IGRALA se 4. minuta osmine finala Kupa između Zeline i Dinama (0:4) kad je Hrvoje Skupnjak imao priliku kakvu igrači njegova kalibra dobiju jednom u životu - da zabiju velikom Dinamu i uđu u legendu svojeg kluba, gradića ili sela.

Vrlo dobar napadač domaćih pobjegao je neopreznoj Dinamovoj obrani i sjurio se prema Zagorcu. Na noge se digao cijeli malen, ali vrlo ugodan stadion u Zelini i vrijeme u tom gradiću kraj Zagreba na sekundu je stalo. Skupnjak se otresao pratnje i zapucao, ali je Zagorac obranio njegov vrlo dobar udarac.

“Ma, vrag te jebi, pa kak to fulaš”, zaurlao je jedan domaći navijači držeći u jednoj ruci kobasicu, a u drugoj pivo koje mu se, takvom ljutitom, malo i razlilo po hlačama.

“Eto na, opet bu mi žena doma rekla da sam se napil”, požalio se kolegi do sebe koji je vrtio glavom što zbog Skupnjakova promašaja, što zbog prijateljevih sad već ozbiljnih problema s pivom.

Dok je simpatični gospodin proklinjao zlu sudbinu, njegova Zelina se cijelo prvo poluvrijeme sasvim dobro držala protiv momčadi koja će sljedećeg četvrtka vjerojatno osigurati prolazak skupine Europa lige. Nisu se Skupnjak i društvo ni u jednom trenutku uplašili Gavranovića, Hajrovića i ostalih igrača Nenada Bjelice, koji je na izlet u Prigorje odveo sasvim respektabilnu momčad.

Nisu domaćini uopće paničarili, nije bilo izbijanja lopte u “kuruzu”, a na trenutke su djelovali ozbiljno i organizirano kao neke slabije hrvatske prvoligaške momčadi. Osim Skupnjakova zicera, šansi više nisu imali. No tko zna koliko dugo bi se Dinamo s njima mučio da pred kraj poluvremena do izražaja nije došla individualna kvaliteta gostiju, odnosno Gavranovića koji je lijepim udarcem pogodio za 0:1.

U Zelini igra Argentinac

Iako je njihova momčad gubila, igrači Zeline u svlačionicu su na poluvremenu ispraćeni pljeskom, a posebno im se, osim Skupnjaka, svidjela “desetka” Zeline koja je s nekoliko dobrih poteza izmamila pljesak publike. Letimičnim pogledom na popis igrača, kraj broja 10 je stajalo, za ove krajeve, malo neobično ime i prezime - Juan Manuel Saez.

“Dinamo ima Španjolca, a mi Argentinca. On je naš, već dobro govori hrvatski”, rekao nam je čovjek u majici Zeline kojeg smo pitali otkud neki Saez u 4. HNL.

Na početku drugog poluvremena Saez je unio dašak Južne Amerike kad je Gojaku prodao krasan sombrero, na što mu je Dinamov veznjak odgovorio klasičnim čišćenjem po tetivama. Držali su se Saez i Skupnjak još neko vrijeme, no kako je vrijeme odmicalo, ponestajalo je snage, a golovi Petkovića i Kadziora u završnici su popraćeni pljeskom, kao i igrači obiju momčadi nakon što je sudac odsvirao kraj.

Saeza smo uhvatili na izlasku s terena. Argentinac s talijanskom putovnicom neobična je priča. U najavama utakmice pisalo se da ga je menadžer ostavio samog i gladnog u Hrvatskoj kad mu nije uspio naći angažman, ali je Saez to odmah demantirao ne želeći previše pričati o svojoj evidentno turbulentnoj prošlosti.

"Boca je sranje, vjeruj mi"

“To što je objavljeno nije točno. Moj trener je bio ujedno i moj menadžer i istina je da se nismo slagali oko puno toga, ali nije me baš napustio. No to nije sad toliko važno. Super mi je u Zelini i ostat ću ovdje dok god budem uživao. Nekad sam na ručku kod jednog suigrača iz momčadi, njegova mama je za mene kraljica. Kako kuha...”, rekao nam je kratko tajnoviti Saez koji je rođen u Buenos Airesu.

Boca ili River?

“River, River i samo River. Boca smrdi, vjerujte mi”, dobacio je u prolazu.

I dok je Saez tražio prijatelje u publici, Dinamov glasnogovornik je igračima donio kutiju punu suvenira koje su onda podijelili klincima na montažnim tribinama i onoj glavnoj. Svi su željeli fotografiju s nekim Dinamovim igračem, a zaštitari su imali dosta posla da zadrže klince koji su na razne načine pokušavali doći do terena. Nekima je uspjelo pa su se slikali s Gavranovićem i Livakovićem, a u nedostatku ostalih igrača, poslužio je i Dinamov legendarni vozač Mile, koji je spremno pozirao kraj svojeg autobusa skupini Zelinčana koja je željela fotografiju.

Tako je na par sati Zelina bila nogometni centar Hrvatske, a sve skupa je podsjećalo ona stara, dobra romantična vremena na koja nas ovakve utakmice u Kupu uvijek podsjete. Miris kobasica iz Zaleđa, kako se zove kafić kraj tribine, grbav teren koji je možda i glavni adut domaćih i sjajna atmosfera koju stvara dolazak velikana kao što je Dinamo u “malu” Zelinu.

Još samo da je Skupnjak pogodio onaj zicer s početka priče. Pala bi valjda i neka runda za navijače. Pa makar i u Zaleđu...