Foto: Guliver Image/Getty Images

NEDAVNO smo pisali o treneru Dinama Ivajlu Petevu i načinu kako je osvojio titulu u Bugarskoj. Pred završetak prvenstva Hrvatske koji je bolno sličan tom scenariju, vrijeme je da se podsjetimo nekih od najdramatičnijih gubitaka titula u povijesti sporta.

1951. Dinamo je zaradio titulu luzerskog

Dinamo se oporavio od ruina koje su komunističke vlasti ostavile u klubu povlačenjem ključnih igrača u Beograd i bio je fantastičan. Momčad u kojoj su glavnu riječ vodili Željko Čajkovski, Franjo Wölfl i Zvonko Cimermančić imala je pet bodova prednosti tri kola prije kraja prvenstva, u vrijeme kad je pobjeda nosila dva boda. Koliko su bili dominantni svjedoči i gol razlika 41-12, najbolja u ligi. Zagreb je slavio neokrunjene prvake, Esplanada pozivala građane na banket, a cijeli grad bio je spreman na feštu kada je na Maksimiru dočekalo slabašno Sarajevo. Gosti su pred prepunim tribinama svladali Dinamo 1:3 i tako omogućili Zvezdi da dođe na samo tri boda prednosti. A već iduće kolo Zvezda je stigla na Maksimir, u jednom od najvećih klasika exYu nogometa. Dinamo je pogotkom Wölfla poveo, nakon toga držao i titule vrijednih 1:1 do posljednjih 7 minuta, kada Tomašević bježi domaćoj obrani i zabija za novi šok usred Zagreba. Prednost se otopila na samo jedan bod uoči zadnjeg kola i uslijedilo je neizbježno. Golom Čajkovskog i autogolom Raciča Dinamo je vodio u Beogradu protiv BSK-a, ali poslije jedne promašene lopte legendarnog Cimermančića, BSK je besplatno dobio šansu za izjednačenje i realizirao ju je. Zvezda je furioznim finišom popravila gol-razliku i postala novi prvak Jugoslavije, a Dinamo je osjetio okus bljutave srebrnine u prvenstvu bivše države koju je osvojio i previše puta, ali nikad na ovako bolan način. Pobjeda 4:0 nad Vojvodinom u finalu Kupa maršala Tita tek je malo isprala dojam ovog epskog kolapsa.

1988. MaGiCa je prestala biti magična

Nogometni Napoli luduje. U obranu prve titule kreću s tercetom Maradona, Giordano i Careca, popularnog naziva MaGiCa. Najveći od njih, a za svakog pravog Napolitanca i najveći ikad, najbolji je igrač i strijelac lige i svijeta. Plavi igraju kao u transu, pobjeđuju Fiorentinu, Inter i Juventus, u 20 prvih kola imaju omjer 16-3-1 i deset kola prije kraja imaju osam bodova prednosti nad onizozemljenim Milanom. Ipak, događa se nemoguće – Napoli pobjeđuje samo dvije od posljednjih 10 (uz pet remija) utakmica, uključujući i poraz kod kuće od Milana. Projekt Silvija Berlusconija dovođenjem Van Bastena, Sacchija i Gullita dramatično doživljava proslavu i Rossoneri uzimaju naslov s tri boda prednosti. Kasnije će Maradona kao isključiva krivca smatrati trenera Ottavia Bianchija: "Onaj drkoš Bianchi počeo je eksperimentirati. Dozvolio je da mu kornjača pobjegne“.

"Bog jednostavno ne gleda nogomet"

Teško je bolje sažeti La Ligu u sezoni 1993.-1994 nego u slučaju kako je to napravio Deportivov brazilski napadač Bebeto. Klub iz Galicija imao je sezonu iz snova, u prosincu su preuzeli čelo ljestvice i prednost se samo povećavala. Sedam bodova prednosti s kraj siječnja prelako se otopilo nakon što je Cruijffova Barcelona odigrala jednu od najboljih završnica sezone u svojoj povijesti i upisala 12 pobjeda u 13 susreta. Ipak, Deportivo je u zadnje kolo ušao s bodom prednosti, što je značilo da moraju pratiti Barcin ulog, a kod kuće je dočekao Valenciju koja "nije imala za što igrati". Na poluvremenu su stvari izgledale sjajno, Barcelona je gubila 1:2 od Seville na Campu, a Valencia je, da ni sama ne zna kako, držala „nulu“ na Riazoru. Cruijffove trupe zabile su 4 gola u prvih 20 minuta nastavka i tamo je već sve bilo riješeno te se čekao samo završetak utakmice u La Coruni. Kada se činilo da će Deportivo epski izgubiti naslov, karma se pobrinula da stvar bude još nesretnija. Igra se 93. minuta utakmice i Nando je srušen u šesnaestercu gostiju. Donato koji inače izvodi penale je izvan igre, a Bebeto je odbio pucati počinivši vjerojatno najslavniji choke u nogometnoj povijesti. Đukić je prišao kreču i izveo jedan od najlošijih penala u povijesti kluba. Katalonija je eksplodirala, a Galicija je zavijena u crno. Uistinu, Bog ne gleda nogomet.

Oluja iz Manchestera…

Shaka Hislop, David Ginola, Faustino Asprilla, Les Ferdinand i Lee Clark samo su neka od kultnih lica Newcastlea iz sezone 1995.-1996. Ta strašna momčad vodila je u prvenstvu već od kolovoza, a sredinom siječnja bila je 12 bodova iznad Manchester Uniteda. Ipak, Crvenim vragovima vratio se Eric Cantona i krenula je oluja koju Newcastle nije preživio. Pet poraza u 8 kola, od kojih je najbolniji bio onaj na domaćem terenu baš od Uniteda, istopio je prednost čak prije kraja ožujka. Newcastle je došao k sebi i zaredao tri pobjede, ali remijem u gostima kod Nottingham Foresta odumrla je i zadnja nada za naslov. Vrlo vjerojatno u povijesti liga Petice ne postoji kraći interval u kojem je jedan klub furiozno rastopio ovako veliku prednost. Treća titula Sir Alexa Fergusona na Old Traffordu ujedno mu je i najdraža, po vlastitu priznanju, ali i puno više od toga. Igrači poput Scholesa, Beckhama ili Nevillea konačno su postali standardni prvotimci, a psihološki moment dobiven ovakvim preokretom ostat će veliki faktor mentalne snage ponajbolje generacije u klupskoj povijesti.

… i osveta iz Londona

Dvije sezone nakon toga osveta je servirana hladno, ali od sasvim druge (treće) ekipe. Arsenal je imao 11 bodova zaostatka za crvenim klubom iz Manchestera, ali je u siječanjskom prijelaznom roku pod svoje skute doveo Marca Overmarsa i Emmanuela Petita koji su postali oslonac serije od deset utakmica bez poraza. Arsenal je osigurao prvenstvo već tri kola prije kraja, pa su teški porazi od Liverpoola (4:0) i Aston Ville (1:0) bili nevažni.

Bayer Neverkusen

Izgubiti prvenstvo kad imaš prednost pred sam kraj velika je nesreća. Kada tome pribrojite i izgubljeno finale kupa, dobili ste tragediju. Kada tome dodate i izgubljeno finale Lige prvaka dobijete Bayer Leverkusen koji je 2002. zasluženo dobio, a neki kažu i potvrdio titulu „Neverkusen“. Rijetki se sjećaju da je samo tri sezone prije toga porazom od lošeg Unterhachinga predao titulu Bayernu u zadnjem kolu zbog lošije gol-razlike. Godine 2002. konkurent im je bio drugi njemački velikan, onaj iz Dortmunda. Remi u Hamburgu približio je Borussiju na 5 bodova prednosti tri kola prije kraja. Već u idućem kolu Werder je slavio u Leverkusenu i alarm za paniku bio je uključen. Klaus Toppmöller rekao je tom prigodom: „Neće se ponoviti Unterhaching. Strah za nas ne postoji. Vjerujemo u sebe i imamo dva boda prednosti. Uzet ćemo naslov“. Ipak, Unterhaching se ponovio već u idućem kolu porazom kod Nürnberga koji je zahvaljujući toj pobjedi ostao u ligi. Njegove trupe ipak se nisu predale i izborili su dramatičan plasman u finale Lige prvaka na Old Traffordu. Možda bolje da nisu.

Stupidious!

Datum je 8. travnja 2012. Arsenal je pobijedio Manchester City prekrasnim pogotkom Mikela Artete. Manchester United pobjegao je na osam bodova prednosti 6 kola prije kraja i svi se iznova sprdaju s projektom šeika koji ni uz uložene milijarde ne može izaći iz gabarita vlastite „prosječnosti“ i ograničenosti. Ipak, tri vezane pobjede Cityja dovode ih na tri boda od gradskog rivala. Manchesterski derbi igra se u 35. kolu, a u nadoknadi prvog dijela Kompany je najviši u skoku i pogađa za pobjedu koja City dovodi na čelo tablice. U zadnje kolo ulazi se s istim brojem bodova, uz Cityjevu prednost koju mora obraniti na domaćem terenu od davljenika Queens Park Rangersa. Zabaleta očekivano dovodi domaćina u vodstvo, ali Djibril Cisse na početku drugog u svom labuđem pjevu drži živom nadu Uniteda koji vodi 0:1 u Sunderlandu i osluškuje što se dešava na Etihadu. Kada je ludi Joey Barton isključen za QPR, nitko im nije davao šanse, ali nedugo zatim Jamie Mackie pogađa za senzacionalno vodstvo gostiju koji moraju 24 minute braniti prednost s igračem manje kako bi United postao prvak. Pritom QPR osluškuje što se dešava s Boltonom koji im je glavni konkurent za ostanak, ali rezultat im ide u prilog jer Stoke vodi. U trenutku kada su dobili informaciju da su ostali u ligi jer Bolton nije uspio pobijediti, gosti se opuštaju, što rezultira najboljom sudačkom nadoknadom u povijesti engleskog nogometa. Najprije Džeko zabija za izjednačenje poslije kornera, a na izmaku 95 minute Aguero dovodi u trans 60 tisuća ljudi na stadionu i nekoliko milijuna izvan njega. Emotivniji video i napetiju završnicu od ove nogomet će teško stvoriti.