Obračun bivših kolonijalnih velesila: Nizozemcima prednost "domaćeg" terena i pobjede nad Španjolcima
Tekst: Dragan Miljuš
Foto: AFP
KAKO BILO, novi naslov svjetskog nogometnog prvaka proslavit će nacija s okrunjenom glavom na čelu. Španjolska ili Nizozemska, vidjet ćemo u nedjelju navečer. Prvo Svjetsko prvenstvo u Africi i po tom je posebno, jer su nakon Drugog svjetskog rata naslove svjetskog prvaka redom osvajale - republike. Uz jednu iznimku. Engleze, koji su do naslova došli '66. u kontroverznom finalu s Nijemcima. Sve dosad Gordi Albion bio je iznimka koja potvrđuje pravilo.
U nedjelju ćemo zapravo gledati obračun bivših kolonijalnih velesila, koje su se dobro naratovale. U ratu za nizozemsku nezavisnost na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće tukli su se nevjerojatnih 80 godina! Španjolci su u to doba bili imperij na zalasku, Nizozemci nacija u usponu, nasljednik najveće svjetske pomorske velesile.
Da je New York ostao New Amsterdam...
Nakon svrgavanja omraženih Habsburgovaca, praktični protestantski duh doveo je do neviđenog razvoja trgovine. Nizozemci su iskoristili nemoć rivala i postali gospodari svijeta. Portugalce su protjerali iz Indonezije i Brazila, jedno vrijeme upravljali su i većinom britanskog vanjskog prometa. Dobru demonstraciju pomorske moći svojim budućim suparnicima pružili su 1639. godine, porazivši pred obalama južne Engleske španjolsku flotu, koju je veliki nizozemski admiral Maarten Tromp mjesecima držao u blokadi u luci Downs.
Zamjerili su se tad Nizozemci Englezima, koji su samo čekali priliku za osvetu. Borba za dominaciju svjetskim morima i kontrolu bogatih kolonija neizbježno je dovela do čak tri rata Engleza i Nizozemaca, koji su na koncu Britancima prepustili New Amsterdam, koji je postao New York. Tko zna, da je ispalo drukčije, možda bi danas svijet lomio jezik sričući nizozemski umjesto engleskog.
Nakon debakla s Nizozemcima, Španjolci su na povijesnoj sceni igrali epizodnu ulogu. Nekad moćno kraljevstvo se urušilo, pogubilo kolonije. Svjetska sila, gospodar mora i dalekih kontinenata, povukla se sama u sebe, zatvorila u izolacionizam. Ostale su kulturne i gospodarske veze s Latinskom Amerikom, kontinentom koji gotovo čitav govori španjolski jezik i podsjeća koliko su nekad bili veliki. Nizozemci su se isto prilično "stisnuli". Od prekomorskih posjeda zadržali su tek Antile i Arubu, par otočića u Karibima. Surinam, bivšu Nizozemsku Gvajanu, zemlju Ruuda Gullita, Franka Rijkaarda, Van Hooijdonka, Edgara Davidsa, Seedorfa i Aarona Wintera izgubili su sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Oranje, Natal i Transvaal
Nekako bi bilo zgodno da Nizozemci do toliko željenog naslova, koji im stalno izmiče iz ruku, dođu baš u Južnoj Africi. I tamo su bili prisutni stoljećima, gotovo da igraju na domaćem terenu.
Jug Afrike počeli su naseljavati 1652. godine, kada je nizozemska istočnoindijska kompanija podignula postaju kod Rta dobre nade. Britanci su početkom 19. stoljeća potomcima nizozemskih doseljenika Burima oduzeli samoupravu i ukinuli robovlasništvo, ostavivši ih bez radne snage. Nije pomoglo ni što su se Buri preselili u unutrašnjost zemlje, svladali otpor domorodaca i osnovali države Oranje, Natal i Transvaal. Britanci su, naime, imali praktično gledanje na stvar. Imperij je tamo gdje su njegovi podanici. Nakon serije sukoba i dva rata, golemih gubitaka na obje stane te inovacija britanskog feldmaršala Horatija Kitchenera, koje će povijest zapamtiti kao koncentracijske logore i taktiku spaljene zemlje, 1902. godine konačno je sklopljen mir.
Zvuči nevjerojatno, ali čak i u to doba, utjecaj medija bio je značajan. Burski rat bio je tako odskočna daska za političku karijeru budućeg britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je stekao veliku popularnost u domovini kao dopisnik s afričkog ratišta. Neko je vrijeme čak proveo u zarobljeništvu.
Sve je to, međutim, daleka povijest. Hoće li u nedjelju u Johannesburgu Nizozemci iskoristiti prednost "domaćeg" terena? Pobjednički duh iz prošlosti također im ide u prilog.