PRED Lukom Stepančićem najveći je izazov u karijeri. Stepančić će od ove sezone igrati za ambiciozni mađarski Pick Szeged i ovo mu je možda posljednja prava prilika da dokaže kako nije samo vrhunski, ali nikad do kraja realizirani talent, već da je jedan od najboljih desnih vanjskih na svijetu. Otišao je iz najbogatijeg kluba na svijetu i s nama je u velikom intervjuu podijelio sva iskustva iz svlačionice PSG-a, rukometnog Dream Teama koji ne uspijeva osvojiti Europu.

Luka je kao klinac zabljesnuo u dresu Zagreba, a Slavko Goluža ga je s nepunih 20 godina zvao na SP u Španjolskoj 2013., turnir na kojem je Hrvatska osvojila svoju posljednju svjetsku medalju. Nakon vrhunskih igara u dresu Zagreba, Stepančić je prihvatio poziv najbogatijeg kluba na svijetu, PSG-a, u kojem je svlačionicu dijelio s braćom Karabatić, Omeyerom, Hansenom, Abaloom i ostalim velikanima rukometne igre. Tri godine je Luka ostao u Parizu, ali nikad se do kraja nije nametnuo. Odlučio je da je vrijeme za promjene, a Mađarska je novi korak u karijeri i velika šansa da svima dokaže da su mu u PSG-u trebali više vjerovati.

S Lukom se za sezonu pripremaju Mirela Anić, vlasnica Body & Mind Sport Performance Centra u Zagrebu i trener te suvlasnik Centra Igor Blažinić i tako već punih pet godina. Mirela i Igor bili su i kondicijski treneri PPD-a Zagreb i hrvatske rukometne reprezentacije.

Nakon njihovog drila, Luka je sjeo s nama i dugo razgovarao. Pričali o tome što očekuje u Mađarskoj, zašto se odlučio na taj potez i smatra li da je Szeged korak unatrag u njegovoj karijeri. Govorio je o blještavilu PSG-a, o Buffonu i Mbappeu, ali nam je i dao svoje mišljenje zbog čega rukometni Dream Team iz Pariza ne može do vrha Europe. Pričao nam je desni vanjski hrvatske reprezentacije o novcu koji se vrti u rukometu, porezima koji u Francuskoj uzmu polovicu plaće, pa se dotaknuo i bivšeg izbornika Željka Babića te je pokušao dati odgovor zašto je Hrvatska od 2013. kad je on debitirao za reprezentaciju do danas osvojila samo jednu medalju na velikim natjecanjima. A morala je više, puno više.

Kako ti je proteklo ljeto?

Odlično. Godišnji sam proveo u krugu obitelji i prijatelja. Napokon smo žena i ja uspjeli pobjeći sami na par dana tako da je odmor bio zagarantiran. Spreman sam na nove izazove koji me čekaju. Svaki dan naporno treniram jer je neophodno doći spreman na pripreme nakon završetka sezone. Ne znam koliko nogometaši imaju odmora, ali mi ga imamo puno. Više od mjesec dana i bilo bi pogubno da ne radim na sebi prije početka nove sezone. Već sam petu godinu svako ljeto kod Mirele i Igora, bit ću i šestu ako sve bude kako treba. Mislim da rijetko gdje mogu dobiti ovako kvalitetan trening kao ovdje. 

Novi izazovi su u Mađarskoj. Mnogi će reći da je odlazak iz PSG-a u Pick Szeged korak unatrag u tvojoj karijeri. Slažeš li se?

Ni najmanje. Što se tiče ambicija oba kluba i sustava rada u njima, rekao bih da su na istoj razini. PSG je razvikaniji uglavnom zbog nogometa, ali u organizacijskom smislu, na sličnoj su razini. Od momaka koji su u Szegedu čuo sam da su ambicije goleme, da se ide po F4, a za igrača koji prelazi u novi klub to je najvažnije. Da su ciljevi podignuti na najviši mogući nivo. Szeged je pravi klub i veselim se novoj sezoni.

U PSG si igrao tri godine. Dijelio si svlačionicu s Karabatićem, Hansenom, Sagosenom… U Parizu se okupio pravi rukometni Dream Team, ali ta megamomčad nikako da osvoji Ligu prvaka. Kako je to moguće?

Bili smo na dva završna turnira, a ovo što se dogodilo protiv Kielcea, da izgubimo deset razlike…. Ne znam što bih rekao. Slažem se, teško je objasniti. Ljudi me često pitaju isto pitanje i ne znam što odgovoriti. Liga prvaka je vrhunsko natjecanje i da bi se osvojio taj naslov, nije dovoljno imati samo najbolje igrače. Puno se detalja mora poklopiti. Trenirali smo fantastično, radili smo maksimalno, nakon svake utakmice imali smo videoanalize, ali nešto je nedostajalo. Svaki put. Neki detalj. Možda smo nešto na početku sezone, u pripremi, napravili krivo, možda nešto u završnici, ali očito je da smo u nečemu griješili. Nije lako preko noći stvoriti šampionsku momčad. To ne vrijedi samo za rukomet, već za sve sportove. PSG i City su u nogometu također preko noći pokušali pokoriti Europu, ali jednostavno to tako ne ide. Točno je i to da su Karabatić, Hansen i još neki sjajni igrači već godinama tu i jako mi je žao što nismo uspjeli. Pokazalo se da favoriti ne mogu do titule na F4. Zadnji favorit kojem je to uspjelo bila je Barcelona prije nekoliko godina. Drago mi je da je Vardar prošle sezone svima pokazao kako se to radi, kako autsajder može napraviti čudo. 

Ali Makedonci su doživjeli uzlet kad je prije par godina u klub došao Sergej Samsonenko i donio silan novac. Je li zato usporedba na mjestu?

Istina, ali ne govorim o naslovu iz 2017., nego o ovome koji su osvojili prošle sezone, kad su zadnja tri mjeseca odradili sa samo sedam zdravih igrača. Do nas su također stizale priče kako se Vardar raspada, kako su ostali bez novca, kako mjesecima nisu primili plaću. U to neću ulaziti, jer nitko od nas ne zna što se tamo stvarno događalo i jesu li dobivali novac ili nisu. Imali su ogromnih problema s ozljedama i samo nekoliko igrača im je iznijelo cijelu sezonu. Treba im skinuti kapu na tome. Što se nas tiče, ne znam, možda smo pucali pod prevelikim teretom očekivanja.

Karabatić, Hansen, Remili, Omeyer, Abalo, igrači su koji su u karijerama osvojili sve i teško je prihvatiti da su takva imena pucala pod pritiskom. Koje je tvoje mišljenje?

To je točno i zato mi je još teže objasniti zašto nismo nikad osvojili Ligu prvaka. Bio sam unutra, iz prve ruke sam vidio da smo sve radili ispravno, od priprema, do načina treninga, ali nešto očito nije bilo u redu.

Kako sve te zvijezde objašnjavaju činjenicu da momčad stvarana da bi gazila Europom nikad nije uspjela osvojiti Ligu prvaka?

Mislim da si u svom pitanju dao i odgovor. Najveći problem je činjenica da mi nikad u svlačionici o tome nismo previše razgovarali. Baš nikad. U svlačionicama poput one PSG-a, koja je prepuna zvijezda i stranaca, sigurno da treba duže vremena da se stvori kvalitetna, obiteljska atmosfera nego u drugim sredinama. Mogu navesti primjer Zagreba kada nas je vodio Veselin Vujović. Tek smo se trebali predstaviti rukometnom svijetu, bili smo jako mlada ekipa, svi smo dolazili iz istog govornog područja, što uvelike olakšava stvaranje dobre atmosfere. Zato sam maloprije spomenuo Vardar koji je pravi primjer što treba da bi se došlo do titule. Nikako to ne znači da je atmosfera bila loša, dapače, nakon tri godine bogatiji sam za mnoga životna prijateljstva. Ali da smo nakon nekog od poraza sjeli pa razgovarali, podviknuli barem, sigurno bismo konstruktivnije rješavali probleme koji su se možda pojavili na kraju sezone. To su ti detalji koji, uz sav rad i odricanje koje smo nesumnjivo ulagali, na kraju odlučuju. I dalje vidim ekipu PSG-a kao glavne favorite za naslov u narednim godinama jer vjerujem da su ove posljednje loše sezone bile dobra škola.

Kako je bilo igrati u momčadi u kojoj su ti suigrači neki od najvećih igrača u povijesti rukometa?

Prve sezone kad sam došao, nisam odmah našao zajednički jezik s Nokom Serdarušićem, pa ni minutaža nije bila onakva kakvoj sam se nadao. U drugoj je bilo puno bolje, a u ovoj trećoj, posebno u samoj završnici, sve je bilo kako treba. Nema tu neke prevelike razlike, dođeš do neke razine kad shvatiš da si profesionalac, da si u vrhunskom klubu gdje ti uvjeti omogućuju kvalitetan rad i nitko te ne treba podsjećati da moraš davati sve od sebe. To se podrazumijeva. No, da sam stekao golemo iskustvo, kako rukometno tako i životno, to je točno. Kad na treninzima cijelu godinu čuvaš Hansena, naravno da ćeš napredovati. Učiš se i nositi s većim pritiskom i očekivanjima. S te strane sam puno dobio boravkom u Parizu.

Je li odluka da pređeš u Szeged bila potaknuta eksplozijom Remilija i činjenicom da si u napadu ostao bez prave minutaže?

Možda. Minutaža nije bila loša, ali definitivno sam tražio sredinu gdje ću imati značajniju ulogu, a opet da to bude klub koji će biti dovoljno kompetitivan. Bilo je nekoliko klubova u opciji i svi su bili iz samog europskog vrha, ali kad su mi ljudi iz Szegeda predstavili projekt, nisam imao nikakve dvojbe. Na koncu, sad ću biti bliže i doma, ali prvenstveno sam se odlučio na taj korak zbog napredovanja u igračkom smislu, što će i minutaža donijeti. Sustav znam, trener im je Španjolac Juan Carlos Pastor, predvodnik novog vala sjajnih europskih trenera i odmah sam znao da je to prava sredina za mene.

Jesi li se družio s Neymarom, Mbappeom i ostalim nogometnim zvijezdama PSG-a?

Ma kakvi. Samo se par puta dogodilo da bi neki igrači došli na našu utakmicu. Jednom Buffon, ali to je dogovoreno isključivo u marketinške svrhe. Došao je s Omeyerom i odradili su zajednički trening za službene stranice kluba. Mbappe je znao doći na utakmice, valjda zato što mu je mama bila rukometašica, pa mu je rukomet blizak. Thiago Silva bi se također nekad pojavio. Ostatak nogometne momčadi nikad nije bio na našoj utakmici. Znali smo se nekad susresti na božićnim domjencima koje bi klub organizirao, ali ni izbliza nije postojao takav odnos poput onoga što je Veselin Vujović pričao kako je bilo nekada u Barceloni. Pretpostavljam da su tada bila drugačija, romantična vremena. 

Jesi li upoznao šeika?

Predsjednika kluba, Nassera Al-Khelaifija, jesam, često bi dolazio na utakmice, ali pravog gazdu nisam. Njega nitko nikad nije vidio, ha-ha.

Francuska rukometna reprezentacija je najjača sila u povijesti rukometa, ali čitajući francuske medije čini se da je rukomet po popularnosti daleko iza nogometa, ragbija i biciklizma. Živio si tamo, iz prve ruke znaš zašto je to tako?

Stekao sam dojam da je rukomet po popularnosti odmah iza nogometa. U Kupu smo jednom na Korzici igrali protiv kluba iz četvrte lige. Ta liga kod nas i ne postoji. Puna dvorana, tri stranca, atmosfera fantastična. Na svakoj je utakmici tako. Pune dvorane, sjajna atmosfera.  Nevjerojatna je studioznost kojom Francuzi rade selekcije klinaca po regijama. Nema šanse da će im pobjeći bilo koji talent. Ništa ne prepuštaju slučaju. Prate djecu od deset godina, rade brojne selekcije, biraju najbolje od najboljih i kad se dođe do prve ozbiljne selekcije od 18 godina, već imaju momčad u kojoj igraju igrači koji poznaju sustav. Znaju sve. Zato tako i dominiraju u svim mlađim dobnim kategorijama. Što se tiče odnosa medija prema rukometu u Francuskoj, tu si nažalost u pravu. Montpellier je prije dvije sezone bio prvak Europe i samo zbog činjenice što su čak tri francuska kluba bila na završnici u Kolnu, naslovnica L'Equipea dala je prostor i rukometu. Jedini put kad je rukomet dobio cijelu naslovnicu bilo je to 2017. kad su kod kuće osvojili naslov prvaka svijeta. Vjerojatno je razlog naslovnice i domaćinstvo. Ne znam zašto je to tako, ali u tamošnjim medijima puno su više zastupljeniji neki drugi sportovi. 

U Hrvatskoj se pak rukomet prati samo u siječnju i to samo kad je Hrvatska u krugu medaljaša. Tada ''svi o rukometu sve znaju'', a tijekom ostalih 11 mjeseci za rukomet kod nas nikoga nije briga. Zašto je to tako?

Hrvatska je sportska nacija. U svim sportovima smo dobri, imamo sjajne rezultate. Sjećam se kad je Glasnović osvojio u trapu zlato u Riju, cijela Hrvatska je preko noći znala sve o tom sportu. Slično je u veslanju, skijanju, bilo kojem sportu u kojem se pojavi netko naš tko ostvari fantastičan rezultat. Rukomet nije iznimka. Netko je rekao da mi nismo nacija koja voli sport, već koja voli samo pobjede. Na kraju, svijet pamti samo pobjednike. Znaš što, meni se to sviđa. U Njemačkoj odigraš utakmicu, izgubiš, pobijediš, tako svejedno. Protivniku pružiš ruku, publika zadovoljna, svi su zadovoljni… Mene to uništava. Kako možeš biti zadovoljan ako si izgubio? Da ti i ja sad igramo na karte dao bih sve što mogu da te pobijedim. Takav mentalitet meni paše. Ali, slažem se, nije nam lako u siječnju. Svi očekuju medalje, pritisak je ogroman, no već smo se na to naviknuli. Stoji činjenica da se u Hrvatskoj rukomet prati samo jednom ili dva puta godišnje, ali to je zato što smo samo svakih šest mjeseci na televiziji kad su neka velika natjecanja. Unatoč tome, rekao bih da je rukomet kod nas po popularnosti sport broj dva, odmah iza nogometa.

Rukometaši su ogorčeni zbog hiperinflacije velikih natjecanja. Svake dvije godine je SP, svake dvije godine je EP, a u olimpijskoj godini u 365 dana imamo tri velika natjecanja. Motiv pada, a mogućnost ozljeda i zamora je ogromna. Što ti kažeš?

Katastrofa. U Francuskoj smo pokrenuli inicijativu da se zaštite igrači i njihovo zdravlje. U priču se uključila cijela Europa, svi su nam dali podršku jer ovakvo stanje nema smisla. Odradili smo nekoliko sastanaka s IHF-om, ali na kraju nije bilo ništa od svega. Naravno, financijski razlozi su važniji od zdravlja sportaša. Također, gubi se draž igre. U nogometu ću ti nabrojati sva svjetska prvenstva, znam točno kad je tko s kim i gdje igrao, a u rukometu se možda sjećam samo svojih utakmica. Svega onog prije ne. Zaista je previše natjecanja.

Mnogi će reći da je rukomet sport koji se igra u svega nekoliko zemalja. Kako ti gledaš na takve komentare?

Totalna glupost. U redu, postoji četiri, pet reprezentacija koje su stalno na vrhu, na postolju, ali konkurencija nikad nije bila tako velika kao danas. Desetak zemalja ravnopravno konkurira za medalje. Brazil nas je na SP-u uništio, Argentinu smo jedva pobijedili u Riju, tu su odlični Katar, Egipat, Tunis… Zatim postoji niz odličnih europskih reprezentacija iz takozvanog drugog ešalona. Strašno se diže Azija. Kinezi ulažu puno u rukomet, Japan je sve bolji, Koreja je uvijek bila tu. Ima tamo još puno posla da se azijski rukomet približi europskom, ali drago mi je da je i to tržište sve ozbiljnije i sve jače.

Lino Červar je rekao da rukomet pod hitno mora promijeniti neka pravila, ponajviše smanjiti ulogu sudaca. Misliš li i ti da se rukomet mora mijenjati?

Mora, ali ni sam nisam siguran koja bih pravila mijenjao i kako bih to izveo. Suci su danas dobili mogućnost gledanja snimke kako bi procijenili je li bio udarac u glavu, je li u pitanju faul za dvije minute ili crveni karton, ali kako to točno procijeniti? Kako mijenjati neka pravila kad ni mi igrači kad međusobno pričamo nismo sigurni u kojem smjeru bi to išlo i što bismo mijenjali. Znam da neke situacije zbunjuju gledatelje jer ni mi na parketu nismo sigurni što se dogodilo. Takve situacije odbijaju gledatelje, što je šteta, jer rukomet je savršen sport za publiku. Brz je, atraktivan, ima puno duela prsa u prsa, pada puno golova, mogućnosti preokreta su stalne. Uvijek sam govorio da je po svemu tome rukomet sport stvoren za Amerikance. 

Da ti je netko 2013., kad si sa svjetskom broncom debitirao za reprezentaciju, rekao da ćemo od tada do danas osvojiti samo jednu medalju na velikim natjecanjima, bi li mu vjerovao?

Nema šanse. Zato što i dalje tvrdim da smo na svakom turniru spremni za medalju, da vrijedimo medalje. Mislim da smo jedina reprezentacija na svijetu koja u posljednjih 20 godina na svim prvenstvima, osim ovog posljednjeg, nije bila lošije plasirana od 5. mjesta. Sve ostale reprezentacije imale su i lošijih plasmana od 10. mjesta. To je nešto što zaslužuje respekt, ali isto tako smatram da ćemo uskoro mi biti ti koji ćemo na kraju igrati utakmice za medalje. Još pamtimo Poljsku gdje su uzeli posljednju broncu prije tri godine, nažalost još više nam se u sjećanje urezao i SP u Francuskoj 2017., kada nas je jedan pogodak dijelio od medalje. Baš zbog velikog broja prvenstava, kod nas se može dogoditi da u posljednje četiri godine promijenimo tri izbornika. 

U Riju nas je uništio Katar, Argentinu smo pobijedili sretnim golom u zadnjoj sekundi, a onda smo srušili Francusku i Dansku koje će kasnije igrati finale, pa smo u četvrtfinalu izgubili od prosječne Poljske. Kako to objašnjavaš?

Ne mogu objasniti. Ne mogu vjerovati da smo tu utakmicu izgubili. Dizali smo se kako je turnir odmicao, bili smo sve bolji i opasniji, a na kraju krah. Pobijedio nas je jedan čovjek. Bielecki. Šteta, žao mi je. Mislim da smo trebali uzeti još neku medalju. Premda tvrdim da bi se to sigurno dogodilo da smo barem na jednom turniru bili svi zdravi i svi spremni. Da se u takvim okolnostima dogodi neki kiks i da ostanemo bez medalje, rekao bih da je to bio naš maksimum, da smo dali sve i da nije prošlo. Ovako uvijek ostaje neki upitnik, pitanje što smo sve mogli napraviti da smo barem jednom bili kompletni.

Željko Babić je u Poljskoj na EP-u osvojio zadnju medalju za Hrvatsku, ali je smijenjen nakon podbačaja na SP-u 2017. Zbog svojih netipičnih istupa u medijima nametnuo se kao najkontroverzniji hrvatski izbornik u povijesti. Kakav je lik Željko Babić?

Imali smo korektan odnos. Znao je sjajno pročitati protivnika, psihološki bi nas vrhunski pripremao, odrađivao je fantastične videoanalize i da nije bilo one nesretne Norveške, tko zna što smo sve mogli napraviti. Nažalost, danas kad se spomene njegovo ime svi će se hvatati neobičnog odnosa koji je imao s medijima i uplitanja vjere u rukomet. Radije to ne bih komentirao jer je riječ o njegovoj privatnoj stvari.

Vrhunski nogometaši danas zarađuju milijune. Kad vidiš cifre tih transfera, je li ti žao što si se odlučio za rukomet?

Ha ha, uvijek se zezamo na taj račun, ali ne, nikad nisam zažalio. Rukomet je moj život i presretan sam što ga igram na ovoj razini.

Kad je Iker Romero 2003. prešao iz Ciudad Reala u Barcelonu, bio je to prvi transfer u povijesti koji je probio cifru od milijun eura. Kakvi su danas transferi, koliki se novac okreće u rukometu?

Nakon Romera mislim da su samo još tri transfera bila viša od milijun eura. Duvnjak iz Zagreba u HSV, Karabatić iz Barcelone u PSG i Slovenac Vid Kavtičnik u paketu s Karabatićem iz Kiela u Montpellier. Danas više nitko neće dati više od pola milijuna za odštetu. Što se tiče godišnjih primanja, Karabatić i Hansen imaju oko 500, 600 tisuća eura, a nakon njih nitko ni približno toliko. Treba reći da su u Francuskoj porezi ogromni, država uzme oko 40 posto, tako da ti ostane nešto više od pola iznosa. To je također jedan od razloga zbog čega sam otišao iz Francuske. Svaki igrač koji je igrao za velike klubove, tko je imao dobru karijeru, ako je pametan, može od rukometa dobro živjeti. Treba samo dobro uložiti i onda nema problema. Sve zavisi koliko si tijekom karijere digao standard života. To nogometaše često prevari. Navikli su primati milijune i živjeti raskošnim životom, pa kad prestanu igrati i kad lova više ne stiže, onda zna biti problema. 

Hrvatska U-21 reprezentacija koju vodi Davor Dominiković nedavno je osvojila svjetsko srebro. Kako si doživio taj veliki rezultat?

Prije svega čestitke i ovim putem svim igračima i stručnom stožeru. Ovo me ljeto uvelike podsjetilo na ono 2009. kada je moja generacija osvojila kadetsko svjetsko prvenstvo u Tunisu. Vratili su me dijelom i u prošlo ljeto kada smo srebro nogometaša slavili kao svjetsko zlato. Dečki su radili u miru, otišli bez velikih najava iako svjesni u svoje kvalitete. Kako je turnir odmicao, stožer je imao vremena posložiti sve kako je htio, vidjelo se da inzistira na obrani koja se opet pokazala kao osnova svakog velikog rezultata u rukometu. Jedina stvar važnija od obrane bila je odlična atmosfera koju su dečki stvorili, veliko zajedništvo koje im je kasnije povećalo vjeru u sebe i ekipu i postali su svjesni da mogu jako daleko. Takvi su turniri i utakmice ogromno iskustvo za mladog igrača. Poseban užitak bio mi je pratiti mog sugrađanina iz Labina, Frana Miletu, koji je izabran za najbolje desno krilo turnira, a tek sada je na prvenstvu s mlađom, svojom generacijom. Imali smo i MVP-a prvenstva, što je velika stvar. Mislim da su napravili veliku stvar za naš rukomet jer su sada pokazali idućim generacijama što se sve može postići uz rad, velika odricanja i zajedništvo.