Poljudski poučak: Split zaslužuje drugu priliku, ali za Bilića nismo sigurni
rubrike
Foto: Davor Pongračić, Vladimir Dugandžić, Duje Klarić / Cropix
HRVATSKA reprezentacija trebala je pružiti mir, sreću i blagostanje svakom hrvatskom navijaču na kraju stresne nogometne sezone tijekom koje je nogomet bio u sporednoj ulozi pored izbora u HNS-u, skandala s namještanjem utakmica i ispadima Zdravka Mamića.
"Hrvatska svetinja", koja već cijelo desetljeće služi kao jedino opravdanje Markovićeve vladavine, u Splitu je odigrala prvu službenu utakmicu nakon 14 godina i 200. ukupno od 1990. godine. Bila je to lijepa prigoda da HNS obilježi taj jubilej malom svečanosti ili da na to posjeti navijače u Splitu i zahvali im na podršci. No, ljudi iz Rusanove su na to - zaboravili. Tako tijekom boravka na Braču i u Splitu ni jednom riječi nije spomenuto da je Gruzija jubilarna utakmica nacionalne vrste. Poljud je trebao biti prilika za iskupljenje za sve loše što se dogodilo hrvatskom nogometu ove sezone, ali jedva izborena pobjeda protiv Gruzije samo je pogoršala situaciju.
S pozitivne strane, srušeno je "prokletstvo" Splita i Poljuda kojega su se toliko plašili izbornik i "prezidente" da su svoje praznovjerje proširili na igrače i tisuće navijača. Marković je na "bogohuljenje" morao pristati zbog izborne kampanje, ali zato je dan kasnije, s Bilićem pod rukom, već bio u zagrebačkom HNK gdje im je oprost grijeha pružio sam Papa.
Bog prašta, ali navijači ne
Bog prašta, ali navijači ne. Tako su Markovića na splitskim ulicama dočekali transparenti "Starče, umri", a reprezentaciju na Poljudu četrnaest minuta šutnje. Utakmicu je pratio i standardan repertoar, skandiranje nacionalističkih slogana popraćeno ustaškom i nacističkom simbolikom na tribinama. Iako su se organizatori potrudili napuniti stadion autobusima "turista" iz BiH (o čemu najbolje svjedoče navijački transparenti), koji su "po defaultu" najveći pobornici aktualnog vodstva saveza, zvižduci igračima na poluvremenu nisu se mogli izbjeći.
Sve je to već viđeno na Maksimiru. Da ne spominjemo samo politiku, prisjetimo se Modrićevih izjava nakon utakmice s Grcima (0:0) kada je bio silno razočaran zvižducima navijača. Treba li uopće posebno objašnjavati što je splitska publika osjećala sve do Mandžukićevog pogotka, kada je Hrvatska još jednom na njihovom "ukletom" stadionu zamalo pala na koljena i to pred takvim protivnikom? Zvižduci, šutnja i transparenti najmanje je što su mogli napraviti da izraze svoje nezadovoljstvo. U nekim članicama Fife krvoproliće bi bilo neizbježan završetak ovakve priče. Reprezentativci su nakon utakmice priznali kako im je podrška navijača u drugom dijelu susreta ipak pomogla doći do pobjede. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga Split zaslužuje još jednu šansu. Bilić im je već obećao Izrael...
Da nije bilo McLarenove Engleske "Bilić boysi" ne bi nikada postali nacionalni heroji
Izbornik je jedva izbjegao novi debakl nakon poraza u Tbilisiju, ali ostao je na klupi. Treba Biliću čestitati na hrabrosti jer tko zna što ga čeka protiv Izraela i Grčke. Ne treba zaboraviti da Bilić s reprezentacijom nije pobijedio uglednog protivnika još od Njemačke na Euru 2008. godine, odnosno šokantnog poraza od Turske u četvrtfinalu od kojega se do danas nije oporavio. Neki će se sjetiti pobjeda nad Englezima u kvalifikacijama za to veliko natjecanje, pobjeda koje su i uzdigle Bilića u nebeske visine, a raštrkale njegove izabranike po bogatim europskim klubovima. Da nije bilo McLarenove Engleske "Bilić boysi" ne bi nikada postali nacionalni heroji, a mit o Wembleyu ne bi postao njihova "Oluja".
Zaluđenost novim zvijezdama koje su podigle reprezentaciju iz prosječnosti nakon odlaska brončanih iz 1998. učinila je igrače nedodirljivima, ne samo za obične smrtnike, nego i za Bilića koji je polako gubio autoritet pored takvih "veličina". Pokušao je biti strog i pravedan, ali izbacivanjem Olića, Balabana i Srne iz ruske ekspedicije u kvalifikacijama za prošli Euro nije dobio moć, a otvorenim najavama kako bi mogao u reprezentaciju pozvati razuzdanog Sammira, pokazao je da preveliku toleranciju za "noćne ptice" u selekciji. Izbornik je igračima postao prijatelj, tim više što su zajedno počeli redati slabe rezultate, a propušteno Svjetsko prvenstvo u JAR-u združilo ih je još više jer su zajedno izdržavali napade medija i ostalih kritičara.
Bilić je do Gruzije zaredao 32 službene utakmice na klupi reprezentacije izgubivši dva puta od Engleza, a po jednom o Gruzije i Makedonije, po dva puta je remizirao s Rusima i Ukrajincima i jednom s Grcima. Poraz od Turske na penale na Euru u Austriji i Švicarskoj spada u zasebnu kategoriju. Usput je Hrvatska odigrala i dvadesetak prijateljskih od kojih nam je Bilić dva puta "podvalio" Slovačku i Norvešku, a najugledniji protivnici bili su Nizozemska (poraz na Poljudu 0:3) i Francuska (0:0 na Stade de Franceu).
Hrvatska od Wembleyja nije iznenadila nikoga
Taktičke zamisli našeg izbornika, priznaju mnogi stručnjaci, već svi jako dobro poznaju. Hrvatska od Wembleyja nije iznenadila nikoga. Pobjede su bile rezultat razlike u kvaliteti, ali ni to, svjedoči Gruzija, više ne prolazi. Da nije Bilić iznenadio sam sebe uvođenjem Ivana Klasnića, koji je u konkurenciju upao tek nakon ozljede Mladena Petrića, možda bismo još pričali o prokletstvu Splita. Nakon pet godina izbornik ne nudi ništa novo u igri. I dalje se provlači svojom "alibi taktikom" kojom više čuva početni rezultat nego što se trudi postići što veću gol razliku protiv slabijih ili sebi jednakih. U dvije utakmice s Gruzijom nije jurio golove, a primio je dva. Petrić u prvoj, a Mandžukić i Eduardo u drugoj utakmici na krilu su bili taj alibi koji štitio Bilića od novinarskih napada u vezi predefanzivne taktike.
No, nećemo sve svaliti na izbornika. Igrači su ti koji na terenu trebaju zaslužiti svoj status u reprezentaciji, a oni su ostali bez motiva. Barem neki.
Teško je reći je li Poljud razbudio Modrića ili je to bio poraz od Gruzije u prvoj utakmici nakon koje je Luka sam priznao kako ga je sram jer je izgubio od najlošijeg protivnika protiv kojega je igrao. Modrić je pokazao želju koju dugo nismo vidjeli u njegovim nogama. A što je s ostalima? Rakitić pokazuje veliku požrtvovnost, barem kada dobije priliku, dok se Perišić pokazao odličnim pokrićem za budućnost. Kranjčar je blistao posljednjih mjeseci u dresu reprezentacije prenijevši u te utakmice sve što se u njemu nakupljalo na Tottenhamovoj klupi. On ima za što igrati, ima motiva i želje za dokazivanjem, pogotovo s obzirom na to koliko je podcijenjen u usporedbi s drugim reprezentativcima koji su postali prevelike zvijezde, neki u svojim klubovima, drugi u svojim glavama. A tu su i oni koji su se u hrvatskom dresu našli uslijed politike svojih menadžera koji se nadaju da će ih tako bolje prodati.
Kaže se kako svi zaslužuju drugu šansu, a Slaven Bilić dobio ih je tri. Tri ciklusa kvalifikacija, polovičnog uspjeha, zasad. Gora od posljednjih rezultata je samo igra koju trenutno reprezentacija pokazuje. Bilić ima još vremena, barem dok je Markovića. Ima vremena dokazati da su svi ostali u krivu, da njegova momčad može biti velesila. Teško će naći bolji kadar igrača, samo ga netko treba posložiti i probuditi. "Nogomet je sport koji moraš igrati s mudima, za navijače i zabaviti ljude", rekao je Bilić početkom svibnja. S riječi na djela...
Facebook
Google