U ČASOPISU Tempo 1989. godine objavljen je intervju s ondašnjim nogometašem Hajduka Slavenom Bilićem, u kojem je, nakon što se ustalio kao prvotimac, govorio o dugogodišnjem nepovjerenju kluba u njega. U suradnji s Yugo Papirom prenosimo cijeli tekst pod naslovom Intelektualac u kopačkama.

ONO ŠTO vrijedi za mlade igrače, ne vrijedi za Slavena Bilića! Obično mladi igrač na početku karijere "tu i tamo zabljesne", a "tu i tamo kiksa". Slaven, međutim, gura uvijek jednako, bez uspona i padova, pa ga možemo slobodno nazvati "bilom četvorkom na mlazni pogon".

O njemu javnost malo zna, gotovo ništa. A i on nekako najmanje forsira priče o nogometu. I po izgledu Slaven više podsjeća na nekog gitarista iz rock grupe nego na nogometaša. Naušnica u uhu, kovrčava kosa, klošarsko oblačenje... to je njegov imidž. 

Kao da mu nije stalo ni do čega, reklo bi se na prvi pogled. Ili su ga nogometne nedaće naučile da bude takav. Jer da je proživljavao sve nepravde na buran način kao što to mladi i rade, srce bi mu prepuklo. Jer nepravda i podcjenjivanje su kod njega sustizali jedno drugo.

O čemu se zapravo radi?

Moram biti iskren... U Hajduku u mene do sada nitko nije previše vjerovao. Pripadao sam Krešićevoj generaciji pionira. Tada se cijela politika okrenula protiv Krešića, u stilu da on nije stvorio nijednog igrača i da ne valja kao trener. Sve su nas raselili po drugim klubovima. Mene poslaše u Lavčević, to je drugi, rezervni pogon Hajduka, u kojeg šalju nedovoljno talentirane.

Bilo je tu još talenata: Kuci, Šerić, Tafra, Milanko, Galić, Urošević... Sad igraju po četvrtim ligama u inozemstvu, a neki i kod nas. Jedino sam ja dohvatio Prvu ligu. Kasnije nam je i sam Krešić okrenuo leđa. Kad je došao za trenera prve momčadi, nikoga da pozove natrag, da ga gurne u orbitu, iako je dobro znao naše kvalitete, vjerovao je starijima.

Kad god je to moguće, istaknete Ivicu Matkovića kao vrlo zaslužnog trenera za vaš napredak.

Da. Do tada je moja igračka zadaća bila: skoči, nabij, udri, ukliži. U juniorima me Matko stavio na desnog veznog, dozvolio mi vođenje lopte i organizaciju obrane, naučio me da nogomet mislim, a ne da mehanički ponavljam najprimitivnije nogometne radnje. Matković me oblikovao kao nogometaša, na neki način.

Nakon isteka juniorskog staža Hajduk vas je poslao u redove republičkog ligaša, Primorac iz Stobreča, da utvrdite, po njima - nikad naučeno gradivo.

Otišao sam u Primorac gdje sam od prije poznavao Butiljerija i ostale. Mogao sam tako i u Slogu, Mosor, ili bilo gdje. Jer, očekivali su svi da je to igranje po selima, zapravo moj kraj. A ja sam i tada mislio da ću biti prvoligaški igrač, da samo treba malo strpljenja.

Ja sam ga imao u neograničenim količinama. Zarekao sam se sebi: ili ću sve ove muke izdržati da bi za godinu-dvije igrao u Dinamu ili Hajduku, ili ću se ostaviti nogometa. Jer škola mi je dobro išla. Čak sam bio oslobođen i mature i sve dotadašnje razrede prolazio sam s odličnim.

...

Slavenu je krenulo dobro na oba polja. Iz Primorca odlazi na dvojnu registraciju u Šibenik gdje postaje treći strijelac kluba (iako igra u obrani) i član reprezentacije Druge lige. Istovremeno mu teče ugovor s Hajdukom...

Uz to, kao vanredan student, Slaven marljivo polaže na Pravnom fakultetu u Splitu, gdje sad upravo priprema ispite s treće godine. Za dvije godine Slaven Bilić će biti diplomirani pravnik. A tada će imati samo 23 godine! I redovnim studentima, kojima je knjiga jedina briga, tako nešto teško polazi za rukom.

Na samom dolasku, ni u Šibeniku niste mogli igrati u prvoj jedanaestorici. Bili ste alternacija 35-godišnjem Čapinu, kojem je poštar mogao komotno donijeti penziju na teren!

Ulazio sam tada po dvadeset minuta... U tako kratkom vremenu igrač može samo slučajno nešto napraviti. Trener Ribar uopće nije tražio igru, nego trku, udaranje, nabijanje! Bila je to antipropaganda nogometa. Forsirao je starije, a nas mlade "zakivao u gvožđe", gušeći naš talent i volju.

Dolazilo mi je da poludim. Srećom, nisam bio sam, jer su iste sudbine bili golman Slavica i krilo Dejan Računica. Sva trojica smo se dogovorili da prvom prilikom u novinama "izgadimo" trenera Ribara. Inače, kad smo već kod ove dvojice, mislim da oba imaju mjesto i u Hajduku, a kamoli u Šibeniku.

Navodno, Cukrov dolje sastavlja momčad, a ne trener...

Bilo je i s njim nekih problema, gotovo tučnjave na jednoj utakmici protiv Kikinde. Ali, kad je Cuki krenuo na mene, ja sam hrabro okrenuo leđa i - pobjegao! Moj preporod zapravo dolazi s trenerom Žaretom Nedeljkovićem. Igrao sam mu prednjeg i zadnjeg, što sad igram i u Hajduku. Često sam i golove davao. Ubrzo sam dospio i do reprezentacije Druge lige.

Na utakmici u Vinkovcima protiv reprezentacije Prve lige gledali su me i ljudi iz Crvene zvezde. Sigurno im je Žare rekao za mene... Ali, do prelaska nije moglo doći, jer je meni tekao, i teče, ugovor s Hajdukom. Od tog ugovora nisam dobio ni dinara, kao i svi ostali klinci iz Hajdukove škole. Do sada sam skupio toliko para da sam kupio "peglicu" koju vozi moj otac, a ja sam od njega uzeo "kadeta". Ali, to je samo privremeno, dok se ne izguštiram...

U samom finišu prošlog prvenstva vaše usluge je koristio i Pero Nadoveza. On vas je prvi pozvao pod "bijelu zastavu" nakon izgnanstva i obilatog nepovjerenja Hajduka u vaše igračke mogućnosti i domete. A vi, eto, sve trenere ističete prije njega! Da to nije nepravedno?

Pero me koristio samo kad sam mu trebao. O nikakvom forsiranju nije bilo riječi. Jer, da me htio forsirati, radio bi to na "mirnim" utakmicama, kao, na primjer, protiv Slobode, Čelika, Napretka... na Poljudu. Ali ne, on me tražio kad nije više imao koga, kad je trebalo ginuti na gostovanjima. Na tri odigrane utakmice, protiv Veleža, Radničkog i Vardara, dao sam dva gola, a u dva susreta bio sam proglašen i najboljim igračem "bilih" u Slobodnoj Dalmaciji.

Dobro, uspio sam, ali sam isto tako mogao pregorjeti i nikom ništa. I bi li me tada tko uzeo pod zaštitu? Iako sam bio početnik sa sjajnim učinkom, Nadoveza sa mnom nije bio zadovoljan. Uvijek mi je nalazio neke mane, a za poraz protiv Veleža, ni krive ni dužne, okrivio je mene i Čelića, iako sam ja bio proglašen upravo na toj utakmici za najboljeg igrača na terenu.

Kod Luke je nešto drugačija klima. Puno toplija po vas mlade.

Kod Luke nema grča u igri. Znam da me poslije kiksa ne očekuje vrijeđanje i ponižavanje, nego topla ljudska riječ. Ne traži Luka dežurnog krivca, ne siječe glave, daje slobodu. Mi mladi (Vučević, Jurković, Jeličić, Kovač, Bokšić) smo oduševljeni s Lukom. I zato kažemo: ako Luku smijene na kraju sezone, pored svega onoga što je s Hajdukom učinio, odosmo mi u Šibenik! Svi - do jednog!

Vama se, Slavene, događa da sve češće ulazite u diskusiju sa sucima i protivničkim igračima. To vrlo ružno izgleda iz gledališta, a ni ne priliči momku s treće godine fakulteta.

Ni u jednom slučaju nisam bio kriv! U Skoplju me igrač s brojem tri, mislim Spasevski, udario laktom u pleksus. Pao sam na pod i onako zgrčen iznad sebe video dva milicionara koje sam upitao: "Pa, dobro, majku mu, zašto tu stojite kao kipovi, zašto ne intervenirate?". A oni meni složiše prijavu kako sam ih vrijeđao na nacionalističkoj osnovi! Izgleda, nekome bi stvarno odgovaralo da me proglase nacionalistom. No, meni do sada nikakva prijava nije stigla.

Drugi slučaj se zbio sa sucem Babarogićem u Nišu. Čovjek je priznao dva gola Radničkom, iz neću reći - ofsajda, ali iz sumnjive pozicije, sigurno. Kod prvog gola sam šutio, kod drugog nisam više mogao, jer bih jezik pregrizao. Taj karton koji sam dobio, drugi mi je u karijeri, a prvi zbog prigovora.

...

Slaven je toliko pametan da zna ono staro pravilo: prvi put se greška može shvatiti, drugi put se može oprostiti, a treći put se mora kazniti. Ali, Slaven neće napraviti treću nemilu scenu. Ne sumnjamo da o ova dva slučaja već nije razgovarano u kući Bilićevih. U kojoj su, inače, svi intelektualci. Svi odreda.

Otac profesor, doktor, predaje predmet "Politička ekonomija" na Ekonomskom i Pravnom fakultetu u Splitu, gdje je ujedno i direktor fakulteta. Mama je profesor geografije i biologije. Brat Domagoj, i sam sportaš, bivši vaterpolist, student je na 4. godini Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku.

Poznajući Slavenovu inteligenciju i upornost nismo ga se ni usudili direktno pitati za očeve zasluge pri njegovim ispitima. Ali, odgovorio je i sam, očito znajući na što ciljamo.

"Da, roditelji su mi puno pomogli, naročito otac, ali u stvaranju radnih navika. Zato ni meni ni bratu još odmalena nije bilo ništa ni teško ni nedostižno. Naravno, ono na što smo sami mogli djelovati."

I da ova priča o Slavenu ne bi bila zapravo priča o mladom "štreberu" nudimo vam i neke druge detalje iz njegovog intimnog života.

"Volim svirati gitaru, onako za svoj gušt. Još nisam zaradio za električnu pa drmam po akustičnoj. Ne sviram baš za publiku, ne volim to. Hevimetalac sam. Slušam Guns N' Roses, Hanoi Rocks, Metallicu, Aerosmith. Volim i rock sedamdesetih, posebno Rolling Stonese.

Malo nogometaša voli heavy metal, gotovo nikoga nisam sreo u Prvoj ligi. Jedino Vučević, ali zajednička nam je samo jedna grupa... I ovu naušnicu nosim ne iz šminke, nego iz muzičkog opredjeljenja. Da ne misle ljudi da sam se uobrazio poslije nekoliko odigranih utakmica..."

Slaven Bilić ima divan nadimak - Nane. Tako ga svi zovu...

"Ne, tako me zovu najbliži i najiskreniji prijatelji. Dali su mi nadimak roditelji, ni oni a ni ja ne znam kako i zašto! Jer, "naniti" (spavati) ne volim dugo. Možda zbog umiljatosti, dobrote... Tko zna? Tko me tako zove, znam da me poznaje u dušu, da zna dosta toga o meni."

Taj nadimak je vrlo lagan za skandiranje, pa ako Slaven Bilić ovako nastavi igrati i dalje, možda neće ni silaziti s usana navijača Hajduka!