali suludo dobra konverzija s jedne i poprilično loša s druge strane zamaskirale su ovu evidentnu rupu u bloku Madriđana.

U modernom nogometu pritisak na izlazak protivnika je ključan momčadski dio igre. Koordinacija izlaska, prepoznavanje okidača i točaka pritiska te zatvaranje linija dodavanja su kompleksan sustav. Nitko to nije radio bolje od Kloppovog Liverpoola na vrhuncu forme, ali ni Pepov City nije daleko.

Real Madrid, na svoju žalost, u pritisak izlazi individualno. Neki igrači poput Karima Benzeme i Luke Modrića ispravno prepoznaju obrasce, ali veći dio momčadi iskače prema protivniku stihijski i nepotrebno otvara prostor protivniku.

Na taj se način može iznenaditi i zaskočiti ekipe koje nemaju jasno definiranu geometriju distribucije, a ovaj City je sve samo ne to. I zato su njegovi protivnici sinoć u velikom broju situacija izgledali kao da su bacili pet igrača u bunar kad bi izašli u pritisak.

Važne lekcije za jedne i druge

Unatoč opisanoj dominaciji, domaći su iz sinoćnje utakmice mogli nešto i naučiti. Period drugog poluvremena do 70. minute pokazao je kako ne trebaju igrati. Povlačenje 20 metara dublje u blok i otvaranje prostora protivničkim krilnim igračima nešto je što si City ne smije dopustiti.

Takav koncept igre ne odgovara ni momčadi, ali ni pojedincima koji se mnogo lakše nalaze van pozicije, pomaknuti iz idealnih zona terena. Domaćima se to nije osvetilo jer su se uspjeli korigirati i završiti utakmicu.

Unatoč tome mogu shvatiti baš taj period igre kao najvrjedniju pouku koju su dobili nakon uvjerljive pobjede protiv toliko tvrdog protivnika. Real Madrid, s druge strane, više ne može "živjeti u filmu". Prošla sezona bila je izrazito rezultatski uspješna, ali je zamazala oči mnogima. Dala je na važnosti individualističkom pristupu nogometu kao održivoj paradigmi.

A budući da jednostavno nije tako, ova je godina dovela do grubog otrježnjenja. Samo 71 bod u ligi četiri kola do kraja i ozbiljno šamaranje protiv dojučerašnjih "mušterija" najbolji su (iako ne i jedini) pokazatelj toga.

Njima ne treba more pojačanja, već sustav koji će biti dulje održiv. Ne zato što nisu bili uspješni, već ako žele to biti u doglednoj budućnosti. Otvoreno pitanje je može li Carlo Ancelotti biti zamašnjak te promjene. Najkraći mogući odgovor je da gotovo sigurno ne može.

Nogomet je itekako živ

Za kraj, važno je pozabaviti se sintagmom smrti nogometa koja je mnogima na rubu usta. To je ona izjava o smrti nogometa u slučaju pobjede Cityja. Ta izjava nema veze sa stvarnim životom. Možete misliti što god želite o financijskom poslovanju novokomponiranih giganata iz Manchestera i Pariza, ali reći da bar jedni od njih ubijaju nogomet je i licemjerno i kratkovidno.

Financijski gledano, bilo kroz plaće ili kroz transfere, skok u elitni razred nogometa bio je za njih skuplji nego za druge vrhunske momčadi ostanak na tom nivou. Ali daleko od toga da su "tradicionalne sile" ostale u nepovoljnoj poziciji.

Važnije, gledajući ono što se događa na terenu, City je uz Liverpool već godinama jedan od predvodnika avangarde. Samo je još uspješniji od svog premierligaških rivala. Sinoćnja pobjeda samo je jedan od dragulja na kruni jedne od najboljih generacija ligaških momčadi ikad.

Guardiolina momčad iz sezone u sezonu razvija nogomet i daje poticaj protivnicima da razvijaju igru kojom bi joj doskočili. Generalno gledano, nikad se nije igrao bolji nogomet. On je itekako živ. Življi nego što je ikad bio.