PROFESOR Zdeno Kobešćak simbol je zagrebačkog nogometa. Nekada trofejni igrač Modrih, a kasnije veliki trener i učitelj.

Kao igrač u dresu Dinama osvojio je dva Kupa maršala Tita, bio je reprezentativac bivše države, a samo zbog teške ozljede nije bio član šampionske generacije 1967.

Bio je odličan igrač, ali kao trener bio je još bolji. Kobešćak je u Dinamu u kontinuitetu proveo 50 godina, vodio je omladinsku školu, lansirao brojne generacije nogometaša pri čemu posebno svijetle imena Mlinarića, Deverića, braće Cvetković, Bobana, Prosinečkog… Bio je pomoćnik Mirku Joziću u Čileu 1987. kad je omladinska reprezentacija Jugoslavije predvođena Bobanom, Prosinečkim Šukerom i Jarnijem osvojila naslov prvaka svijeta, a početkom devedesetih vodio je i prvu momčad Modrih.

Jedan od igrača koje je otkrio bio je Igor Jovičević, čovjek koji je postao novi trener Dinama nakon odlaska Nenada Bjelice.

Kobešćaka smo zamolili da s čitateljima Indexa podijeli uspomene na dane kad je Jovićević počinjao svoj nogometni put , a on nam je otkrio neke nepoznate detalje iz tog perioda.

Čedo mi nije želio reći da mu je sin došao kod mene na probu. Želio je da sam shvatim kakva je klasa, a ne da igra preko veze

Tako nešto mi se nije nikad dogodilo. Na jednoj sam probi sam vidio dečka kojeg nisam prije poznavao. Već nakon par minuta, nakon što sam ga vidio što sve može i zna s loptom, pozvao sam ga sa strane i doslovce mu naredio da mi sutra donese krsni list jer ga želim u ekipi. Dečko je sutradan došao, a kad sam vidio da se preziva Jovićević, ništa mi nije bilo jasno. Bio je to sin velikog Čede, čuvenog igrača Dinama i člana one šampionske momčadi iz 1982. Došao sam do Čede i pitao sam ga zašto mi nije rekao da mu je sin bio kod mene na probi, a Čedo mi je samo kroz smješak rekao: ''A zašto bih ti išta govorio. Ili je dobar, ili nije.'' Bio sam zbunjen, ali oduševljen, jer je Igor upao radi svoje kvalitete i istine, a ne preko veze.

Nakon par minuta sam shvatio kakav je igrač, pripremao sam ga za prvu momčad, a onda je došao rat i obitelj je odlučila napustiti Hrvatsku

Igor je bio kod mene nekoliko godina i bio je najbolji igrač te generacije. Nažalost, baš kad sam ga spremao da iz juniora postane član prve momčad Dinama, izbio je rat, a obitelj je odlučila da je u tim okolnostima bolje da napuste Zagreb. Šteta, jer je sa 17 godina pokazivao stvari koje su bile ispred svog vremena. Bio bi fantastično pojačanje za Dinamo i bez ikakve sumnje, ako ćemo samo pričati o talentu, mogu reći da je Igor tu bio uz rame s najvećim igračima u povijesti Modrih, s Bobanom, Zajecom, Mlinkom, Cicom, Marićem…

Bio je jedan od najvećih talenata u povijesti Dinama, rame uz rame sa Zajecom, Bobanom ili Mlinkom

Nakon odlaska iz Dinama Igor je igrao jednu utakmicu za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Odigrao je sjajno, bio je najbolji na terenu i došla je ponuda iz Reala. Real je cijelu obitelj preselio u Madrid. Bez obzira na onu čuvenu klauzulu u ugovoru prema kojoj bi dobio silan novac da je odigrao određeni broj utakmica za prvu momčad Reala, uvjeren sam da bi uspio i na Bernabeu da se nije teško ozlijedio. Real je u njemu vidio igrača za budućnost, nije ga doveo na lijepe oči. Nažalost, ta mu je ozljeda uništila karijeru i nikad nije realizirao ni mali dio onoga što je mogao. Bio je nevjerojatan talent, svjetski kalibar.

Igor je najbolje moguće rješenje za Dinamo

Dinamo je napravio najbolji mogući potez što je Igoru dao šansu da vodi prvu momčad nakon što je otišao Bjelica. Idealan je izbor i boljeg nisu mogli naći niti su trebali. Zašto? Najprije zato što ima 46 godina, dakle u idealnim je trenerskim godinama. Završio je trenerske škole, radio je godinama na sebi, educirao se i usavršavao. Premda je vodio nekoliko klubova, mislim da su ga na klupu prve momčadi Dinama lansirali fantastični rezultati koje je imao s mladom momčadi Modrih. Igor je dijete Dinama, a ovo je samo logičan slijed događaja. Želim mu svu sreću i vjerujem da ćemo s njim gledati pravi Dinamo.