HRISTO STOIČKOV bio je nogometni genij. Umjetnik s loptom u nogama, fantastičan strijelac i čovjek koji je bio sposoban mrcvariti protivničke obrane neovisno o tome kakvi majstori bi bili na protivničkoj strani. S druge strane, Hristo je bio velika baraba, prgav tip koji nije birao načine kako pobijediti protivnika. Pljuvanje, čupanje, verbalno i svako drugo provociranje, bili su neizostavni dio njegovog nogometnog repertoara.

Igračina, ali i baraba

Na današnji dan prije 25 godina na Camp Nouu prijateljsku utakmicu igrali su Barcelona i Borussia Dortmund, a jedan nesportski potez slavnog Bugarina nije samo obilježio tu po svemu nebitnu utakmicu nego je postao dio mitologije kluba s Camp Noua i detalj o kojem se priča i danas.

Hristo se s desne strane sjurio u kazneni prostor Borussije, s loptom u nogama došao je na korner-liniju, a onda je pokušao fintom izbaciti braniča njemačke momčadi koji je krenuo u klizeći start. Igrač Borussije je otišao u prazno, a Hristo se, nakon što je driblingom iz igre izbacio protivnika, umjesto da nastavi akciju, srušio kao da ga je pogodio tenk. Na iznenađenje svih prisutnih na stadionu, vjerojatno i samog Hriste, sudac je pokazao na bijelu točku. Teatralni pad bugarskog barabe bio je toliko komičan da su se čak i katalonski komentatori smijali. Igračima Borussije nije bilo do smijeha, prosvjedovali su i s pravom tvrdili da se Stoičkov bacio sam i da nikakvog kontakta nije bilo. Ništa nije pomoglo i loptu je na bijelu točku namjestio legendarni Ronald Koeman.

Koeman od srama nije želio zabiti iz penala

Slavnom Nizozemcu, inače najboljem strijelcu u povijesti Lige prvaka kad pričamo o braničima, vjerojatno je bilo toliko neugodno zbog činjenice da je Barca dobila kazneni udarac na račun Hristine bezobraštine da je izveo najgori penal u svojoj karijeri. Teško je tvrditi da je Nizozemac namjerno promašio, ali lagano dodavanje po sredini vrata nije bio njegov stil. Golman Borussije samo je pokupio loptu, igra se mogla nastaviti, a Hristi je bilo svejedno. Barca je povela lijepim golom Estebaranza, a onda je na scenu opet stupila prgava Barcina osmica. Koliko je potez koji je bio povod ovom tekstu bio sramotan, toliko je drugi gol Barcelone bio dokaz Hristine nogometne genijalnosti. Fantastično primanje i lucidan lob preko nemoćnog golmana Dortmunda. Barca je do kraja utakmice dobila još jedan kazneni udarac, ovaj put zasluženo, a njega je u gol za konačnih 3:0 pretvorio upravo Hristo.

Barcelona je te sezone imala najbolju momčad na svijetu. Romario, Koeman, Laudrup, Stoičkov, zatim čitava ergela najboljih španjolskih igrača tog doba, a na klupi možda i najveći vizionar u povijesti nogometa - Johan Cruyff. Utakmica protiv Dortmunda bila je pripremna za napad na naslov u Ligi prvaka. Katalonci su se prošetali skupinom, u polufinalu su ponizili Porto, a u finalu su bili apsolutni favoriti protiv ozljedama hendikepiranog Milana. U trijumf Capellove momčadi vjerovali su valjda samo igrači Milana. Cruyff i njegovi igrači uoči utakmice prštali su arogancijom koja je u nekim trenucima prelazila granice dobrog ukusa i pretvarala se u neukusno podcjenjivanje Talijana. Konačan epilog finalne utakmice u Ateni bio je 4:0 za Milan. Dejan Savićević odigrao je jednu od najboljih utakmica u povijesti Lige prvaka, Massaro i Desailly pratili su ga u stopu, a Boban i ostatak momčadi uništili su Stoičkova i društvo.

Što se tiče Hriste, on je tog ljeta odveo Bugarsku do najvećeg rezultata u njenoj povijesti - do polufinala SP-a u SAD-u 1994.

Nastup na Mundijalu u SAD-u bio je labuđi pjev jedne velike generacije koja je puno obećavala, ali osim sjajnog rezultata 1994. gotovo ništa nije napravila. Od tada pa sve do danas, Bugarska se plasirala još samo na SP u Francuskoj 1998. i na EP 2004. u Portugalu, no na oba turnira nije prošla grupu.

Taština Hriste Stoičkova i mafija uništili su bugarski nogomet

Razlozi raspada bugarskog nogometa u posljednjih 20 godina su višestruki. U prvom redu krivi su taština i golem ego velikog igrača, ali i još veće barabe, Hriste Stoičkova. Stoičkov je smatrao da mu pripada titula apsolutnog vladara bugarskog nogometa. Smatrao je da je on igrač, trener, izbornik i predsjednik saveza te da svaka odluka koja se tiče reprezentacije mora biti najprije predočena njemu, da je on blagoslovi.

Emil Kostadinov i drugi igrači nisu blagonaklono promatrali takvu privatizaciju nacionalne vrste. Stoičkov je inzistirao na tome da u reprezentaciju budu pozivani igrači koji su njemu bliski i igrači koji su pod ugovorima s menadžerima s kojima je on prijateljevao, a njegova se riječ slušala. Reprezentacija koja je u SAD-u disala kao jedno vrlo brzo se pretvorila u momčad kojom upravljaju klanovske podjele, a to je bio klasičan put za konačni krah.

S druge strane, upravo u to vrijeme u bugarski je nogomet na velika vrata ušla mafija. U samo deset godina, u periodu od 2003. do 2013., u mafijaškim obračunima ubijeno je čak 15 vlasnika klubova. Bugarski nogomet postao je talac organiziranog kriminala, a WikiLeaks je 2010. objavio da je s raspadom komunizma nogometna scena u Bugarskoj postala simbol za, kako kažu, ''korupciju, kockanje, namještanje utakmica, pranje novca i utaju poreza''.

Igračina, ali belaj koji je okidao na srpski turbo folk

Hristo je na Camp Nouu bio jedan od najboljih igrača svog vremena, a nakon Barcelone igrao je u Parmi pa se vratio na Camp Nou, a onda je otišao u sofijski CSKA. Još je igrao u saudijskom Al-Nassru i japanskoj Kashiwi, a karijeru je završio igrajući u američkom klubu Chicago Fire.

Ni u Americi Hristo nije imao mira te je stalno izazivao kontroverze i skupljao suspenzije. Jednom je udario dječaka koji je na trening došao u dresu mrskog mu Reala, a nakon masovne tučnjave na jednoj utakmici američkih sveučilišta slomio je igraču nogu, zbog čega je dobio suspenziju i novčanu kaznu od 2000 dolara.

Hristo je bio i veliki ljubitelj turbo folka, a najviše je volio Miroslava Ilića i Lepu Brenu. Legendaran je komentar Stoičkova o Goranu Vučeviću, s kojim je kratko dijelio svlačionicu na Camp Nouu:

''Uvijek mi je Goran bio simpatičan. Nabavljao mi je kazete Lepe Brene.''