U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

DOK JE prilazio pobjedničkom postolju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, Greg Louganis već je odlučio da je njegova natjecateljska karijera završena. U sportskom smislu ispunio je sve svoje ambicije, postao je živuća legenda svog sporta i jedan od najboljih američkih sportaša 80-ih godina, a strašna dijagnoza koju je prije toga saznao nije mu ostavljala previše nade u perspektivnu budućnost.

Ozljeda koju je pretrpio u kvalifikacijama natjecanja na trometarskoj dasci mogla je završiti tragično ne samo za njega. Louganis je bio očekivano dominantan u kvalifikacijama, da bi se drama dogodila u devetom skoku. U jedan obrnuti salto s dvije i pol rotacije ušao je previše okomito i u poniranju brzinom od 112 km/h udario tjemenom u dasku.

Užasnuta i ne odveć mnogobrojna publika bez daha je pratila njegov skok. Srećom, Louganis nije izgubio svijest, ali se odmah po izlasku iz bazena uhvatio za glavu. Tada je počelo i krvarenje koje ga je zabrinjavalo više od loših ocjena za posljednji skok. Nije želio pokazati slabost pred kineskim konkurentima, ali ni ugroziti ljude oko sebe koji tada još nisu bili svjesni njegova stanja.

Louganis je uoči preostala dva kvalifikacijska skoka pao na peto mjesto, ali plasman u finale među 12 najboljih skakača bio je praktički osiguran. Otprilike pola sata kasnije trebao se samo ponovno pojaviti na dasci. Louganis je odavno pobijedio strah, ali nije mogao odagnati tmurnu pomisao na dva događaja iz ranije karijere.

Tragična smrt sovjetskog skakača

Na Univerzijadi u kanadskom gradu Edmontonu 1983. godine Louganis je prilazio 10-metarskoj platformi s koje je upravo skakao sovjetski predstavnik Sergej Čalibašvili. Izveo je zahtjevan skok pod službenim nazivom 307C, obrnuti salto s tri i pol rotacije, ali nije se dovoljno odrazio. Tijekom rotacije nesretni je Čalibašvili udario glavom o betonsku platformu i bez svijesti pao u bazen.

"Nisam gledao njegov skok, ali shvatio sam da se nešto strašno dogodilo kad se toranj zatresao. Potom sam čuo krikove i ispod sebe ugledao krvavu vodu", prisjeća se Louganis.

Čalibašvili je preminuo nakon tjedan dana kome. Od iste sudbine četiri godine ranije na natjecanju u Tbilisiju Louganisa je spasila samo sretna okolnost. Odskočna daska u koju je udario glavom bila je napravljena od šperploče, a ne betona, pa se oporavio nakon 20 minuta nesvjestice.

"Ovakve tragedije uvijek su mi negdje u podsvijesti, ali treba biti hrabar i vjerovati u sebe. Treba blokirati negativne misli i strahove", govorio je Louganis, priznavši da je na svojim posljednjim Olimpijskim igrama u jednom trenutku pomalo izgubio samopouzdanje i da ga je obuzela nervoza.

Trener Ron O'Brien poticao ga je da ne odustaje, ali konačnu odluku prepustio je Louganisu: "Ne moraš se vratiti na dasku. Što god da odlučiš, podržat ću te 100 posto. Samo da znaš, hokejaši se vraćaju na led i nakon 30 šavova, a ti si ih dobio samo pet."

Nakon nezgode u kvalifikacijama, Louganis ipak nije želio odustati bez borbe. Izveo je savršen skok. I potom još jedan. Plasirao se u finale s treće pozicije i zatim trijumfalno stigao do zlatne medalje.

Zlato je umalo pripalo 14-godišnjem Kinezu 

Nekoliko dana kasnije započelo je natjecanje na 10-metarskoj platformi u kojem se Louganis suočio s kineskom senzacijom. Tada 14-godišnji učenik Xiong Ni, koji će do 2000. osvojiti pet olimpijskih medalja, ušao je u posljednju seriju skokova kao vodeći. U posljednjem skoku mladi Kinez dobio je visoku ocjenu 82.59. Louganisu su trebali izuzetan skok i savršene ocjene da zgrabi zlato.

Upravo to se i dogodilo. Amerikanac je dobio ocjenu 86.70 i za samo 1.14 bodova prestigao svog mladog konkurenta u ukupnom redoslijedu. Njegov pobjednički skok, naravno, bio je 307C.

Louganis je tako prvi u muškoj konkurenciji uspio osvojiti zlatne medalje u oba natjecanja na dvjema uzastopnim olimpijskim igrama. Na trometarskoj dasci i 10-metarskom tornju slavio je 1984. u Los Angelesu i 1988. u Seulu.

Prije njega to je uspjelo samo američkoj skakačici Pat McCormick, koja je četiri olimpijska zlata osvojila 1952. u Helsinkiju i 1956. u Melbourneu. Međutim, Louganis je bio izrazito dominantan i na ostalim natjecanjima. Osvojio je pet zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima te šest zlata na Panameričkim igrama. Na svjetskoj smotri 1982. u ekvadorskom gradu Guayaquilu prvi je u povijesti za svoj skok dobio maksimalnu ocjenu 10 od svih sedam sudaca.

Louganis je na početku karijere osvojio još jednu olimpijsku medalju - srebro u Montrealu 1976. godine. Na dasci je završio na šestom mjestu, da bi na platformi uspio osvojiti srebro iza Talijana Klausa Dibiasija, tada najboljeg skakača svijeta i trostrukog olimpijskog pobjednika. Tijekom svečanosti dodjele medalja u Montrealu, stojeći na vrhu pobjedničkog postolja, Dibiasi se okrenuo prema 16-godišnjem Amerikancu i šapnuo: "Za četiri godine ti ćeš biti na mom mjestu."

"Ovo je isto kao istrčati 100 metara za 9.50 sekundi"

Zbog američkog bojkota Olimpijskih igara 1980. u Moskvi to se ipak dogodilo tek osam godina kasnije. Na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu Louganis je zablistao! Na dasci je ostvario 754.41 bod, više od 100 bodova ispred srebrnog Kineza Tana Liangdea. Na platformi je njegov ukupni rezultat od 710.91 bio najbolji u povijesti sporta.

"Novinari su me nakon finala pitali mogu li ovaj rezultat usporediti s drugim sportovima. Objasnio sam im da je 710 bodova u skokovima u vodu isto kao istrčati 100 metara za 9.50 sekundi", rekao je trener O'Brien. Za usporedbu, svjetski rekord tada je iznosio 9.93 sekunde.

Međutim, četiri godine kasnije u Seulu Grega su mučile sasvim drugačije brige. Šest mjeseci prije Igara saznao je da je HIV pozitivan. AIDS se još nije razvio, ali tretmani u to vrijeme nisu bili učinkoviti kao danas i tada 28-godišnji Louganis bio je uvjeren da će uskoro umrijeti. Nitko izvan njegovog užeg kruga nije znao za njegovu dijagnozu, kao ni za njegovu seksualnu orijentaciju. Kao HIV pozitivnom vjerojatno bi mu bila zatvorena vrata svih natjecanja u skokovima u vodu. 

"Želio sam se zaključati u kuću i čekati smrt. Takva je bila percepcija HIV-a u to doba, poput smrtne kazne", rekao je kasnije Louganis. No, uspjeli su ga nagovoriti da nastavi sa životom vrhunskog sportaša. Ključna je bila sugestija njegove liječnice koja mu je rekla da ne postoji bolji tretman za njegovo tijelo od redovnih treninga i zdrave prehrane.

Moralna dilema u Seulu

Odmah je počeo uzimati antiretrovirusne lijekove, koji su imali nuspojave poput umora. Louganis više nije bio siguran je li iscrpljenost posljedica uzimanja tableta, razvoja bolesti ili besanih noći u kojima je sam sebi postavljao pitanja bez odgovora. Što će se dogoditi ako američki olimpijski odbor otkrije da je HIV pozitivan? Hoće li pasti na antidopinškom testu? Kako neopaženo unijeti lijekove protiv AIDS-a u Južnu Koreju?

Posjekotina koju je zadobio u nezgodi na dasci u Seulu dovela je Louganisa u moralnu dilemu. Užasnuto je gledao kako liječnik američke reprezentacije James Puffer bez rukavica tretira i šiva krvavu ranu na njegovoj glavi. Otkrije li Pufferu svoju dijagnozu, mogao bi biti diskvalificiran. Bude li pak šutio, postoji rizik da se američki liječnik zarazi.

Na kraju je Louganis odlučio zatajiti da je HIV pozitivan. Strah od posljedica po njega samog, od odgovornosti i moguće suspenzije bio je prevelik. Za dijagnozu i njegovu homoseksualnu orijentaciju javnost je saznala tek sredinom 90-ih godina, nakon što je napisao autobiografski bestseler Breaking the Surface i potom na nacionalnoj televiziji rekao da boluje od AIDS-a.

Sedam godina nakon spomenutog šivanja u Seulu dr. Puffer se testirao na HIV i bio je negativan. Nije zamjerio Louganisu što ga je izložio opasnosti od zaraze. Medicinski stručnjaci objasnili su da zapravo nije bilo rizika za druge skakače jer čak i da je nešto Louganisove krvi završilo u bazenu, klor bi uništio virus.

No, nisu svi bili tako blagonakloni. Predsjednik Organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Seulu Park Seh Jik rekao je kasnije da Louganis nije trebao nastupati nakon što se ozlijedio, s obrazloženjem da to nije moralno ispravno.

Nasilna i toksična veza s Babbittom

Louganisov svijet srušio se u ožujku 1988. godine dok se pripremao za Olimpijske igre. Nazvao ga je njegov partner James Babbitt i rekao mu da boluje od AIDS-a. Louganis je istog dana otišao na testiranje i saznao da je HIV pozitivan.

"Dok mi je liječnik objašnjavao što se događa, jedva sam čuo ijednu njegovu riječ. Sve je oko mene odjednom utihnulo, bio sam svjestan samo snažnih otkucaja svog srca."

Babbitt i Louganis upoznali su se u jednom baru nedugo prije Olimpijskih igara u Los Angelesu. Započeli su intimnu vezu, pokazat će se nasilnu i toksičnu, koja je potrajala šest godina. Ubrzo je Babbitt postao i Louganisov menadžer, što je iskoristio da svog ljubavnika izolira i udalji od obitelji i prijatelja. Iako je bio Louganisov partner, Babbitt je bio promiskuitetan, a navodno se bavio i prostitucijom. S druge strane, sam Louganis priznao je da se tih godina nije mogao pohvaliti sigurnim seksom.  

Louganis tvrdi da ga je ljubomorni Babbitt u zajedničkom domu jednom čak i silovao pod prijetnjom nožem: "Zgrabio me s leđa, stavio mi nož na vrat i gurnuo me na krevet. Onda me silovao."

Američki olimpijac otkrio je i da ga njegov partner pljačka. Babbittu je prepustio vođenje svojih financija, što je ovaj iskoristio da mu na računu u jednom trenutku ostavi samo 2000 dolara. Louganis je 1989. godine prekinuo njihovu vezu i sudski zatražio zabranu prilaska, a Babbitt je uzvratio prijetnjom da će razotkriti njegovu dijagnozu. Na kraju su se razišli bez skandala. Babbitt je 1990. godine umro od bolesti povezane s AIDS-om.

Nitko nije želio biti Louganisov cimer

Louganis kaže da mu je bilo sedam godina kad je otkrio da ga privlače dječaci. Kad su njegovi vršnjaci to shvatili, nazivali su ga "pičkicom" i "pederom". Tako je naučio da mora tajiti svoje homoseksualne sklonosti.

Kad je kao 16-godišnjak nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu, odlučio se povjeriti svojim kolegama iz američke reprezentacije. Reakcija je bila uglavnom negativna. Zbog njegovih dobrih odnosa sa sovjetskim skakačima neki su ga počeli posprdno nazivati "commie fag" (komunjarski peder). Većinom su ga potpuno ignorirali i nitko više nije želio biti njegov cimer. Na kraju je morao dijeliti sobu s trenerom.

Jedino je Louganisova kolegica Megan Neyer otvoreno stala u njegovu obranu. Godinama se suprotstavljala grubim šalama unutar reprezentacije na njegov račun i uklanjala uvredljive natpise po svlačionicama.

"Ne znam koliko je to bila istinska homofobija, a koliko ljubomora. Naime, u to vrijeme već sam bio među najboljima na svijetu", rekao je Louganis.

"Svi su mi se smijali zbog mucanja"

Djetinjstvo budućeg četverostrukog olimpijskog pobjednika nije bilo idilično. Rođen je 29. siječnja 1960. u San Diegu u Kaliforniji. Njegovi se biološki roditelji, 15-godišnji Samoanac i Amerikanka švedskog podrijetla, nisu mogli skrbiti o njemu, pa su 9-mjesečnog mališana usvojili Frances i Peter Louganis i dali mu ime Gregory Efthimios Louganis. Srednje ime ukazuje na grčko podrijetlo njegova oca Petera.

Louganis je bio boležljivo dijete. Mučile su ga alergije na pelud, životinjsko krzno i razne vrste hrane, bolovao je od astme, a zbog nedijagnosticirane disleksije sumnjalo se čak i na mentalne poteškoće. Nije ga mimoišlo ni mucanje ni vršnjačko nasilje. U školi su ga nazivali "retardom" i "nigerom", valjda zato što je zbog samoanskog podrijetla bio tamnije puti.

"Kao dijete nisam puno govorio jer su mi se svi smijali. Bilo je tako frustrirajuće. Kod kuće bih započeo rečenicu, a sestra bi je završila umjesto mene. No, ona nije bila sa mnom u školi, pa sam tamo samo šutio. Odlučio sam sve svoje vrijeme i energiju usmjeriti u nešto u čemu bih mogao biti spretan i uspješan. Htio sam ljudima pokazati da vrijedim. Volio sam plesati, skakati, gimnasticirati i roniti, tako da sam se potpuno usredotočio na svoje fizičke vještine", objasnio je kasnije Louganis.

Bilo je tu i alkohola i cigareta već u ranoj adolescenciji, a depresivne epizode triput su Louganisa navele na pokušaj samoubojstva. Vjerojatno je tome kumovalo i emocionalno zanemarivanje kojem ga je izložio posvojitelj Peter. Majka Frances svjedoči da je njezin suprug počeo pokazivati interes za Grega tek kad su došle prve pobjede u skokovima u vodu: "Nije se igrao s njim, nikamo ga nije vodio, nije baš bio uzoran otac."

"Bilo mi je teško, imao sam osjećaj da se nikamo ne uklapam, da nikamo ne pripadam. Mislio sam da me nitko neće voljeti zato što me moji biološki roditelji nisu voljeli. I kasnije, kad sam postao sportaš, smatrao sam da moram pobjeđivati da bih zaslužio očevu ljubav", kaže Louganis te dodaje da je nerijetko trpio i Peterovo fizičko nasilje.

Trenerova opsjednutost Dibiasijem

Louganis je sigurno utočište napokon pronašao u svojoj majci Frances, kako je sam rekao, prvoj i tada jedinoj osobi kojoj je mogao potpuno vjerovati i koja je zaista iskazivala bezuvjetnu roditeljsku ljubav i toplinu za kojom je tako žudio. Prepoznala je njegove talente i poticala ga da se bavi plesom, gimnastikom i trampolinom.

Kad se četveročlana obitelj Louganis preselila u novu kuću s bazenom, mali Greg ubrzo je svoje pokrete s trampolina počeo izvoditi i na dasci. Njegova majka prestrašila se eventualnih ozljeda i 8-godišnjeg sina odmah upisala u lokalni plivački klub.

U dobi od devet godina Louganis se počeo žaliti na bolove u nogama. Liječnici su dijagnosticirali problem s razvojem njegovih koljena i upozorili ga da postoji rizik od trajnog invaliditeta ne bude li smanjio opterećenje. Greg je ignorirao savjete i zato danas ima blago deformirane potkoljenice. To se u skokovima u vodu pokazalo kao prednost, a ne kao hendikep.

Naime, kad bi glavu naslonio na noge, što je čest položaj kod skakača, za razliku od svojih konkurenata, Louganis je mogao vidjeti kroz prazninu, što mu je olakšavalo orijentaciju.

U njegovim ranim tinejdžerskim godinama na američkom juniorskom prvenstvu u Colorado Springsu zapazio ga je Samuel Lee, dvostruki olimpijski pobjednik na platformi iz Londona 1948. i Helsinkija 1952. godine, koji je za mladog skakača rekao: "Kad sam ga prvi put vidio, znao sam da bi uz pravog trenera mogao postati najbolji na svijetu."

Lee i Louganis počeli su surađivati 1975. godine. Louganis se kao 15-godišnjak doselio u trenerov dom kako bi se mogao potpuno posvetiti treninzima, ali i kako bi pobjegao od očeva zlostavljanja.

No, stvari nisu išle kako se očekivalo. Pokazalo se da je Lee opsjednut tada najboljim skakačem svijeta Dibiasijem, koji će na Olimpijskim igrama u Montrealu osvojiti svoje treće olimpijsko zlato i tako nadmašiti Louganisova trenera. Lee je od Louganisa očekivao da to spriječi.

"Kompletne pripreme bile su usmjerene na pobjedu protiv Dibiasija. Bio je to jedini smisao mog postojanja tih mjeseci. Razrađivali smo strategije i scenarije ovisno o tome što bi Dibiasi mogao postići, a onda se u Montrealu sve izjalovilo", prisjeća se Louganis.

Nije se smatrao potpunim dok je morao skrivati svoju osobnost

U svoj prvi olimpijski finale mladi Amerikanac ušao je kao vodeći na 10-metarskoj platformi i zadržao tu poziciju do petog od devet skokova u završnici. Tada je Dibiasi dodao gas, počeo dobivati desetke i na kraju s komotnom prednosti osvojio zlato.

"Osjećao sam strašnu sramotu dok sam u Montrealu stajao na pobjedničkom postolju s tom srebrnom medaljom. Smatrao sam da su svi razočarani mojim nastupom. Proći će desetljeća prije nego što ću moći s ponosom uzeti tu medalju, prije nego što ću se osloboditi srama i krivnje." 

Lee je opsovao Louganisa dok je izlazio iz bazena i rekao mu da je bezvrijedan. I tu je suradnji bio kraj. Louganis će do kraja karijere raditi s Ronom O'Brienom. Iako je nakon gimnazije upisao Sveučilište u Miamiju, Louganis se 1981. preselio na Kalifornijsko sveučilište Irvine (na kojem je diplomirao kazališnu dramu) kako bi bio bliže svom treneru.

O'Brien je bio jedan od rijetkih koji su cijelo vrijeme znali i za Louganisovu dijagnozu i za homoseksualnost. Iako su mnogi u plivačkoj zajednici i medijima sumnjali na to da je gej, činjenica da o tome nije mogao otvoreno govoriti mučila je olimpijskog pobjednika desetljećima. Nije se smatrao potpunim i ostvarenim dok je morao skrivati važnu komponentu svoje osobnosti.

Nije bio siguran kako će reagirati njegovi sponzori ako saznaju da je homoseksualac. Louganis je dobro zarađivao i u godinama nakon završetka karijere, ali samo medicinski tretmani koštali su ga i po 100.000 dolara godišnje. Nakon što je progovorio o svojoj dijagnozi, napustili su ga svi vodeći sponzori osim Speedoa i izgubio je milijune dolara. Zbog toga se kasnije često morao zaduživati, pa je tek prije nekoliko godina rekao da konačno više nema dugova.

"Dobro došli na Gay Games, sjajno je biti out i ponosan"

"Nema sumnje da su me sponzori zaobilazili zbog moje seksualne orijentacije, ali moram reći da sam za kasnije financijske poteškoće i sam kriv. Potrošio sam veliki dio svoje zarade jer sam mislio da nemam budućnosti i da ću brzo umrijeti. A onda, kad sam došao u određene godine, shvatio sam da smrt ipak nije blizu i da moram naći posao", rekao je Louganis. 

O svojim sklonostima javno je progovorio tek u lipnju 1994. godine. "Dobro došli na Gay Games, sjajno je biti out i ponosan", izgovorio je Louganis u snimljenom videu na otvaranju igara homoseksualaca u New Yorku. Iako potječe iz liberalne Kalifornije, Louganis je tek prilikom čestih boravaka u New Yorku (zbog kazališnih angažmana) shvatio da postoje sredine u kojima se ljude ne osuđuje zbog načina života i ne zaviruje im se u krevet: "Bio sam zapanjen kako su ljudi u tom gradu ležerno govorili i nosili se s homoseksualnošću."

Početkom 90-ih godina polako se mijenjala i percepcija javnosti o AIDS-u i bolest se sve manje smatrala smrtnom presudom. Slavni košarkaš Los Angeles Lakersa Magic Johnson prekinuo je 1991. karijeru, nakon što se pokazalo da je HIV pozitivan, a dvije godine kasnije od posljedica AIDS-a preminuo je bivši američki tenisač Arthur Ashe (50).

AIDS je do sredine 90-ih postupno prestajao biti bauk. Kako su se razvijali učinkovitiji tretmani poput visoko aktivne antiretrovirusne terapije (HAART) te rasli razumijevanje i edukacija o bolesti, tako je nestajala stigma. Kasnije je u bogatijim društvima bitno pala i smrtnost od AIDS-a. 

Louganis je procijenio da je došlo vrijeme da se potpuno razotkrije i svima predstavi svoju prošlost, život i osobnost onakvima kakvi zaista jesu. Sve je rekao u veljači 1995. u emisiji "20/20" poznate novinarke Barbare Walters. Javnost je tada prvi put saznala da je HIV pozitivan i da drži bolest pod kontrolom. I njegov istup i kasniji aktivizam pomogli su u transformaciji javnog mišljenja o HIV-u od straha i neznanja prema razumijevanju i prihvaćanju.

Potkraj karijere održavao se na vrhu zubima i noktima

Louganisovo "outanje" umnogome je nadahnulo i neke kasnije vrhunske skakače da prestanu skrivati svoju homoseksualnost. Ponajprije se to odnosi na olimpijske pobjednike Matthewa Mitchama iz Australije i Britanca Toma Daleyja. Louganis kaže da im se divi i smatra da su obojica procvjetali u natjecateljskom smislu baš zato što su se mogli "outati" i biti autentični bez posljedica.

Prošla su desetljeća otkako je Louganis izveo posljednji skok. Kaže da i dalje voli svoj sport, ali ipak ga izbjegava jer se njime ne može baviti ležerno i rekreacijski kao golfom ili tenisom. 

"Ostale su mi fantastične uspomene na moje skokove. Bilo bi lijepo da sam mogao nastaviti karijeru, ali do Olimpijskih igara u Seulu počeli su me sustizati kineski konkurenti. Zaista su bili odlični i moglo bi se reći da sam se potkraj karijere na postoljima održavao zubima i noktima. Osim toga, bio sam HIV pozitivan i nisam baš bio siguran da ću doživjeti 30. rođendan."

Poznato je da su kineski treneri 80-ih godina u detalje proučavali mehaniku Louganisovih pokreta i prema njima kreirali programe za svoje natjecatelje. Nakon Seula i Louganisova povlačenja, od 18 zlatnih olimpijskih medalja u pojedinačnoj muškoj konkurenciji, kineski skakači su osvojili čak njih 13. U ženskoj konkurenciji kineska dominacija je još izraženija. Posljednja zlatna medalja na trometarskoj dasci koja nije pripala Kineskinjama datira još iz Los Angelesa 1984. godine.

Louganis danas živi u Malibuu, u okolici Los Angelesa, i većinu vremena provodi baveći se psima - treniranjem njihove poslušnosti i okretnosti. Nakon natjecateljske karijere posvetio se filmovima i kazališnim produkcijama. Gorljivi je aktivist za LGBT+ prava i podizanje svijesti o HIV-u i AIDS-u, zbog čega je donirao neke svoje olimpijske medalje ili ih dao na aukciju u dobrotvorne svrhe. Bio je trener i mentor mlađim skakačima, a danas je član Organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. godine.

Peter i Frances Louganis umrli su 1991. odnosno 2004. godine. Njihov posvojeni sin u međuvremenu je upoznao i svoje biološke roditelje, Fouvalea Lutua i Cynthiju Harris. Oboje su imali vlastite obitelji i djecu, pa je Louganis saznao za svoju odraslu polubraću i polusestre.

Fouvale Lutu pratio je skokove u vodu na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Čuo je za tog posvojenog 16-godišnjeg momka od kojeg se očekuju velike stvari. Kad ga je na televiziji vidio kako se priprema za nastup, pomislio je odmah - ovo je moj sin! Tek desetak godina kasnije skupio je hrabrosti da ga kontaktira.

"Moj biološki otac objasnio mi je da se protivio posvajanju, ali s obzirom na to da su oboje bili maloljetni, nije ih se previše pitalo. Bilo mi je važno znati da nisam odbačen, da sam bio voljeno dijete. Jedino tako mogao sam se pomiriti sa svojom prošlosti i posvetiti sadašnjosti", rekao je Louganis.