Pročitajte što je otac Joško napisao Blanki za kraj
GOTOVO JE, Blanka Vlašić nakon desetljeća borbe s ozljedama zaključila je bogatu karijeru. Neće skakati na Olimpijskim igrama u Tokiju, neće pokušati popraviti svoj najbolji skok - drugi najbolji rezultat svih vremena (208 cm) - i neće više nikada izvesti svoj poznati ples na borilištu. Posljednji put gledali smo je kako pleše u Rio de Janeiru, kada je usprkos boli uspjela skočiti do brončane medalje. Prvi put na Olimpijskim igrama nastupila je s nepunih 17 godina u Sydneyu, a u međuvremenu je priskrbila 19 velikih odličja i postala jedna od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena.
Službeni kraj karijere povijesnih dometa hrvatska i svjetska sportska javnost očekivala je već neko vrijeme, a Blanka je svoju konačnu odluku službeno objavila upravo u olimpijskoj godini. Zbog težine i ozbiljnosti sportskih ozljeda koje je aktivno rehabilitirala posljednje četiri godine, odluka o kraju karijere došla je spontano i prirodno.
"Iako je atletika individualni sport, uvijek sam se osjećala kao dio ekipe, jer nisam skakala samo za sebe. Istrčati počasni krug s hrvatskom zastavom za mene je uvijek bila najveća čast", kazala je Blanka, prisjetivši se Rija.
"Svaki sportaš će me razumjeti - rastanak nije lagan. Ostavljamo iza sebe velike emocije, osvojene vrhunce, pobjede nad samima sobom, veličanstvene trenutke koje se riječima ne daju opisati. Ali, to sve ostaje dio nas. Dio koje nosimo u budućnost. I ja nosim sve svoje uspjehe i neuspjehe i utkat ću ih u neku novu priču. Stoga ću uvijek ostati u sportu. Svojim iskustvom i znanjem želim trajno i aktivno doprinositi daljnjem razvoju svjetske atletike i sporta općenito", dodala je na kraju velike sportske priče koja je danas došla do svoga kraja.
Joško: Kao da se ovo dogodilo nekom drugom...
Jedna od najvećih atletičarki svijeta svih vremena, danas 37-godišnja Blanka, odlučila je reći zbogom profesionalnom sportu koji je toliko voljela, a kojeg smo zbog nje zavoljeli i mi.
Kada je u šestom razredu osnovne škole pobijedila u svom prvom nastupu uopće, i to baš u skoku u vis, malo je tko mogao znati da je upravo tada započinjala još jedna sjajna hrvatska sportska priča. Blanka je stasala u sportskoj obitelji uz oca Joška Vlašića, pobjednika Mediteranskih igara i današnjeg hrvatskog rekordera u desetoboju na natjecanju 1983. u Casablanci - po kojoj je Blanka i dobila ime, a čiji je doprinos njenoj karijeri bio nemjerljiv.
"Sportaš umire dvaput. Drugi put biološki, a prvi put kada zaključuje svoju sportsku karijeru. U oba slučaja povlačiš crtu, osvrneš se i postaviš pitanje - Je li vrijedilo? Jesam li dobro potrošio svoje vrijeme? Blanka k'o Blanka, sklonija je podsjetiti se što je propustila napraviti i nepravedno crnim kapima dati prednost naspram moru bjeline. Kada smo ovih dana prebirali po svim njenim uspjesima, osjetio sam veliko poštovanje i divljenje, kao da se to dogodilo negdje drugdje, nekom drugom, nekada davno…Ti, Blanka, nisi samo radila po sportskim mjerilima velike stvari, već si to radila na potpuno čist i pošten način i ne skrivajući svoju osobnost ulazila u srca ljudi diljem svijeta…Učinila si ponosnom svoju zemlju, grad, obitelj, svu sportsku a posebno atletsku zajednicu. Sretan sam što mi je bilo dozvoljeno biti dio tog tvog puta. Tata", prokomentirao je Blankin kraj karijere otac i trener Joško Vlašić.
Nedostajao joj je jedan centimetar
U Blankinoj priči neizostavan je i njen trener Bojan Marinović s kojim je dosegnula svjetske i povijesne vrhunce.
Nezaboravne slike Blankinih skokova ostat će poklonicima atletike i sporta u sjećanju za sva vremena. 19 velikih svjetskih medalja, od čega 13 zlatnih, među kojima dvostruki naslov svjetske prvakinje iz Osake i Berlina, europski naslov iz Barcelone, dva svjetska naslova u dvorani iz Valencije i Dohe… Teško je nabrojati sve uspjehe sportašice koja je 165 puta na 106 velikih svjetskih i europskih natjecanja i atletskih mitinga letjela preko čarobne granice od dva metra, po čemu je druga skakačica u vis svih vremena. Bugarka Stefka Kostadinova skokom od samo jednog centimetra iznad Blanke još 1987. zabetonirala je svjetski rekord s preskočenih 2.09 m. Dugo će se pamtiti i 2009. godina kada je Blanka na zagrebačkom Hanžeku poletjela preko 208 cm, a s obzirom na njezinu spremnost svi su bili sigurni da je mogla i više, upravo taj jedan - za svjetski rekord presudan - centimetar više. San koji nikada nije ostvarila iako mu je cijelo vrijeme bila izrazito blizu bio je san o olimpijskom zlatu. I upravo zato ju je želja da pokuša još jednom nosila tako dugo kroz upornu i predanu rehabilitaciju ozljede. Blanka je u Hrvatsku donijela olimpijsko srebro iz Pekinga 2008. i olimpijsku broncu iz Rija 2016.
Karijeru je završila jedna od najboljih hrvatskih sportašica svih vremena, čiji je stil i na zaletištu i izvan njega prepoznao svijet nagradivši je brojnim velikim priznanjima: za sezonu 2010. u kojoj je postala svjetska dvoranska i europska prvakinja, pobjednica Dijamantne lige te pobjednica na 18 od 20 mitinga na kojima je nastupila. Blanka Vlašić proglašena je najboljom atletičarkom svijeta, dvaput najboljom atletičarkom Europe, najboljom sportašicom svijeta te dvaput najboljom sportašicom Europe po izboru Međunarodnog udruženja sportskih novinara. Blanka je i šest puta proglašena najboljom sportašicom Hrvatske.
Osim njenih skokova sportska javnost širom svijeta voljela je i njen osebujan, radostan pobjednički ples. Blanka je uvijek imala i istančan osjećaj pripadnosti i iskrene empatije, tako je primjerice na Svjetskom prvenstvu u Osaki 2007. nosila crni flor na dresu u čast poginulim vatrogascima kornatske tragedije.
Navijači diljem svijeta njene su skokove pratili pljeskom u ritmu koji je ona energično dirigirala s terena. Svaki njen nastup bio je poseban emotivan doživljaj kako za nju tako i za one koji su je voljeli zbog pozitivne energije, spontanosti i otvorenosti Jednako iskreno obratila se i u svom pismu kojim objavljuje prekid karijere, a koje možete pročitati OVDJE.