U SJENI Juventusovog bombastičnog lova na Ligu prvaka na krilima Cristiana Ronalda i skorašnje potvrde osmog uzastopnog Scudetta ostao je odlazak u mirovinu svjetskog prvaka Andree Barzaglija u 37. godini, koji je to najavio u subotu, tri dana uoči uzvratne utakmice Juventusa i Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka.

Najinteligentniji i najkonstantniji dio popularnog BBC obrambenog trojca bio je daleko najpodcjenjeniji i najmanje spominjan u konkurenciji Giorgija Chiellinija i Leonarda Bonuccija, ali i brojnih drugih stopera u elitnom europskom nogometu. I to je nepravda prema njegovim igračkim kvalitetama.

Andrea jednostavno nikad nije bio atrakcija i zvijezda ni približno adekvatna vlastitim nogometnim kvalitetama koje su mu omogućile 18 trofeja - svjetsko zlato s Italijom 2006., osam naslova prvaka Italije, dva finala Lige prvaka (2015. i 2017.) te finale Europskog prvenstva 2012.

Inteligencija iznad svega

I dok su mu kolege, ujedno i najbolji prijatelji, Chiellini i Bonucci, tipične sportske građe, vitki, visoki i mišićavi, za nešto nezgrapnije građenog Andreu neupućeni laik nikad ne bi rekao da je riječ o jednom od najboljih talijanskih stopera svih vremena.

Barzagli nije imao lidersku crtu i šarm Zlatne lopte Fabija Cannavara ili Paola Maldinija, ali kad bi objašnjavao obrambeno pozicioniranje Juventusovim igračima, šutke bi ga slušali Gigi Buffon i Andrea Pirlo.

Nije imao brzinu i eleganciju Alessandra Neste, a svejedno bi stizao sve zatvoriti u obrani. 

Smatra ga se jednim od najkonstantnijih stopera uopće jer jedva na prste jedne ruke možete nabrojati situacije gdje je on bio glavni krivac za gol ili poraz svoje momčadi. 

Andrea nije ni tip poput kapetana mu Chiellinija koji je poznat po krajnje beskompromisnom stavu i ponekad preagresivnoj igri pa je u svojim najboljim danima uzimao protivnicima loptu s lakoćom zbog nevjerojatne anticipacije i čitanja igre.

Barzagli je itekako poštena stoperčina - dat će napadaču finih batina, ali ih i dobiti. Sve će to odraditi u tišini, bez naglašenih reakcija - ako hoćete simuliranja - po kojima se ponekad ističe Chiellini.

Zbog iznadprosječne igračke inteligencije treneri bi ga znali staviti i na poziciju desnog beka pa bi Andrea, lišen posebno kvalitetne tehnike, u rangu mu kolege Bonuccija koji se s loptom snalazi gotovo savršeno, iz prve pogodio centaršut na glavu napadača.

Andrea, tihi ratnik, neće zaboraviti markirati protivničkog napadača ili dodati protivniku loptu u noge na svojih 25 metara kao što to ponekad zna napraviti Bonucci. Baš zbog tih garancija predstavljao je nedodirljivu sigurnost Juventusu i Italiji u svojim najboljim danima. 

Svjetski prvak i čudesni osvajač Bundeslige koštao je mizerno malo

La Roccia - zid, tako ga zovu Talijani dugi niz godina i to je postao igrajući za Juventus u koji je stigao na "mala vrata" i to krajem siječanjskog prijelaznog roka 2011. za tek 300 tisuća eura iz Wolfsburga s kojim je čudesno osvojio Bundesligu 2009. odigravši baš svaku minutu u onom slavnom sastave Felixa Magatha u kojem su briljirali Zvjezdan Misimović, Edin Džeko i Grafite.

Nije bilo pretjeranog uzbuđenja u Torinu zbog ovog transfera - Stara dama jeftinije je prošla jer je Barzagliju završavao ugovor s Wolfsburgom samo nekoliko mjeseci kasnije i bili su ga primorani odmah pustiti kako bi barem nešto zaradili.

Tako su lukavi Talijani za manje od pola milijuna eura doveli igrača koji će im zlatnim rukopisom pisati povijest.

Malo tko će ga se isprve sjetiti pričajući o toj slavnoj generaciji Nijemaca, a malo tko pamti i da je bio dio talijanskog sastava 2006. kada je Marcelo Lippi odveo Azzurre do svjetskog trona u Njemačkoj.

Protiv Ukrajine u četvrtfinalu, gdje su Ševčenko i ekipa bili konkretnija momčad, tada 23-godišnji Barzagli zaigrao je umjesto ozlijeđenog Marca Materazzija i odigrao bez greške. 

Nogomet karijere počeo je igrati u 29. godini po transferu u Juventus koji je dotad grcao u prosječnosti sedmih mjesta i kaotične obrambene igre gdje se Giorgio Chiellini i Leonardo Bonucci nikako nisu mogli uskladiti u formaciji s četiri čovjeka u obrani. 

Trebao im je smireni vođa.

Dolaskom Antonija Contea u ljeto 2011. oformljena je jedna od najjačih obrana svih vremena koja je Staroj dami omogućila čudesnu dominaciju Calcijom i sve je počelo instalacijom "sefa" Barzaglija.

BBC je često vodio "ratove" protiv Mandžukića

Barzagli se mirnoćom, intelektom i neprelaznošću savršeno uklopio u formaciju s tri čovjeka u obrani i na njoj je Conte izgradio temelje šampionskog Juventusa. 

Nije htio razbijati BBC trio ni pod cijenu kvalitetnije ofenzivnije igre, što su mu navijači često zamjerali, a njihova snaga je bila tolika da su godinama kasnije postali fundamentalan dio talijanske reprezentacije.

Italija je 2012. dogurala do finala Europskog prvenstva u Ukrajini i Poljskoj, gdje ih je u finalu sredila dominantna i kvalitetnija Španjolska, a na tom je turniru BBC trio uvjerljivo najbolji dio Azzurra. 

Osjetio je njihovu moć i Mario Mandžukić tijekom karijere, no znao im je zapapriti u više navrata. 

Zabio je Italiji na Euru u remiju Hrvatske i Italije (1:1), zabijao je Juventusu kao igrač Bayerna, a tu je BBC obranu slomio je i kao igrač Atletica.

Kad je Mario u ljeto 2015. prešao u Juventus, uz osmijeh je izjavio kako je sjajno što se više neće toliko morati mlatiti s Barzaglijem, Chiellinijem i Bonuccijem.

Ovog ljeta, rekli smo, BBC odlazi u povijest, a pronaći igrača mentalnih i nogometnih kvaliteta Andree Barzaglija, Juventusu i Talijanima predstavlja nemoguću misiju.