SESVETE su hit Supersport Prve NL, momčad u velikom naletu koja se bori za ulazak u Supersport HNL. Iako nisu na vrijeme predali zahtjev za licencu, ljudi iz Sesveta pokušat će naknadno ishoditi dozvolu za ulazak u viši rang. Ključni čovjek ovog projekta je 38-godišnji trener Mario Rac, koji je od seoskih liga i županijskih terena došao do vrha drugoligaškog nogometa. Rac je rođen 11. srpnja 1987. u Zagrebu, a u trenerskoj je javnosti poznat prije svega po radu u Sesvetama.

Upravo je sa Sesvetama ostvario najveće rezultate do sada: uveo je klub iz treće razine natjecanja u Prvu NL (današnju Supersport Prvu NL) te je s njim osvojio četvrto mjesto u toj ligi. U sezoni 2024./25. doveo je Sesvete u vrh poretka, s nizom od osam utakmica bez poraza i tek tri boda zaostatka za vodećim klubovima, a onda je došlo do šokantnog rastanka.

Klub je priopćio da je dobio otkaz, iako je on javno tvrdio da je sam dao ostavku. Unatoč tom razlazu, uprava Sesveta u svom je priopćenju naglasila da ga i dalje smatra "najperspektivnijim mladim trenerom u Hrvatskoj". Ipak, početkom nove sezone vratio se na klupu i sada sa Sesvetama lovi ulazak u Supersport HNL.

U razgovoru za Index otkrio je kako je odrastao u sportskoj obitelji, zašto je iz Grčke pobjegao nakon dva tjedna, kako se preživljava s tri nogometna posla u isto vrijeme i zašto smatra da bi već sada mogao voditi klubove poput Gorice, Lokomotive, Slaven Belupa ili Varaždina.

"U ovoj polusezoni imamo osam pobjeda zaredom, ali mnogi računaju devet, jer smo u prvom dijelu sezone odigrali odgođenu utakmicu protiv Cibalije koja upada u taj niz. Po nekim pravilima to je praktički devet uzastopnih pobjeda", govori Rac pa dodaje:

"I mi još nismo do kraja svjesni što smo napravili. To je niz koji bi i Barcelona slavila, pogotovo u ligi koja je ovako izjednačena, 'u pet deka'. Do toga smo došli ogromnom količinom rada - mene, mog stožera, svih ljudi u klubu, a prije svega igrača. Oni su najzaslužniji za taj rezultat."

Utakmica kakva se događa jednom u životu

"Preuzeo sam Sesvete u trećem rangu (današnja Druga NL), osam kola prije kraja. Osvojili smo naslov u famoznoj utakmici u Čepinu protiv Jurjevca, izlučnoj za ulazak u Drugu ligu", rekao je Rac pa ispričao anegdotu:

"Mislim da je ta utakmica prelagano otišla u zaborav, da je bila vani, snimali bi film. Jurjevcu je bio dovoljan remi, nisu imali uvjete pa su doma igrali u Čepinu, baš za vrijeme Dana Čepina - lunapark, fešta, djeca, roditelji, sve skupa.

Teren je bio sve samo ne za nogomet, mi smo bili spremni na to. Utakmica je dobro krenula, imali smo tri velike šanse, nismo zabili, onda - po meni - nepostojeći penal za Jurjevac i nedugo zatim drugi žuti za našeg igrača Šuorta. Na poluvremenu smo u svlačionici bili s igračem manje i 0:1, a trebala nam je pobjeda.

Moj govor na poluvremenu bio je miran, direktan, motivacijski, uz nekoliko taktičkih ideja koje smo sa stožerom uočili. Napravili smo četiri zamjene, ljudi me i danas pitaju kako, ali jednostavno smo osjetili da je to najbolje. Imali smo dosta iskusnih igrača - Topić, Abramović, Gue, Laštra - pobjednički karakteri, odigrali su veliku ulogu. Izjednačili smo, a kad smo zabili za 1:1, kao da je netko ugasio svjetlo, nastala je psihoza u glavama protivnika.

Osjetili smo da možemo, ali imali smo igrača manje, htio sam smiriti momčad da nas ne iskontriraju. I onda se dogodi nešto što se događa jednom u 10 godina - najmanji igrač na terenu, koji nikad ne ide na skok, pita može li ići naprijed, kažem "odi", centaršut, on zabije za 2:1. Još deset minuta bunker, krađa vremena, i kad je sudac svirao kraj, osjećaj se ne može opisati. Lunapark se vrti iza gola, domaći navijači iz Čepina su više navijali za nas nego za formalne domaćine. To je doživljaj za cijeli život."

Kako izgledaju utakmice u seoskim ligama Prigorja i Zagorja?

"To su pučke veselice. Osam godina igrao sam u Koprivničko-križevačkoj županiji, u Podravini, te dvije godine u Mladosti Marija Bistrica po Zagorju. Ljudi čekaju nedjelju, ne igra se subotom jer rade ili su u polju. Raspored je: ujutro misa, ručak, pa utakmica. Okupljaju se svi - od unučadi do djedova i baka, svako selo ima svoje navijače. U jednom trenutku seoski nogomet u Koprivnici bio je praćeniji nego Slaven Belupo", govori Rac pa otkriva terene koje najviše pamti:

"Najdraže mi je igrati za klubove u kojima sam bio igrač. Marija Bistrica je poseban teren ispod Kalvarije, prekrasno mjesto. U Podravini sam igrao za Slogu Koprivnički Ivanec, u Koprivnici imaju posebne nazive za terene: Tomislav Drnje zovu Park prinčeva, Kunovec Old Trafford, tako da mogu reći da sam igrao i na "Old Traffordu" i na "Parku prinčeva". Igrao sam za Zelinu i Croatiju Hrastje, prošao sam i Turopolje, puno lijepih mjesta.

Koliko se može zaraditi u nižim ligama?

"S 20 godina krenuo sam u NK Kašina s kategorijama zagića i limača (U8, U9, U10). Onda U11, U12, pa sa 26 godina, dok sam igrao za Mladost Marija Bistrica, pitali su me da budem igrač-trener seniora. To je bio prvi kontakt sa seniorskim trenerskim poslom. U jednom trenutku vodio sam U12 u Sesvetama, imao trening ujutro i popodne, sjeo u auto, otišao u Hrastje ili Zelinu voditi seniore, a nedjeljom popodne u Koprivnicu igrati. Cijeli tjedan mi je bio vezan uz nogomet i različite klubove", rekao je pa dodao:

"Ako radite samo jedan od ta tri posla, teško možete nešto značajno zaraditi. Ali ako radite sva tri - trener seniora, trener djece i igrač u trećem klubu - moglo se dobro zaraditi. Minusi su što sezona ne traje 12 mjeseci nego osam do deset i što nigdje niste prijavljeni, sve je "ispod stola". Raspon je bio od 8 do 12 tisuća kuna mjesečno, realno oko 10 tisuća. To su bile dvije-tri prosječne plaće, ali vas nema doma, samo mijenjate kopačke i tenisice, a obitelj vas malo vidi."

Ostatak razgovora pogledajte u videu na početku teksta.