Pele je bio jedini kralj nogometa
NAKON što je nedavno osvojio Svjetsko prvenstvo u Kataru, Lionel Messi ima sve moguće trofeje. Nebrojene golgeterske rekorde je porušio odavno, po broju Zlatnih lopti mu također nema ravnoga, a s Barcelonom je desetljeće i pol terorizirao Španjolsku i Europu.
Poslije titule prvaka svijeta mnogi će reći da je vječna rasprava o GOAT-u napokon okončana te da magični Argentinac sad bez ikakvog protuargumenta može sam sjediti u zlatnoj fotelji, okrunjen kao najveći svih vremena. To je vjerojatno i točno.
Međutim, postoji nešto, teško opipljivo i prilično apstraktno, što kaže da Messi možda i je najbolji u povijesti, ali da kruna kralja nogometa pripada drugoj osobi. Argumenti u prilog tome tko zaslužuje titulu GOAT-a su komplicirani i često se vode zanimljivim nijansama subjektivnosti.
Za mnoge je najveći Messi. Netko će reći da nevjerojatna disciplina, volja, želja i nestvarna glad za golovima i trofejima čine Cristiana Ronalda najboljim ikad. Nešto stariji će se nakloniti jedinstvenom i samodestruktivnom geniju Diega Maradona, a slični argumenti mogu priču voditi na mlin Ronaldinha i Georgea Besta.
Nogometna avangarda Johana Cruyffa također ima svoje pristaše, baš kao i utjecaj koji je na ekspanziju i popularizaciju europskog nogometa ranih 50-ih izvršio Alfredo di Stefano. Zanimljivo je da u ovakvim raspravama nitko nije u krivu te da nitko nije u pravu. Svaka teza drži vodu i za svaku od njih će biti valjanih argumenata.
Ipak, ako uzmemo u obzir činjenicu da je totalno besmisleno uspoređivati heroje različitih epoha, a jest, onda titula kralja nogometa može pripasti samo jednoj osobi - Edsonu Arantesu do Nascimentu, poznatijem kao Pele.
Uostalom, on je tu krunu ionako nosio otkako je kao dječak od 17 godina osvojio svijet. Pele nikad nije bio poput nekog drugog heroja. Bio je veći od igre, bio je prva globalna sportska ikona i čovjek koji je za nogomet napravio više nego bilo tko drugi.
Bio je prvi, a prvi se pamte. Ono što je Elvis bio u muzici, Pele je bio u nogometu. Obojica su bili kraljevi i njihove krune i žezla, ma koliko su lideri generacija koje su dolazile nakon njih imali moćna oružja, nisu im mogli uzeti.
Elvis nogometa
Iz perspektive doba društvenih mreža i drugih tehnoloških čuda teško je percipirati koliko je slavan bio Pele. A bio je slavan. Slavniji i poznatiji od bilo kojeg drugog čovjeka na planetu. Usmenom predajom se pronosila riječ o njegovoj genijalnosti, tako da su milijuni znali tko je on, premda ga većina njih nikad nije ni vidjela.
Slava danas ne funkcionira jednako kao tada. Nećemo pogriješiti ako kažemo da svi ostali u usporedbi s Peleom izgledaju sitno i maleno. Jer takvu karizmu, onu urođenu, ne lažnu i na silu nametnutu, u to doba nije imao nitko u svijetu sporta.
Danas su najveće zvijezde - pri tome nimalo ne želimo osporiti njihovu genijalnost - poput Neymara od malih nogu predodređene da budu slavne. Marketinška sila koja stoji iza njih pažljivo je pazila da svaki potez bude pomno isplaniran i povučen u pravom trenutku kako bi im vrijednost na tržištu rasla.
Peleu tako nešto nije bilo potrebno. Ono što je davao na terenu bilo je dovoljna reklama da postane vječni kralj nogometa.
Pele je jedini nogometaš u povijesti koji je kao igrač osvojio tri svjetska prvenstva, a u karijeri je zabio tko zna koliko golova. Za života je bio mit, no kad se zakopa malo dublje, shvatit ćemo da imamo jako površno znanje o njemu i ovim tekstom pokušat ćemo ga humanizirati, kontekstualizirati i objasniti zašto je bio živuća legenda.
Tko je bio Pele i zašto je još za vrijeme igračke karijere postao mit?
Pele je učinio puno za nogomet, ali još više za Brazil, odnosno, bio je jedna od ključnih osoba u stvaranju današnje predodžbe o toj južnoameričkoj državi. Pojavio se točno u pravom trenutku, kad se Brazil transformirao iz robovlasničke i korumpirane portugalske kolonije u modernu državu. Dok Pele nije osvojio prvi naslov prvaka svijeta 1958., Brazil nije bio zemlja kakvu danas poznajemo.
Nije bio zemlja sambe i Copacabane, nije bio država raznolikosti i multietničke jednakosti. Na koncu, nije bio zemlja joge bonito, svilenkastog nogometa koji je danas Brazilov najjači brend. Do pojave kralja Brazil nije imao svoj identitet. Ne radi se o tome da je pojava Pelea donijela promjene u Brazil, on je bio ta promjena. Brazil je jednostavno postao, ali i ostao Peleova zemlja.
U kontekstu nogometa do te 1958. Brazilci su bili nesigurni u ono što imaju, traume iz prošlosti su ih proganjale, a ožiljci Maracanaza pekli su punih osam godina. Nakon što je u finalu SP-a 1958. Pele raznio moćnu Švedsku, u Brazilu je došlo do totalne promjene paradigme.
Brazilci se više nisu divili Talijanima, Nijemcima, Englezima, Europljanima za koje su, samokažnjavajući se, smatrali da su im superiorni. Nakon Švedske Brazilci su shvatili da svi sad zaostaju za njima, ne samo u nogometu nego i u životu. Jer u Brazilu je nogomet život.
Redefiniranje nogometa i samog sebe dva puta u samo 12 godina
Pele je odrastao u ekstremnom siromaštvu u predgrađu Sao Paula na dvije vjere: katoličanstvu i nogometu. Kad je 1950. Urugvaj na Maracani pred 200 tisuća gledatelja šokirao Brazil i usred Rija mu uzeo titulu prvaka svijeta, duh cijele nacije je bio uništen.
Peleov otac je patio kao i svi Brazilci, a desetogodišnji Edson se tada zarekao da će napraviti sve da vrati osmijeh i ocu i cijelom narodu. S 15 godina je upao u prvu momčad Santosa, a tamošnji treneri su kasnije pričali da nikad nisu vidjeli takav talent. Sa 17 godina ušao je u reprezentaciju koja se uz puno muke plasirala na Mundijal u Švedskoj. Poučeni desetljećima razočaranja, malo je tko u Brazilu vjerovao u momčad izbornika Vicentea Feole.
Brazil, odlučan da u pripremama za Švedsku ništa ne prepusti slučaju, angažirao je psihologa koji je testirao mentalnu snagu igrača. Pele se nije dobro pokazao, ocijenjen je kao "očito infantilan" i zaključeno je da "nije posjedovao osjećaj odgovornosti za timsku igru". Da stvar bude još luđa, njegov suigrač Garrincha procijenjen je kao "idiot".
Iako je psihometrijsko testiranje danas standardna praksa u nogometu, testovi koji su tada korišteni rabili su se prilikom zapošljavanja vozača autobusa u Sao Paulu. Brazil nikada nije izgubio utakmicu u kojoj su njih dvojica igrala zajedno. Pele je stigao u Švedsku nedovoljno zaliječen, osjećao je posljedice ozljede koljena i u prve dvije utakmice nije bio u sastavu.
Ni on ni Garincha. Brazil je u prvom kolu lagano dobio slabašnu Austriju, no već u drugom protiv Engleske puno toga nije štimalo. Utakmica je završila remijem bez golova, a Brazil je odigrao blijedo. Nešto se pred ključni susret s SSSR-om moralo promijeniti. Na jednom treningu je izbornik Feola komentirao snagu potencijalnih rivala Brazila u nastavku natjecanja, a posebno se divio čuvenom Šveđaninu Kurtu Hamrinu.
"Bit će ga nemoguće čuvati. On igra kao Južnoamerikanac." Jedan od lidera svlačionice, Nilton Santos, ustao je i ljutito podviknuo na svog trenera: "Pele i Garincha rade ta sranja tisuću puta bolje od tog gringa, ali vi ih nazivate individualistima bez discipline." Izbornik je poslušao Santosa i protiv SSSR-a su prvi put u karijeri Pele i Garincha bili u početnom sastavu.
Nakon SSSR-a više ništa nije bilo isto
Ta je utakmica promijenila brazilski i svjetski nogomet. Nakon nje više ništa nije bilo isto. Feola je do tada u sastavu imao samo Djalmu Santosa kao tamnoputog igrača, sad je imao trojicu uz još dva mulata. Brazil je tada postao prva istinski multirasna reprezentacija.
Pred utakmicu je izbornik SSSR-a Gavrlin Kačalin, kad su mu prevoditelji objasnili da će Brazil početi susret s tri rezervna igrača, bio presretan. No nije znao da je Pele jedan od njih. Ovaj novi, nadahnuti Brazil je razbio Sovjete. Rezultat 2:0 bio je prenizak za ono što se događalo na terenu.
Uvodne tri minute, tijekom kojih je Vava zabio, a Pele i Garincha pogađali vratnice, mnogi kroničari smatraju najboljim trima minutama u povijesti igre. U četvrtfinalu se Brazil mučio s otključavanjem brave Walesa, sve dok Pele nije zabio svoj prvi gol na SP-u i tako postao najmlađi strijelac u povijesti Mundijala. Kralj nogometa će do kraja života ponavljati da mu je taj gol najdraži u karijeri.
U polufinalu Kopina i Fontaineova Francuska nije imala ni grama šanse. Brazil nije igrao nogomet, Brazil se igrao nogometa, a Pele je u pobjedi 5:2 zabio hat-trick. Preko noći brazilski tinejdžer je postao nova superzvijezda. Horde mladih Šveđanki u redu su čekale da u trening-kampu Brazila vide tog čudesnog dječaka, a svaki novinar je tražio intervju s brazilskim čudom od djeteta.
Fascinantno je da Pele ni u jednom trenutku nije izgubio fokus na cilj ispred sebe - titulu prvaka svijeta. Dana 29. lipnja na stadionu Rasunda Brazilce su čekali Šveđani, a početak nije obećavao ništa dobra. Švedska je povela, no Peleov Brazil nije paničario niti se plašio kostura iz ormara starih osam godina.
Pele je najprije pogodio vratnicu, a onda je Vava zabio dva gola za preokret. Tu je utakmica bila gotova, a u nastavku je postojao samo jedan igrač - Pele. Trenutak za povijest se dogodio u 55. minuti. Nilton Santos je ubacio jednu naizgled bezopasnu loptu, a onda je kralj nogometa izveo jednu od svojih čarolija.
Leđima okrenut golu kontrolirao je loptu na prsima, "sombrerom" ju je prebacio preko glave nesretnog Gustavssona, da bi volejem zabio vjerojatno najljepši gol u povijesti finala. Do kraja utakmice je Pele zabio još jedan, Brazil je slavio 5:2, a cijelo drugo poluvrijeme su i švedski navijači s oduševljenjem navijali za igrača koji je sam razbio njihov nacionalni ponos.
Nakon utakmice švedski kralj je bio toliko impresioniran da se spustio iz svečane lože na teren kako bi se osobno rukovao s Peleom, dječakom od 17 godina. Osim što je bio najbolji igrač turnira i što je preko noći postao globalna zvijezda, najveće dostignuće Pelea u Švedskoj je bilo to što je redefinirao igru Brazila.
Brazil je te 1958. bio krcat igračima nevjerojatne individualne vrijednosti, no da bi njihova umjetnička klasa dobila sinkronicitet koji je bio neophodan za rezultat, bio je potreban neophodan sastojak, onaj koji će stopiti umjetnost i pragmatizam, ples i ubojitost. To je bio Pele.
U Meksiku se podredio ekipi, odigrao turnir za anale i drugi put promijenio nogomet
Mnogi stručnjaci će reći da je momčad Brazila s SP-a u Meksiku 1970. bila najjača ekipa koja je ikad igrala na jednom mjestu. Brazil je nakon Švedske 1962. u Čileu obranio naslov prvaka, no četiri godine kasnije u Engleskoj je senzacionalno ispao u grupnoj fazi.
Pele je već u prvoj utakmici protiv Bugarske od prve do zadnje minute nekažnjeno uništavan, tako da protiv Mađarske (1:3) nije ni bio u sastavu, a u zadnjem kolu (tada zamjene nisu postojale) praktički je samo šetao travnjakom s bolnom grimasom na licu. Portugal je slavio 3:1, a Pele se zarekao da više neće igrati na svjetskim prvenstvima.
Tijekom šezdesetih Brazil je, baš kao i većina zemalja Srednje i Južne Amerike, bio žrtva brojnih promjena vlasti i niza krvavih vojnih udara. Godinu dana prije početka SP-a u Meksiku 1970. na vlast je stupio general Emilio Garrastazo Medici. Dolaskom na vlast, Medici je prihvatio filozofiju brazilske vojne hunte: "Brazil, voli ga ili ostavi."
Drugim riječima, svi oni koji su mislili drugačije bili su zatvarani, mučeni i ubijani. Brazil je ključao, a da bi smirio narod, Medici je pronašao rješenje - nogomet. Znajući što Brazilcima znači njihova reprezentacija, diktatoru je bilo jasno da će potencijalni uspjeh Selecaa u Meksiku značiti i njegov politički trijumf te utišati sve jače glasove otpora.
Premda je Brazil u kvalifikacijama izgledao jako dobro, problem je bio tvrdoglavi izbornik Joao Saldanha. Saldanha nije želio da mu se itko petlja u sustav igre ni u odabir igrača. Kad je Medici izjavio da u reprezentaciji mora biti njegov favorit Dario, Saldanha je rekao: "Ja se ne petljam u njegov kabinet, neće ni on u moju momčad."
Možda bi to tako i bilo da Saldanha nije planirao napraviti nešto što se u Brazilu smatralo herezom. Nije vidio Pelea u momčadi. Smatrao je da je star, da je ozlijeđen, da mu ni vid nije najbolji, da nije ni sjena onog igrača kakav je bio. Medici je najprije nagovorio Pelea da se vrati u reprezentaciju, a onda je otpustio Saldanhu.
Za izbornika je imenovan Mario Lobo Zagallo, prvak svijeta 1958. i 1962. te bivši Peleov suigrač. Brazil je tada imao nekoliko klasičnih desetki i Zagallov posao je bio ukomponirati ih u idealnih 11. Zato se odlučio na neobičnu, ali izrazito ofenzivnu formaciju 4-2-4, a ključni potez je bilo povlačenje Pelea u dubinu, na poziciju na kojoj nikad nije igrao.
Od igrača koji je rušio golgeterske rekorde Pele je postao klasični play, a on ne samo da nije negodovao što je pomaknut od protivničkog gola već je turnir u Meksiku odigrao za anale i uloga koju je dobio postala je nešto bez čega je budućnost nogometa postala nezamisliva.
Tri najljepša promašaja u povijesti nogometa
Brazil je u Meksiku svirao kao najbolji orkestar na svijetu, a Pele je bio nenadmašni dirigent. Zabio je nekoliko golova, no na ovom SP-u kao trenuci čarolije najboljeg igrača svijeta ostat će upamćeni njegovi promašaji.
No, da se odmah razumijemo, ta tri promašaja nisu bili promašaji koji bi doveli u sumnju veličinu kralja. Nikako. Ujedinili su Peleovu besmrtnu čaroliju i činjenicu da je ipak, ma koliko u ono doba bio dominantan, bio samo čovjek.
Pokušaj loba sa svoje polovice protiv Čehoslovačke, pa udarac glavom koji je golman Engleske Gordon Banks čudesno obranio (ta se obrana smatra najboljom obranom u povijesti nogometa) te onaj najimpresivniji u polufinalu protiv Urugvaja.
Brazil je tada slavio 3:1, a utakmicu je obilježio potez kojem je britanski nogometni povjesničar Kenneth MacDonald posvetio jedno poglavlje u svojoj knjizi. On je taj potez nazvao "Pelé runaround move", a opisao ga je kao "drsko izvršen potez genijalca u kome se isprepliću vještina, osjećaj za vrijeme, za prostor i brzina".
Naime, Tostao je sjajno izbacio Pelea koji je izašao sam ispred urugvajskog golmana Mazurkiewicza. Majstor nije ni dodirnuo loptu, nego ju je samo pustio da prođe s jedne strane golmana, a on je otišao s druge. Mazurkiewicz je ispao smiješan proklizavši u prazno, no Pele je ipak iz okreta promašio prazan gol.
Velik promašaj, no još i veći potez. Više vrijede takvi promašaji nego mnogi golovi. Zbog takvih čarobnih stvari nogomet i jest najljepša igra na svijetu.
U Meksiku je Brazil bio vizionarski spoj nogometne inteligencije i vještine, a Pele je bio središnja uloga čitavog projekta. Asistencija Carlosu Albertu za četvrti gol Talijanima u finalu simbol je brazilske dominacije i Peleove superiornosti i genijalnosti. Nakon 12 godina ponovno je redefinirao nogomet i svoju ulogu u nogometnoj revoluciji na koju će se u idućem razdoblju nasloniti Rinus Michels i Johan Cruyff.
Mnogi mu zamjeraju što nikad nije igrao u Europi. Postoji razlog za to
Ako zanemarimo za kontekst ove priče nebitnu avanturu pred kraj karijere u New Yorku, Pele je cijeli igrački vijek proveo u jednom klubu - u Santosu. Tu će činjenicu fanovi Messija ili Maradone uzeti kao argument protiv Pelea u utrci za najvećeg u povijesti. Međutim, postoji ozbiljan razlog zbog kojeg nikad nije napustio Brazil i zbog kojeg nije prihvatio bogate ponude najjačih europskih klubova.
Kad je Pele debitirao za Santos 1956., brazilska politika bila je u stalnom stanju previranja. Vlast se doslovce iz tjedna u tjedan mijenjala. Janio Quadros je dobio izbore obećavajući kako će iskorijeniti korupciju. No vrlo brzo, stupivši na vlast, našao se na meti brojnih napada zbog dva razloga.
Naime, ovaj ljevičarski političar zabranio je u Brazilu kocku te bikinije i uspostavio je bliske političke veze s Kubom. Koliko god ti razlozi danas bili smiješni, zbog njih je u Brazilu postao najomraženija osoba i komunistička prijetnja.
No, dok se Brazil u političkom smislu koprcao u mulju, njegov nogomet je zbog Pelea proživljavao najsvjetlije trenutke. Osim što je donio Brazilu povijesni naslov prvaka svijeta, Pele je do 1960. zabio preko 230 golova u nešto više od 210 utakmica za Santos.
Naravno da je postao najtraženiji igrač svijeta i da nije bilo kluba koji drži do sebe a da ga nije pokušao kupiti. Inter je 1961. ponudio milijun dolara, no Santos je ponudu odbio. U intervjuu za časopis FourFourTwo 2005. Pele je otkrio da mu je predsjednik Juventusa Gianni Agnelli osobno ponudi udio u Fiatu kako bi ga doveo u Torino.
Navijači su bili u panici znajući da je pitanje trenutka kad će Pele otići u Europu, a predsjednik Brazila Quadros, svjestan da mu je podrška u narodu na najnižoj mogućoj točki, odlučio se za potez koji nikad prije, a ni poslije nije zabilježen u svijetu sporta.
Quadros je znao da je u Brazilu Pele više od običnog nogometaša, a on nije želio biti onaj koji nije napravio ništa da odlazak spriječi. Plašeći se za svoju političku budućnost, predsjednik je brzo djelovao, okupio je koaliciju političkih partnera i progurao je zakon kojim se Pele proglasio nacionalnim blagom. Pravnom terminologijom, donio je pravni akt kojim je Peleu bilo zabranjeno igrati izvan Brazila.
Iako je Quadrosov mandat predsjednika trajao samo sedam mjeseci, nitko od njegovih nasljednika nikada nije revidirao prijedlog zakona. Zašto i bi? Pele je bio Pele, čovjek koji je donosio radost brazilskom narodu, a i sam igrač je više puta rekao kako mu nikad nije palo na pamet napustiti Santos na vrhuncu svoje karijere.
Brazil je od nogometa napravio umjetnost, a Pele je dao nogomet svim Brazilcima
Engleska je izumila nogomet, a Brazil ga je učinio umjetnošću. Danas je Brazil sinonim za nogomet, za lijepi nogomet, za igru i uživanje u njoj i nemoguće je negirati da je Brazil oblikovao nogomet kakav danas znamo. No, također, jednako je važno reći da je nogomet napravio najviše u stvaranju moderne brazilske države.
Kao i u sve države na južnoameričkom kontinentu, Britanci su u Brazil donijeli nogomet, a igra je na početku bila rezervirana samo za brazilsku bijelu elitu. Tek kada se počela širiti na ulice, kad su je prihvatili obični Brazilci, dogodila se značajna promjena u društvu. Nogomet je odigrao ključnu ulogu u integraciji Brazilaca afričkih korijena u društvo.
Ropstvo je formalno ukinuto u Brazilu tek 1888., čime je postao posljednja zemlja u zapadnom svijetu koja je ukinula tu praksu, ali premda su bivši robovi bili formalno slobodni, nisu imali nikakva prava i bijelo društvo ih je jako sporo prihvaćalo. U godinama nakon ukidanja ropstva bijela brazilska elitna klasa pokrenula je nacionalni program branquementa ili "izbjeljivanje".
Cilj je bio jednostavan: učiniti brazilsko stanovništvo bjeljim i napraviti sve što je moguće kako bi se afrobrazilska povijest i kultura isključile iz škola te iz javnog prostora. Jedina nada je bio nogomet.
Početkom 20. stoljeća popularnost nogometa počela se seliti od elitnih klasa prema masama i, što je važno, prema bivšim robovima. Igrači afričkog podrijetla poput Arthura Friedenreicha ili Joaquima Prada bili su najbolji u državi.
Friedenreich je bio prva brazilska nogometna superzvijezda, tijekom karijere zabio je više od 1200 golova, no brazilsko društvo, premda se radilo o geniju, tada još nije bilo spremno za crne igrače.
Freidenreich je čak morao ravnati kosu i stavljati puder na lice kako bi ga publika prihvatila, no to se nikad nije dogodilo. Vasco de Gama je 1923. kao prva momčad miješanih rasa osvojio prvenstvo Brazila, no već je iduće godine izbačen iz lige. Tek sredinom 1930-ih brazilsko društvo je počelo prihvaćati crne nogometaše zahvaljujući diktatoru Getuliju Vargasu.
Naime, tijekom svoje vladavine proveo je dramatičnu reviziju brazilskog društva i struktura moći. U nadi da će ujediniti cijelu naciju preko svoje autokracije, Vargas je počeo popularizirati kulturne elemente zajedničke svima u Brazilu. Najprije je dao podršku popularizaciji capoeire, afrobrazilske borilačke vještine koja je imala stigmu crnačke.
Zatim je promovirao sambu, ples koji se do tada povezivao samo sa sirotinjom iz favela, a ključni trenutak je bio njegov ogroman interes za nogomet i želja da za Brazil igraju ne samo bijeli igrači već oni najbolji.
Uvrštenje u reprezentaciju afrobrazilskog dvojca Domingosa i Leonidasa da Silve za Svjetsko prvenstvo 1938. mnogi su brazilski povjesničari naveli kao prekretnicu za rasne odnose u Brazilu. Brazil je završio treći, a Leonidas je bio najbolji igrač i najbolji strijelac turnira te zvijezda koju su Europljani prozvali crnim dijamantom.
Međutim, u Brazilu i dalje nisu vjerovali Afrobrazilcima, smatrajući da će ih Europljani držati neciviliziranim divljacima zbog velikog udjela tamnoputog stanovništva. Sumnja je dosegnula vrhunac nakon šokantnog poraza od Urugvaja 1950. na Maracani. Cijeli Brazil je bio siguran u titulu, a nakon katastrofe počela je hajka za krivcima.
Novinar i književnik Alex Bellos je 2003. napisao da su igrači afričkog podrijetla bili označeni glavnim krivcima za poraz. Vratar Barbosa i branič Joao Ferreira izbačeni su iz reprezentacije uz objašnjenje da su kao igrači afričkih korijena previše pasivni i strašljivi.
Tek 1958. ta se paradigma promijenila. Djalma Santos, Didi i Pele, uz nekoliko igrača miješanih rasa, predvodili su Brazil do krune najboljih na svijetu i više se nikad nije povukla tema trebaju li igrati bijeli ili crni za Brazil. Igrali su samo najbolji. Brazil je mnogo dao svjetskom nogometu, ali i nogomet je mnogo vratio brazilskom društvu. Zahvaljujući Peleu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati