UČINIO je ovu večer vrlo uzbudljivom. Baronsi vode 5:1, a Jordan četvrti put izlazi na palicu. Prethodna tri izlaska umalo su završila home runovima. U četvrtom inningu poslao je lopticu visoko u zrak na lijevu stranu prema ogradi, a u šestom je Jordan udario još više i promašio za pola metra. Loptica ponovno ide duboko ulijevo, Ratliff se vraća, vraća se do ruba igrališta, gleda uvis... Gonzo Jordan je uspio! Ovako je utakmicu odigranu 30. srpnja 1994. godine popratio stadionski komentator Birmingham Baronsa.

Baronsi više ne igraju na Hoover Metropolitan Stadiumu. No prije nego što su se 2013. preselili na Regions Field u centru Birminghama, na starom igralištu južno od grada odali su počast nekim velikanima koji su tu igrali. Postojao je tako Rollier Fingers Bullpenn Deck, nazvan po zamjenskom bacaču iz 1967. i 1968. koji je kasnije ušao u Kuću slavnih. Robin Ventura Pavilion dobio je ime po igraču treće baze, koji je 1989. godine iz Baronsa prešao u Chicago White Soxe, dok je Frank Thomas Picnic Area posvećen slavnom bacaču iz Southern League 1990. A restoran nosi ime izvjesnog obrambenog igrača koji je 1994. godine bio u Baronsima, za ESPN.com piše Steve Wulf.

The Michael Jordan Banquet Hall

Postoji određena ironija u nazivu The Michael Jordan Banquet Hall. Sve je započelo pomamom te travanjske večeri prije 25 godina, kad je na Hoover Metu službeno debitirao kao profesionalni bejzbolaš. Nosio je broj 45, baš kao nekad u srednjoškolskoj košarkaškoj momčadi, te je kao 31-godišnji košarkaški emigrant privukao 10.359 gledatelja i 130 novinara. Svi su ga oni pratili u prvom izlasku na palicu protiv Johna Courtrighta iz Chattanooge. Neka ostane zabilježeno da je suparnik na Jordanu imao tri strikea i da je Chattanooga pobijedila 10:3. Publika se razišla kućama blago razočarana.

Jordana već odavno nema u Birminghamu, kao ni većine igrača i trenera koji su te sezone nosili dres Baronsa. Trener Terry Francona već 19 godina vodi velike klubove, a među njegovim postignućima izdvaja se naslov MLB prvaka s Boston Red Soxima 2004., kojim je prekinuta 86-godišnja suša, još jedan naslov s Bostonom tri godine kasnije te uspjesi s njegovom sadašnjom momčadi Cleveland Indiansima. Čak 20 igrača Baronsa iz 1994. zaigralo je u velikim klubovima. Jordanu to nikad nije uspjelo, ali utješio se s još tri naslova NBA prvaka s Chicago Bullsima.

Danas ljubitelji sporta njegov izlet u bejzbol smatraju hirom, a kad pogledaju njegovu udaračku statistiku od .202 (BA), zaključuju kako je njegova bejzbolska karijera bila neuspješna. I onda zaboravljaju na Jordanovu bejzbolsku epizodu i brišu je iz sjećanja, baš kao i publika te travanjske večeri 1994. Griješe, baš kao što sam i ja griješio.

Pitajte Curta Blooma, stadionskog spikera, koji i danas, već 27. sezonu zaredom, vodi svaku utakmicu Baronsa. 

"Nema dana da ne pomislim na sezonu 1994. Proveo sam 150 dana s Michaelom Jordanom, Igrao sam košarku s njim, sjećam se kako sam mu pokušavao stati u blok, da bi mi on rekao: 'Meni to ne treba.' Moja kći Chloe proslavit će u kolovozu 25. rođendan. Rođena je odmah nakon što je Michael za sreću protrljao trbuh moje supruge. Gledao sam kako se nekoliko mjeseci muči, ali gledao sam i kako pred mojim očima postaje bejzbolaš. Naporno je trenirao, ali i uživao i dobro se uklopio u momčad. Bio sam siguran da će završiti u MLB-u", rekao je Bloom.

Ili pitajte Mikea Barnetta koji je te sezone bio udarački trener u Baronsima, a sad radi u Cleveland Indiansima zajedno s Franconom.

"Michael je trenirao pet puta dnevno. Već prije doručka u kavezu bi odradio redovni udarački trening. Uslijedili bi soft tossovi s trenerom pa  udarci za utakmicu. Nakon utakmice opet bi se vratio u kavez. Njegovi su dlanovi bili natečeni i krvavi, radio je iznimnim intenzitetom. Zaboravite njegov udarački prosjek. Pogledajte 51 bod osvojen na njegove izlaske ili 30 osvojenih baza. Nije igrao bejzbol od srednje škole, a uspio se održati u Double-A ligi, prepunoj ambicioznih i perspektivnih igrača. Do kolovoza je na treninzima počeo slati loptice preko ograde. Mislim da nikad nisam vidio ljepši prizor na igralištu za bejzbol nego kad Michael Jordan pošalje lopticu između dvojice obrambenih igrača i krene u optrčavanje. Za dvije sezone bio bi legitimni kandidat za dodatnog igrača u vanjskom polju, a možda čak i starter", objasnio je Barnett.

A ako ne vjerujete njima, pitajte Tita Franconu. 

"Imao je sve što je bilo potrebno. Vještinu, talent i radnu etiku. Uvijek je bio pun poštovanja prema onome što smo radili i pažljiv prema suigračima. Naravno, bilo je dosta toga što je trebao naučiti. Sjećam se kako je jednom, pri rezultatu 11:0 protiv Chattanooge, stigao do druge baze, a onda ukrao i treću. Gestom sam se ispričao suparničkom treneru Patu Kellyju koji se smijao. Kad sam kasnije Michaela pitao što mu je to trebalo, on mi je odgovorio: 'Kad u NBA-u vodiš 20 razlike, onda pokušavaš doći do 30 razlike.' S još 1000 izlazaka na palicu siguran sam da bi postao odličan bejzbolaš. No postoji i još nešto u toj sezoni što ljudi ne shvaćaju. Michael se nije vezao samo za bejzbol. Zaista vjerujem da je ponovno otkrio sebe i svoju radost natjecanja. Mi smo učinili da ponovno poželi igrati košarku, a on je mene učinio boljim trenerom", ispričao je Francona jednog jutra tijekom treninga u Arizoni.

Statistika ne otkriva koliko je značio Baronsima

Statistika nam može puno toga reći, ali u Jordanovom slučaju iz 1994. neće nam reći ništa o autobusu koji je nabavio Baronsima, o kartaškim igrama, o stolnoteniskim bitkama i lekcijama engleskog jezika s Rogeliom Nunezom, o počasti Birmingham Black Baronsima, o onoj noći kad je Charles Barkley bio u klubu, o tisućama potpisanih loptica te stotinama koje je ispucao preko ograde na treninzima, o epskoj utakmici 4 na 4 u Rime Villageu te apartmanskom kompleksu za igrače u Hooveru.

Ni konačni redoslijed te sezone govori baš mnogo. Ne otkriva da su Baronsi 1994. imali čudesnu sezonu. Uostalom, koliko se posljednjeplasiranih momčad Southern League može pohvaliti da je odgovorno za dva MLB naslova i tri NBA titule?

Priča o Jordanovu dodiru s bejzbolom nikad se nije sasvim poklapala sa stvarnošću, što i ne iznenađuje s obzirom na njegov status najvećega košarkaša svih vremena. Uvijek je imao nedokučivu kvalitetu, uvijek je nekako odskakao, ali i bio sasvim na zemlji. Međutim, to ne objašnjava sasvim u čemu smo pogriješili pri interpretaciji. Kad je 6. listopada 1993. najavio umirovljenje u Chicago Bullsima, još je bio u žalosti zbog ubojstva svojega 56-godišnjeg oca Jamesa Jordana.

Počast ubijenom ocu, suspenzija zbog kockanja ili učvršćivanje brenda?

I dok je na sljedećoj konferenciji za novinare, 7. veljače 1994. godine, Michael objašnjavao kako se namjerava priključiti proljetnim treninzima White Soxa, momčadi koja je imala istog vlasnika kao i Bullsi, Jerryja Reinsdorfa, ljudi su počeli izvlačiti različite zaključke. Njegova je odluka, smatrali su mnogi, bila u počast njegovu ocu, koji je volio bejzbol i koji je mislio da bi njegov sin mogao slijediti zvijezde u dvama sportovima, kao što su Deion Sanders i Bo Jackson. Za sumnjičavce, bio je to način da odradi navodnu suspenziju vodstva NBA lige zbog kockanja. Cinici su pak smatrali da to radi kako bi mogao pokrenuti prodaju nove serije proizvoda sa svojim imenom.

Zapravo je Jordan počeo razmišljati da se ostavi košarke i prihvati bejzbola još prije angažmana u Dream Teamu u ljeto 1992. godine. Bio je umoran od košarke i velikih očekivanja i htio je vidjeti može li još igrati bejzbol, kako mu je govorio njegov otac. Mr. Basketball nekad je u Sjevernoj Karolini bio Mr. Baseball. Nema veze što je tada imao 12 godina. No bejzbol je težak, a valovi skepticizma činili su ga još težim za Jordana. Tog proljeća u Sarasoti navijači su se skupljali kako bi ga vidjeli u bejzbolskoj odjeći, a mnogi su počeli donositi svoje presude. Iskusni bejzbolaši, novinari i tradicionalisti skeptično su vrtjeli glavama. I autor ovog teksta bio je jedan od njih. Wulf je napisao naslovnu priču za Sports Illustrated ("Err Jordan") i narugao se njegovu udarcu, preispitivao zdrav razum u White Soxima. Urednici su na naslovnici napisali "Prekini s tim, Michaele: Jordan i White Soxi sramote bejzbol".

Jedina spasonosna blagodat priče bila je to što je Wulf primijetio da Jordan zaista naporno trenira. Veći dio tog proljeća njegov je udarački trener bio Walt Hriniak, čija je trenerska filozofija funkcionirala kod nekih, ali ne i kod svih igrača. Budući da Jordan nije igrao bejzbol od početka četvrtog razreda srednje škole, lekcije su izgledale kao kad bi Einstein podučavao aritmetiku učenika šestog razreda.

Jordan je 31. ožujka došao u Double-A momčad Birminghama, podružnicu White Soxa, što i nije bio loš početak s obzirom na njegovo neiskustvo. Odmah se pojavio interes, navijači Baronsa počeli su kupovati ulaznice, a novinari čekati na razgovor s trenerom. Do početka sezone ostalo je još samo tjedan dana pa je udarački trener Mike Barnett odmah krenuo na posao.

"Walt je bio odličan trener, ali njegova udaračka škola nije baš bila odgovarajuća za Michaela. Stajao je predaleko od ploče i padao na teren. Približio sam ga ploči i natjerao da krene prema loptici i iskoristi bokove i svoje duge ruke. Očekivao sam da će ga bacači pokušati izazvati brzim loptama", rekao je Barnett.

Nabavio je klubu novi autobus

Jordan je također od Francone dobio brzu lekciju o životu u niželigašu: "Pitao me putujemo li avionom na gostovanja. Morao sam mu reći da se vozimo autobusom. Od Birminghama do Orlanda, 12 sati."

U prve dvije službene utakmice nije imao nijedan udarac, ali je dvaput pogodio u trećoj utakmici protiv Knoxvillea. Do kraja šeste utakmice imao je udarački prosjek .250. Iza kulisa radio je s prijevozničkom kućom Thrasher Brothers kako bi Baronsi dobili bolji autobus za putovanja.

"Michael je pitao može li se on pobrinuti za autobus. Nakon što je dobio dopuštenje, drugog jutra na parkiralištu su se pojavila četiri nova autobusa. Izgledali su kao da će se u njima voziti rock-zvijezde. Tako je rođen Jordancruiser", objasnio je Francona.

Jordan je, dakle, nabavio autobus, ali nije ga kupio. Thrasher Brothers je dobio publicitet koji je kompaniji trebao. "Došlo mi je da izljubim autobus. Stari bus nije imao klima-uređaj. Bilo je ili prehladno ili prevruće. Novi autobus bio je poput svemirskog broda", rekao je Jordanov suigrač Kenny Coleman.

Na prvim gostovanjima i Jordan je igrao poput svemirskog broda. U 13 utakmica zaredom imao je barem po jedan udarac i stigao do udaračkog prosjeka .327. Međutim, kao što je Barnett i očekivao: "Tome je morao doći kraj. Čekao sam da bacači odustanu od brzih lopti i počnu mu bacati one koje padaju taman kad dođu do njega. Krajem travnja to se i dogodilo."

Ista glazba kao na predstavljanju Bullsa

Otprilike u to vrijeme slobodni pisac iz Portlanda Jim Patton došao je kako bi napisao knjigu o Jordanovoj prvoj sezoni. Problem je bio u tome što nije dobio odobrenje Jordanova agenta Davida Falka pa je shvatio da će mu pristup biti prilično ograničen. Ipak, to ga nije spriječilo da se mota okolo tijekom cijele sezone i napiše knjigu "Rookie". Bio je to zabavan i dobar pogled na tu sezonu.

"Uopće se nije dobro prodavala. Mnogi su recenzenti smatrali da je problem u tome što nisam imao izravan pristup Jordanu, ali u tome i jest bila poanta. No dobio je sam i jednu dobru kritiku koja je knjigu opisala kao pametnu, zabavnu i potpuno zanemarenu", rekao je Patton u telefonskom razgovoru iz Italije, gdje radi na knjizi o trgovini seksom.

U knjizi se čitatelji upoznaju sa psom maskotom Baronsa, Babe Ruffom, te saznaju da je Jordan na teren izlazio uz pjesmu "Sirius" Alan Parsons Projecta koja se izvodila na predstavljanju igrača Bullsa i s kojom se Jordan budio svakog jutra. Patton opisuje kako je Jordan jednom na igralištu izgubio ogrlicu s draguljima pa se između svakog inninga kretalo u novu potragu. Na kraju je uz najveće ovacije te večeri ogrlica pronađena.

Iako je Jordan odbio razgovarati s njim, Patton je bio uz njega na konferenciji za novinare u Orlandu večer nakon što su Bullsi ispali iz doigravanja. Jordana su pitali kako se uklapa u momčadi, s obzirom na dobnu razliku između njega i suigrača: "Osjećam se starijim od ostalih igrača, na neki način kao da sam im stariji brat i u određenim situacijama pokušavam im staviti do znanja što je dobro, a što je pogrešno. No istodobno se osjećam i kao njihov mlađi brat, zato što me podučavaju bejzbolu."

Iako se često zanemaruje, sposobnost prilagodbe na momčad iznimno je važna u bejzbolu, posebice zbog duge i naporne sezone. Jordan je to dobro znao. 

Lekcije engleskog jezika uz stolni tenis

"Sa svima je bio dobar. Imali smo u klubu stol za stolni tenis, a najbolji igrač bio je naš dominikanski hvatač Rogelio Nunez. On i Jordan stalno su igrali, ali bi mu gotovo svakog dana Michael zadao po jednu novu englesku riječ i ponudio 100 dolara ako ju nauči. Do kraja sezone Rogelio je puno bolje govorio engleski, imao je više novca, a Jordan ga je pobjeđivao u stolnom tenisu", govori Coleman, danas izvršni direktor u komunalnoj kompaniji.

"Budući da sam igrao košarku na Sveučilištu New Haven, rado sam odlazio na teren s Jordanom. No nije nas zbližila samo košarka. Oslanjao se na nas kad mu je trebao neki savjet o bejzbolu. Kerry Valrie ga je naučio kako igrati na vanjskim pozicijama. Kad smo vidjeli kako dobro može igrati, potrudili smo se kako bismo ga učinili još boljim", kaže Coleman.

Jordan se dosta družio s trenerima. Povezivala ih je dob te životno iskustvo, ali i Jamb, igra s kockicama koju ga je Francona naučio na prvim gostovanjima. 

"Stalno smo igrali. I danas me to nasmijava. Jedne večeri, nakon utakmice u kojoj smo pogodili samo četiri udarca, sjedili smo u uredu. Gledao sam u zapisnik i vidio da su dva udarca njegovo djelo. Rekao sam mu: 'Michael, večeras si bio polovica našeg napada', a on mi je bez razmišljanja odgovorio: 'Nije prvi put u životu da mi se to dogodilo'", ispričao je Francona.

Stotine bi se okupile da bi gledale Jordana kako igra košarku s bejzbolašima

Jordan bi ponekad odlučio zaigrati košarku sa smrtnicima. 

"Danas o tome mogu slobodno govoriti, ali da sam to ispričao 1994. godine, vjerojatno bih dobio otkaz. Upravo smo se vratili u Birmingham nakon nedjeljnog prijepodnevnog gostovanja u Huntsvilleu. Odlučili smo zaigrati 4 na 4 u Rime Villageu, gdje je većina igrača stanovala. Nas tri trenera i Michael s jedne strane protiv četvorice najboljih košarkaša u momčadi", priča Francona.

Jedan od suparničkih igrača bio je 194 cm visoki Scott Tedder, vanjski obrambeni igrač, koji je bio najbolji šuter na Sveučilištu Ohio Wesleyan, a danas je bavi nekretninama u Birminghamu: 

"Igrao je i hvatač Chris Tremie, vanjski obrambeni Kevin Coughlin i bacač Brian Givens, visok gotovo dva metra. Igralo se do 16, ali uz obavezna dva poena razlike. Jedan poen za ubačaj, dva za tricu."

"Ispočetka nas nitko nije gledao, ali do kraja utakmice uz teren su se skupile stotine ljudi", kaže Barnett.

"U to vrijeme nije bilo mobitela, ali vijest se brzo proširila", sjeća se Tedder.

"Barney i ja smo bili samo prolaznici. Kad bih dodao loptu Franconi ili Michaelu, više ju ne bih vidio", kaže Kirk Champion, bacački trener koji radi za White Soxe.

"Pogodio sam četiri dvice, ali mogao sam osjetiti da nas Michael štedi. Kad smo poveli 15:11, odnosno došli na poen od pobjede, Michael mi je rekao: 'Dječače, više nećeš postići nijedan koš.' Izgubili smo 15:17. Treneri su slavili", ispričao je Tedder, inače član Košarkaške kuće slavnih u Ohiju.

Prosjek mu je pao ispod granice "dopuštenog"

Jordanov je udarački prosjek te nedjelje pao na .221, a tijekom tog svibnja bio je na samo .165. Nije se mogao priviknuti na loptice koje su naglo padale pred njim, ali dobio je priliku zaigrati golf s dvojicom najboljih i jednim od najgorih. Dan nakon što je njegov prosjek prvi put pao ispod Mendozine linije .200 (što se smatra granicom lošeg udaranja), Jordan je nastupio na humanitarnom turniru u Birminghamu zajedno s Leejem Trevinom, Arnoldom Palmerom i Charlesom Barkleyjem. Zahvaljujući Barkleyju i igraču američkog nogometa rodom iz Birminghama, Corneliusu Bennettu, raspoloženje u klupskim prostorijama Baronsa te je večeri bilo na visini.

Kako bi odao počast dvojici bejzbolaša Black Baronsa, Satchelu Paigeu i Willieju Maysu, a možda i kako bi izazvao sreću, Jordan je počeo svoje bejzbolske hlače nositi visoko u stilu Crnačkih liga iz prve polovice 20. stoljeća. To nije pomoglo njegovu prosjeku, ali Barnett je novinarima govorio kako je "Jordanov prosjek pao, ali on je zapravo bolji udarač nego što je bio tijekom one serije od 13 utakmica".

Gledajući 25 godina unatrag, Barnett smatra da se Jordan nalazio pred dva izazova: "Prije nego što udariš lopticu koja pada pred tobom, moraš ju znati prepoznati, a za to treba vremena i iskustva. Ali čak i kad prepoznaš lopticu, moraš znati kako ćeš reagirati. On je došao do te razine."

Treneri su pokušavali održavati Jordanovo raspoloženje koliko god su mogli. Ukazivali su mu da je svaki aspekt njegove igre sve bolji. "Na ljestvici od 20 do 80 njegova je bacačka ruka s 20 tijekom proljetnih treninga došla do 50 u kolovozu", kaže Barnett. No nema sumnje da je Jordan bio kritičan prema sebi, posebice nakon što je njegov prosjek 29. srpnja pao na .186.

Prvi home run je bio poklon ocu za rođendan

Upravo zato je taj prvi home run bio tako važan. Dogodio se u subotu, 30. srpnja, na njegov 354. izlazak na palicu u sezoni, pred najviše gledatelja (13.751) otkako je Hoover Met otvoren 1988. godine. Baronsi su vodili 5:1 protiv Carolina Mudcatsa na kraju osmog inninga, kad je Jordan brzu lopticu Kevina Rychela poslao preko ograde. Polako je optrčao sve baze i na kraju, dok su ga suigrači pozdravljali, pokazao prstom prema nebu, svjestan da je svome ocu, rođenom 31. srpnja, upravo dao poklon za njegov 58. rođendan. 

"To i sad izaziva emocije u meni jer bih volio da je on ovdje i da može to vidjeti. Ali znam da je vidio", rekao je Jordan nakon utakmice.

"Kakav trenutak! I danas protrnem zbog toga. Nadao sam se da ću prije kraja moći iskoristiti svoj 'Gonzo' nadimak za home run i u Michaelovom slučaju, ali zapravo sam bio sretan zbog njega jer sam znao koliko je naporno radio da bi to postigao", kazao je Bloom.

Napomenimo da su lopticu iza ograde pronašla dva mlada navijača, Eugene Stancil i Nick Parker, koji su je vratili Jordanu u zamjenu za dvije potpisane loptice. Isto je dobio i bacač Knoxville Smokiesa Jeff Ware, koji je sudjelovao u drugom Jordanovu home runu 8. kolovoza. Baronsi su pobijedili na Hoover Metu 8:6. "Razgovarao sam s Jordanom dan kasnije. Bio je sjajan, izgledao je kao i svaki drugi član momčadi. Dobio sam dvije potpisane loptice, imam ih i danas", rekao je kasnije Ware.

Tog kolovoza, tijekom štrajka u MLB-u, do Birminghama je došao i autor teksta. Jordan je i dalje bio ispod Mendozine linije, ali kad je Wulf vidio Jordana kako trenira u zamračenom kavezu, shvatio je da nije bio u pravu. Imao je zamah dostojan MLB-a i bio je brz na udarcu. Bio je to rezultat napornih treninga s Barnettom. Wulf je napisao još jedan tekst o Jordanu, ali ga urednici Sports Illustrateda nisu objavili.

Jordan je 20. kolovoza postigao svoj treći home run, u sedmom inningu utakmice protiv Chattanooga Lookoutsa u kojoj su Baronsi pobijedili 12:4. U to vrijeme imao je udarački prosjek .195, ali sezonu je završio s nekoliko dobrih utakmica pa je na kraju prosjek bio nešto iznad .200. U posljednjoj službenoj utakmici, pobjedi 4:2 protiv Huntsvillea 3. rujna, Jordan je imao četiri strikea (0-for-4) i završio je na prosjeku .202.

"U košarci se žuriš kući, u bejzbolu se družiš i stvaraš prijatelje za cijeli život"

To nije bio loš rezultat za nekoga tko organizirani bejzbol nije igrao od četvrtog razreda srednje škole. Potom je u Arizona Fall League, igrajući protiv još bolje konkurencije, imao prosjek .255. "Bio je na dobrom putu", rekao je Barnett koji je kasnije radio kao udarački trener u Toronto Blue Jaysima, Kansas City Royalsima i Houston Astrosima.

Što je još važnije, Jordan se zaljubio u bejzbol. "Znam kako se osjećao. U košarci se žuriš kući, u bejzbolu se družiš i stvaraš prijatelje za cijeli život", objasnio je Tedder koji je u jednom trenutku bio među direktorima prodaje sportske opreme s Jordanovim imenom. Postojao je, međutim, jedan problem. Jordanu se nije svidio štrajk u MLB-u. U ožujku 1995. godine, dok kraj štrajka još nije bio na vidiku, najavio je da se vraća u NBA. White Soxi ostali su bez petog vanjskog obrambenog igrača. Bullsi su dobili još tri titule.

Jordan je preko posrednika ljubazno odbio odgovoriti na nekoliko pitanja za ovaj tekst. Jedno od pitanja bilo je o njegovoj ljubavi prema bejzbolu. No njegov odgovor nalazi se u knjizi "Za ljubav prema igri: Moja priča", koju je napisao 1998. godine uz pomoć sportskog novinara Marka Vancila.

"Kako bih opisao svoje iskustvo u bejzbolu? Opisao bih ga na isti način kao i tijekom sezone u Baronsima. Svaki trenutak bio je prepun topline. Sjećam se kako sam povremeno gledao u nebo i bio zapanjen koliko se moj život promijenio. Nisam se bojao. Samo osjećaj topline. Ne mogu točno opisati taj osjećaj, ali danas mi se čini kao da sam živio u snu", napisao je Jordan.

Je li Jordan mogao uspjeti u MLB-u? Jim Patton je i danas skeptičan: "Da, njegovo udaranje se popravilo, ali bila mu je 31 godina i vrijeme je polako istjecalo. Možda su Francona i Barnett bili pomalo sentimentalni oko njega. Ja ne mislim da bi uspio u MLB-u."

Jedno je sigurno. To ljeto dobro je došlo Jordanu. "Bilo je to poput duhovne obnove. Bila je to prilika da se isključi, da uspori i ponovno se vrati na mjesta na kojima je bio kao 19-godišnjak. Vratio se u košarku kao drukčiji igrač", objasnio je Vancil.

I 25 godina kasnije Francona i Jordan i dalje su u kontaktu. "Mnogo značimo jedan drugome. Voditi ga kao trener je najbolje iskustvo učenja koje sam ikad imao. Obožavao sam tu sezonu. Pokazao nam je što su snaga karaktera i hrabrost pod pritiskom. A mi smo zauzvrat učinili da se ponovno osjeća mladim", zaključio je Francona.