U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Eduard Strelcov bio je fantastičan sovjetski nogometaš koji je vrhunac karijere trebao doživjeti na Svjetskom prvenstvu 1958. godine. Desetak dana uoči turnira uhićen je i zbog silovanja osuđen na 12 godina rada u gulagu. Njegov slučaj i danas je velik misterij.

NAJBOLJE tri minute u povijesti nogometa odigrane su 15. lipnja 1958. godine. Brazil i Sovjetski Savez u treći susret grupne faze ušli su izjednačeni, s po tri boda iz utakmica s Austrijom i Engleskom, pa je 50 tisuća gledatelja u Göteborgu svjedočilo borbi za prvo mjesto u skupini.

Sovjetska mašinerija nije se ni zagrijala, a stadionom Ullevi već se dvaput prolomio zvuk pogođenih stativa koji se miješao s uzdasima publike fascinirane južnoameričkim miksom sambe i nogometa. Vavá je u trećoj minuti pogotkom zaključio brazilski pritisak, koji je predvodio dvojac s klupe. Bili su to Garrincha i 17-godišnji Pele, kojem je to bila premijera na Svjetskom prvenstvu. I to kakva.

Pele je postao senzacija i čudo je da nije zastranio uslijed pozornosti koju je naglo dobio. Mlade Šveđanke visile su na vratima brazilskog trening-kampa i proganjale ga kako bi im poklonio par sekundi pažnje, no dječak iz Três Coraçõesa je zadržao fokus. S ukupnih šest pogodaka predvodio je Brazil na putu do naslova svjetskog prvaka i počeo graditi status najboljeg nogometaša u povijesti.

Eduard Strelcov, "najveći igrač kojeg je Rusija imala" i "ruski Pele"

Istovremeno, oko 2000 kilometara istočnije u Moskvi, raspadao se život Eduarda Strelcova, sovjetskog napadača koji je u misterioznom slučaju osuđen za silovanje te je zbog toga propustio Svjetsko prvenstvo.

Godina 1958. bila je prilika da opravda to što je u uzastopnim izborima za Zlatnu loptu završavao na 13. i 7. mjestu. Sovjetski Savez nade za uspjeh temeljio je upravo na njegovim impresivnim potezima, što ne čudi kada znamo da je uoči SP-a zabio 18 golova u 20 reprezentativnih utakmica.

Predstavama na glavnoj pozornici mogao je natjerati komunističku vlast da zažmiri na jedno oko i zanemari nepodopštine koje je radio vodeći prezapadnjački način života. Naime, Strelcov je već do 21. godine puknuo pod pritiskom popularnosti. "Uništili su ga navijači. Svi su željeli piti s njim, imao je sve više fanova", govorio je njegov suigrač Valentin Ivanov. Strelcov je dane provodio s loptom, a noći s bocom okružen zagušljivim dimom cigareta.

I ženama, non-stop je bio okružen ženama. Upravo ga je takav raskalašen život 25. svibnja 1958., par dana prije početka Svjetskog prvenstva, odveo na zabavu sovjetskog vojnog časnika Eduarda Karahanova. Doslovno par sati kasnije Strelcov je optužen da je u vikendici nedaleko od Moskve silovao djevojku.

Umjesto da zabija golove na švedskim stadionima, čekao je odluku komunističkog sudstva, koje ga je kaznilo s 12 godina prisilnog rada u gulagu. S kriminalcima, ubojicama i protivnicima režima tako se našao u jednom od logora u ledenom Sibiru, otkuda se milijuni nisu vratili živi.

U narednim desetljećima pojavile su se sumnje u njegovu krivnju, no tada je bio zatvoren i nije mogao svijetu pokazati kakav je nogometaš. Uz tepanje da je "najveći igrač kojeg je Rusija ikad imala", zvali su ga i "ruski Pele". Tako je postao tek jedan u nizu onih koje uspoređuju sa slavnim Brazilcem, premda mu je po talentu, kažu, bio gotovo jednak.

Otac je napustio obitelj nakon Drugog svjetskog rata

Eduard Strelcov rođen je 21. srpnja 1937. godine. Njegovo siromašno djetinjstvo na istoku Moskve kratko je trajalo jer je otac Anatolij napustio stolarski posao i otišao u Drugi svjetski rat, gdje je postao visokorangirani obavještajac. Majka Sofija radila je u vrtiću te je strahovala da će kurir jednoga dana pokucati na vrata i predati obavijest o tome da je njezin suprug stradao na bojišnici.

Međutim, priča je u ovom slučaju bila obrnuta jer Sofija nije primila pismo, već je bila ta koja ga je poslala. Saznavši da ju je Anatolij tijekom rata prevario, drhtavom rukom i kroz suze napisala mu je da ga više ne želi vidjeti. "Ne vraćaj se kući", oštro mu je poručila. Anatolij ju je poslušao. Preselio se u Kijev, zasnovao drugu obitelj i malog Eduarda ostavio na skrb Sofiji.

Samohrana majka novi posao pronašla je u tvornici kako bi sina postavila na noge. Unatoč svemu, Eduard je bio normalan dječak, koji je bez problema prolazio razrede, pri čemu je osobit interes pokazao za povijest i tjelesni. Logično, obožavao je i nogomet.

Kako je Strelcov postao igrač Torpeda

Kako su sovjetske tvornice u to doba nerijetko osnivale nogometne klubove, tako su imale i svoje amaterske ekipe. Strelcov se sastavu mamine kompanije pridružio s 13 godina postavši njezin najmlađi član. Pokazalo se da je to prvi korak prema profesionalizmu i, činilo mu se tada, ostvarenju sna da zaigra za Spartak, za koji je navijao.

No Strelcov nikad nije navukao dres tog moskovskog kluba, ali jest njegova gradskog rivala Torpeda. Riječ je o klubu koji su 1924. godine osnovali radnici tvornice ZiL. Nakon smjena u kojima su sklapali automobile i kamione, pretvarali su se u nogometne fanatike ruku nažuljanih i masnih od šarafljenja.

Brojni od tih radnika bili su 1953. na prijateljskoj utakmici Torpeda i ekipe tvornice za koju je igrao Strelcov. Nisu bili svjesni da svjedoče povijesnom trenutku, upoznavanju buduće klupske legende. Trener Torpeda Vasilij Provornov nanjušio je Eduardov talent i kao 16-godišnjaka regrutirao ga u svoju momčad.

"Dječak koji je došao iz zemlje čuda"

Strelcov je 1954. debitirao u sovjetskom prvenstvu. Odigrao je sve 22 utakmice i postigao četiri pogotka, a Torpedo je sezonu završio na devetome mjestu. Bio je to velik pad i razočaranje za svaku od tri smjene radnika ZiL-a nakon što su njihovi miljenici sezonu prije toga zaključili na trećoj poziciji.

Srećom, imali su se čemu radovati zbog elitnog talenta koji se pridružio klubu. Guardianov novinar Jonathan Wilson, koji je obišao Sovjetski Savez, odnosno Rusiju, bilježeći tko je bio i što je radio Eduard Strelcov, opisao ga je kao "visokog, moćnog napadača finog prvog dodira i izvanredne nogometne inteligencije".

Wilsonov kolega, ruski autor Aleksander Nilin bio je poetski nastrojen - nazvao ga je "dječakom koji je došao iz zemlje čuda". Za navijače Torpeda to nije bilo pretjerivanje jer se Strelcov već 1955. pokazao kao vrhunski golgeter.

Tehnički nadareni ofenzivac, čije je odigravanje petom gotovo patentirano i nazvano Strelcovljevim dodavanjem, bio je enigma za istočnjačke braniče. Pretrčavao ih je i driblao kao od šale. Rezultiralo je to titulom najboljeg strijelca s 15 golova, napretkom Torpeda do četvrtog mjesta, a potom i pozivom u reprezentaciju Sovjetskog Saveza.

Briljirao je igrajući za Sovjetski Savez

Bio je to slavodobitan trenutak za Strelcova, iznimno povezanog s majkom Sofijom, kojoj se financijski, ali i ponosom želio odužiti za žrtvu koju je podnijela odgajajući ga bez supruga.

Sovjetski izbornik Gavril Kačalin prvu priliku dao mu je 26. lipnja 1955. u prijateljskoj utakmici sa Švedskom. Skandinavski trener Rudolf Kock nije znao što je snašlo njega i njegove izabranike usred Stockholma. Strelcov je brzo poput strijele slomio švedsku obranu. Prvi gol dao je u četvrtoj, drugi u 14., a treći u 42. minuti upisavši hat-trick u debiju koji je završio pobjedom SSSR-a 6:0.

Status zvijezde potvrdio je tri mjeseca kasnije kada je u Moskvu doputovala nedorasla reprezentacija Indije. Indijci su inkasirali 11 golova, od kojih su tri ponovno bila Strelcovljevo djelo. Zastrašujuću golgetersku formu nastavio je protiv Francuske (2:0) i Danske (5:1), da bi potom propustio tri reprezentativna okupljanja.

Vratio se u rujnu 1956. na gostovanju kod Zapadne Njemačke u Hannoveru i, naravno, zabio jedan gol u pobjedi (2:1). Nije posustajao ni u klubu; 1956. zabio je 12 golova u 22 utakmice sovjetskog prvenstva donijevši Torpedu petu poziciju.

Sve je to bio uvod Olimpijske igre 1956. u Melbourneu, kamo je SSSR otputovao u lošem raspoloženju. Uzastopni porazi u pripremnim susretima s Mađarskom (1:0) i Francuskom (2:1) narušili su atmosferu koju nije popravilo ni iznimno uvjerljivo slavlje nad Australijom (16:2), u koje je Strelcov ugradio treći reprezentativni hat-trick.

Pet od 16 kvalificiranih reprezentacija odustalo od Olimpijskih igara

SSSR je bio jedna od 16 reprezentacija koje su izborile plasman na Olimpijske igre u Melbourneu. No nastupilo ih je svega 11 jer ih je pet odustalo uoči turnira. Kina je bojkotirala Igre zbog dopuštanja Tajvanu da nastupi, Egipat je odbio sudjelovati u znak protesta protiv izraelske, britanske i francuske invazije, a povukli su se i Turska, Južni Vijetnam i Mađarska.

Sovjeti su iskoristili kaotičnu situaciju te došli do zlatne medalje. U prvome kolu, u kojem su odigrane tri utakmice, dok je ona između Jugoslavije i SAD-a automatski prebačena u četvrtfinale, Sovjeti su golovima Anatolija Isajeva i Strelcova pobijedili Njemačku (2:1).

U idućoj su fazi iznenađujuće remizirali s Indonezijom (0:0), a prema tadašnjem bizarnom pravilu, morali su igrati uzvratnu utakmicu. U njoj su potvrdili status favorita (4:0) i otišli u polufinale, gdje ih je čekala Bugarska.

Čudesni preokret SSSR-a u polufinalu Igara 1956.

Kačalin je čupao kosu na sovjetskoj klupi kada je s Bugarima uz rezultat 0:0 ušao u produžetke, i to bez dvojice igrača. Branič Nikolaj Tiščenko i napadač Valentin Ivanov su se ozlijedili, a s obzirom na to da je pravilo mijenjanja nogometaša uvedeno tek dvije godine kasnije, Sovjeti su ostali samo na devetorici igrača. 

Bugarska je brojčanu nadmoć iskoristila u 95. minuti kada ju je Ivan Kolev doveo u prednost. Ni u ludilu nitko nije očekivao preokret krnjeg SSSR-a. Točnije, nitko osim Strelcova, koji se nije htio pomiriti s utakmicom za broncu. U razmaku od četiri minute, koje će Wilson opisati kao "veličanstvene", zabio je za izjednačenje, a zatim asistirao Borisu Tatušinu za nevjerojatan preokret vrijedan finala s Jugoslavijom.

Strelcov se iz junaka Torpeda pretvorio u heroja Sovjetskog Saveza i cijelog Istočnog bloka. Slavili su ga i s nestrpljenjem iščekivali što će u finalu napraviti Jugoslaviji, koja je prethodno razmontirala SAD (9:1) i izbacila Indiju (4:1).

Strelcov je bio junak polufinala, ali nije nastupio u finalu

Šokantno, ali Strelcov u finalu ništa nije napravio jer nije ni nastupio. Kačalin ga je ostavio na klupi misleći da će igrati lošije zbog izostanka klupskog suigrača Ivanova. Oslonio se na postavu većinski sastavljenu od igrača moskovskog Spartaka vjerujući da će njihova kemija donijeti pobjedu.

S obzirom na to da je SSSR svladao Jugoslaviju (1:0) pogotkom Anatolija Iljina, ispostavilo se da je bio u pravu. Strelcov mu, po svemu što se može pročitati, nije osobito zamjerio. Kada mu je reprezentativac Nikita Simonjan ponudio svoju olimpijsku medalju, koje su dobivali samo igrači koji su nastupili u finalu, Strelcov je odbio i odgovorio: "Nikita, osvojit ću još puno trofeja."

Strelcov je bio djelomično u pravu. Da, to mu nije bila jedina titula u karijeri, ali ostale je osvojio isključivo s klubom nakon što je izašao iz gulaga.

"Visok, plavokos i plavih očiju izgledao je poput Skandinavca"

Više je teorija koje govore o tome zašto je Strelcov završio iza rešetaka, a svaka na neki način ističe njegov ekstravagantan način života. "Na početku sam mislila da je predobar za mene. Visok, plavokos i plavih očiju izgledao je poput Skandinavca. Lijepo se oblačio, a glas mu je bio ugodan i dubok. Odmah sam se zaljubila", pričala je Strelcovljeva supruga Alla Demenko, koju je oženio 25. veljače 1957.

"No trebala sam biti oprezna s obzirom na glasine koje sam čula. Nakon što smo se oženili, shvatila sam da će Eduard živjeti punim plućima uz potoke vina i puno zabave", dodala je Alla, svjesna da se udala za ženskara.

Strelcov je nosio frizuru britanskog subkulturnog stila Teddy Boysa, koja je podrazumijevala naoko razbarušeni, ali zapravo pomno uređeni pramen te raznim kremama zalizanu i počešljanu stražnju stranu kose. Javnost ga je obožavala, klinci su se ugledali na njega, a žene mu nisu mogle odoljeti.

"Nikada ne bih oženio tu majmunicu. Radije bih da me objese"

S druge strane, čelnici Komunističke partije su ga prezirali zbog koketiranja sa zapadnjačkim načinom života. Bojali su se da bi mogao ostati u Švedskoj ili Francuskoj, čiji su ga klubovi htjeli dovesti nakon što bi im natrpao mrežu na predsezonskim turnejama s Torpedom, i da se više više neće vratiti na istočnu stranu željezne zavjese.

Vlastima se dodatno zamjerio početkom 1957. godine. Na elitističkoj zabavi organiziranoj povodom osvajanja zlata na Igrama u Melbourneu, Strelcov se uništio od alkohola. Frfljajući i ne razmišljajući što i kome govori, stao je pred Ekatarinu Furcevu, ministricu kulture i prvu žensku članicu Politbiroa, izvršnog tijela Centralnog komiteta Komunističke partije.

Ukratko, Furceva je bila velika riba kojoj nije trebalo stati na žulj. A Strelcov ne da je stao, već je zagazio punom težinom tako što je uvrijedio njezinu kći Svetlanu. Mlada je djevojka poput brojnih vršnjakinja bila opčinjena tri godine starijim nogometašem. Gledala ga je sa sjajem u očima, a njezina majka Ekatarina to je prepoznala.

Okružena hrpom ljudi, predložila je Strelcovu da oženi Svetlanu, na što je on odgovorio: "Već imam zaručnicu, neću oženiti Svetlanu." Da je stao na toj reakciji popraćenoj štucanjem i izdisanjem alkoholnih para, vjerojatno mu nitko ne bi osobito zamjerio. Ali, prema tvrdnjama sovjetskih vlasti, Strelcov je iste večeri skrivećki dodao: "Nikada ne bih oženio tu majmunicu. Radije bih da me objese."

Strelcov je bio u fantastičnoj formi uoči Svjetskog prvenstva 1958.

Skandal nije bio dovoljno velik da se komunistički sustav okomi na Strelcova. Ili se barem tako činilo. I dalje je bio član sovjetske reprezentacije i Torpeda, s kojim je 1957. došao na milimetar od titule. U 15 utakmica 12 puta je zatresao suparničku mrežu, no to nije bilo dovoljno jer je njegov radnički klub zbog gol-razlike završio drugi iza moskovskog Dinama.

Što se tiče SSSR-a, u kvalifikacijama je, među ostalim, bio strijelac u rutinskoj pobjedi nad Poljskom (2:0). Sovjeti su tako osigurali nastup na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958., a Strelcov je zaslužio 12 bodova u izboru za Zlatnu loptu, koja je '57. pripala legendarnom realovcu Alfredu di Stefanu.

Nabrijan na svoj prvi Mundijal, Strelcov je i 1958. zabijao kao na traci - u osam prvenstvenih utakmica pet je puta bio na listi strijelaca. Savršeno je tempirao formu za Svjetsko prvenstvo, na koje nikad nije otišao jer je završio na zabavi koja ga je koštala svega što je postigao.

"Koja djevojka ne bi uživala u pažnji jednog od najpoznatijih nogometaša u SSSR-u?"

Sovjetski reprezentativac Boris Tatušin je 25. svibnja, desetak dana uoči Svjetskog prvenstva, dobio poziv na feštu svoga prijatelja i vojnog časnika Eduarda Karahanova. Kako ne bi išao sam, pozvao je suigrače Strelcova i Mihaila Ogonkova te djevojke Innu, Irinu, Tamaru i tamnokosu 20-godišnju Marinu Lebedevu.

Sedmorka je odlučila začiniti izlazak. Zagrijali su se na obližnjem jezeru uz vino, votku i šampanjac, pa i nogomet na male golove: Ogonkov i Tatušin s jedne strane terena, a Strelcov i djevojke s druge. Zabavljali su se, hihotali i mladenački trčkarali plažom, a zatim se uputili u Karahanovljevu vikendicu.

Prema raznim izvorima, razularena zabava nastavila se nakon večere. Pjevali su i plesali, skakali po stolovima i kucali se čašama ispunjenim votkom. Strelcov i Marina u tom su se metežu konstantno škicali, a onda je sjela pokraj njega.

Razgovarali su pa mu se navodno prebacila u krilo. Primio ju je oko struka. Pao je prvi poljubac. "Koja djevojka ne bi uživala u pažnji jednog od najpoznatijih nogometaša u SSSR-u?" pitala se Marinina prijateljica Tamara tijekom istrage. Marina možda jest uživala u pažnji, ali imala je granicu preko koje nije željela ići.

"Izgubila sam svijest nakon silovanja. Kada sam se probudila, Strelcov je ležao pokraj mene"

Ruski novinar Peter Spektor na portalu mk.ru objavio je Marinino svjedočanstvo onoga što se dogodilo nakon što su se gosti razišli: "Strelcov me počeo odvlačiti u sobu. Govorio mi je da se ne bojim jer mi ništa neće napraviti. Inna je bila u sobi, ali ne znam kada je izašla, nisam obraćala pozornost jer me Strelcov gnjavio.

Netko je odjednom ugasio svjetla, ne znam tko. U sobi je nastao mrak. Strelcov me počeo gurati, a ja sam rukama uhvatila zaglavlje kreveta. Počeli smo se boriti, opirala sam se najbolje što sam mogla. Upozorila sam ga da ću vrištati. Kada sam zavrištala, stavio mi je ruku na usta, a ja sam ga ugrizla za prst.

Nakon toga me počeo udarati. Izgubila sam svijest poslije silovanja. Kada sam se probudila, Strelcov je ležao pokraj mene. Pitao je Eduarda Karahanova, koji je ležao na podu iste prostorije, da mu doda cigaretu. U sobi je bilo tiho. Očigledno, Karahanov je bio ondje kada me Strelcov silovao."

Fizički i psihički istraumatizirana Marina iste je noći otišla kući. Ispričala je roditeljima što se dogodilo i oni su je nagovorili da prijavi silovanje. Mamurni Strelcov je idući dan, nakon što je koliko-toliko došao sebi, dogovorio odlazak u ribolov s najboljim sovjetskim i jednim od najboljih golmana ikad Lavom Jašinom.

No na kraju su upecali njega. Tek što je pripremio štapove, oglasile su se sirene, policijski kombi dojurio je pred kamp sovjetskih nogometaša, a policajci su istrčali i uhitili Strelcova, Ogonkova i Tatušina pod sumnjom za silovanje više djevojaka.

Strelcov je krenuo u ribolov prije nego što su ga uhitili

Kako je Guardianov novinar Kevin O'Flynn 2001. godine pisao da su dokazi protiv Strelcova bili "konfuzni i kontradiktorni" uzevši u obzir da su sjećanja svih sudionika zbog pretjeranih količina alkohola bila zamućena, tako su zamršeni i internetski izvori.

Prema nekima, optužbe protiv Ogonkova i Tatušina ubrzo su povučene, a isto je pokušala učiniti i Marina. Tvrdi se da je na zahtjev očajne Strelcove majke, koja je pokušala zaštititi sina, oprostila Eduardu i poslala zahtjev za obustavu slučaja. No bilo je prekasno jer je slučaj došao do bivšeg premijera Sovjetskog Saveza Nikite Hruščova, i to, sumnja se, na osvetnički poguranac njegove prijateljice Furceve, čiju je kćer Strelcov uvrijedio godinu dana ranije.

"Kada sam pokušao pomoći Strelcovu, policija mi je rekla da je sam Hruščov obaviješten o slučaju. Odjurio sam u sjedište regionalnog komiteta Komunističke partije i od prvog tajnika tražio obustavu Strelcovljeva slučaja do kraja Svjetskog prvenstva.

Odgovorio mi je da ne može ništa učiniti i znakovito pokazao prema gore. Tada sam shvatio da je svemu kraj. Čuo sam da je Furceva sudjelovala, ali tko zna što se točno dogodilo", ispričao je Kačalin nakon Strelcovljeve smrti.

Postoji više teorija o Strelcovljevoj kazni

Zaista, što se dogodilo i je li se netko namjerio na Strelcova? Dva narativa govore o propalim transferima i osvetama neimenovanih osoba. Prvi kaže da se Strelcov zamjerio nekome jer je odbio prijeći iz Torpeda u moskovski CSKA, koji je bio vojni klub.

Drugi je vrlo sličan i u priču ubacuje još jedan moskovski klub - Dinamo, kojim su upravljali KGB-ovci. Bilo koji od tih transfera, vjeruje se, izazvao bi bijes radničke klase koja je navijala za Torpedo i u Strelcovu vidjela božanstvo, zbog čega se on uporno držao Torpeda. Ili je, pak, čekao poziv omiljenog mu Spartaka?

"To je mračna priča. Teško je reći tko je koga silovao. Ne vjerujem u namještaljku, ali ne znam tko ju je silovao. Možda je i domaćin proslave. No ona je rekla da je Strelcov", zbunjen je bio Ivanov.

Strelcov pisao majci da preuzima krivnju za nekoga drugoga

Nikita Simonjan, koji je '56. želio Strelcovu pokloniti svoju olimpijsku medalju, sumnjao je na komunistički "sistem". Tvrdio je da je Strelcov majci poslao pismo u kojem je poručio da "preuzima krivnju umjesto nekoga drugoga", a taj netko mogao bi biti Karahanov jer neki izvori kažu da su nalazi sperme i krvi pokazali da je on silovao Marinu. Dakle, to bi značilo da je optužen krivi Eduard.

"Ne može se objasniti što se dogodilo Strelcovu, to je misterij. Sustav ga je kaznio. Ne znam je li je silovao, ali spavali su zajedno", rekao je Simonjan u razgovoru s Jonathanom Wilsonom. Nasuprot njegovoj sumnji u Strelcovljevu krivnju stajale su Eduardove fotografije iz sudnice.

Na njima je imao tri paralelne ogrebotine na licu, kao da ga je dugim noktima usred pokušaja branjenja zakačila djevojka. Strelcov je tužiteljstvo pokušao uvjeriti da mu ih je nanijela susjedova mačka, što je bila slaba obrana.

Wilson, Strelcovljev biograf, vjeruje kako postoji mogućnost da su fotografije lažirane ili su ozljede nastale kasnije. No ističe i da bi mogle biti autentične jer sovjetskom pravosudnom sustavu nisu bile potrebne krivotvorine kako bi nekoga osudio.

"Majko, nisi ti kriva, ja sam. Tisuću si mi puta rekla da me 'prijatelji', votka i novac neće dovesti ni do čega dobroga"

Bilo kako bilo, Strelcov je priznao silovanje jer mu je, kaže priča, obećano da će tako ipak ići na Svjetsko prvenstvo. Naravno, to se nije dogodilo i Švedska je u četvrtfinalu izbacila Sovjetski Savez (2:0), a zatim otišla do finala, gdje joj je Peleov Brazil uvalio pet komada (5:2).

Ni planirani prosvjed 100 tisuća radnika ZiL-a nije spriječio presudu. Ogonkov i Tatušin su na tri godine suspendirani iz nogometa, a Strelcov je dobio uvjerljivo najtežu kaznu - 12 godina prisilnog rada u gulagu i zabranu igranja nogometa.

Na ledenom istoku zemlje proveo je pet godina, tijekom kojih je redovno majci u pismima opisivao kako po cijele dane cijepa i utovaruje drva. "Kada završimo, nemamo što drugo raditi nego spavati. Toliko radimo da nam ruke otpadaju", stajalo je u jednom pismu. U drugom je majku tražio džemper, rukavice i novac, a u trećem pokušao olakšati majčinu dušu, koja je patila smatrajući se krivom za nevolju u kojoj se Eduard našao.

"Majko, nisi ti kriva, ja sam. Tisuću si mi puta rekla da me 'prijatelji', votka i novac neće dovesti ni do čega dobroga. Nisam te slušao i ovo se dogodilo. Mislio sam da će biti dovoljno igrati i donositi ti novac, ali čini se da je u punom smislu riječi potrebno pokazati ljubav prema majci. Sve će biti drugačije kada izađem", obećavao je Strelcov.

Kući se vratio 4. veljače 1963.

Upravitelj logora Ivan Aleksandrov svjedočio je da je Strelcov bio pristojan, otvoren i naivan. "Bio je iznenađen kako su ga moskovski istražitelji prevarili. Uvjerili su ga da prizna djelo koje nije počinio, rekli su mu da će ga pustiti ako potpiše priznanje. Dok je bio u logoru, vjerovao je da će netko dokazati njegovu nevinost i pustiti ga na slobodu", ispričao je Aleksandrov.

Osim što je radio s drvom, Strelcov je bio knjižničar, dok je pluća oštetio disanjem tijekom poliranja metala i vađenja kvarca jer nije imao zaštitu. Neovisno o tome što su mu čuvari povremeno dopuštali da igra nogomet i ponovno bude zvijezda kao u filmovima Mean Machine i The Longest Yard, Strelcov se kući vratio znatno slabiji i sporiji.

Uostalom, kada je 4. veljače 1963. izašao na slobodu, i dalje je vrijedila doživotna zabrana igranja profesionalnog nogometa. Od nečega je morao živjeti, a kako je bio član radničkog Torpeda, bilo je prirodno zaposliti se u ZiL-u i školovati se za automehaničara.

Strelcov osvojio amatersko prvenstvo tvorničkih momčadi

Strelcov je bio tek prikaza nekadašnjeg superstara, ali je i takav igračkom inteligencijom dominirao amaterskim prvenstvom tvorničkih momčadi. ZiL-ov sastav upogonjen Strelcovljevim motorom upisao je svih 11 pobjeda i osvojio prvenstvo 1964. godine.

Navijači su ponovno bili u ekstazi. Masovno su pohodili tvorničke dvoboje, čak i prijetili devastiranjem stadiona kada Strelcov nije bio na terenu. Pokazali su da nisu zaboravili karakteristično dodavanje petom ni sve golove koje je zabio za SSSR i Torpedo.

U konačnici, više desetaka tisuća ljudi potpisalo je zahtjev za poništenje Strelcovljeve zabrane i poslalo ga Hruščovljevom nasljedniku i novom šefu SSSR-a Leonidu Brežnjevu. Pitanje je bi li pobuna mase bila dovoljna da se nije uključio predsjednik Saveza industrijalaca i poduzetnika Arkadij Volski.

"Arkadij, ne razumijem jednu stvar"

U posjet Brežnjevu došao je s razrađenom taktikom. Prodat će mu priču o fantastičnom radu ZiL-a, omekšati ga i pričekati protupitanje: "Trebaš li ti kakvu pomoć?" "Tada sam pomislio da je vrijeme za razgovor o osramoćenom nogometašu", rekao je Volski i prepričao što je rekao Brežnjevu:

"Gospodine, situacija sa Strelcovim nije dobra. Vratio se iz logora, ali ne dopuštaju mu igrati. Suspendirali su ga, a svi radnici pitaju za njega." Brežnjev je par sekundi gruntao pa odgovorio: "Arkadij, ne razumijem jednu stvar. Ako automehaničara puste iz zatvora, on ponovno može raditi svoj posao. Ali nogometaš ne smije igrati nogomet kad izađe?"

Volski je kimao glavom kao sumanut potvrđujući suludost koju je Brežnjev primijetio. Problem je istoga dana bio riješen i Strelcov je ponovno mogao igrati nogomet na najvišoj razini. 

Strelcov je do kraja karijere osvojio dva trofeja s Torpedom te je proglašen najboljim sovjetskim nogometašem

Strelcov je do 1970. osvojio trofeje koje je najavljivao desetljeće ranije. S Torpedom je 1965. zgrabio titulu sovjetskog prvaka zabivši 12 golova u 26 nastupa, 1967. proglašen je najboljim sovjetskim nogometašem, dok je godinu kasnije, uz rekordnu individualnu sezonu s 21 golom, stigao do naslova osvajača kupa.

Vratio se i u reprezentaciju SSSR-a, igrao protiv Italije, Škotske, kombinirane ekipe skandinavskih reprezentacija, Grčke, Poljske, Engleske i Belgije, zabijao Francuskoj, Austriji, Bugarskoj, pa i hat-trick Čileu.

Međutim, nije se našao na popisu igrača za Europsko prvenstvo '68., na kojem je Sovjetski Savez osvojio četvrto mjesto iza prvaka Italije, drugoplasirane Jugoslavije i treće Engleske. Tako je reprezentativni staž zaključio s 25 golova u 38 nastupa.

"Ne razumijem zašto sam završio u zatvoru"

Umirovio se 1970., kada su mu bile 33 godine i nakon što je za Torpedo u 222 utakmice postigao 99 golova, a za reprezentaciju 25 pogodaka u 38 nastupa. Nakon karijere obrazovao se za trenera, radio u mlađim uzrastima Torpeda i nakratko vodio prvi sastav.

Prije nego što je preminuo 1990. od raka grla, za koji je bivša supruga Alla Demenko govorila da ga je prouzrokovala ozračena hrana koju su mu servirali u logoru, navodno je sinu Igoru rekao: "Ne razumijem zašto sam završio u zatvoru."

Posmrtno je dobio medalju iz Melbournea, Torpedo je stadion nazvao po njemu, unutar moskovskog olimpijskog kompleksa izgradili su mu kip, a šahist Anatolij Karpov je 2001. okupio ljude koji su pokušali poništiti presudu za silovanje. Karpov je tvrdio da je ona spriječila Strelcova da postane najbolji igrač na svijetu.