NA DANAŠNJI dan prije 25 godina Europski sud pravde u Luksemburgu donio je čuvenu presudu u slučaju Bosman, koja je napravila revoluciju i nakon koje nogomet više nikad nije bio isti.

Danas svaki igrač u posljednjih šest mjeseci svog ugovora ima pravo započeti pregovore s nekim drugim klubom za transferiranje nakon što mu istekne postojeći ugovor i k tome ga može potpisati i šest mjeseci unaprijed. Sasvim normalna stvar, rekli bismo, no prije 25 godina stvari u europskom nogometu funkcionirale su sasvim drugačije.

Prije nego što je ovo pravilo bilo usvojeno, igrač kojemu je istekao ugovor u klubu u pojedinim europskim zemljama nije imao pravo prelaska u drugi klub. Zvuči bizarno, zar ne?

Nakon 15. prosinca 1995. nogomet više nikad nije bio isti

Nakon 15. prosinca 1995. nogometaši su prestali biti robovi, vlasništvo klubova i potrošna roba nogometnog kapitala. Dobili su slobodu da nakon isteka ugovora s jednim klubom mogu slobodno otići u drugi, a Bosmanovo pravilo izjednačilo ih je s običnim radnicima u Europskoj uniji i proglasilo je zabranjenim ograničavati broj igrača ako dolaze iz Unije. Ukratko, pravilo tri stranca jednom sudskom odlukom prestalo je vrijediti, što je dovelo do posve drugačijih odnosa snaga u nogometu.

Bogati klubovi mogli su nakon te presude raditi doslovce što su htjeli, kupovati, prodavati, davati astronomske plaće, gomilati vrhunske igrače i kad im trebaju i kad im ne trebaju. Bosman je na neki način oslobodio nogometaše od okova klubova, ali je uništio romantiku nogometa kakav je postojao prije.

Samo nekoliko mjeseci ranije prvak Europe je postao Ajax. U finalu je s 1:0 pobijedio Milan. Bila je to čak treća pobjeda Kopljanika protiv aktualnog branitelja naslova te sezone, a u 270 minuta dječji vrtić Louisa van Gaala nije primio ni gol protiv možda najboljeg Milana u povijesti.

Ajaxov trijumf pola godine ranije bio je najbolja simbolika kraja jedne ere 

Slavlje Ajaxa te večeri u Beču bilo je labuđi pjev možda i najbolje klupske momčadi svih vremena, ali zahvaljujući presudi Europskog suda pravde u Luksemburgu pola godine kasnije veličanstveni trijumf Kopljanika označio je početak kraja jedne ere i stvaranje novog nogometnog poretka.

Van Gaalov Ajax predstavljao je posljednji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on u međuvremenu postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie-navijača i Instagram-nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako.

Od posljedica Bosmanovog pravila stradali su mnogi mali i manje bogati klubovi, momčadi čija je nogometna paradigma bila stvaranje zvijezda, a ne njihovo kupovanje, gomilanje u svlačionici i pretvaranja kluba u skladište za nogometne skupo plaćene gladijatore. Ajax je bio jedan od tih klubova. Ajax je četiri puta bio prvak Europe, a danas je senzacija kad izbaci nekog od bogataša u nokaut-fazi Lige prvaka. Primjeri Zvezde ili Steaue, koji su se penjali na krov Europe, nakon Bosmana postali su iluzija.

U posljednjih 25 godina stvorila se nogometna elita, jako uzak krug elitnih i bogatih klubova, koji će tek u rijetkim prigodama, mada i onda nevoljko, prihvatiti nekog iz niže kaste na svoju zabavu. Bosman je spašavajući vlastiti integritet i slobodu stvorio novo carstvo, no u njemu za njega nije bilo mjesta. Ljudi koje je preko noći, jednim dokumentom, učinio bogatašima okrenuli su mu leđa, pustivši ga da se utopi u mulju koji je sam zamutio. Jednostavno, bio je luzer, nedovoljno dobar igrač i čovjek kojeg je sudbina odredila da pokrene revoluciju, a znate kako ide ono s revolucijom i njenom djecom.

Opskurni transfer iz Liègea u Dunkerque postao je najpoznatiji transfer u povijesti nogometa

Sve je počelo 1990. kad je Bosman bio član belgijskog RFC Liègea. Te godine mu je istekao ugovor, a francuski Dunkerque želio ga je dovesti, ali odbio je platiti svotu koju su Belgijci tražili. Ne samo da ga Liège nije želio pustiti, štoviše, zbog ''izdaje'' ga je kaznio izbacivanjem iz momčadi i uzeo mu četvrtinu plaće. Bosman se pobunio. Tužio je sve odreda - klub, belgijski savez i Uefu, pozivajući se na slobodu kretanja radne snage na zajedničkom tržištu Europske ekonomske zajednice, propisanu Rimskim ugovorima iz 1957.

Sud u Luksemburgu nakon petogodišnjeg je procesa okončao slučaj Bosman rješenjem od 146 članaka. Bosmanova optužnica usvojena je po svim točkama, presuda je donesena pravomoćno i nije oboriva. Akt pod imenom RS C-415/93, Slg 1995, I-4921 izazvao je doslovno pravi potres. Mnogi nogometni radnici prozvali su ga istinskom katastrofom za nogometne klubove, pogotovo klubove stvaratelje igrača.

Svojom je teškom borbom Belgijac napunio džepove nogometašima i njihovim menadžerima, s obzirom na to da je razlika koja je išla na račune klubova završila u njihovim novčanicima.

Kad je proces završio, Bosman je posve propao, i financijski i ljudski. Izgubio je sve što je imao, u prvom redu dostojanstvo. S 31 godinom na leđima, bez kluba, bez posla i bez ikakve perspektive, živio je kod roditelja, u garaži. Čak ni vlastitu sobu nije imao.

Klubove i igrače je učinio bogatašima, a sam je doživio totalni krah

Nakon presude, mislio je da će postati slavan. Dogodilo se upravo suprotno. Život mu se totalno raspao. Ono nešto novca koje je zaradio igrajući potrošio je na sudske troškove, dva braka su mu se raspala, upao je u silne dugove i odao se alkoholu. Tu i tamo odigra se neka utakmica, tek toliko da preživi.

"Da, bio sam alkoholičar. Dugo je vremena trebalo da bih si to sam priznao. Bez alkohola moje su se ruke tresle. Nakon dvije čaše pića smirile bi se."

Ipak, kaže da ne žali ni za čim te da bi opet napravio sve isto. Bez obzira na cijenu.

"Učinio sam za nogometaše nešto što nikad niti jedan sindikat nije uspio učiniti za svoje radnike. Danas imate slučaj da 11 stranaca isto vrijeme igra na travnjaku, osam ih sjedi na klupi, a još 11 na tribinama. I svi su oni za to jako dobro plaćeni. Zahvaljujući meni. Ne želim ništa više od priznanja."

Belgijski nogometaš omogućio je lagodan život tisućama kolega. Danas i dalje u Villers-L'Evequeu, mjestašcu od 1700 stanovnika u predgrađu Liegea, živi u financijskoj neizvjesnosti, s alkoholičarskom prošlošću i poreznim dugovima.

Tek tu i tamo, 15. prosinca, sjeti ga se pokoji novinar i napiše crticu i posvetu čovjeku koji je promijenio nogomet kao nikad nitko prije ni poslije.