POJEDINI igrači Juventusa odbili su otići u karantenu uoči sutrašnjeg gradskog derbija s Torinom i tako se još više zamjerili navijačima pokazavši da su hrpa polovnih bezveznjaka. Većina razvikanih zvijezda ne osjeća se krivima za užasan nogomet i očajne rezultate ove sezone.

Podsjetimo, Juventus je u utorak poražen 2:0 od izraelske Maccabi Haife, a tri dana prije izgubio je od Milana istim rezultatom. Sezona je za Staru Damu po pitanju borbe za najvažnije trofeje završila sredinom listopada i osnovni klupski cilj bit će pokušaj osvajanja (barem) četvrtog mjesta u prvenstvu kako bi izborio Ligu prvaka sljedeće sezone.

Allegrijeve greške vrlo su skupe, ali on nije jedini krivac

Izraelski prvak Maccabi došao je do svoje prve pobjede u Ligi prvaka nakon 20 godina potpuno nadigravši Talijane. Maccabi je točno 20 puta jeftinija momčad od Juventusa (vrijedi 25 milijuna eura prema Transfermarktu), no na terenu suha nogometna kvaliteta nije igrala nikakvu ulogu.

Najveće zasluge za dekadentan nogomet ima trener Massimiliano Allegri, a o toj smo temi i nedavno pisali. Dakako, Allegri nije i ne može biti jedini krivac za to što je današnji Juve sveukupno prvoklasno sranje.

Njegove zastarjele i defenzivne ideje, taktička lutanja i krivo kadriranje uvelike pridonose rasulu, no u Haifi se radilo o karakteru. Pobjedničkom karakteru koji u Juveovoj svlačionici više ne postoji ni u tragovima. Allegri je trenutno nemoćan i pitanje je bi li neki drugi trener mogao natjerati ove igrače da igraju timski.

Indolentan stav igrača Juventus gura u ponor. O tome je govorio gazda kluba Andrea Agnelli, koji je odmah nakon Maccabija govorio o Allegrijevom ostanku te praktički najveću krivnju svalio na ramena anemičnih igrača, ali i suradnika Arrivabenea i Nedveda, ljudi koji su Allegriju servirali mentalno nikad slabiji igrački roster.

Mandžukić je odmah shvatio Juventusov DNA

Juventusov DNA davno je oslikao njegov slavni igrač Giampiero Boniperti: "Vincere non è importante, è l'unica cosa che conta", ili u prijevodu: Pobjeda nije bitna, to je jedino što se računa. Tom se parolom vodio i Allegri, koji nikad nije mario za estetiku na terenu, no trofejnom treneru u drugom mandatu ne uspijeva prenošenje tog duha aljkavim strancima. Tu dolazi do kratkog spoja.

I doista, u Juventusovom kadru nema tih faca, posebno među skupo plaćenim strancima. Nema simbola požrtvovnosti i borbenosti poput Marija Mandžukića, koji će neupitno poslušati tog Allegrija i zaigrati na poziciji koju ne voli. Nema ni domaćih faca poput Giorgia Chiellinija, Gianluigija Buffona, Claudija Marchisija i Andree Barzaglija.

Prisjetimo se kratko 2015. godine. Allegrijev Juventus doživio je brojne promjene. Ostao je bez ključnih igrača Artura Vidala, Andree Pirla i Carlosa Teveza. Klub je tog ljeta doveo Marija Mandžukića i još nekoliko važnih igrača, poput Paula Dybale, Samija Khedire i Juana Cuadrada.

Allegri je već bio u ovakvoj situaciji. Spasile su ga frajerčine

Uslijedio je užasan start u sezonu. Krajem listopada 2015. torinski je sastav u Serie A imao 12 bodova u deset kola i nakon toga je izgubio u Sassuolu 1:0. Odmah nakon održao se krizni sastanak igrača. Mandžukić je dva mjeseca nakon toga za Sportske novosti prepričao kako su si tada u svlačionici svi rekli sve u lice.

Bez ikakvih rukavica, uz povišene tonove, ali i jasne argumente, senatori Buffon, Chiellini, Marchisio, Evra, Mandžukić i Lichtsteiner riješili su situaciju i usmjerili sezonu. Rezultat? Juventus je nanizao 15 uzastopnih ligaških pobjeda i pretekao Napoli na prvome mjestu te došao do Scudetta. Što zbog igračke kvalitete, što zbog nevjerojatnog karaktera pojedinaca.

Danas u Juventusu ne postoje takve mentalne gromade. Alex Sandro, Weston McKennie, Adrien Rabiot i Angel Di Maria svojim bi znanjem trebali garantirati daleko bolji nogomet i puno veselije rezultate od poraza od Monze i Maccabija. Nitko ne može reći da se s njima (i ostatkom igračkog kadra) ne može pobijediti Maccabi u Haifi i biti pri vrhu Serie A.

Ne očekuje se od Juventusovog sastava zabavan i lijep nogomet, kao što se onomad nije očekivao ni od Mandžukića. Prvenstveno se očekuje karakteran odnos prema klubu i suigračima, ali toga u Torinu već godinama nema jer se biraju "atraktivni" igrači upitne mentalne prilagodbe.

Juventus je htio postati ono što nikad nije bio i nikad neće biti

Mandžukić je bio karakterno najznačajniji Juventusov stranac u prvom Allegrijevom mandatu, uz Teveza, i o njegovom mindsetu napisane su stotine epopeja. Koliko je značio treneru i svlačionici svjedoči činjenica da je u travnju 2019. potpisao novi i poboljšani ugovor na Allegrijevo inzistiranje.

Mandžo mu je bio neophodan, a Mariju je bilo svejedno hoće li igrati na lijevom krilu ili u špici. Njemu je Juventus bio sve. Nažalost za njega i sve navijače Juventusa, klub je preko noći odlučio rasturiti baš sve i promijeniti smjer. Pisali smo i o toj temi detaljnije. Juventus se tada odlučio na osvajanje tržišta navijača.

Htio je na silu, posebno nakon dovođenja Cristiana Ronalda 2018., postati omiljen svima. I pritom igrati lijep nogomet. Allegri se nije slagao s tom vizijom pa je dobio otkaz nakon pet uzastopnih Scudetta i dva finala Lige prvaka, a klub se nakon toga sramotno ponio prema njegovom miljeniku Mandžukiću i protjerao ga samo tri mjeseca nakon potpisivanja novog ugovora.

Iako je Allegrijev nasljednik Maurizio Sarri, trener zadužen za popravljanje estetike, planirao koristiti Mandžu, klub mu to nije dozvolio. Tadašnji sportski direktor Fabio Paratici imao je ideju atraktivnog Juventusa. Mandžukić je tog ljeta imao nekoliko važnih ponuda, poput one Manchester Uniteda, no ostao je u klubu do zimskog prijelaznog roka vjerojatno u inat upravi.

Mandžin izostanak reakcije kao važna lekcija

Iako to nikad nije javno potvrđeno, Mandžukića te jeseni nisu htjeli zvati na treninge s ostatkom momčadi. Hladnokrvni Juventus činio je sve kako bi ga natjerao na odlazak, što se i dogodilo uoči Božića 2019., kada je Mandžo besplatno pušten u katarski Al-Duhail.

Koliko su odnosi na relaciji uprava - Mandžukić bili narušeni pokazuje to što ga klub nije zvao na božićnu zabavu s ostalim igračima, koja se u klubu održava sredinom prosinca. Cijelo vrijeme od njega se nije mogla čuti nijedna riječ. Iako su ga svi lovili za intervju ili bilo kakvu reakciju na ovu temu, on nikad nije htio potvrditi ono što je bilo očito. Vjerojatno će i ostati na tome.

Iz poštovanja prema Juventusu brutalno bolan razvod odradio je u tišini. Znao je Mario već te 2019. da će vrijeme na površinu izvući svu glupost i bezobrazluk onih koji su sada zaslužni za Juventusov krah. To se upravo sada događa.

Pobjednički Juventus nekome je bio dosadan

Mandžukić se ničim nije uklapao u ideju modernog, atraktivnog i lijepog Juventusa. Ne dribla, nije prebrz, igra jednostavan nogomet prema uputama trenera i sudjeluje u svim fazama igre jednako. Baca se na glavu kod obrambenih kornera, nesebično poslužuje suigrače koji su u boljim situacijama i nikad nikome na terenu ne soli pamet.

Dosadno, ako pitate Agnellija i Paraticia. Njihov plan je bio da Juventus, nakon odrađenog faceliftinga, napadne europski tron i postane najatraktivniji klub na planetu. Paraticiu i Agnelliju tada je bilo važno da Ronaldo zabije što više golova. Ronaldovim trpanjem paralelno bi rasla i popularnost Juventusa u svakom kutku svijeta. Portugalac je to radio itekako uspješno, ali nije mogao sam.

Vladavina u Italiji se podrazumijevala jer je klub bio usred osmogodišnje dominacije Calcijom i financijski najmoćniji na Apeninima. Domaće titule šefovima su malo i dosadile, a onda su krenule brojne bolne šamarčine po tom novom licu Stare dame. Juventus do četvrtfinala Lige prvaka nije dogurao od 2018. i trenutno nije ni blizu europske elite.

Redom su ispadali od Ajaxa, Lyona, Porta i Villarreala u osmini finala, a ove godine slijedi kulminacija lijepog, moćnog i atraktivnog Juventusa ispadanjem u skupini. U Serie A primat su izgubili prije dvije godine. Novi prvaci postajali su Inter i Milan, a Juventus je posljednje dvije godine završavao jedva četvrti tješeći se ponekim kupom i superkupom.

Mandžina lekcija 

Nogometna kvaliteta igračkog kadra pritom se značajno srozala, ali ne baš toliko da se klub sramoti stavom, igrom i rezultatima gdje god se pojavi. Gubio je Juventus utakmice i igrao loše i s Mandžukićem da bi već u sljedećoj grizao kao da sutra ne postoji zbog ljudi beskompromisnog karaktera, kakvi su prije aktualne i promašene ere činili moćni Juve.

Ovaj beskarakterni Juventus to nema. Sve to pokazuje da se klub opako prevario na primjeru svog najodanijeg vojnika (i ne samo njega) radi pokušaja transformacije u nešto što nikad nije bio. Juventus nikad nije bio sinonim ljepote i atrakcije niti će to biti. Njemu za uspjeh nedostaju ljudi poput Mandžukića jer baš takvi jedini mogu živjeti Bonipertijevu parolu i donositi trofeje.

U Torinu su to sada naučili na najteži način, a Mario je još jednom, kao i mnogo puta u karijeri, izašao kao apsolutni pobjednik. Znate li kad će razvikani i aktualni Juventusovi stranci dobiti transparent "Ratnik među ljudima"?

Da se našalimo - onog trenutka kad njihov Juventus zaigra atraktivno i uspješno. Dakle, nikad.