INDEX SPORT ima razgranatu mrežu novinara u Europi i svijetu koji kao gostujući komentatori najavljuju sportske događaje i utakmice te analiziraju transfere i globalne promjene u nogometu. Na gostovanju kod Index Sporta danas je Rok Plestenjak, kolumnist portala Siol, koji nam otkriva atmosferu u Sloveniji uoči susreta protiv reprezentacije Hrvatske (večeras, 20.45 sati) na otvaranju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. 

Oko nogometne reprezentacije Slovenije već neko vrijeme ne vlada medijska pompa na kakvu smo se navikli u prošlosti, osobito u doba najvećih uspjeha i nastupa na kontinentalnim smotrama. Poplava sportskih događaja i vijesti koje nas svakodnevno torpediraju iz cijelog svijeta, očito je učinila svoje. Također, ovo doba godine neobično je bogato sportskim događanjima. Osim što nas još par dana dijeli od spektakla na Planici, svakodnevno stižu vijesti iz SAD-a o čudesnim pothvatima Luke Dončića, a ne valja ni zaboraviti kako će Slovenija uskoro ugostiti najveći sportski događaj u povijesti - Europsko nogometno prvenstvo U21 koje organizira s Mađarskom.

Snažno je u medijima odjeknula i presuda braći Mamić, a još i više pobjeda Dinama nad Tottenhamom. Slovenci vole sportske epove, kad autsajderi zagorčaju život velikim, bogatim favoritima. Pothvat Dinama Sloveniju je podsjetio na zlatna vremena Maribora u Europi i još dodatno uvjerio sve koji prate nogomet u moć hrvatskog nogometa. 

U osam utakmica Slovenija nije pobijedila Hrvatsku. Serije postoje da bi se prekidale

Bez obzira na povijest dosadašnjih neuspjeha, svi se nadamo kako bismo večeras mogli upisati prvu pobjedu protiv Hrvatske, pogotovo zbog zakona visokih brojeva. U osam dosadašnjih utakmica još ne znamo za pobjedu, a serije u sportu postoje da bi se prekidale. Tako se nekako hrabrimo posljednjih dana. Optimizam također generiraju i puno bolje predstave Slovenije u 2020., sjajni kapetan Jan Oblak koji, ako ima dan, može zaustaviti i najbolje igrače svijeta te slabe prezentacije Hrvatske u Ligi nacija, gdje je momčad Zlatka Dalića primala golove kao na tekućoj vrpci. Ne treba zaboraviti ni probleme koje koronavirus stvara svim momčadima. Nema sumnje da su regularne pripreme za susret poremećene, što može smanjiti kvalitativne razlike među ekipama. Želja postoji, no o pobjedi se ne priča glasno i drsko. Prije svega zbog velikog respekta prema hrvatskom nogometu. Do sada smo se oduvijek zadovoljavali ulogom autsajdera pa ćemo tako i sada.

Mislim da je Sloveniji borba za drugo mjesto realnost. Uvijek je dobro igrala protiv ekipa iz slavenskog okruženja, a kada smo posljednji put nastupili na Svjetskom prvenstvu, 2010. godine, a trener je bio upravo Matjaž Kek, kvalificirali smo se iz skupine u kojoj su bile Poljska, Češka i Slovačka. Osvojili smo drugo mjesto pa potom u dodatnim kvalifikacijama šokirali Rusiju. Današnja skupina djeluje vrlo slično i svi se nekako nadamo da bi se povijest mogla ponoviti. Hrvatska je bez sumnje favorit za prvo mjesto, no Slovenija bi mogla zagorčati život mnogima. Ima kvalitetu, to je dokazala prošle godine kada je igrala puno bolje nego u kvalifikacijama za Euro. Matjaž Kek tada je shvatio gdje leži problem, promijenio je ploču, dodao par novih igrača, napravio kompletnu selekciju kadra i sljedeću godinu završio bez ijednog poraza. Reprezentacija je sada puno kompaktnija, a Oblak nije primio gol već pet utakmica. Nadamo se da će nas Rusija tradicionalno podcijeniti. To im se stalno događa u ekipnim sportovima, a baš uvijek im se obije o glavu.

Hrvatski kompleks razvodnio se u drugim sportovima. Za nogomet još ne znamo

Ali Hrvatska nam je uvijek drag rival, iako se uvijek pomalo prepotentno u našim očima naziva favoritom. U košarci, rukometu ili odbojci odnos snaga se pomalo počeo mijenjati pa se hrvatski kompleks razvodnio, ali pojavili su se novi udarci na ego u sportovima poput alpskog skijanja koje Slovenci pomno prate. U nogometu je jasno tko prednjači. Osobno mi je nevjerojatno da Hrvatska iz godine u godinu generira nove talente, nove super mlade igrače koji igraju za najveće europske klubove, jedini je redoviti predstavnik iz nekadašnjih jugoslavenskih zemalja na najvećim prvenstvima, a tamo još postiže i fantastične uspjehe. To je nešto o čemu Slovenija može samo sanjati.

Vjerujem da je kompleks Hrvatske počeo još u vrijeme bivše Jugoslavije, kada su slovenski nogometaši bili teška manjima. Tada se pričalo da su Janezi skijaši i da nogomet nije igra za njih, dok je Branko Oblak bio iznimka koja potvrđuje pravilo. Već tada se u Sloveniji više pratilo hrvatske i srpske klubove nego slovenske, da bi u trenutku samostalnosti na površinu isplivao neki čudan osjećaj kako Slovenija nikad neće biti na razini svoje braće. I tada je počelo. Igrali smo utakmice, kvalifikacijske ili prijateljske, s Hrvatskom, Makedonijom, Bosnom, Srbijom i Crnom gorom te u najboljem scenariju igrali neodlučeno. Najbolji je primjer ona čuvena utakmica s Eura 2000., gdje smo u Charleroiu 3:0 vodili protiv Jugoslavije, nakon isključenja Mihajlovića imali i igrača više, da bi na kraju susret završio 3:3. Taj jugokompleks trajao je i trajao sve do 2011. godine, kada je Slovenija pod vodstvom Matjaža Keka u Mariboru 1:0 svladala Srbiju. Bila je to prva pobjeda nakon 19 uzastopnih utakmica protiv momčadi bivše Jugoslavije.

Od tada s Hrvatskom nismo igrali i nitko još ne zna je li kompleks Hrvata nestao ili se još nekako drži. Vjerujte mi da nitko na svijetu ne bi bio sretniji od Slovenaca da nakon utakmice vide nogometaše u kockastim dresovima kako čestitaju domaćinima. To bi zbilja bio praznik slovenskog nogometa.

Kek je posložio obranu, ali u napadu se sve svodi na "daj loptu Joji"

Igra Slovenije je disciplinirana i ako treba, strpljivo će čekati i 90 minuta trenutak kada je idealno za napasti, poentirati i pobijediti. Osim toga, Matjaž Kek radi na borbenosti i fanatičnosti koji su najbolja alternativa istinskoj nogometnoj kvaliteti koja nam, ruku na srce, nedostaje. Obrana se konkretno u posljednjoj godini dobro posložila. Jan Oblak odlično surađuje sa srednjim dvojcem u obrani, dok u napadu još ne štima sve. Previše je odgovornosti na leđima Josipa Iličića kojeg svi podsvjesno, kad ne znaju što bi, trpaju loptama i čekaju da nešto napravi. Jojo je pravi genijalac, radi čuda, u reprezentaciji preko njega ide više nego pola akcija za gol, ali kronično mu nedostaje kvalitetnih suigrača.

U napadu Slovenija u ovom trenutku nema pravog efikasnog napadača. Haris Vučkić ove godine skoro da nije igrao u Zaragozi, dok je Šporar odnedavno u Bragi, gdje je za sada zabio samo jednom. Od igrača iz nove generacije je opasan Sandi Lovrić, krilni napadač. U vezi iskače i Jaka Bijol kojeg je CSKA posudio Hannoveru, vrlo je dobar u skoku i pregledu igre. Igra na najosjetljivijem mjestu zadnjeg veznog koje je od umirovljenja Roberta Korena krucijalni problem slovenske reprezentacije.

Nema navijača, nema pritiska

Sve je to još u fazi izgradnje, no mora se reći kako Kek za sada radi dobar posao. Reprezentacija igra bolje i brže, no ne vjerujem da će, što god napravio, približiti se kvaliteti one Slovenije koja je 2010. dočekala na 15. mjestu Fifine ljestvice. Dobro je to što pritiska nema. Predsjednik Saveza ne traži od Keka da Sloveniju plasira u Katar po svaku cijenu, a kako zbog koronavirusa nema navijača na tribinama, to bi moglo potpuno rasteretiti igrače svih očekivanja i pomoći im da zaista pokažu najbolje od sebe. A znate kako to ide, ako zaredaju s par pobjeda, ako se narod zapali, onda je sve moguće. Prilično sam siguran da bi pobjeda nad Hrvatskom pokrenula val euforije na kojoj bi ova reprezentacija mogla dugo surfati.

Mislim da rezultate Hrvatske u Ligi nacija ne treba gledati previše kritično. Svaki proces pomlađivanja košta, ali kad pogledaš hrvatski roster, možeš samo zapljeskati. U izostanku Ćorluke, Mandžukića i Rakitića, trojice igrača svjetska kalibra, Hrvatska ne samo da i dalje ima snažnu jedanaestorku, već i neobično dugu klupu na kojoj sjede vrhunski igrači. Hrvatska reprezentacija ima beskrajno puno talenta i, što je još bitnije, onu pozitivnu drskost koja pravi razliku između šampiona i sudionika.

Zato nema dvojbe kako bi Hrvatska još dugo godina trebala predstavljati jednu od velesila europskog nogometa. Da ne govorim da će Hrvatska povratkom navijača na stadion biti još i jača. Takvu podršku s tribina, takvu energiju i patriotsku vezu s navijačima nema puno reprezentacija na svijetu i to je nešto što je uvijek bila velika prednost Hrvata. Nadamo se da bi vas zato prazne tribine barem na početku mogle malo omesti i usporiti.