DANIEL ŠTEFULJ (23) ljetos je iz Dinama otišao na posudbu u Slaven Belupo. Koprivnički prvoligaš slabo je ušao u sezonu te smijenio trenera Ricarda Moniza, koji je na klupi proveo svega sedam utakmica. Naslijedio ga je Roy Ferenčina, koji je posložio momčad i koja se pobjedama nad Osijekom (1:0) i Varaždinom (3:2) uoči reprezentativne pauze pomaknula s pretposljednjeg mjesta. Nakon toga je u petak Slaven odigrao 0:0 kod Rudeša.

Štefulj je dosad upisao osam prvenstvenih i jedan nastup u SuperSport Hrvatskom kupu, pritom zabivši jedan gol i ostvarivši jednu asistenciju. Još uvijek mladi lijevi bočni u Slaven je došao prikupljati minutažu koju u Dinamu, kako nam je rekao, ove sezone ne bi dobio, iako je prošao ljetne pripreme na kojima se pokušao dokazati bivšem treneru Igoru Bišćanu.

Daniel Štefulj je lijevi, a njegov otac Danijel bio je desni bočni koji je s Dinamom osvojio tri trofeja

Daniel, lijevi bočni, sin je umirovljenog desnog bočnog nogometaša Danijela Štefulja, čija vrlo uspješna karijera podrazumijeva tri trofeja osvojena s Dinamom od 1995. do 1999. godine te po jedan s Hannoverom i Nürnbergom kao osvajačima 2. Bundeslige. Danijel je nastupao i za Čakovec, Varteks, Slaven Belupo, Paderborn, Essen, Međimurje te austrijske niželigaše Kaltenbrunn i Wiesen. 

Mlađi Štefulj počeo je igrati nogomet u Langenhagenu, a nastavio u Čakovcu, kamo se obitelj vratila iz Njemačke. Do 18. godine nosio je dres Međimurja, nekadašnjeg Varteksa te Zagreba pa zatim otišao u juniore Rijeke. Uz Ivana Lepinjicu, Denisa Bušnju, braću Ivana i Hrvoja Smolčića i Ivora Pandura činio je darovitu generaciju. 

Štefulj je poput navedenih prepoznat kao klupski projekt te je kasnije prebačen u prvu ekipu Rijeke, s kojom je osvojio Hrvatski kup 2020. godine. Transfer karijere napravio je dolaskom u Dinamo 2021. godine, no dosad je upisao svega 18 nastupa.

Daniel Štefulj u intervjuu za Index govorio je o kritikama koje je primao kao jedan od niza lijevih bekova koji nisu zadovoljili struku Dinama. Odgovorio je i na pitanja o Slavenu i ocu, otkrio da radi s mentalnim trenerom te opisao kakvi su Bruno Petković i Arijan Ademi.

Imate gotovo identično ime kao Vaš otac, razlika je samo u slovu "j". Kako ste dobili ime Daniel?

Mama mi je ispričala kako je tata želio da budem Stjepan ili Ivan. No njoj se to nije svidjelo pa su izabrali Daniel, bez "j". Puno ljudi pogrešno napiše moje ime, čak i u poluslužbenim dokumentima. Onda ih moram ispravljati, što mi nije problem, no pedantnost mi ne dozvoljava da tako ostane zapisano.

Zašto ste ovog ljeta izabrali Slaven Belupo kao klub za posudbu?

Bilo je i drugih opcija prije početka priprema, no odlučio sam pričekati, odraditi pripreme i vidjeti kako će se situacija razvijati. Došao je poziv iz Slavena i, kada sam vidio da u Dinamu neću dobiti veću minutažu, odlučio sam doći u ovu, dobru sredinu. Ispalo je odlično, Uprava i stožer su me htjeli, radim u okruženju koje mi vjeruje, samopouzdanje raste i mogu reći da sam vrlo zadovoljan.

Slaven je slabo ušao u sezonu. Imao je niz od šest kola bez pobjede, a sada zaredom dobio Osijek i Varaždin. Što se dosad događalo?

Nisam bio otpočetka sezone. S obzirom na to da pratim ne samo HNL već sve lige, gledao sam prvu utakmicu protiv Osijeka, kada je Slaven na Opus Areni izgubio 6:1. Moja prva utakmica bila je protiv Istre i Gorice, s kojima smo odigrali 2:2. Hvala Bogu, sada smo pokazali kakav objektivno potencijal imamo kao ekipa, naporno radimo, bit ćemo samo bolji. Trud i zalaganje se uvijek na kraju isplate.

Je li bilo teško prihvatiti poziv Slavena u trenutku dok se koprivnička momčad mučila?

Naravno da je najbolji osjećaj biti u Dinamu, uvijek će biti tako. Međutim, nije mi bilo teško odlučiti se doći u Slaven. Nisam imao kontinuitet igara, nisam nastupao šest mjeseci i trebale su mi utakmice. Stoga sam došao pun volje i žele kako bih pokazao koliko vrijedim.

Kada sam došao, trener je još uvijek bio Ricardo Moniz. Surađivali smo vrlo korektno, ali otprilike svega mjesec dana. Naporno smo radili, tražio je visoki presing i igru jedan na jedan. Treninzi su bili intenzivni, a na utakmicama smo protiv svih htjeli igrati visoki presing.

No, nije se dogodila prilagodba takvom sustavu rada. Osobno, bio sam zadovoljan jer sam konačno bio u pravom natjecateljskom ritmu, a visoki presing i intenzitet treninga nisu mi bili strani s obzirom na to da je tako i u Dinamu. Osjećao sam da se lagano dižem.

Trener Moniz je otišao nakon poraza od Lokomotive (0:1). Zašto Moniz nije uspio u Slavenu? Puno je razloga. Ekipa je davala sve od sebe, radili smo što je trener tražio, no nedostajalo je ono nešto. Izostao je i rezultat koji je konačno mjerilo.

Što razlikuje Moniza i Ferenčinu?

Ekipa radi ono što trener traži. Moniz je tražio visok presing i što brži dolazak u završnicu, dok kod Ferenčine čekamo u srednjem bloku te pokušavamo zaprijetiti iz tranzicije. Pokušavamo igrati od golmana i čuvati loptu. Lakše je kada imaš posjed, a za to trebaju automatizmi i rutina koja se brusi kroz trening.

Usvojili smo trenerove principe na kojima inzistira u igri, poboljšali pristup u cijelosti, dodatno smo se pojačali, kako s "mojim" Riječanima Adrianom Liberom i Ivanom Lepinjicom, tako i s opravljenim kapetanom Tomislavom Božićem.

Sada imamo ono nešto što je nedostajalo na početku sezone. Imamo potentnu ekipu koja može igrati sa svakim, a i atmosfera u svlačionici je za svaku pohvalu, što je isto vrlo bitno za postizanje očekivanog rezultata.

Rođeni ste u Langenhagenu, kada je Vaš otac igrao u Njemačkoj...

U Njemačkoj sam krenuo u osnovnu školu, nakon čega smo se zajedno vratili u Hrvatsku, u Čakovec. Nogomet sam počeo igrati u Njemačkoj, ali ovdje sam ozbiljno krenuo s treninzima. Usvojio sam njemački mentalitet - sve mora biti kao po špagi!

Povratak u Hrvatsku bio je uvjetovan tatinom karijerom. On je tada potpisao za Međimurje, kojem je to bila zadnja godina u prvoj ligi. Nakon toga je tata prestao s profesionalnim nogometom, pa je par idućih godina igrao u nižim austrijskim ligama.

Do prije godinu dana je igrao amatersku, drugu županijsku ligu, i to kao stoper. Nije morao toliko trčati. Uvijek je imao volje, ali biološki sat ne oprašta nikome, pa je sada aktivan samo u veteranima.

Otac Danijel imao je odličnu karijeru: Čakovec, Varteks, tri trofeja s Dinamom, Slaven Belupo, Hannover, Nürnberg, Paderborn, Essen, Međimurje, austrijski Kaltenbrunn i Wiesen. Što Vam je pričao o svojoj karijeri?

Nedavno mi je pričao kako mu je bilo u Slavenu. U Dinamu nisu računali na njega pa je otišao u Slaven odraditi sezonu i vidjeti kako će se situacija razvijati. Ista situacija kao moja. Sjećam se samo jedne njegove utakmice. Tada je bio u Essenu, s kojim je ušao iz treće u drugu njemačku ligu. Bio sam premali za neka značajnija sjećanja na njegove igračke dane.

Otac je bio desni bočni, a Vi lijevi. Je li Vas usmjeravao na tu poziciju i davao Vam savjete?

Nije, jednostavno se dogodilo. Ljevak sam pa je to po prirodi stvari tako ispalo. Savjetovao me u razvojnim godinama, u kadetima i juniorima. Govorio mi je kako što raditi u igri i objašnjavao što moram činiti izvan terena. Znao bi reći da nije jednostavno, ali da će se odricanje isplatiti.

Tako je i bilo. Danas, kada sam malo stariji, ne pričamo toliko o nogometu. Shvatio je da sada i sam prepoznajem kada sam negdje nešto pogriješio, nešto krivo odigrao. Ne kritizira me, isključivo mi je podrška.

Puno mi je pomagao ujak, svakodnevno je uz mene. Kada sam igrao u Zagrebu kao klinac, živio sam kod njega i ujne, ja sam im poput trećeg sina. Razgovarali smo svaki dan, bila je to prava obiteljska atmosfera, trudili su se da mi roditeljski dom manje nedostaje. Sve bi napravili za mene kako bi mi bilo dobro, što je vrlo važno u dječačkoj dobi.

Kasnije je, primjerice, tijekom moje prve godine u Dinamu nakon što sam došao iz Rijeke, opet došla do izražaja ta obiteljska podrška. Bio sam se razbolio, odnosno dobio koronavirus, te doživio niz ozljeda. Nevjerojatno količina nesreće u kratkom vremenu koja mi nije dozvolila da se stabiliziram.

Praktički sam tri mjeseca bio izvan stroja, a želio sam se dokazati. Teško vrijeme zbog kojeg sam bio malo down. Ujak mi je tada govorio kako je ključno zadržati mentalnu snagu, izaći jači iz svake nedaće koja me snađe. Morao sam se vratiti jači, polako trenirati i čekati šansu kako bih pokazao pravo lice.

Potom smo malo proširili naš mali stožer pa sam, uz dodatan fokus na fizički rad koji prevenira od budućih ozljeda, počeo raditi i s mentalnim trenerom. Kombinacija tih treninga mi je puno pomogla kako bih konačno osjetio da sam skroz fit, mentalno i fizički. Još da je bilo prave prilike na terenu, gdje bi mi bio kraj.

Kako izgledaju mentalni treninzi?

Radim ih već dvije godine, svakome bih ih preporučio jer mi i danas pomažu. Mentalno zdravlje je jako bitno i mentalni trening je postao jedna od važnih sastavnica uspjeha mnogih profesionalnih sportaša u raznim sportovima, ne samo nogometaša.

Riječ je o ciljanim razgovorima koji otvaraju razne teme/izazove profesionalnih sportaša, analize određenih postupaka u igri koji su često povezani s koncentracijom i adekvatnim fokusom te perceptivnim vježbama i vježbama disanja koje pomažu u kontroli intenziteta.

Kakav je stav nogometaša prema mentalnom zdravlju?

Poznajem dosta velik broj nogometaša, tenisača, rukometaša, košarkaša te sportaša u individualnim sportovima koji odrađuju mentalne treninge. Ne treba se toga sramiti, može samo pomoći. Mentalno zdravlje je normalna tema, ali mnogi s njom nisu upoznati. Bilo je situacija u kojima bi mi rekli kako mi to možda i nije potrebno. No, gledam sebe, dobro se osjećam. Ako mi odgovara, zašto ne, zar ne?

U mlađim uzrastima igrali ste za Čakovec, Varaždin i Zagreb, pa s 18 otišli u Rijeku. U mladosti ste promijenili puno klubova, zašto?

Kada smo se doselili u Čakovec, tata je igrao u Međimurju, pa sam ondje krenuo i ja. Potom je došao poziv tadašnjeg Varteksa te sam kasnije upisao i srednju školu u Varaždinu. U kadetima me pozvao NK Zagreb, zbog čega sam prebacio i školovanje u Zagreb jer je završavanje srednje škole bio prioritet.

U Rijeku sam stigao kao izlazni junior, ondje sam bio samo posljednjih šest mjeseci. Tada sam se odlično osjećao, bio sam na najvišoj razini na kojoj sam mogao biti u toj dobi. To je rezultiralo potpisivanjem prvog ugovora s Rijekom.

Nije mi bilo teško promijeniti toliko gradova. U Čakovcu sam živio sa svojima i Varaždin nije bio daleko, dok me u Zagrebu čekao ujak. Bilo mi je lakše prilagoditi se.

Kažete kako ste šest mjeseci u juniorima Rijeke igrali odlično. Klub Vas je potom 2018. poslao na posudbu u slovensku ligu, u Krško. Što ste mislili o toj odluci, jeste li odmah očekivali priliku u Rijeci?

Tada sam bio mlad, nisam očekivao da ću odmah igrati za prvu ekipu Rijeke. Najteži je prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet. Intenzitet, kvaliteta igre, trka, ma sve je na višoj razini u seniorima.

Odlazak u prvu slovensku ligu pokazao se kao odličan potez. Nažalost, ispali smo iz lige, ali odigrao sam 30 seniorskih utakmica i stekao veliko iskustvo na temelju kojeg mi je bilo lakše vratiti se u Rijeku.

Zimski dio sezone 2019./2020. proveli ste na posudbi u Varaždinu...

U Varaždin sam stigao krajem ljetnog prijelaznog roka. Bio sam zadovoljan minutažom, igrom i ljudima u klubu tijekom te polusezone. Započeo sam i pripreme za drugi dio sezone, no Rijeka me vratila. 

Debi za Rijeku bio je kao iz snova. U veljači 2020. asistirali ste za pobjednički gol Antonija Čolaka, kojim je Rijeka izbacila Dinamo (1:0) u četvrtfinalu Hrvatskog kupa. Kako ste se osjećali kada Vam je tadašnji trener Simon Rožman rekao da ćete startati?

Bura je puhala, bilo je teško za igrati. Te smo sezone osvojili Kup pobjedom protiv Lokomotive (1:0) na Šubićevcu. Prošli su me trnci kada mi je rekao da ću igrati od prve minute. Nisam znao što bih sam sa sobom - prva utakmica i odmah protiv Dinama.

S obzirom na to da se igrala jedna utakmica, išli smo po rezultat. Bio sam presretan, pokazao sam se u najboljem svjetlu. Je li Čolak platio obećani ručak za asistenciju? Nije, haha.

Spomenuli ste da pratite brojne sportove?

Pratim sve živo, od tenisa, košarke, pikada i rukometa do futsala i nogometa. Pikado? Gledam ga cijelu godinu, ali najdraži mi je oko Božića. Na njega su me navukli mama i tata. Kad sam za Božić kod kuće, pratimo svi zajedno. Michael van Gerwen mi je najdraži igrač.

Uvijek se nađe vremena za gledanje utakmica. Nedavno me suigrač Tomislav Štrkalj, koji u svlačionici sjedi pokraj mene, pitao gledam li opet sažetke. Taman sam pratio golove iz druge hrvatske lige. Inače gledam i treću, pa i futsal.

Rijeku ste napustili 2021. godine, nakon 55 službenih nastupa. S obzirom na to da Vas je Dinamo slao na posudbe, smatrate li to danas dobrom odlukom?

Da. Svi želimo iskorak u karijeri. Dolazak u Dinamo vidio sam kao idealnu priliku. Dinamo se ne odbija. Prije no što je došla ponuda, rekao sam kako bih pješke išao u Dinamo ako treba. Nisam dvojio ni sekunde, odmah sam rekao: "Idem!" Šest mjeseci sam potom ostao na posudbi u Rijeci i zatim se vratio u Zagreb.

Kakav je bio plan Dinama uzevši u obzir da su u isto vrijeme doveli Marijana Čabraju iz Gorice, također lijevog bočnog? 

Došao sam kao pojačanje, računalo se na mene, trebao sam dobiti veliku minutažu. Kada sam došao, nastupio sam u prvom pretkolu Lige prvaka, nakon čega sam igrao i u HNL-u. Međutim, uslijedile su dvije zaraze koronom i ozljeda. Bilo mi je teško vratiti se nakon svega toga. Tek što sam počeo trenirati, pojavio se problem s ložom. Rehabilitacija, povratak, korona... Nema što mi se nije dogodilo.

Kada sam napokon bio spreman, počeo sam dobivati minutažu i bio standardan kod trenera Željka Kopića. No, ozljeda aduktora i trbušnog zida izbacila me s terena. Četiri mjeseca uopće nisam trenirao s ekipom. Imao sam bolove, nisam mogao trenirati. Kada je završila sezona 2021./2022., odlučio sam sanirati ozljedu i pripreme započeti spreman i zdrav.

U dvije godine skupili ste svega 18 nastupa za Dinamo. Jesu li ozljede i korona glavni razlog zbog kojeg dosad niste ispunili ono što se od Vas očekivalo?

Mislim da je to glavni razlog jer sam čak godinu dana bio izvan ekipe. Ozljeda, korona, težak povratak... K tome je ekipa u trenutku povratka bila u dobrom raspoloženju i ostvarivala dobre rezultate. Realno, bilo je teško očekivati konkretnu priliku i dobiti željenu minutažu. No, nisam nikada bio od onih koji bi to javno previše apostrofirali, ali to je činjenica.

Pisalo se kako je Dinamo za Vas Rijeci platio milijun eura. Je li Vam taj iznos stvarao pritisak?

Nije mi stvarao tako veliki pritisak, no bio sam svjestan da je klub za mene dao velik novac. U skladu s time imaju velika očekivanja, a ja veliku želju opravdati uloženo. Htio sam se, recimo, odmah sutra vratiti u idealno stanje, ali ne ide to tako.

Morao sam biti strpljiv i polako se vraćati treninzima i utakmicama. Da, pritisak postoji, nije se s njim lako nositi, ali uspio sam. No, nedostajalo je potom prave prilike da dokažem kako zaslužujem biti dio Dinamove svlačionice, prikazati igre zbog kojih sam i kupljen iz Rijeke.

Godinama se piše o Dinamovu problemu na lijevom boku. Preispitivalo se Vas, Marijana Čabraju, Francoisa Moubandjea i Petra Bočkaja, a danas Bogdana Mihajličenka. Bilo je puno lijevih bekova, no često su tu poziciju krpali Bartol Franjić, Joško Gvardiol i sada Robert Ljubičić, igrači s drugih pozicija. Kako gledate na te kritike i stalnu tezu prema kojoj Dinamo nema lijevog beka?

Nije lako slušati takve zaključke, no mi smo profesionalci, fokusirani na trening i zadatke koje trener postavlja pred nas. Trener je glavni i on će odrediti tko će igrati na kojem mjestu. Na nama je dati sve od sebe na treningu i, kada dobijemo šansu, pokazati zašto smo tu i koje kvalitete imamo. 

Nije uvijek onako kako očekujemo, no to je život profesionalnog nogometaša. Slažem li se s navedenim zaključcima? Naravno da ne. Jesu li me pogodile kritike? Jesu, ali zapravo me čine jačim, okrećem se sljedećem treningu i utakmici. Vjerujem u sebe.

Iako ste imali problema s ozljedama te bili na posudbi u Celju i sada Slavenu, jeste li bili nezadovoljni statusom u Dinamu s obzirom na 18 nastupa u dvije godine?

Prirodno je i sportski biti nezadovoljan takvim statusom, odnosno kada ne igraš, a u mom slučaju ne dobiješ priliku. U konačnici, ima mjesta samo za njih 11. Kao što sam već naglasio, tada treba ostati jak u glavi i na treninzima pokazati da zaslužuješ priliku.

U svlačionici Dinama je atmosfera uvijek bila pozitivna, nismo negativno gledali jedni na druge. Dobro je imati konkurenciju na svojoj poziciji jer time svi napreduju.

Dinamo ima nekoliko velikih zvijezda. Kakav je, primjerice, Bruno Petković?

Ovo moje vrijeme boravka u Dinamu obilježila je vrlo pozitivna atmosfera u svlačionici. Naravno, nije bila idila kada bismo izgubili, ali nastojali smo da se ne uvlači nervoza. Jednostavno bismo zaboravili na poraz, kao što se radi u svakom drugom klubu, te bismo se okrenuli idućem susretu.

Ni o kome od suigrača u klubu ne mogu reći niti jednu lošu riječ. Štoviše, svi su uvijek prava podrška. Petković je top, jedan od vođa, uvijek tu kada treba, kako na terenu, tako i u svlačionici ili privatno. 

Velika vijest bio je povratak Arijana Ademija. Zašto je on tako bitan za Dinamo?

Kada sam došao u Dinamo, vidio sam da je on pravi kapetan, pravi vođa. Osjeti se kada je na terenu, tada gineš za njega i ekipu. Ademi donosi pozitivan osjećaj, uz njega je svakom igraču lakše, svatko nekako postaje bolji na terenu.

Ademi daje savjete i razgovara sa svima pojedinačno te drži motivacijske govore. Konkretan primjer govora? Recimo: "Idemo van pokazati tko smo mi, tko je Dinamo i zašto smo tu gdje jesmo. Moramo dati sve od sebe i rezultat će nas nagraditi."

Početkom 2023. bili ste na posudbi u Celju, gdje ste upisali osam nastupa. Kako Vam je bilo u Sloveniji?

Ponovno je bio kraj prijelaznog roka, a nakon razgovora s trenerom sam shvatio da u Dinamu neću dobiti previše minuta. Stigla je ponuda Celja te sam odlučio kako je bolje igrati ondje nego sjediti na klupi Dinama. Upisao sam osam nastupa i vratio se u Dinamo prije isteka posudbe jer nisam bio zadovoljan svojom situacijom u Celju. Zašto nisam bio zadovoljan?

Shvatio sam da u zadnjih mjesec dana sezone neću dobiti puno prilika s obzirom je fokus trenera postao uigravanje momčadi za europske izazove koji su bili primarni cilj, a gdje ja nisam bio u planovima s obzirom na istek posudbe i želju za povratkom u Dinamo.

Tada sam zaključio kako je bolje vratiti se u Dinamo prije isteka posudbe i uslijed promjene trenera (Igor Bišćan naslijedio Antu Čačića, op. a.) pokušati kroz trening izboriti kartu za ljetne pripreme.

Je li istina da ste ljetos odbili ponudu Istre kako biste se pokušali dokazati Bišćanu?

Da, uoči priprema bilo je nekoliko opcija. Odbio sam dvije-tri ponude unutar i izvan Hrvatske. Želio sam se pokazati na ljetnim pripremama. Bio sam zadovoljan odrađenim. Pripreme su bile kvalitetne i teške. Nažalost, trener i stručni stožer su mi priopćili da ne računaju na mene pa sam potražio drugu opciju.

Kako ste reagirali kada su Vam rekli da ne računaju na Vas u Dinamu?

Nije to bila najljepša vijest, ponovno sam bio down. "Zašto opet?" pitao sam se. Međutim, ponovno sam razgovarao s ljudima kojima vjerujem, nastojali smo pronaći dobru opciju za mene i Dinamo. Tako sam došao ovamo u Slaven. Nemam gorčinu zbog novog odlaska iz Dinama, svjestan sam da mi ovo može samo pomoći. Bitan je kontinuitet, samopouzdanje dolazi s utakmicama.

Kakva je bila suradnja s Bišćanom?

Poznajemo se iz Rijeke i mlade hrvatske reprezentacije. Uvijek smo imali korektan, profesionalan odnos, sve pozitivno, iako se nisam baš naigrao. No, kao što sam već rekao, trener je odgovoran za rezultat i odlučuje tko će biti u ekipi i tko će igrati. Nažalost, nisam bio u njegovim planovima, premda sam bio silno motiviran i spreman.

Ugovor s Dinamom imate do ljeta 2026. godine. Kakav je plan?

Prvo želim pokazati kvalitetu u Slavenu i opravdati zašto sam igrač Dinama. Potom ćemo vidjeti kakva će biti situacija za godinu dana. Vjerujem da se još imam šansu izboriti za poziciju u Dinamu. Prema njemu osjećam i više nego što podrazumijeva profesionalni ugovor.

Rekao sam svojevremeno kako bih pješke došao u Dinamo, mislim da to sve govori. Naravno da bih želio biti u početnih 11, ali situacija je takva kakva jest. Nastojat ću se igrama na terenu izboriti za svoju priliku. Sada mi je primaran, isključiv fokus na Slaven i zadatke koje trener stavlja pred mene.