KAD JE 2019., kao 17-godišnjak, došao iz Austrije u Lokomotivu, Raul Florucz nije znao riječi hrvatskog i nije ni očekivao profesionalni ugovor od hrvatskog prvoligaša. U Lokomotivi se nije najbolje snašao, bio je na posudbama u Sesvetama i Hrvatskom dragovoljcu.

Otišao je i na posudbu u Jarun pa se vratio na Kajzericu, da bi se sve promijenilo na drugoj posudbi u Jarunu, za koji je u 24 utakmice zabio 12 golova. Prepoznala ga je ljubljanska Olimpija, koja ga je u ljeto 2023. godine kupila od Lokomotive za samo 100.000 eura.

Prošle sezone je ovaj krilni napadač u 29 utakmica upisao devet golova i četiri asistencije, a eksplodirao je ove sezone sa šest golova i dvije asistencije u 11 nastupa za slovenskog velikana. Slovenski mediji proglašavaju ga hit igračem tamošnjeg prvenstva.

Bio je strijelac i u velikoj pobjedi Olimpije protiv Rijeke 5:0 u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu, nakon čega je Olimpija za njega dobila ozbiljnu ponudu, ali ju je odbila. O svojem neobičnom putu pričao je u intervjuu za Index.

Igrate sve bolje u Olimpiji, kako vam je općenito u Sloveniji?

Jako lijepo. Nisam očekivao da će mi biti tako dobro, trenutačno mi je baš “wow” i na terenu i izvan njega. Momčad je stvarno dobra i to je sve zbog trenera Victora Sancheza. Nevjerojatan je, stvarno imamo sreće da nam je on trener jer je on stručnjak za najjače lige.

Iskreno, ne znam kako je završio u Olimpiji, ali se nadam da će što duže ovdje ostati. Ja sam specifičan, težak sam karakter. Ako si dobar prema meni, ja ću biti prema tebi dvostruko bolji. Nije lako s nama igračima, nisu svi isti, ali trener stvarno to sve jako dobro osjeća i ima dobar odnos sa svima. Baš uživam.

Liga je jako zanimljiva. Nominalno manji klubovi se strašno napale na nas, Maribor i Celje i ako ti nisi na sto posto, izgubit ćeš utakmicu. Nemaš šanse. Nema lagane utakmice, nisu to ni loši igrači i ako se opustiš, odmah su ti za vratom.

U Hrvatsku ste došli kao dijete, kako je do toga uopće došlo?

Iz Austrije sam došao sa 17 godina. U akademiji LASK-a sam bio u zadnjoj godini i nisam dobio profesionalni ugovor. Iskreno, ja sam nogomet igrao iz zabave, uopće nisam razmišljao o profesionalizmu, menadžerima, velikim ligama i svemu tome.

Stvarno nisam išao u tom smjeru, ali sam dobio poziv od jednog agenta da dođem na probu u Lokomotivu. Vratio sam se kući u Austriju i onda mi se javila Lokomotiva da mi nudi profesionalni ugovor. Na probi sam bio kod Jerka Leke i on je dao zeleno svjetlo da me dovedu.

Bilo mi je teško otići od kuće, ali mislim da je to u današnje vrijeme dobro za svakog klinca. Osamostališ se, naučiš živjeti sam, oslanjaš na samog sebe i to ti pomaže u odrastanju. Lako je kad si doma, mama ti kuha i ne moraš ništa raditi. Za mene osobno je to bio najbolji potez u životu. Naučio sam sam kuhati, što ću.

Jeste li znali hrvatski?

Ni riječi, doma nitko nije govorio hrvatski jer je moja obitelj porijeklom iz Rumunjske, a ja sam se rodio u Austriji. Naučiš jezik s vremenom, mlad si. Kad sam bio na posudbama u Sesvetama, nas četvero smo živjeli u jednom stanu. To je bio kaos. Bolje da vam ne pokažem slike tog stana, ha, ha. Nisam imao izbora, morao sam učiti u hodu hrvatski i naučio sam. 

Prva posudba bila mi je u Sesvetama, a druga u Hrvatskom dragovoljcu, s kojim sam ušao u prvu ligu. Nakon toga sam se vratio u Lokomotivu, pa u Jarun pa opet u Lokomotivu iako ne znam što se moglo promijeniti kad je trener bio isti. Ponovno sam otišao u Jarun i tamo sam igrao stvarno dobro i zabio dosta golova.

Jako puno mi je u karijeri pomogao Jerko Leko. On mi je bio trener u juniorima Lokomotive. S njim sam izgradio sjajan odnos i dan danas smo u odličnim odnosima. Mogu reći da mi je bio i mentor, jer je i on dosta mlad otišao od kuće i zna kako je to.

Postali smo i prijatelji, a odlazak u Jarun je bio pun pogodak. U drugoj ligi ima puno kvalitetnih igrača, ali oni ne mogu ni doći do izražaja u tom okruženju i na tim terenima. Uopće se ne osjećaš kao igrač. Kad se sjetim onog terena u, recimo, Zmijavcima… To nema veze s mozgom. Šteta, jer ima dobrih igrača i teško im je.

Jedno vrijeme ste bili i dio prve momčadi Lokomotive, ali se niste naigrali. Kako vam je bilo na Kajzerici?

Imao sam puno problema s trenerom Silvijom Čabrajom, on jednostavno nije preferirao stil nogometa koji ja igra u sustavu koji je gradio u Lokomotivi. Usprkos tome, jako sam zahvalan svima iz Lokomotive što su me doveli i ipak mi pomogli da se afirmiram kao mladi igrač.

Nije sa mnom lako, ali promijenio sam se, trudio sam se na treninzima, sve sam radio što je trebalo. Na jednoj utakmici smo se baš zakačili i onda me otpisao. Dva dana kasnije me nazvao Leko i rekao mi je da idem k njemu na posudbu u Jarun. 

Osim Jerku Leki, zahvalio bih se i predsjednicima NK Jaruna Grgi Joliću i Darku Janječiću koji su inzistirali na mom dolasku u Jarun gdje sam se i najbolje adaptirao na ozbiljniji seniorski nogomet.  

U najtežim trenucima od dolaska u Hrvatsku mi je kao mladom igraču jako puno pomogao moj kondicijski trener i prijatelj Mateo Matić, koji mi je kroz individualni pristup skrenuo fokus isključivo na nogomet i pomogao mi da zaboravim probleme u to doba te mi stvorio mi navike koje i dan danas primjenjujem kako bi bio što bolji.

Da vam je netko u tom trenutku rekao da ćete za dvije godine igrati Europu s Olimpijom, što biste mu rekli?

Rekao bih da je to moguće jer sam uvijek vjerovao u sebe i svjestan sam svojih mogućnosti. To možda zvuči arogantno, ali ja u to zaista vjerujem. Bilo mi je teško i u toj situaciji u Lokomotivi nisi ni mogao gledati puno unaprijed.

No, samo sam si želio da budem zdrav i nadao sam se da će doći moja prilika. Mislim da sam sposoban za jednu lijepu karijeru, ali moram još napredovati. I ne bi bilo loše da malo manje pričam sa sucima, jer sam već ove sezone dobio šest žutih kartona.

Što dalje, razmišljate li o budućnosti?

To me svi pitaju. Imao sam na ljeto dosta ponuda i neću lagati da me nisu zanimale. No, zajedno s upravom kluba sam zaključio da sam trenutačno ovdje u idealnoj situaciji. Trener me voli, igram, igramo Europu, borimo se za titulu i to je zdrav projekt za mene.

Zajedno smo se odlučili da ostanem, pa što bude. Ne mogu reći koliko ću tu još biti, ali mi se ne žuri. Prirodno je da želiš ići dalje i razmišljati o budućnosti, ali sve u svoje vrijeme, nema nikakvog pritiska.

Je li vam opcija povratak u SHNL?

Je, iako mislim da to trenutačno nije realno s obzirom na to koliko novca za mene Olimpija traži. Spominju se neki milijuni, čudno mi je to sve. Kad sam došao u Hrvatsku, saznao sam da Lokomotiva i Dinamo imaju neki dobar odnos.

Sanjao sam da se možda i meni ukaže ta prilika. Ne bih želio zvučati bahato, ali ako bih se vraćao u SHNL, to bi bio samo Dinamo. Tamo su i moji prijatelji Lukas Kačavenda, Luka Stojković i Sandro Kulenović.

To su sjajni dečki, a mislim da Dinamovi navijači nisu ni svjesni kakav igrač je Luka Stojković. On će biti veliki igrač, u to sam siguran. On i ja smo bili i cimeri, ali je nemoguć cimer bio. Pričao je u snu, nisam mogao spavati kraj njega pa sam ga morao zamijeniti, ha, ha.