U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Danas su hokejaši iz bivšeg Sovjetskog Saveza u NHL-u standard, bez njih je najjača liga svijeta nezamisliva. Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća tako nešto nije bilo moguće.

Premda su bili najbolji na svijetu, sovjetski igrači su više od 11 mjeseci godišnje živjeli i krvavo trenirali u nekoj vrsti konclogora, nisu smjeli izaći izvan zidova komunističkog bedema. Sve dok se njihov vođa i najbolji od njih Slava Fetisov nije pobunio i odlučio se sam boriti protiv najrigidnijeg režima na svijetu. Ovo je njegova priča. 

SAMO par dana nakon Nove godine 1989. Vjačeslav Slava Fetisov u očaju je, s rukama na licu, sjedio u sobi hotela Hilton u East Rutherfordu u New Jerseyju. Uz njega su jednako tako zabrinuto sjedili i GM New Jersey Devilsa Lou Lamoriello i Slavin suigrač Igor Larionov. Ostalo je nekoliko sati do revijalne utakmice momčadi Crvene armije protiv Devilsa, no trojac je najmanje razmišljao o ishodu susreta. 

Lamoriello je nagovarao Slavu da napravi nešto nezamislivo za ono vrijeme, da donese odluku života - prebjegne, ostane u Americi i zauvijek ostavi svoju momčad, obitelj u Sovjetskom Savezu, domovinu. 

''Slava, vidio si New York. To je život. Znaš i sam da te nikad neće pustiti. Trebao bi ostati ovdje'', rekao mu je. Dok je Larionov prevodio Slavi sve što Lamoriello govori, jer Fetisov tada nije znao engleski, jednom od najboljih hokejaša svih vremena postalo je jasno što mu ključni čovjek slavne NHL momčadi pokušava reći.  

Dramatična siječanjska noć 1989. u jednom hotelu u New Jerseyju

Mogao je ostati, uživati u nezamislivom bogatstvu, prekrasnom domu u predgrađu New Jerseyja i neograničenoj slobodi. Ili sjesti u avion s ostatkom momčadi CSKA, vratiti se kući, nastaviti primati plaću nižu od one koju je u Devilsima imao najslabije plaćeni član klupskog osoblja, više od 11 mjeseci godišnje biti zatvoren u neku od vojarni, gdje bi bio podvrgnut brutalnim treninzima sadista Viktora Tihonova, i nastaviti živjeti svoj život kao glorificirani zatvorenik.

Lou mu je rekao da je najlakše da prebjegne. Premda je jako dobro znao da mu je partija lagala i da ga nikad neće pustiti da bude slobodan, za Slavu to ipak nije bila opcija. Nije želio izdati domovinu, nije želio napraviti ništa što nije u skladu sa zakonom. Momčad Crvene armije te je večeri demolirala Devilse 5:0, a Fetisov je odlučio.

Izabrao je treću, daleko najtežu od ponuđenih opcija. Vratio se kući i upustio se u rat protiv sustava koji je upravljao njegovim životom otkako se rodio. Pristao je riskirati da izgubi sve – slavu, ugled, ono malo luksuza što je imao, zdravlje, čak i život. 

"Moram se vratiti i boriti se za svoja prava. Želim otvoriti vrata i drugima, a ne samo hokejašima. Želim osloboditi glazbenike, glumce, baletane, sve one koji žele biti slobodni'', odgovorio je Slava Lamoriellu. ''Odbio je i razumio sam ga znajući kakva je osoba. Nisam ga pitao dvaput'', prisjetio se kasnije GM Devilsa te večeri.

Samo nekoliko mjeseci kasnije ta odluka jednog jedinog čovjeka dramatično će promijeniti način na koji se hokej igrao diljem svijeta. Ne pretjerujemo kad kažemo da je pomogla srušiti jednu od najmoćnijih svjetskih vlada i, što je najvažnije, zauvijek je promijenila život jednog čovjeka.

Fetisov je rođen 20. travnja 1958. u Moskvi, gdje mu je otac radio na građevini, a majka bila službenica u zgradi Pravde. Rodio se 13 godina nakon Drugog svjetskog rata, Moskva je i dalje bila u ruševinama, a obitelj Fetisov živjela je u takozvanim Staljinovim stanovima.

''Bilo je dana kad nismo imali ni struje ni vode, ali bio sam sretan. Imao sam lijepo djetinjstvo. Po cijele dane smo igrali hokej. Za pak smo uzimali sve što bismo pronašli. Praznu limenku, kamen, ma bilo što'', pričao je Fetisov.

Hokej je u to doba bio najpopularniji sport u Sovjetskom Savezu. Fantastični rezultati reprezentacije SSSR-a bili su vrhunac svega onoga čime se tadašnji komunistički sustav dičio. Za Sovjete je sport bio nastavak rata. Morali su biti najbolji kako bi opravdali tezu da je socijalizam najbolji sustav na svijetu.

A u hokeju su zaista bili najbolji. Svaki klinac želio je biti dio momčadi Crvene armije, pa tako i Slava nije bio izuzetak. Upao je u sustav kad je imao samo osam godina, za nacionalnu juniorsku momčad debitirao je sa 16, a za prvu ekipu s 18 godina.

Kako smo već naglasili, u to doba hokej je u SSSR-u bio više od sporta, a otac sovjetskog hokeja bio je Anatolij Tarasov. On je cijeli život posvetio hokeju, doručkovao ga je, ručao i večerao. Prvi je općenito počeo koristiti elemente drugih sportova.

Sovjeti su igrali najbolji hokej na svijetu, a njihov otac bio je Anatolij Tarasov

Šah, balet, gimnastika, iz svega je izvlačio ono što bi mu moglo poslužiti. Kako je rekao jedan američki novinar, hokej Anatolija Tarasova bio je nešto najbliže umjetnosti; dok su njegovi igrači lomili svoje rivale, činilo se kao da stvaraju prekrasnu tapiseriju na ledu.

Upravo su njegovi ideali i filozofija hokeja oblikovali rusku igru u ono za što ostatak svijeta nije imao odgovor - brzu, gracioznu, neindividualističku. Za njega se pravi timski rad temeljio na druženju i brizi za svakog člana tima. Momčad je bila ideal.

Tarasov je osmislio brojne, dotad neviđene metode treninga. Većina je bila bazirana na dodavanju jer je smatrao da je brza i maštovita pas-igra ključ njihovog uspjeha. S takvom igrom i s tom filozofijom, SSSR je desetljećima gazio sve pred sobom. Jednostavno nisu imali dostojnog rivala. 

''Tarasov je napisao nekoliko knjiga o hokeju. Bile su to jedine knjige koje su stajale na mom noćnom ormariću. Znao sam ih napamet'', pričao je Fetisov o čovjeku koji mu je kasnije, kad je bio na dnu, kao jedan od rijetkih pružio ruku spasa.

Tarasov je bio ključan u razvoju Vladislava Tretjaka, za mnoge najboljeg vratara u povijesti hokeja. U najranijim danima njegove karijere Tarasov ga je tjerao da odrađuje tri brutalna treninga dnevno uz maksimalnu potrošnju kisika. Jednom je jedan švedski golman došao u SSSR trenirati s Tarasovom i Tretjakom. Vratio se kući nakon par dana.

''Mi Šveđani ne radimo takve vježbe. Nemam namjeru umrijeti na ledu'', rekao je šokiran kad se vratio kući.

"Ako bi mi na treningu ili na utakmici u mrežu prošao samo jedan pak, Tarasov bi me sljedeći dan pitao: ‘Što je bilo?’ Kako sam po običaju, naravno, za sve bio ja kriv, kazna bi uslijedila odmah. Kad bi trening završio i svi otišli kućama, ostao bih trenirati sam.

Tarasov bi mi naredio da napravim nekoliko stotina iskoraka i salta na ledu i otišao bi kući. Bio bih sam u dvorani. Mogao sam varati, nitko me nije gledao, ali o tome nisam ni razmišljao. Vjerovao sam Tarasovu, svakoj njegovoj riječi, čak i kad me napadao i kritizirao'', pričao je Tretjak.

Tarasov je bio oštar, ponekad čak i nemilosrdan, ali nije bio krut. Vjerovao je svojim igračima, a oni su njemu vjerovali još više. Ipak, to nije bilo dovoljno da Tarasov ostane. Na jednoj utakmici, koju je gledao veliki vođa partije Leonid Brežnjev, Tarasov je ljut zbog neke sudačke pogreške povukao svoje igrače s leda.

Zbog jednog incidenta Brežnjev je potjerao Tarasova i doveo KGB-ovog miljenika Tihonova 

Bila je to kardinalna greška velikog trenera. Brežnjev je bio ljut i partija ga je odlučila potjerati, a na njegovo mjesto postaviti KGB-ov kadar Vladimira Tihonova.

Tihonov je bio izrazito ambiciozan čovjek. Obožavao je hokej, ali nikad nije bio ništa više od prosjeka. Nakon sedmog razreda napustio je školu kako bi igrao hokej, ali mu je karijera ubrzo propala. Jednostavno nije bio dovoljno talentiran. No to ga nije pokolebalo da odustane. Štoviše, postao je još agresivniji.

Pohađao je večernju školu da bi dobio srednjoškolsku diplomu, a kako je bio vjeran partijski vojnik, bez problema je završio fakultet i bacio se u trenerske vode. Miljenik države doživio je strelovit uspon i već 1977. imenovan je glavnim trenerom Crvene armije i reprezentacije SSSR-a.

Godinama je gutao govna da bi postao to što jest, dnevno je spavao samo četiri sata, cijelog sebe dao je za uspjeh, ali uvijek je bio nesiguran i pun gorčine. Tihonov nije bio glup čovjek. Dobro je znao da je u ruke dobio najbolju momčad svijeta, koju, realno, nije zaslužio.

Bilo mu je jasno da su igrači koje je vodio za nekoliko klasa bili bolji od njega. Bio je paranoičan jer je stalno živio u strahu da će mu netko uzeti teško stečeni položaj moći. Zbog toga je bio tiranin, potpuno lišen osjećaja i empatije.

Nakon šokantnog gubitka olimpijskog zlata u Lake Placidu 1980. odlučio je potjerati sve veterane, koji su osvojili sve što se osvojiti moglo, te je uveo još radikalniji sustav treninga. Više od 11 mjeseci u godini svi igrači Crvene armije i SSSR-a bili su smješteni u vojno-sportskom kampu nedaleko od grada Arhangeljska. Ondje su pod budnim okom Tihonova krvavo trenirali svaki dan.

Sadist Tihonov 11 mjeseci godišnje mrcvario ih je u sportskom konclogoru. Prema igračima se ponašao kao da nisu ljudi 

"Bio sam u nekim studentskim sobama, mnogo su bolje nego sobe u kojima smo mi živjeli", pričao je Fetisov. Treninzi su bili svaki dan, četiri puta dnevno, a ostatak vremena igrači su pokušavali vrijeme ubiti čitanjem, igranjem šaha i razgovorom sa suigračima koje su poznavali bolje od vlastite obitelji.

''Znate li koliko je Slava u jednoj godini spavao kod kuće? 13 puta'', rekla je Lada Fetisov. Sve što su igrači trebali raditi bilo je trenirati i igrati. Za sve ostalo brinuo se Tihonov. Kontrolirao je džeparac igrača, brinuo se za vize i putovnice, automobile, čak i vrtiće za djecu. Nije birao način da svakog svog igrača prisili na suradnju.

''Svake smo večeri žurili da dođemo na početak reda za jedan telefon u predvorju. Imali smo pravo na samo dva poziva. Razmišljali smo o bijegu, ali to je bilo nemoguće. Ograda je bila viša od deset metara, a na vratima su vojnici patrolirali 24 sata dnevno. Živjeli smo i trenirali u svojevrsnom sportskom konclogoru.

Nekoliko momaka je pokušalo pobjeći, ali su bili uhvaćeni i strogo kažnjeni. Kad bismo putovali u inozemstvo, agenti KGB-a bi nam prije carine dali putovnice i vize, ali smo ih morali vraćati drugom agentu s druge strane granice. Nismo ih smjeli zadržati'', rekao je Fetisov pa dodao:

''Na globalnom tržištu bili smo skupocjena roba. Bili smo međunarodne superzvijezde, ali su nas tretirali kao zatvorenike. Ne, gore od zatvorenika. Zatvorenici ponekad izađu. Mi nismo smjeli nikamo'', pričao je Fetisov o režimu Viktora Tihonova, a možda najslikovitiju izjavu o ruskom treneru dao je Aleksander Mogiljnij, nekadašnji igrač Sovjetskog Saveza i čovjek koji je pokrenuo revoluciju kao prvi prebjeg u povijesti sovjetskog sporta:

''Tihonova vole samo njegova žena i njegov pas. Iako mi nije jasno kako su ga i oni mogli zavoljeti.''

Najbolji golman u povijesti hokeja Vladislav Tretjak završio je karijeru s 32 godine. Ne zato što je to želio, već zato što je tako Tihonov odlučio. Tretjak je napravio nešto neoprostivo. Usudio se preispitivati odluke svog trenera i tražiti od njega da mu da mogućnost da trenira smanjenim intenzitetom i da češće može viđati svoju obitelj. Tretjak nakon toga više nikad nije mogao igrati hokej.

''Jedno je bilo kad smo imali 18 godina. Tada smo samo željeli igrati hokej. Cijelu godinu živite u barakama, u redu je. Ali kasnije vidiš da je život prekratak da bi bio robot'', rekao je Fetisov, kojem je bilo dosta i Tihonova i ovakvog načina života.

''Poštujem li Tihonova? Kao trenera da, jer moram. Kao čovjeka ne. Zašto bih igrao za čovjeka koji nas ne poštuje kao ljudska bića? Toliko sam puta pomislio da bi možda bilo dobro da nekad izgubimo samo da on dobije otkaz.''

Fetisov je bio kapetan i najbolji igrač najbolje ekipe u povijesti, po njemu je nazvan i asteroid 

Fetisov je sredinom osamdesetih bio jedan od najboljih igrača svijeta, možda i najbolji defenzivac koji je stao na led u povijesti hokeja. Iako je Fetisov postigao čak 466 golova u 410 utakmica sovjetske lige te je malo tko znao voditi pak od svog gola do protivničkog, ono čime je zadužio hokej bila je obrana. Ken Dryden, bivši slavni vratar i član Kuće slavnih, divio se Fetisovu.

''Igrao je poput buldoga. Uvijek je bio na tebi, lajao bi ti za petama, nikad te nije puštao. Ne bi se umorio, samo je to radio cijelu utakmicu. Bio je velika zvijezda. Obožavao sam ga'', rekao je Dryden.

Kao član CSKA bio je 13 puta prvak SSSR-a, s reprezentacijom je osvojio dva olimpijska zlata i čak sedam puta svjetsko prvenstvo. Jedan je od rijetkih hokejaša u povijesti koji su osvojili Stanley Cup, Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo, Svjetsko juniorsko prvenstvo i Svjetski kup.

Bio je kapetan i u klubu i u reprezentaciji te vođa nedvojbeno najčuvenije petorke koja je ikad stala na led: Krutov, Larionov, Makarov, Kasatonov i Fetisov. Koliko je Slava bio popularan, najbolje govori podatak da je 1981. ruski astronom Nikolaj Černih asteroid koji je otkrio nazvao 8806 Fetisov. 

Premda su igrači mrzili Tihonova, nitko ne može poreći da nije imao rezultate. Nakon ''incidenta'' u Lake Placidu Sovjeti su se oporavili i nastavili harati svjetskim hokejem.

Dva uzastopna uvjerljiva olimpijska zlata u Sarajevu 1984. i Calgaryju 1988. pokazala su da nemaju pravog rivala, a sve veći gubitak motivacije i sve jača želja za igranjem u NHL-u kod sovjetskih igrača poklopila se s polaganom demokratizacijom sovjetskog društva, koju je započeo Mihail Gorbačov.

Kad je Fetisov odlučio otići u NHL, cijeli komunistički režim obrušio se na njega

Devilsi su Fetisova draftirali još 1983., ali tada, jasno, nije bilo govora o odlasku u Ameriku. Uoči Igara u Calgaryju Slava je osjetio da je pravi trenutak i tražio je dozvolu da ode u New Jersey. Tihonov ga je primio, saslušao ga i iznenađujuće mu obećao da će moći otići ako u Kanadi Sovjeti obrane olimpijsko zlato.

Sovjeti su se prošetali turnirom, Slava je kao kapetan podigao trofej, no kad se vratio kući, Tihonov je promijenio priču. Fetisova je primio ministar sporta SSSR-a i obećao mu da može otići iduće sezone. ''Slava, napravio si dobar posao za državu. Sad je vrijeme da odeš negdje drugdje'', rekao je.

Međutim, Tihonov, koji je bio na sastanku, s tim se nije slagao. ''Ne mogu ga pustiti. Treba mi za iduću sezonu. Nemam zamjenu za njega'', rekao je Tihonov i time zatvorio priču. Kao vrhunac cinizma, Tihonov je Fetisovu za rever časničke uniforme okačio Lenjinov orden, najveće odličje koje se moglo dobiti u SSSR-u. Oduzeo mu je obećanu slobodu, ali mu je dao komad metala.

Sad se vraćamo na početak naše priče. Sovjetska reprezentacija je početkom 1989. otišla u SAD na turneju, a Fetisov se u tajnosti sastao s Lamoriellom, koji ga je, kako smo opisali na početku teksta, molio da ostane.

Fetisov je to odbio i odlučio se na najteži korak. Ušao je sam samcat u bitku s najrigidnijim režimom na svijetu. ''Svaki čovjek barem jednom u životu osjeti kad je pravi trenutak da napravi nešto posebno. Osjetio sam da je to taj trenutak. Rekao sam si da moram riskirati.''

Slava je 16. siječnja 1989. ušao u ured Viktora Tihonova i rekao mu da ne želi više igrati za CSKA. Istog je dana sazvao presicu i objavio da više ne namjerava igrati, bilo za klub, bilo za reprezentaciju. U tom trenutku život mu se urušio.

Policija ga je otela i mlatila četiri sata, obitelji su isključili telefon, a prijatelji su ih napustili. Najgora je bila izdaja najboljeg prijatelja i čovjeka kojeg je smatrao bratom

Već idućeg jutra Lada Fetisov shvatila je da im je telefon isključen, a nakon što se vijest pročula obitelj Fetisov ostala je doslovce sama na svijetu. Ostali su bez većine prijatelja, agenti KGB-a su ih pratili 24 sata na dan, a Slavi je bilo zabranjeno trenirati, čak i na starom klizalištu na kojem je naučio klizati.

Režimski Sovjetski sport po nalogu Tihonova svaki je dan iznosio razne gadosti o Fetisovima, a Tihonov je čak rekao da je Slavi oduzeo titulu kapetana jer je navodno u Kijevu mrtav pijan udario jednog člana hotelskog osoblja, odlikovanog veterana Drugog svjetskog rata, te vrijeđao vojnike koji su ga pokušavali smiriti. Fetisov je iznio svoju stranu priče:

''Prava je istina da su me oteli, stavili mi lisice na ruke i odveli me u policijsku stanicu u Kijevu. Ondje su me mlatili puna četiri sata.''

Isti vladini dužnosnici koji su isključili telefon Fetisovih ponovno su ga spojili nekoliko dana kasnije - ne kako bi im dali ponudu mira, već kako bi ih maltretirali.

''Pokušali su preplašiti Slavu, njegove roditelje, moje roditelje, stalno su zvali. Neki su urlali u slušalicu i vrijeđali me, neki su imali prijateljski pristup i nagovarali me da urazumim muža. Rekli bi: 'Slava može završiti u Sibiru, što ćeš onda? Nećeš imati stan, toplu vodu, nećeš imati ništa.' Ja bih im samo odgovorila: 'Ok, nema problema. Odvedete li ga u Sibir, kupit ću nešto tople odjeće i otići kod njega''', rekla je Ladlena Fetisov pa s nekoliko kratkih rečenica najbolje opisala karakter svog supruga:

''Vjerojatno nisu tako dobro poznavali Slavu. Ako vjeruje u nešto, nikad ne dovodi u pitanje vlastitu dobrobit. To mora učiniti. Takav je. Ništa ga neće promijeniti. Vjerojatno zato toliko volim ovog čovjeka.''

Nakon što je Tihonov proglasio Fetisova personom non grata, mnogi Slavini suigrači okrenuli su mu leđa. Odbili bi se rukovati s njim, nisu čak željeli biti viđeni u istoj prostoriji sa svojim bivšim kapetanom. Fetisov i Aleksej Kasatonov bili su nerazdvojni 12 godina. Bili su najbolji defenzivni duo u povijesti, znali su se u dušu, poznavali su se bolje nego što su poznavali vlastite obitelji. 

''Kasatonov je bio moj najbolji prijatelj. Bio je moj mlađi brat. Moj djed je bio njegov djed'', pričao je Slava, ali kad je odlučio pobijediti sustav, najbolji prijatelj nije želio biti uz njega. Izdao ga je, a to je za Slavu bio veći i bolniji udarac od svih onih koje je primio u ćeliji u Kijevu.

''Bojao se sustava i govorio mi naučene floskule kako bi sebe zaštitio. Aleksej je vrištao na mene, tvrdio je da je Tihonov u pravu. Molio me da se predomislim. Njegova izdaja me boljela, ali ako već moraš izgubiti takvog prijatelja, onda je puno bolje da se to dogodi ranije nego kasnije'', pričao je Slava.

Ipak, nisu mu svi okrenuli leđa. Anatolij Tarasov, Slavin prvi trener i otac sovjetskog hokeja, primio je Fetisova u svoju kuću i tjednima trenirao s njim kako bi zadržao kakvu-takvu formu, a Gari Kasparov, sovjetski šahovski prvak, bio je uz Slavu tijekom najteže zime njegovog života. 

''Samo ti možeš razbiti sustav. Slomit ćeš ovaj svijet, ali moraš shvatiti da će biti teško'', rekao je Kasparov Fetisovu. Kasparov je i javno stao na stranu Fetisova, a njegov utjecaj je bio toliki da je Slavu na moskovskoj tržnici zaustavio jedan prolaznik, stisnuo mu ruku i plačući rekao: ''Ne zauzimate se samo za hokejaše već za sve Ruse.''

Tri mjeseca nakon što je Fetisov ušao u rat sa sustavom, Krutov, Larionov i Makarov (čuveni tercet KLM) otišli su na nacionalnu televiziju i poručili Tihonovu da ako u momčadi na SP-u u Stockholmu ne bude Slave, onda neće biti ni njih.

Njihova hrabra igra je upalila. Fetisov je pozvan natrag u momčad a da nije morao povući zahtjev za odlazak u NHL. Svi njegovi suigrači glasali su za njegov povratak na mjesto kapetana osim jednog - Kasatonova.

Kasparov i KLM su stali iza Slave, a onda je on odigrao partiju šaha kojom je pobijedio komunizam

Inspiriran podrškom Kasparova Fetisov je odlučio odigrati svoju pametnu partiju šaha. Unatoč iskazanoj želji predsjednika Gorbačova da uvede demokraciju, gotovo svi ljudi na vlasti bili su komunisti, ali sada su morali pokazati da prihvaćaju vjetrove promjena kako bi se svidjeli međunarodnoj javnosti. Upravo na tu kartu igrao je Slava Fetisov.

Kad je pritisak javnosti postao presnažan, Viktor Tihonov potpisao je papire da Slava može otići. No pojavio se novi problem. Ministar obrane Dimitrij Jazov, jedan od članova tvrde struje u partiji (vodio je vojni puč protiv Gorbačova dvije godine kasnije), to je odbio učiniti. 

''U redu, idem ga sam pitati da potpiše'', rekao je Fetisov.

Slavni hokejaš došao je u ured kod Jazova, koji je bio okružen s petoricom generala sovjetske vojske kako bi dodatno zastrašio Fetisova. Jazov je urlao na Slavu, prijetio mu, rekao mu da ako neće igrati u SSSR-u, da neće igrati nigdje. Vikao je da će ga poslati u Sibir ako se ne opameti. Slava ga je samo mirno slušao i kad je Jazov završio, rekao mu je:

"Zašto vrištite na mene? Samo želim izaći iz vojske. To je moje pravo.''

Slava je tada natjerao Jazova da potpuno izgubi kontrolu. Bacao je stvari po uredu, skakao je, vikao, sve kako bi prestrašio svog sugovornika. Kad mu to nije pošlo za rukom, promijenio je taktiku. Nakon batine, uzeo je mrkvu: ''Slava, budi pametan, možeš biti ministar sporta, dobit ćeš lijep stan, prekrasnu kuću na selu.''

''Ne, hvala. To možete dati nekom drugom'', odgovorio je.

Jazov je tada odlučio prekinuti razgovor i samo je poručio Slavi: ''Imaš deset dana da prihvatiš našu ponudu. Ako ne, ti i obitelj idete u Sibir. Ovaj razgovor je završen.''

Nije to bila isprazna prijetnja. Milijuni sovjetskih građana doživjeli su takvu sudbinu, neki od njih su bili i važniji za društvo od Fetisova, ali Slava nije odustajao, štoviše, ova prijetnja samo je pojačala njegovu odlučnost.

''Za deset dana jedino što želim čuti od vas je da ste me pustili iz vojske'', rekao je Fetisov Jazovu i napustio ured.

Fetisov je dobro blefirao. Jazov nije mogao takvu zvijezdu pred očima cijelog svijeta poslati u Sibir, i to u vrijeme kad se komunizam polako, ali sigurno urušavao. No nije ga oslobodio ni vojne obaveze. Tada je Fetisov pokazao koliko je inteligentan. Otišao je na sud i zatražio dozvolu da kao sovjetski vojnik potpiše ugovor s Devilsima.

Ruski ustav je pravno neobičan dokument. Ne uči se u školama niti ga posjeduju privatne osobe. Stoga su mnogi pretpostavljali da je protuustavno da sovjetski vojnik potpiše ugovor s američkim profesionalnim klubom. Međutim, pokazalo se da ne postoji nikakva pravna zapreka da se to ostvari.

Kad su shvatili da su izgubili slučaj, članovi vlade promijenili su retoriku. Slučaj Slave Fetisova počeli su tumačiti kao dokaz da demokracija itekako funkcionira u SSSR-u. Fetisovu se sve otvaralo, no pitanje je što bi se dogodilo i bi li ikad bio slobodan da se neposredno nakon završetka SP-a 1989. u Stockholmu nije dogodio presedan u povijesti sovjetskog sporta.

Nakon što je SSSR s Fetisovom u ekipi osvojio zlato u Švedskoj u avion se nije ukrcao Aleksander Mogiljnij. On je prihvatio ponudu Buffalo Sabresa; umjesto za Sovjetski Savez ukrcao se u avion za SAD i postao prebjeg. Tada su u partiji shvatili da nema smisla ikome braniti odlazak jer će to samo štetiti državi.

U Politbirou su zaključili da bi Mogiljnijev čin mogao izazvati pravi val novih prebjega, što bi bila politička katastrofa za državu koja se ionako raspadala po svim šavovima. Mediji, posebno oni zapadni, to bi tumačili pobjedom Zapada i krahom sovjetskog stila života. Zato je sovjetska vlada odlučila da je bolje pustiti igrače da odu u NHL nego im braniti i riskirati prebjege.

Nakon 18 mjeseci mučne borbe, 13. kolovoza 1989. u 13 sati, Slava i Ladlena čekali su u moskovskoj zračnoj luci ukrcaj na let za New York. Bračni par Fetisov bio je smješten u prvom razredu, ali sve dok avion nije poletio, oni nisu vjerovali da se to zaista događa, da je Slava uspio pobijediti komunizam

No postojala je još jedna kvaka. Partija je od igrača tražila da polovinu novca koji budu zaradili u Americi vrate u SSSR, koji bi tim novcem, navodno, financirao klizališta i opremu za mlade igrače. Larionov, Krutov, Makarov i ostali pristali su na to, Slava nije.

Ne zbog novca, već zbog principa. I dok su dolari ostalih ruskih hokejaša završavali u tko zna čijim džepovima, Slava državi nije dao ni centa već je sam na svoju ruku donirao 100 tisuća dolara za razvoj hokeja u Rusiji i pobrinuo se da taj novac tamo i stigne.

U Rusiji je bio izdajnik i dezerter, u Americi je bio komunjara

Iako je Fetisov dobio povijesnu bitku, njegov rat nije bio gotov. Kad je stigao u SAD, bio je mentalno i fizički potpuno prazan, a imao je samo dva tjedna do početka sezone. Fetisov se zatekao u posve drukčijem okruženju od onog na kojeg je naviknuo.

Nije znao engleski, stil igre u NHL-u bio je potpuno različit od ruskog, zbog posljedica Hladnog rata svi su ga mrzili; protivnici, suigrači, treneri, navijači. Slava i Lada bili su potpuno sami u sredini koja ih nije željela. ''Ljudi u mojoj svlačionici me mrze, moji vlastiti suigrači, a trener smatra da sam komunist'', pričao je Fetisov o počecima NHL karijere.

Doug Brown, legenda NHL-a te Slavin suigrač u Devilsima i kasnije u Detroit Red Wingsima, kasnije je pričao:

''Momci nisu bili sretni što je došao. Govorili su da Rusi nemaju što raditi u Americi, da nam samo uzimaju poslove, neka se komunjare vrate odakle su došle. Možda sam tako i ja mislio, ali vrlo brzo sam promijenio mišljenje. Slava mi je postao najbolji prijatelj, kum je jednom od mojih sinova.''

Nakon što se prilagodio američkoj kulturi Fetisov je ipak morao svladati znatno drukčiji stil igre.

''Kad sam igrao s Igorom ili Sergejem, znali smo se napamet. Mogli smo igrati zatvorenih očiju. Ovdje bi mi napadači odsklizali, a ja bih i dalje imao pak. Osjećao sam se kao idiot'', pričao je Fetisov, koji se nikako nije mogao naviknuti na ovo što ga je dočekalo u Americi i jedva je čekao otići iz New Jerseyja. Pogotovo kad mu je u klub došao bivši prijatelj Aleksej Kasatonov.

"Lamoriello mi je rekao da nam je potreban. Nisam imao problem s tim. Ako to pomaže momčadi, onda je u redu. Nikad u životu ne bih stavio vlastiti ego iznad ekipe. Kad je Aleks stigao, očekivao sam objašnjenje za ono što se dogodilo. Nažalost, nikad ga nisam dobio'', rekao je Fetisov, a Lamoriello je na tu temu dodao:

''Slava nikada nije dopustio da to utječe na njegovu igru. Njegov profesionalizam ga nikada nije napustio.''

Kad su Devilsi usred sezone 1994./95. (neposredno prije nego što će osvojiti Stanley Cup) rekli Fetisovu da ga šalju u Detroit, nitko nije bio sretniji od Slave. ''Letio je po kući dok se pakirao. Jedva je čekao otići. Kad je čuo da je Detroit doveo i Larionova, bio je presretan'', prisjetila se Lada Fetisov.

Povijesni potez trenera Detroit Red Wingsa 

Ključnu ulogu u povijesnom trejdu za Detroit, ali i za NHL ligu, odigrao je trener Red Wingsa Scotty Bowman. Upravo je on inzistirao da klub dovede Fetisova jer je znao što će se dogoditi kad ga spoji s ljudima s kojima je odrastao.

''U ekipi sam imao Konstantinova, Kozlova i Fedorova. Doveli smo i Larionova. Imali smo četiri Rusa pa sam zaključio da ako imamo četiri, zašto ne bismo mogli dovesti i petog. Zato sam doveo Fetisova'', objasnio je Bowman potez kojim je osigurao Red Wingsima dva uzastopna Stanley Cupa (1997. i 1998.).

To kako je Detroit igrao tih godina, bila je hokejaška rapsodija. Nastavili su ondje gdje su stali u dresu Crvene armije.

''Osjećao sam se kao riba koju je netko vratio u vodu'', rekao je Fetisov, a trener Bowman, oduševljen onim što je vidio od svoje ruske petorke na ledu, u pauzi jedne utakmice im je rekao: ''Momci, nemam pojma tko vas je učio igrati hokej, ali zaboga, samo nastavite igrati tako.''

Nakon što je s Wingsima 1998. obranio naslov prvaka NHL-a (i prvi put u povijesti donio Stanley Cup u Moskvu) Fetisov se umirovio, ali je i dalje ostao u hokeju. Kao izbornik vodio je rusku reprezentaciju do olimpijske bronce 2002., a onda ga je Putin imenovao ruskim ministrom sporta, što je ostao do 2008.

Bio je ključan čovjek ruske delegacije pri dovođenju ZOI-a u Soči 2014., a kasnije je obnašao dužnost predsjednika CSKA i prvog čovjeka KHL-a. Pomirio se i s Aleksejem Kasatonovim. Prešao je preko svega. Ipak su bili najbolji prijatelji, braća, a davno je netko mudar rekao da je politika kurva.