POLAKO se približavamo završetku Eurobasketa. U polufinalu jednog od najluđih i najneizvjesnijih turnira u povijesti Starog kontinenta našli su se Francuska, Španjolska, Njemačka, ali i senzacionalni autsajder Poljska, koja je u nevjerojatnoj utakmici četvrtfinala srušila aktualnog prvaka Europe Sloveniju predvođenu Lukom Dončićem i Goranom Dragićem.

Moćna Grčka s Giannisom Antetokounmpom je također u četvrtfinalu ispala od domaćina Njemačke, a Srbija Nikole Jokića nije prošla ni osminu finala. Već na prvoj stepenici nokaut faze poskliznula se i izgubila od Italije.

Hrvatska se također nije proslavila, u osmini finala je ispala od Finske, no za reprezentaciju koju je ovaj put vodio Damir Mulaomerović ovaj plasman nije nikakvo razočaranje, već realnost i još jedan dokaz da je ekipa koja je igrala finale olimpijskog turnira protiv jedinog pravog Dream Teama odavno prestala biti značajan faktor u košarkaškom svijetu.

Komentar dosadašnjeg dijela turnira smo zatražili od proslavljenog srpskog trenera Vlade Đurovića. Đurović je bio na klupi Šibenke kad je Dražen Petrović u onom čuvenom finalu protiv Bosne 1983. zabio oba bacanja i donio Šibenki najkraći naslov prvaka u čitavoj povijesti sporta.

Već nakon nekoliko sati je utakmica poništena, a Đurović je odbio voditi momčad Šibenke u Novi Sad na ponovljenu majstoricu na neutralnom terenu. Naš sugovornik se može i pohvaliti da je dvije godine zaredom uspio srušiti najjaču europsku ekipu tog vremena - Draženovu Cibonu.

Najprije je u majstorici finala prvenstva 1986. sa Zadrom nakon dva produžetka napravio senzaciju svih senzacija, a onda je to isto ponovio sa Zvezdom u polufinalu iduće godine. 

Đurović nam je objasnio zbog čega smatra da nije nikakvo iznenađenje da je Srbija ispala u osmini finala od Italije, dao nam je svoje viđenje svih limita Pešićeve ekipe, kao što je pokušao i detektirati gdje je najveći problem s hrvatskom košarkom. 

Ispričao nam je i zbog čega jako cijeni lukavog talijanskog izbornika Gianmarca Pozzecca i kako se on sličnim trikovima služio davno prije u dvobojima kad je rušio Cibonu, za koju i sam kaže da je u to doba bila daleko najbolja momčad u Europi.

Složio se da se malo pomalo košarka, koja je bila najveći sportski brend u bivšoj Jugoslaviji, gasi na ovim prostorima, a da su zbog toga ljuti samo stariji navijači. Kako je rekao, ''mlađe ionako to ne zanima jer ne znaju kako je bilo nekada''.

Za kraj smo pitali Đurovića je li za njega Dražen Petrović, kojem je dao kapetansku traku i sve ovlasti u Šibenki kad je hrvatska košarkaška legenda imala samo 17 godina, najveći igrač ikad na ovim prostorima. 

Došli smo u samu završnici jako zanimljivog Eurobasketa. Tri najveća favorita za zlato Srbija, Slovenija i Grčka su ispali u ranoj fazi turnira, a za medalje će se boriti Poljska, Španjolska, Francuska i Njemačka. Kako ste zadovoljni prikazanom košarkom i koliko vas je iznenadio loš plasman Slovenije, Srbije i Hrvatske?

Da, jako neobičan turnir s puno iznenađujućih rezultata. Svi najveći favoriti za medalje su ispali prije polufinala, a gledali smo dosta zanimljivih utakmica. Srbija je bila uvjerljiva u najlakšoj skupini u kojoj su uglavnom bile reprezentacije druge ili čak treće europske klase.

Naravno, stvorila se euforija, svi su samo pričali o tome kako ćemo biti prvaci. ''Imamo Jokića, imamo Micića, dovoljno je'', govorili su mnogi u Srbiji. E pa, nije dovoljno. Možda bi bilo dovoljno da su tu bili Bogdan Bogdanović, Bjelica i Teodosić, ali i tada bi bilo upitno koju bi medalju uzeli i pitanje je bi li je i s njima uopće uzeli. No, sigurno je da bi bolje prošli.

Što se tiče Hrvatske, kad sam vidio da ste uzeli Amerikanca i kad sam vidio sastav, bio sam uvjeren da Hrvatska može puno više. Trebala je, ali nažalost nije. Vidim da je moj bivši igrač Stojko Vranković, koga puno volim, podnio ostavku na mjesto predsjednika Saveza.

Ne mogu pričati o nečemu što je bilo ranije, ali konkretno za ovaj turnir ne znam što je Stojko mogao napraviti više. Tražili ste stranca, doveo je stranca. Boljeg trenera, barem od ovih koji su uopće željeli preuzeti reprezentaciju, nije mogao naći. Ekipa je bila dobra, svi su se odazvali, ali opet nije bilo dovoljno. Možda je bilo potrebno i malo sreće.

Kod Srbije, sreća nije igrala nikakvu ulogu, već je u pitanju nedostatak kvalitete. Čim bi iz igre izašao netko od dvojca Jokić i Mikić, bilo bi jasno da nam igra šepa i da to nije to. Previše imamo pomoćnih igrača, a premalo glavnih. Svaka ekipa mora imati te pomoćne igrače, ali ključ uspjeha su glavni protagonisti, a njih treba biti barem tri, četiri. Dvojica nisu dovoljno. 

Po meni je Litva veliko razočaranje. Fantastična ekipa s parom najboljih centara (Valančiunas i Sabonis, op. a.), ali njihov glavni problem je bio Kazys Maksvytis, daleko najgori trener na čitavom turniru. Drugi najslabiji trener je izbornik Francuske Vincent Collet. Fantastična ekipa s puno vrhunskih NBA igrača, ali i s trenerom koji puno zaostaje za njima.

U grupi su se mučili, a kako su prošli i Turke i Talijane… Neviđena količina sreće. Oba puta nakon produžetaka kad su bili totalno izgubljeni. No, lako se može dogoditi da ne samo da uzmu medalju, već da osvoje i zlato. Kad ljudima kažeš Gobert, većina će reći: ''Ma, čovjek je običan centar, za njega je Jokić majstor.''

Taj Gobert je posljednjih pet godina najbolji obrambeni igrač u NBA ligi. Viši je, jači je, brži je od Jokića. Skočan je, razumije igru i nakon Stojka Vrankovića najbolji je bloker kojeg sam ikad vidio u europskoj košarci. Unatoč slabom treneru, ove dvije pobjede su ih napunili samopouzdanjem i jako će ih biti teško pobijediti. 

Slovenija je bila favorit samo zahvaljujući Dončiću. Mnogi hvale i Prepeliča i Čančara i Dimeca, ali to je sve prosjek. Kao što i mi imamo Kalinića, Gudurića i Lučića. Solidni igrači, ali ništa više od toga. Bez Dončića, Slovenija se ne bi ni plasirala na Eurobasket, a kamoli bila favorit za zlato.

Na utakmici protiv Poljske, Dončić je odigrao jako loše. Bio je u najslabijoj formi otkad ga gledam, nikad nije bio nervozniji. Sad vidim da mnogi kažu kako se udebljao. Pa tako on igra i u NBA-u. Da nema te kilograme, ne bi mogao proći u Americi.

Fantastičan igrač, fantastična psihologija. Čak i u nekim bezveznim prijateljskim utakmicama želi pobijediti po svaku cijenu. Svađa se sa sucima, s protivnicima, stalno ima neke prigovore i napravit će sve za svoju ekipu. Rođeni je pobjednik.

Svaka mu čast što je nakon poraza na sebe prihvatio svu odgovornost i što je rekao da je samo on kriv za neuspjeh. Nije spomenuo ni trenera ni suigrače. Nikoga. Svu krivicu je bacio na sebe i kapa mu dolje zbog toga. 

Njemačka po meni ima najboljeg trenera na turniru. Kanađanin Gordon Herbert je fantastično složio momčad i fenomenalno od svakog igrača izvlači maksimum. To mogu samo pravi šmekeri. Imaju i oni neke NBA igrače, ali nitko od njih nije glavni u svom klubu. Herbert je od te skupine samo korektnih igrača složio momčad koja daje puno više nego što objektivno može.

Odličan potez Njemačke je što su odlučili igrati u Berlinu. Zašto? Zato što je Berlin jedini košarkaški grad u Njemačkoj s publikom koja razumije košarku. Alba je desetljećima jedan od zaštitnih znakova Berlina i ta publika zna navijati. U Kölnu ili Münchenu ne bi bilo tako.

Tamo su nogometni navijači, ne razumiju košarku, u Berlinu je drugačije i to je ogromna prednost za Nijemce. Protiv Španjolske će im biti teško. Scariolo je doveo skromnu momčad i bez Amerikanca Browna ne bi bili u polufinalu. Skromna ekipa, ali vjerojatno će uzeti medalju. Najteža utakmica će im biti sad s Njemačkom.

Ne zbog domaće publike, već zato što Nijemci znaju igrati. Puno rotiraju i jako ih je teško skautirati. Schröder je odličan igrač kojeg je jako teško čuvati jer stalno igra nešto drugačije. Malo igra za sebe, a malo za ekipu. U jednom trenutku asistira, a onda ubaci par trica. 

Bosna i Hercegovina je po meni možda i najugodnije iznenađenje turnira. S dva odlična igrača Musom i Nurkićem, bili su na korak do nokaut faze. Stvarno nisu imali sreće. Upali su u daleko najtežu grupu. Da su bili u skupini u kojoj je bila Srbija, siguran sam da bi prošli dalje.

Crna Gora je odigrala dobar turnir, ali da su imali Vučevića i Ivanovića iz Zvezde, uvjeren sam da bi napravili i bolji rezultat. 

Hrvatsku sam najmanje gledao. Vidio sam da je Bogdanović bio na svojoj razini koševa, ali ne znam kako je to sve skupa izgledalo. No, u razgovoru s nekom mojim prijateljima, košarkaškim stručnjacima iz Hrvatske, dobio sam dojam da nema kemije u momčadi. Da nešto nije u redu s odnosima u ekipi. Pitao bih ih što nije u redu, a onda bih dobio odgovor da Hrvatska igra bolje kad Hezonja izađe iz igre. 

Do prije nekoliko dana mediji u Srbiji su slavili i Pešića i reprezentaciju. Sad je obratno. Vidio sam nekoliko naslova da je Pešić glavni krivac za debakl, a kao jedan od razloga se spominje izostanak poziva Milošu Teodosiću. Gdje su točno Srbija i Pešić pogriješili?

Po pitanju Teodosića, napravio bih jednako što i Pešić. Miloša ili zoveš ili ga ne zoveš. Ako ga zoveš, mora igrati jer je majstor. Objektivno, Teodosić ne pripada klasi Zorana Slavnića i Saše Đorđevića, blizu je, ali ipak nije tolika klasa. Međutim, u njegovom primeu, nije bilo jačeg igrača.

Sve medalje koje je Srbija uzela, uzela ih je na njegov pogon. Stalno se odazivao i bio je pravi majstor, kreacijom, ali i realizacijom. Problem s Milošem nije bio da ne igra obranu i da se koncepcijski ne uklapa u reprezentaciju. Ne, Teodosić je napravio neke disciplinske prekršaje i to više puta. Kao kapetan to nije smio raditi i ja bih ga na isti način udaljio kao što je to napravio Pešić.

Tu Pešića ne treba kritizirati, ali previše se oslonio na neke igrače koji objektivno nisu mogli dati ono što je on od njih zahtijevao. Mnogi će reći da je Srbija imala samo jedan loš dan, onaj protiv Italije. To nije točno jer su svi rivali u grupi bili nedorasli.

Nije ni Italija neka velesila, bez Gallinarija je to jedna ništa više nego korektna ekipa, koja je protiv Srbije imala i puno sreće. Jako je teško pobijediti nekoga tko ima onakav šuterski dan. Ipak, rekao bih da je ključan trenutak bio onaj kad je izbornik Italije Pozzecco dobio drugu tehničku grešku i kad je morao napustiti klupu.

Sve ih je okupio, izgrlio, izljubio, uvjerio ih je da su svi protiv njih, da nemaju što izgubiti i nabio je ih je motivom. Uspio je. Kasnije se izljubio s Danilovićem, s pola publike i s čitavom klupom Srbije. To ljudi ne razumiju, ali taj psihološki trik je bio toliko genijalan, da je odlučio pobjednika.

I kao igrač bio je luckast, takav je i kao trener. Siguran sam da je više od pola trenera na ovom turniru po teoriji puno jače od njega, ali on je majstor prakse. Bio je dobar igrač, jako dobro poznaje psihologiju igrača i svojim momcima stalno govori koliko ih voli. Zbog tog pristupa oni su za njega spremni poginuti.

Svaka čast na taktici, ali u svakoj pravoj ekipi mora postojati pravi odnos između igrača i trenera. Svaki veliki igrač će u najvažnijim trenucima utakmice uvijek pogledati prema treneru. Dončić svog trenera nije gledao jer je Sekulić relativno nepoznat trener, a Luka je jedan od najboljih na svijetu. No, Galis, Dražen, Kićanović, sve legende bi uvijek kad je gusto okom tražile trenera. 

Drugi problem s Pešićem je njegova dob. Razlika između njega i igrača je pedeset godina. Njegov humor u ovoj generaciji ne prolazi kao što je prolazio nekad. Ova ekipa je drugačija, ovi momci su drugačiji. Pešić više nema Gurovića, Bodirogu ili Divca, ovo je potpuno nova generacija i jako je teško biti izbornik u tako poznim godinama. 

Srbija se nije plasirala na Igre u Tokiju, opasno joj visi i plasman na SP iduće godine, a sad je doživjela i težak udarac na Eurobasketu. Ozbiljan pad srpske košarke ili realnost?

Realnost. Veliki problem za ekipe poput Srbije i Hrvatske su ovi nesretni kvalifikacijski prozori u kojima najbolji igrači iz NBA lige i Eurolige ne mogu igrati. Reprezentacije poput Belgije, Ukrajine ili Poljske imaju sreću da njihovi najbolji igrači ne igraju u Americi ili u najjačim klubovima Europe i samim su time uvijek dostupni. Što nije slučaj s Hrvatskom ili Srbijom.

Zatim, sve se više igra momčadski, a sve manje na individualnu kvalitetu. Najbolje pojedince su imali Srbija (Jokić), Slovenija (Dončić) i Grčka (Giannis), pa su odmah ispali. Govorimo o tri najbolja igrača na svijetu izvan Amerike.

Nekad je jedan igrač mogao povući ekipu i osvojiti prvo mjesto, danas je to nemoguće. Međutim, točno je i to da danas, i kod vas i kod nas, nema više toliko vrhunskih igrača kao što je bilo nekad. Nedavno sam bio u jednom društvu u Kaštel Starom i satima smo pričali o košarci i nogometu. Netko me je pitao koja je po meni najbolja petorka Dalmacije svih vremena.

Kao iz topa sam ispalio: Gjergja, Dražen, Kukoč, Rađa i Krešo Ćosić. Prvi komentar je bio: ''Pa ovo ne bi dobija niko na svitu.'' Zašto to govorim? U toj momčadi nema mjesta za legende Jugoplastike poput Rate Tvrdića, Pere Skansija ili Damira Šolmana.

Kad bih govorio o najboljoj postavi Hrvatske svih vremena, ostavio bih tu petorku u kojoj ne bi bilo mjesta ni za jednog Svetog Nikolu Plećaša. Pitali su me onda tko bi mogao s ovom postavom ravnopravno igrati. Tad sam im nabrojao po meni najbolju postavu Srbije. Prva je Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Divac i Jokić.

Kasnije sam tu zgodu pričao sinu, a on mi je rekao da ima i jaču ekipu Srbije: Đorđević, Danilović, Bodiroga, Divac i Jokić. Koliko je nekad tu bilo sjajnih igrača, najbolje govori podatak da u dvije idealne postave ne bi mogao upasti jedan Radivoj Korać. 

Koncem 80-ih Jugoslavija je dominirala europskom košarkom, a zbog nevjerojatnog koncentrata kvalitete, brojni vrhunski igrači poput Duška Ivanovića, Zorana Sretenovića, Luke Pavićevića, Petra Popovića, Darka Pahlića pa čak i Saše Đorđevića nisu mogli upasti u ekipu. Danas je za sve ekipe s prostora bivše države kritičan problem kad ne mogu računati na tri, četiri igrača koji igraju u NBA-u ili Euroligi. Zašto?

Danas se sve promijenilo. Sve je manje kvalitetnih mladih domaćih igrača. Gledam ekipe Partizana i Zvezde. Svaka ima po nekoliko crnaca. U Njemačkoj danas igra nekoliko crnaca. Ružno je reći, ali Hitler bi se u grobu okrenuo da vidi kako danas izgleda reprezentacija Njemačke.

I u nogometu, i u košarci. Kod Hrvatske mi je nevjerojatno da niste sposobni desetljećima pronaći pravog playmakera. U životu se nisam puno slagao s Pinom Gjergjom, ali točno je kad kaže da mu nije jasno da se u Dalmaciji ne može pronaći pravi play.

To nikako ne mogu razumjeti jer su Dalmatinci rođeni za sport, ima tih nižih i brzih koliko god hoćeš. Doduše, kad malo razmislim, pa i u vrijeme prve i druge zlatne generacije Jugoplastike, playa su igrali igrači iz Srbije.

Manović je iz Beograda došao igrati playa u generaciji Skansija, Tvrdića i Šolmana, a u Kukočevoj Jugoplastici tu su poziciju igrali Sretenović, Pavićević i Naumovski. Dakle, Srbin, Crnogorac i Makedonac. Jedino Gjergja jer nakon njega Dalmacija nije dala klasnog playa. 

Ne znam, očito je došlo drugo vrijeme. Nedostatak kvalitetnih mladih igrača nije samo problem u Srbiji i Hrvatskoj. Slovenija osim Dončića i Dragića nema top igrača. BiH ima Nurkića, solidnog Musu i koga još? Makedonija nema ništa. 

Koliko je točno da je Krešo Ćosić nekad bio ono što je Nikola Jokić danas?

Najbliža moguća usporedba. Krešo je promijenio košarku, promijenio je igru centra. Onako visok mogao je driblati i asistirati. Tada nije bilo trica, ali imao je fantastičan šut. Nevjerojatan tajming za blokadu. Čudesan igrač i drago mi je da se dvorana u Višnjiku zove njegovom imenom.

S druge strane, kad god gledam prijenos Zadra iz Višnjika, nikad nisan vidio više od par stotina gledatelja. Ne mogu vjerovati. U Jazinama je uvijek bilo po pet tisuća navijača, a dvorana je realno mogla primiti tri i pol. Znam da je u Šibeniku i Splitu još gora situacija. Bojim se da će košarka u Hrvatskoj umrijeti jer vidim da ni vaši novinari više ne znaju što bi s košarkom.

Slično je i kod nas bez obzira na to što je košarka bio najtrofejniji sport na ovim prostorima. Svaka čast Dinamu, ljudi igraju Ligu prvaka, ali grupna faza je njihov maksimum. Zvezda ne može ni to. A Jugoplastika, Zadar i Cibona su radili čuda u Europi. Draženova Cibona je bila kaznena ekspedicija.

Tužno je kad znaš što si imao, a što danas imaš. Takav Zadar, takva Cibona, takva Jugoplastika, takva reprezentacija Hrvatske, a sad imaš ono što imaš. Porazno je da se klinci danas ni ne nerviraju jer nemaju pojma kakva je hrvatska košarka bila prije. Stariji navijači pate i lude zbog toga. 

Spomenuli ste Ciboninu kaznenu ekspediciju koja je gazila i u Europi i u kući sve do finala prvenstva Jugoslavije 1986., a onda je u najslavnijoj majstorici u povijesti jugoslavenske košarke Zadar s Vama na klupi napravio čudo i nakon dva produžetka osvojio naslov. Bila je to senzacija svih senzacija, a i danas se priča o toj utakmici. Kako ste uspjeli srušiti nepobjedive?

Nedavno sam bio jednom beogradskom hotelu gdje sam pričao sa Svetislavom Pešićem, a tamo se zatekao i glumac Tarik Filipović, koji je veliki navijač Cibone. Prišao mi je i rekao da mi želi dati ruku iako me je mrzio jer sam dva puta srušio Cibonu koja se od toga nikad više nije oporavila.

To što su napravili igrači Zadra bilo je nešto nevjerojatno. Najprije, vjerovali su mi kad sam im rekao da svih 40 minuta moramo igrati svoju igru i da ih možemo dobiti. Na kraju to nije bilo 40 minuta, nego 50 jer su bila dva produžetka. Prvo poluvrijeme smo odigrali odlično, a opet smo gubili 12 razlike.

Igrači su mi bili utučeni, a onda sam im rekao da pogledaju igrače Cibone kako se raduju nakon svakog koša. Uvjerio sam ih da nas se plaše i da mi to možemo. Cibona je bila toliko dominantna da nije navikla igrati protiv ekipe koja se u nekom trenutku utakmice nije predala.

Kad su vidjeli da mi ne odustajemo, da smo došli poginuti, da se Veljko Petranović baca na glavu preko zapisničkog stola, tada su počeli griješiti. Bili su zbunjeni jer nisu očekivali da će im do kraja netko puhati za vratom. Stojko Vranković je skakao, lupao blokade, imao je triple-double.

Nikad Stojko nije odigrao više od 30 minuta jer bi uglavnom izašao zbog pet osobnih. Ovu utakmicu je odigrao svih 50 minuta. Petra Popovića sam izgrdio na poluvremenu, onda je do kraja zabio osam trica i 35 poena. Svaki igrač koji je igrao odigrao je fenomenalno. 

Petar Popović u prvom poluvremenu nije ubacio niti jedan poen. Što ste mu to rekli u svlačionici na odmoru?

Rekao sam mu: ''Imaš tri sina, sram te bilo. Što ćeš im pričati? Cijela te Jugoslavija gleda, deseci milijuna ljudi te gledaju, a ti ovako, nula poena. Mrš napolje i igraj''. Do kraja je zabio 35 poena i donio nam naslov prvaka. Očito sam pogodio, jer da sam mu prišao i rekao: ''Ajde majstore, nema veze, samo ti igraj'', sumnjam da bi išta postigao.

Očito je bilo da se u prvom poluvremenu prepao, premda je bio jedan od naših najiskusnijih igrača. No, kad sam ga izgrdio i potjerao da igra, u njemu je proradio dalmatinski dišpet i odigrao je utakmicu života. 

Iduće godine Cibona je s omjerom 22:0 ušla u doigravanje, a u polufinalu je ispala od Crvene zvezde na čijoj klupi ste opet sjedili vi. Očito je da ste znali kako igrati protiv Dražena i Cibone?

Sa Zvezdom mi je bilo puno lakše, jer sam već snimio Cibonu i znao sam kako možemo igrati s njima. Problem je bio da igrači Zvezde zbog silnog respekta prema Draženu i Aci, koji se tada vratio iz JNA, nisu vjerovali da mogu dobiti Cibonu. Zato sam se poslužio psihološkim trikom. Bane Prelević do tada nikad nije odigrao ni približno ovako značajnu utakmicu. Samim tim nije imao ni strah od Dražena.

Kad sam ga uveo onako guzatog i debelog, Aco je odmah Draženu rekao da ga pusti, da ovaj nema pojma. Čovjek im je u majstorici u Zagrebu uvalio 32 poena. Neša Ilić je zabio 28, a Jankovića, Nikolića, Radovića, redom sve puno bolje igrače od ove dvojice, držao sam jako malo na parketu jer sam znao da imaju kompleks od Dražena, Ace, Cvjetičanina, Ušića i ostalih cibonaša.

Bio je to totalno drugačiji način nego onaj godinu dana ranije sa Zadrom, ali i taj je put prošlo. Priznajem da sam se koristio psihološkim trikovima kakvima se danas služi ovaj Talijan Pozzecco. Zato ga cijenim, mada znam da kad bih ga pitao da mi dublje objasni neku situaciju, da bi bilo ''tuc-muc''. Međutim, čovjek je fantastičan psiholog i na tome mu treba čestitati. 

U samo par godina bili ste akter nekoliko slavnih utakmica. Tri godine prije slavlja sa Zadrom, bili ste na klupi Šibenke koja je u čuvenoj majstorici u Šibeniku pobijedila Bosnu, proslavila naslov, da bi joj samo nekoliko sati kasnije isti bio oduzet. Kako sad gledate na čitav taj cirkus sa sucem Ilijom Matijevićem, fantomskim faulom Sabita Hadžića na Draženu, Vasilom Tupurkovskim i otetom titulom prvaka Jugoslavije?

Najtužniji dan u čitavoj mojoj karijeri. Jedini sam trener u povijesti koji je samo desetak sati bio prvak. Dali su nam pehar, medalje, a onda su tražili da ih vratimo i da igramo majstoricu u Novom Sadu. Moja je odluka bila da ne igramo ponovljenu utakmicu.

Matijević nas je ubio tu utakmicu, posebno u zadnje tri minute. Izmislio je korake Žuriću, svašta nam je radio, a sve samo zato da bude drama. Oni su poveli pola koša, a onda je Matijević na isteku vremena izmislio faul Hadžića na Draženu. Istina je, izmislio ga je jer sam stajao točno na tom mjestu i mogu potvrditi da nikakvog prekršaja nije bilo.

Međutim, to nije bila materijalna povreda pravila. Bosna se pametno žalila na to da je isteklo vrijeme. To je materijalna povreda pravila. Žalili su se, prihvatili su im žalbu i to je to. Prije nego li je Dražen šutirao, prišao sam mu i da ga ohrabrim, rekao sam:

''Majstore, dovoljno je jedno da ubaciš, u produžecima su naši.'' Pogledao me, rekao mi da će ubaciti oba i to je napravio. Nakon toga slavlje, potoci vina Kalelargom i ostalim ulicama u Šibeniku. Oko 12 sati sam bio kod Šime Šupe u restoranu Uzorita kad su mi javili da je utakmica poništena.

Odmah sam rekao da nećemo igrati ponovljenu utakmicu u Novom Sadu. Nakon toga su me zvali svi predsjednici republika, nije bilo političara koji me nije zvao. Molili su me, ucjenjivali, prijetili mi, nagovarali me da radi karijere pristanem na majstoricu. Odbio sam.

Tadašnji generalni tajnik KSJ-a je rekao da mi se treba doživotno zabraniti bavljenje košarkom u Jugoslaviji i neka idem vani, a da Šibenku treba izbaciti u drugu ligu. Tada je reagirao Bora Stanković, koji im je rekao da lupetaju bez veze, da su nam najprije uzeli titulu, a sad bi nas i dodatno kažnjavali.

Naravno, ništa od toga se nije dogodilo, ali utakmica je bila poništena. Raša Šaper je bio izričito protiv te odluke jer se nikad nije dogodilo da se utakmica zbog sličnog razloga poništi. Nažalost, nama su poništili.

Zašto ste uporno odbijali otići igrati u Novi Sad?

Znam da su mnogi pričali da sam se plašio poraza. To nije bilo točno. Naravno da su oni bili u psihološkoj prednosti. Tadašnji igrač Bosne Predrag Benaček, kojem sam kasnije nekoliko godina bio trener u grčkom Panioniosu, pričao mi je kako je ujutro skočio od sreće iz kreveta kad mu je majka rekla da se utakmica poništila i da će se igrati nova. Dobili su novu snagu, a imali su i moćan tim. 

Razlog zbog kojeg sam odbio Novi Sad je odabir lokacije. Da su nam rekli da ćemo igrati u praznoj dvorani u Šibeniku, u Zagrebu, Zadru, Rijeci, čak i u Ljubljani… U redu, nema problema, igrat ćemo, ali ne i u Novom Sadu, koji je geografski duplo bliži Sarajevu nego Šibeniku.

Utakmica se trebala još igrati usred tjedna. Koliko bi navijača mogli dovesti? Zatim, kako sam mogao ekipu vratiti nakon pijanstva i sreće zbog proslavljene titule? Naravno da sam odbio. Znam da nisu imali pehar za Bosnu, jer je on bio kod nas, a ne znam ni jesu li našli barem neke medalje da im podijele. Mi svoje nismo željeli dati nikome.

Pešiću je ta titula kasnije pomogla u karijeri. Predsjednik njemačkog košarkaškog saveza je tražio izbornika i pitao je tko je prvak Jugoslavije. Kad su mu rekli da je to Bosna, rekao je da mu dovedu trenera Bosne. Deset godina kasnije Pešić je bio prvak Europe s Njemačkom. 

Pričalo se kasnije da je ta titula oteta Šibenki jer je Sarajevo iduće godine bilo domaćin ZOI-a i da je zbog marketinga i politike bilo potrebno da naslov prvaka ode u glavni grad BiH. Je li to točno?

Ne znam za to, ali Bosna je nakon smrti Tita bila glavni kohezivni faktor bivše Jugoslavije. Predsjednik predsjedništva je bio Sarajlija Branko Mikulić. Najjači privrednik u državi je bio Emerik Blum. Bio je na čelu Energoinvesta i predsjednik KK Bosne. Blum je odmah nakon utakmice zvao Mikulića i rekao mu da su ih pokrali.

Mikulić je nazvao predsjednika KSJ-a Tupurkovskog i isti se trenutak sazvala izvanredna sjednica. Svi su glasali protiv nas. Gjergja, Novosel i svi ostali hrvatski delegati su glasali protiv Šibenke. Bosnu se nije smjelo oštetiti jer je važila ideja da samo još ona drži na okupu Jugoslaviju.

Druga stvar, Šibenku nitko nije volio. Ni Zadrani, ni Splićani. Nismo imali ni podršku od najbližih susjeda. U Zadru se na Šibenčane uvijek gledalo kao na manje vrijedne, kao na težake. Gjergja je uvijek govorio za Šibenčane da su težaci, a da su Zadrani za njih gospoda.

Govorio je da su Zadrani Gospari, kao Dubrovčani, Venecija, a da su Šibenčani težaci koji za njih rade u Zadru. Nedjeljko Oštarčević mi se stalno čudio kako ne mogu razlikovati vlaje od lokalnih ljudi u Zadru pa mi mi pokazivao Ivicu Obada, Veljka Petranovića i Stojka Vrankovića te bi mi rekao: ''Pa zar ne vidiš da oni drugačije hodaju od nas?''

Također, Mirko Novosel je jedva dočekao da Bosna bude prvak, jer kako bi drugačije doveo Dražena u Cibonu. Da je Šibenka ostala prvak, igrala bi u Kupu prvaka, a onda bi bilo pitanje kad bi i bi li ikad Cibona dovela Dražena. Tako da nismo imali nikakve šanse. Iduće godine gdje god smo sa Šibenkom došli, dočekali su nas uvredama, gađanjem i pljuvanjem.

Bez Dražena i Slavice, koji su bili u vojsci, na kraju smo završili kao četvrti, što je bio nevjerojatan rezultat. Najzaslužniji za to je bio Srećko Jarić, koji je odigrao najbolju sezonu u karijeri. Srećko je bio sjajan igrač i imao je ogromne zasluge za ono što je Dražen kasnije postao.

Točno je da sam ja gurao Dražena kao dječaka u prvu momčad, da sam mu dao sve ovlasti, ali da je Srećko pravio problem, tko zna što bi bilo. Srećom, bio je dovoljno pametan da shvati kakav je talent bio Dražen.

Povukao se i strpljivo je sjedio na klupi i davao je Draženu maksimalnu potporu. Dražen bi sigurno postao to što je postao, ali možda bi to bilo nešto kasnije. Ovako je postao zvijezda i kapetan najbolje momčadi u Jugoslaviji sa 17 godina. 

S obzirom na povezanost vas i Dražena i na utjecaj koji ste imali na njega i njegovu karijeru, je li za vas on najveći košarkaš s ovih prostora ili je to netko drugi te je li uopće moguće izabrati najboljeg s obzirom na to da su u tim izborima najboljih igrači iz različitih vremenskih epoha?

Nažalost, mislim da je Dončić Dražena već nadmašio. Zato što Luka sad već u NBA znači puno više nego što je Dražen značio. Dražen je imao nesreću što je najprije bio u Portlandu, gdje mu nisu željeli dati šansu, a tek je u Netsima pokazao kakva je veličina. Zatim je poginuo i postao je mit.

Jako je teško pričati o najvećima. U Srbiji čak i zvezdaši neće imati problem s tim ako im kažeš da je najbolji ikad Dragan Kićanović. Za neke je Kukoč najveći, za neke Dalipagić, Slovenci će pak možda reći da je Ivo Daneu najbolji, za Bosance je najveći Mirza. Sve njih je nadmašio Dončić, baš kao što je Jokić nadmašio Krešu Ćosića, premda ću uvijek tvrditi da je Krešo znao puno više o košarci nego što to Nikola zna sada.