EUFORIJU koja je nastala ispred hrvatskog kafića kraj bečke Stadthalle kad su se pojavili hrvatski rukometaši nakon remija sa Španjolskom teško je opisati.

Stepančić, Šego i ostali došetali su do navijača koji su ih čekali na ulici i u sekundi nestali u masi u kojoj je svatko želio fotografiju, autogram ili samo zagrljaj s igračima. Jedva ih je glasnogovornik Ivica Maraš sve spasio iz mase, a Stepančić i Šego su na kraju skoro ostali ispred dvorane jer su se vrata busa već zatvorila. Iza njih je zarobljen ostao jedan navijač koji je ušao u autobus i kad je odrađena zamjena “zarobljenika”, reprezentacija je uz gromoglasne ovacije krenula prema hotelu, odakle je danas otišla za Stockholm.

Tamo u petak počinje, kako su nam igrači rekli, novi turnir. Sve što se događalo u Grazu i Beču sad više ništa ne znači jer pravo na krivi korak Červar i njegova momčad više nemaju. Naravno, neće biti kraj svijeta ako Hrvatska u petak izgubi od Norveške, ali bilo bi to veliko razočaranje i za njih same, ali i za te famozne navijače koji su im na ovom Euru stvarno stalno biti osmi igrač.

Zanimljivo je to. Prije dva tjedna, kad je počinjao Euro, nitko od ovih igrača nije previše očekivao, a sad će biti skoro pa tragedija ne osvoje li barem srebro. Kada su iz Zagreba krenuli za Graz, nitko nije previše uzbuđeno prenio njihove najave da žele kući donijeti medalju.

Reprezentacija nikad s manjim očekivanjima nije otišla na jedno veliko natjecanje, što je sasvim normalno jer je otpalo nekoliko vrlo važnih igrača, a konkurencija se činila jednostavno prejakom.

Suprotno svim očekivanjima, jakom obranom, neviđenom borbenošću i srcem Hrvatska se dočepala Stockholma. Ovu momčad sad jako malo dijeli od prilike za to europsko zlato, jedine medalje koja nedostaje hrvatskom rukometu i koja bi za igrače poput Domagoja Duvnjaka bila kruna velike karijere.

Za to više neće biti dovoljna beskrajna podrška navijača i inspiracija Duvnjaka, Karačića ili nekog trećeg. Neće biti dovoljna ni ta famozna obrana koja je u nekim trenucima Europskog prvenstva izgledala savršeno jer sad dolaze jedna, a nadamo se i dvije užasno teške utakmice. Hrvatska je na ovom turniru odigrala sedam susreta i upisala šest pobjeda i remi. Bilo bi i svih sedam da Duvnjakov udarac u zadnjim sekundama protiv Španjolske nije zaustavila stativa. 

Duvnjak i ekipa stvarno su došli po zlato

Sad se igra po drugim pravilima. Bez ikakve namjere da umanjim fantastične rezultate hrvatske reprezentacije na ovom turniru, činjenica je da je Červarova momčad jedinu pravu, maksimalno tešku utakmicu igrala protiv Njemačke. Svi drugi protivnici, izuzev Španjolske s kojom se u biti nije igralo ni za što, barem su za klasu slabiji od Hrvatske. Pa opet, i u takvoj situaciji, gdje se morala ozbiljno oznojiti i igrati preko maksimuma protiv Njemačke, Hrvatska je odigrala nevjerojatnu partiju. Vratila se iz minusa od pet golova i pobijedila, a protiv Španjolske je zaostajala i šest golova pa opet došla u egal.

To dovoljno govori koliko su Duvnjak, Šego, Cindrić i ostali “unutra” i koliko im znači ovaj turnir. Svi će reći da svako natjecanje igraju s jednakim žarom, ali ne znam jesu li ikad igrali s ovolikom željom. Na svaki dobar potez, gol, obranu ili blok bodre jedan drugoga ili podižu onoga tko je upao u seriju pogrešaka. 

Je li Norveška bolja od Hrvatske? Vjerojatno jest. Imat će iza sebe golemu podršku velike većine od 32.000 ljudi koliko će ih biti u Tele2 Areni u Stockholmu. Ima i tog strašnog Sagosena koji je u šest utakmica koliko je igrao utrpao 51 gol, djeluje nezaustavljivo i bit će vjerojatno MVP turnira.

Hrvatska ima odličnu obranu, ima Duvnjaka, a ima i nevjerojatnog Karačića za kojeg držimo fige da se oporavi. No ima nešto puno važnije - srce. Kad dođu ovakve utakmice, u kojima statistike i prognoze više ništa ne znače, ono može prevagnuti na stranu na papiru slabije momčadi. A kad je srce u pitanju, Hrvatska je već prvak Europe.

>>> ANALIZA Kako do finala preko najboljeg igrača svijeta? Ovo je put