BILO JE ljeto 1996. godine i Manchester United je tražio nova rješenja u napadu. Bili su tu Eric Cantona, Mark Hughes i Brian McClair, ali koliko god Cantona i Hughes bili genijalni, United je od 1992. do 1996. imao četiri od osam najneefikasnijih sezona pod Fergusonom.

Iako je tri od četiri te sezone završio kao prvak, Manchester ni u jednoj nije prešao granicu od dva gola po utakmici, ali i to je bilo dovoljno za titule. No Cantona, Hughes i McClair u prosjeku su po utakmici zabijali tek 0,31 gol, što je postao ozbiljan problem. Hughes je krajem 1995. otišao u Chelsea, McClair je sve češće počeo igrati u vezi, a mladi Paul Scholes, koji je tu i tamo pomagao u napadu, ipak je bio rođeni veznjak. Bio je tu i Andy Cole, ali to nije bilo dovoljno.

U novoosnovanoj Ligi prvaka engleskih klubova nije bilo ni na mapi. United je 1993. ispao u drugom kolu na golove u gostima od Galatasaraya, godinu dana kasnije nije prošao skupinu s Göteborgom, Barcelonom i Galatasarayem, a 1995. je Blackburn u skupini s Rosenborgom, Legijom i Spartakom osvojio četiri boda i zadnje mjesto.

Ferguson je želio europski iskorak, za što mu je trebao široki kadar, ali najveća želja tog ljeta mu je pobjegla pred nosom. Strašni Alan Shearer koji je 1995. i 1996. bio najbolji strijelac lige i usput odveo Blackburn do naslova prvaka, završio je u rodnom Newcastleu za 15 milijuna funti, što je bio novi svjetski rekord.

Kad nije uspio dovesti Shearera, Ferguson se okrenuo Norveškoj koja je tih godina dala mnogo igrača u Premiership, najviše od svih zemalja izvan Irske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Nisu vjerovali da je to stvarno Manchester United

“Rekli su mi da je stigao faks iz Manchester Uniteda, a ja sam mislio da se netko zafrkava. Gledali smo taj papir, provjeravali ga, ali nismo vjerovali. Nazvali smo Manchester United i tek kad su nam potvrdili da su stvarno oni poslali faks, prihvatili smo ponudu”, prepričao je tadašnji trener Moldea Age Hareide.

U vrijeme kad je internet bio tek u povojima, a videokazete s igračima iz inozemstva bile su prava rijetkost, malo tko je znao za Olea Gunnara Solskjaera, čudesnog 23-godišnjeg napadača koji je u 42 utakmice zabio 33 gola. Hareide i društvo iz Moldea posumnjali su u Unitedovu ponudu jer su Solskjaera godinu dana ranije nudili Manchester Cityju i Evertonu za 300.000 funti, ali ovi ga nisu željeli. Tog ljeta njihova napadača htjeli su i Cagliari i Hamburg, ali je Molde prihvatio Unitedovu ponudu od milijun i pol funti i Norvežanin je postao najbolja Fergusonova kupnja.

Tako je Ole Gunnar Solskjaer prvi put spasio Manchester United.

U debitantskom nastupu zabio je gol nakon šest minuta u igri, a u prvoj sezoni zabio je 18 golova, bio najbolji klupski strijelac i jedan od najzaslužnijih za novi naslov prvaka.

Sezona 1996./1997. bila je sjajna za Crvene vragove. Novi naslov prvaka i polufinale Lige prvaka u kojem nisu igrali točno 30 godina. United je protiv Borussije Dortmund čak bio i bolja momčad, ali su Nijemci imali sreće kad je trebalo i prošli u finale u kojem će pobijediti Juventus.

Iako se izborio za mjesto u početnoj postavi uz Cantonu, koji će na kraju te sezone završiti karijeru, Solskjaer je dobio još jaču konkurenciju. U ljeto 1997. godine stigao je Teddy Sheringham, a 1998. Dwight Yorke koji će s Andyjem Coleom stvoriti jedan od najubojitijih tandema u povijesti modernog nogometa. No Solskjaer se nije bunio, sjedio je na klupi i svaki put nešto napravio kad bi ušao u igru.

Manchester United bio je tih godina strašna momčad koja je vapila za velikim europskim rezultatom. Godine 1998. su iznenađujuće ispali od Monaca u četvrtfinalu, a sljedeće sezone u jednoj od najjačih Liga prvaka u povijesti bili u uskom krugu favorita za naslov. U četvrtfinalu su izbacili jaki Inter s ukupnih 2:1, a u polufinalu su u dvoboju protiv Juventusa prošli nakon legendarnog preokreta u Torinu. Giggs je u prvoj utakmici na Old Traffordu golom u 92. minuti spasio United i s tih 1:1 Fergusonova momčad putovala je u Torino s nadom u čudo.

Nakon 11 minuta bilo je 2:0 za Juve, ali su Keane i Yorke do poluvremena izjednačili, da bi Andy Cole u 84. minuti zabio za 3:2. Solskjaer u nokaut fazi do finala nije zabio nijedan gol. Nije ni morao. Ono što je napravio u Barceloni 26. svibnja 1999. bio mu je potez karijere.

Mi koji nogomet čuvamo na videokazetama

Mlađi čitatelji samo su slušali o tom finalu protiv Bayerna, ali mi koji smo tih godina religiozno čekali srijedu i Ligu prvaka, nikad ga nećemo zaboraviti. I United i Bayern su u finale ušli kao novi prvaci svojih zemalja i u potrazi za trostrukom krunom. Ferguson je bio u velikim problemima jer nije mogao računati na suspendirane Keanea i Scholesa te ozlijeđenog Henninga Berga, dok je Bayern igrao bez ozlijeđenih Lizarazua i Elbera, ali samouvjereni Ottmar Hitzfeld je dva dana prije finala izdiktirao sastav.

Bayern je sjajno otvorio utakmicu i poveo već u 6. minuti golom Baslera iz slobodnog udarca. Nijemci su bili puno opasniji pa je Basler skoro ponovno pogodio iz slobodnjaka, Zickler je prijetio izvana, a u nastavku je Scholl pogodio stativu, Jancker prečku i bilo je pravo čudo što je United još bio živ.

“Bilo koja druga utakmica završila bi dva ili tri gola razlike za nas”, govorio je nakon utakmice Steffan Effenberg.

Samo što ovo nije bila bilo koja utakmica, a Manchester United nije bio bilo kakva momčad. Mudri Ferguson u 67. minuti ubacio je Sheringhama, a u 80. Solskjaera. Norvežanin je u prvom dodiru s loptom skoro zabio glavom, što je bila najveća Unitedova šansa na utakmici. Počele su tri minute sudačke nadoknade, na tribini s Bayernovim navijačima već su gorjele baklje, a Englezi su izborili korner.

“Par minuta ranije vidio sam kako donose pehar na travnjak s Bayernovim trakicama oko ručki. Mi smo bili strašna momčad i prava klapa i kao da sam znao da još nije gotovo”, prisjetio se par godina kasnije Beckham.

U šesnaesterac Bayerna dotrčao je i Peter Schmeichel. Beckham je ubacio, Nijemci loše očistili, a Giggsov udarac s ruba šesnaesterca Teddy Sheringham skrenuo je u gol za 1:1 i erupciju oduševljenja među Englezima.

Znao je da će se dogoditi nešto veliko

“Loše sam spavao taj dan jer je Jaap Stam hrkao cijelu noć. Imao sam neki neopisiv osjećaj da ću nešto napraviti u toj utakmici iako sam znao da ću biti na klupi. Kad je Teddy zabio, svi su mu potrčali u zagrljaj, ali ja sam jurio na centar jer sam se želio koncentrirati na produžetak. Pomislio sam kako će ovo biti utakmica za pamćenje, a na kraju sam je upropastio, ha-ha”, prepričao je najveći trenutak karijere Ole Gunnar Solskjaer.

Šokirani Nijemci potpuno su se povukli nakon tog gola i United je izborio još jedan korner. Opet je ubacio Beckham, Sheringham je loše pucao, ali je Solskjaer nevjerojatnim refleksom njegovu loptu skrenuo pod prečku za 1:2.

“U 99 od 100 slučajeva taj moj udarac bi završio u Kahnovim rukama ili bi ga onaj igrač Bayerna na crti izbio. Ne sjećam se što mi je prolazilo kroz glavu kad sam ga zabio. Samo sam klizao po travi i slavio. Nisam uopće bio svjestan što sam napravio i koliko je to značilo milijunima naših navijača”, prisjetio se “ubojica dječjeg lica”, kako su Englezi prozvali Norvežanina.

Utučeni Nijemci popadali su po travnjaku Nou Campa tako da ih je sudac Pierluigi Collina morao podizati da odigraju još tih nekoliko sekundi.

Tako je Ole Gunnar Solskjaer drugi put spasio Manchester United.

Te sezone je započeo samo devet prvenstvenih utakmica, a deset puta je ulazio s klupe i svejedno je upisao 12 golova. Bio je ogledni primjer majstorskih Fergusonovih rotacija koje će kasnije postati najnormalnija stvar u nogometu. U bilo kojem drugom engleskom klubu bio bi prva napadačka opcija, ali Solskjaera nijedan drugi engleski klub nije zanimao. Konkurencija je tijekom cijele njegove karijere na Old Traffordu bila strašna. Prvo Cole i Yorke, onda Ruud van Nistelrooy i na kraju Wayne Rooney.

No Solskjaer je ostao u Unitedu čak 11 godina i odigrao je 366 utakmica, od čega 150 puta kao zamjena. Zabio je 126 golova. Pedeset u zadnjih 30 minuta utakmica i 33 u zadnjih 15 minuta. Karijeru u Manchesteru završio je točno tako. Ušao je u igru protiv Blackburna i u svojoj zadnjoj utakmici u crvenom dresu dao gol nakon samo šest minuta.

Njegova najveća kvaliteta bila je da je uvijek bio spreman kad ga je Ferguson trebao. Baš kao što je bio spreman i ovog utorka sjesti na klupu omiljenog kluba koji se našao u jako teškoj situaciji. Jose Mourinho odveo je United miljama od renomea i duha koje su u njega ugradili tipovi poput Solskjaera koji su se jednostavno odbijali predati. Bit će menadžer do kraja sezone, a onda će klub pokušati naći stalno rješenje, baš kao što ga je i Ferguson tražio onih godina kad je Norvežanina doveo za milijun i pol funti pa ga se više nikad nije želio riješiti.

Tako je Ole Gunnar Solskjaer treći put spasio Manchester United.