Od amatera do kapetana u HNL-u za godinu dana: "Bio sam neozbiljno dijete"
OD AMATERA do kapetana u SuperSport HNL-u. Tako je izgledalo zadnjih godinu i pol dana u životu Matea Kocijana, 27-godišnjeg veznjaka Slaven Belupa. Trener koprivničkog prvoligaša Zoran Zekić imenovao ga je kapetanom u posljednjima trima utakmicama domaćeg prvenstva, čime mu je kao rođenom Podravcu ukazao veliku čast.
Kocijan je u ljeto 2021., kada se Slaven Belupo okrenuo domaćim igračima, došao na pripreme. Šuškalo se, kaže, da su ga već neko vrijeme pratili na utakmicama četvrtoligaša Tehničara iz Cvetkovca. "Podsvjesno sam bio nervozan jer me gledaju, ali nisam previše o tome razmišljao. Nisam puno očekivao jer su se često čule takve priče. No, sad je bilo drugačije", kaže Kocijan, koji je zabio Varaždinu i Lokomotivi u pobjedama od po 1:0, donijevši Slavenu šest bodova.
U intervjuu za Index prepričao je svoj put od amaterizma do profesionalizma. Prisjetio se kako je bio pomalo neozbiljan u djetinjstvu, tijekom kojeg je prošao Slavenovu školu nogometa pa je napustio kako bi u lokalnom mjestu igrao nogomet s prijateljima i susjedima.
Otkrio je što je i gdje radio prije potpisivanja ugovora, prepričao je probni period i rekao čime je na njemu zadovoljio, govorio o sličnostima i razlikama trenera Deana Klafurića i Zorana Zekića pa opisao kako je čuvati Brunu Petkovića i Marka Livaju.
Tvoja sportska priča zvuči filmski pa koji ti je onda najdraži sportski film?
Uh, sad ste me pogodili. Možda o Peleu, što su svi gledali, no nisam ih puno pogledao premda ih se u posljednje vrijeme puno snima. Svakako ću pogledati o Luki Modriću, čuo sam da je dobar.
Prošao si Slavenovu školu nogometa.
Počeo sam igrati sa sedam i ostao do 15. godine. Zašto sam otišao? Ha ne znam, živio sam u selu Sigetec, malo dalje od Koprivnice - ja na treningu Slavena, a dečki iz mojeg mjesta, njih 30, igra tamo. Pitali su me hoću li s njima i tako se dogodilo.
Počeo sam zaobilaziti treninge Slavena, a u Sigecu mi je bilo dobro. Na kraju svega, došao sam na put na kojem sam trebao biti. Recimo da sam kao dijete bio malo neozbiljan. Druge su mi stvari bile prioritet, zbog čega mi nije žao.
Bilo mi je važno uživati, nisam nogomet smatrao obavezom. Sigetec je tad bio Treća županijska nogometna liga Koprivničko-križevačke županije, a u njemu sam nakon Slavena igrao za kadete, juniore i seniore. Puno sam toga osvojio s njima. Igrao sam također u Drugoj i Prvoj županijskoj ligi te Međužupanijskoj i Trećoj HNL. Nisam igrao samo Drugu HNL.
U kojim si klubovima igrao nakon odlaska iz Slaven Belupa?
U Sigecu je bilo top jer su to moji dečki, i dan-danas ih pratim. U Borcu iz Imbriovca doživio sam novo iskustvo seniorskog nogometa. U Borcu se kod mene nešto počelo lomiti. Ekipa je bila dobra - dvaput smo osvojili ligu i jednom koprivničko-križevački Županijski kup.
Tehničar Cvetkovec je bio ozbiljniji, više se i jače treniralo. Htio sam ići na utakmicu Tehničara i Hajduka u SuperSport Hrvatskom kupu, ali nisam prvenstveno zbog prevelike gužve. Ispratio sam utakmicu putem televizije.
Tehničar ima igrače s potencijalom, koji ozbiljno shvaćaju nogomet. Cvetkovec je poslije Slavena najbolji klub u županiji. Teško je reći jesam li odskakao od ostalih u amaterskom nogometu, ali bio sam među boljima. Neću reći najbolji, ali jesam jedan od.
Kako si završio u Slavenu s 26 godina?
Koprivnica je mali grad. Čuo sam kako su me dolazili gledati na nekoliko utakmica Tehničara. U to sam vrijeme igrao s Mateasom Delićem (bivšim igračem Slavena, op. a.), koji me hvalio. On je jedan od najzaslužnijih za moj dolazak u Slaven. Krenula je priča o domaćim igračima i tako se odigralo.
U podsvijesti sam definitivno bio nervozan jer sam znao da me gledaju dok sam bio u Tehničaru, ali nisam previše o tome razmišljao. Nisam puno očekivao jer su se često čule takve priče. No ovaj je put bilo drugačije. Nogomet mi je sad posao i shvaćam ga ozbiljnije. Radim ono što volim.
Prije potpisivanja sa Slavenom nisi razmišljao o odlasku van Koprivničko-križevačke županije ili u inozemstvo?
Nisam o tome razmišljao jer je to nesigurno. Imao sam posao u Podravci i, znate kako doma govore - posao je na prvom mjestu. Radio sam u unaprjeđenju prodaje. Išli smo u kontrolu u drugu državu i, primjerice, provjeravali što se nalazi u policama te što bi trebalo biti u asortimanu.
Prije toga radio sam u ugostiteljstvu. Nisam se tada vidio u profesionalnom nogometu. Vani bih se teže izborio za mjesto. A i da se od poluamaterskog nogometa lijepo zaraditi. Možda će čudno zvučati, ali mislim da je ovo najbolje vrijeme za amaterske igrače jer su financije u nekim klubovima jako ozbiljne. Neki profesionalni igrači, mislim, nemaju takve plaće, a ujedno nerijetko nude i posao.
Kako je izgledala proba u Slavenu i kako su izgledali prvi treninzi?
Bio sam na njoj mjesec dana i tada nisam potpisivao nikakav ugovor. Rečeno mi je da ću dobiti priliku. Tih mjesec dana bilo je napeto, bojao sam se ozljede, samo sam o tome razmišljao. Da nisam potpisao, nema veze, ali nisam se htio osramotiti.
Zadovoljio sam zalaganjem, trudom i naporom. Nisam se štedio, pokazao sam sve što mogu. Vjerujem da su prepoznali moju borbenost, rastrčanost i volju. Domaći sam igrač, pa možda drugačije doživljavam klub i vežem se uz njega. Postoji više ljubavi. Potpisao sam jednogodišnji ugovor, s opcijom za još dvije. Prije početka trenutne sezone ponuđene su mi te dvije godine, što sam prihvatio.
Bojao sam se kako će me suigrači prihvatiti nakon što sam potpisao. Međutim, svi su profesionalci i dobro prihvaćaju nove igrače, koji redovito dolaze. Nema razmišljanja o tome tko je otkuda. Svi su spremni za šalu i zabavu, zasad je sve dobro. Naravno, ne možeš a da se ne brineš kako će biti, ali svakome bih poručio da će sve biti u redu. Kao i svugdje, ima dana kad je napetije.
Ima li razlike u ponašanju igrača u amaterskom i profesionalnom nogometu?
U profesionalnom dečki više rade na sebi. Okupljanje i, primjerice, kavica prije utakmica je ista. No ovdje netko napravi dodatnu pripremu i više brine o svojem statusu. Kemija i ostalo je isto. I tu i tamo se popije pivica, zezancija je slična. Zna se kada se ozbiljno radi, a kada se šalimo.
Kada si došao, trener Slavena bio je Dean Klafurić, no ostao je samo sedam utakmica. Što se dogodilo?
Prekratko sam u HNL-u da bih sudio. Klafurić mi je bio prvi, a Zekić drugi trener. Definitivno je Klafurić imao karizmu i vlastiti pogled na nogomet. Nije vikao, razgovarao je s osobno s igračima pokušavajući ih usmjeriti. Nije imao sreće, upali smo u crnu rupu i iz nje je bilo teško izaći.
Zoran Zekić je potpuno drugačiji trener od Deana Klafurića, barem gledajući izvana. Nerijetko u izjavama, bez spominjanja imena, kritizira svoje igrače.
Zekić je, pak, donio svoju karizmu te su se skupili pozitivni rezultati. Da, ima čvršći pristup, ali to na početku samo tako zvuči. Iza njegovih riječi uvijek ima nešto dobroga, u svakom povišenom glasu ima osmijeha. Opet, ima dana kada smo svi nervozni. Nisu Zekić i Klafurić toliko različiti. Zekić zna dobro prepoznati situaciju i zna kada treba povisiti glas.
Igrači su svjesni kada odigraju bolje ili lošije. To je dodatni motiv, posebice za mlađe igrače. Nije to prozivanje igrača, već naglasak da bi moglo biti bolje. Nije me pogodila nijedna njegova izjava. Iako se u njoj možeš prepoznati, nije direktno upućena tebi.
Velik dio prošle, za tebe prve sezone u Slaven Belupu propustio si zbog ozljeda.
Prvo sam se ozlijedio na prijateljskoj utakmici s Varaždinom. Nisam igrao šest tjedana, a vratio sam se nakon utakmice s Hrvatskim dragovoljcem, kada je trener Klafurić već otišao. Onda sam redovito bio u momčadi, sve do nove ozljede.
Čudna ozljeda - upalila mi se kost, fibula. Više igrača doživjelo je isto. Tome nema pomoći, jednostavno treba odmarati. Naime, zbog korone nismo išli na pripreme, pa smo radili na umjetnoj travi, koja je najveći razlog ozljede. Teško je reći je li se upala aktivirala zbog težih treninga.
No svakako je u pitanju glupa ozljeda koja ne boli. Naravno, ljudi su odmah počeli pričati da nisam spreman za takve treninge. Međutim, u Slavenu se trči kao i u Cvetkovcu. Tamo bih se ozlijedio, tu bih se ozlijedio. Naravno, u HNL-u je nogomet brži, manje je vremena za razmišljanje i više se radi na taktici. U prvoj ligi se svaka pogreška plati golom.
Nikad tijekom prve sezone unatoč ozljedama nisam mislio da sam pogriješio što sam došao u Slaven. Ne možeš pogriješiti. U krajnjem slučaju vratit ćeš se otkud si došao. Radno mjesto u Podravci mi je zamrznuto.
Debi u HNL-u imao si protiv Istre 1961, a iduću utakmicu odradio si 60-ak minuta protiv Dinama (1:4). Kakav je osjećaj bio izaći na teren?
Bio sam uplašen protiv Istre. Još smo na kraju dobili gol u 96. minuti... Sada se, srećom, sve dobro otvara. I protiv Dinama sam imao tremu. U prvim utakmicama, čak i ako sam mislio da sam u pravu, nisam komentirao situacije. Osjetio sam respekt prema sucima i igračima. Dinamo je kažnjavao svaku pogrešku, ipak smo igrali protiv reprezentativaca poput Mislava Oršića i Brune Petkovića.
Previše sam respekta imao protiv njih jer sam ih dotad gledao na televiziji. Ako igrači Chelseaja nisu mogli dobiti duel protiv Petkovića, onda je jasno kakav je. Luka Ivanušec je strašno motoričan i eksplozivan. Oršić je, naravno, brz. Livaja? Kao i ostali, glupo je o njima raspravljati. Zasluženo su reprezentativci.
Igraš na pozicijama zadnjeg veznog i stopera. Što ti više odgovara i što trener Zekić od tebe traži?
U pravilu sam zadnji vezni, što mi više odgovara. Trener traži da držim svoju poziciju i budem agresivan.
Dobio si dva žuta, odnosno crveni karton protiv Gorice u 15. kolu. Je li to rezultat neiskustva?
Pao sam na loptu i sudac Bebek je rekao da sam rukom zaustavio igru, ili tako nešto, te mi dao prvi žuti karton. Drugi sam dobio zbog povlačenja. Mislim da prvi nije trebao biti, ali dobro, možda je do mojeg neiskustva i reakcije. Pogodilo me što sam dobio crveni karton jer mislim da bismo uzeli tri boda da smo brojčano bili ravnopravni. Osim toga, baš sam ušao u ritam.
Ove sezone nisi doživio ozljedu. Redovno igraš te ti je trener u posljednje tri utakmice dao kapetansku traku. Radiš li nešto drugačije u odnosu na debitantsku godinu?
Iskusniji sam, zaobilaze me ozljede i dobivam minutažu. Sve dolazi na svoje. Tomislav Božić, inače naš kapetan, vraća se nakon ozljede. Trener je odlučio meni dati kapetansku. Nisam pitao zašto, iako sam bio kapetan u prijateljskim utakmicama. Ne stvara mi pritisak, čak je zadovoljstvo, lijep osjećaj koji mi nitko ne može oduzeti. Negdje je i to upisano.
Slaven Belupo je četvrti u HNL-u. Mnogi su očekivali da će nakon dobrog početka pasti u poretku.
Svi su nas podcijenili, možda i mi sami sebe. Ponekad nas je i sreća pomazila, što se prošle godine nije događalo. Sreća, htijenje, volja i želja i tu smo gdje jesmo. Nadam se da ćemo dobro završiti prvi dio sezone i tako nastaviti na proljeće.
Jesu li ti se promijenile želje nakon godinu i pol u profesionalnom nogometu i kakvi su daljnji planovi?
Želim što više igrati, imati veću minutažu, započinjati utakmice i pružati što bolje partije. U početku sam samo htio biti ovdje, bilo je super barem ući u igru. Normalno je što sada želim više, osobito kada pobjeđujemo.
Na kraju krajeva, želiš i zabiti gol. Lagao bih kada bih rekao da ne razmišljam o budućnosti. Cilj je skupiti minutažu. Svi razmišljaju o odlasku van, o zaradi i možda, daj Bože, igranju na još višoj razini.
Koprivnica je mali grad, mislim da se odnos ljudi prema meni nije promijenio. Oni s kojima sam se družio prije, družim se i danas. Ne znam gleda li me netko na drugačiji način, ne razmišljam o tome. Svima odgovara medijski interes, nikome ne šteti. Bolje da se priča nego da se ne priča.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati