ALBERT CAPELLAS je početkom sezone stigao u Dinamo kao jedan od ključnih ljudi novog sportskog projekta Zvonimira Bobana. Španjolski stručnjak, koji je radio u Barceloninoj La Masiji, Borussiji Dortmund, Brøndbyju i Midtjyllandu, danas u Maksimiru vodi razvojnu strategiju kluba i pokušava postaviti jedinstven model rada od najmlađih kategorija do prve momčadi.

U velikom razgovoru za portugalsku Renascençu, odnosno Bola Brancu, Capellas je detaljno govorio o tome kako ga je Boban nagovorio na dolazak, što želi promijeniti u zagrebačkom klubu i zašto smatra da Hrvatska ima talente kakvih nema ni u Kataloniji.

"Bobanu se ne govori ne"

Capellas je ispričao da je u trenutku Bobanova poziva bio u komfornoj poziciji. Bio je izbornik Filipina, živio je u Barceloni i, kako kaže, razmišljao o mirnijoj fazi karijere. Onda ga je nazvao prijatelj i najavio mu da bi ga uskoro mogao kontaktirati Zvonimir Boban.

Razgovor s Bobanom bio je dovoljan. "Za 30 sekundi dogodio se klik", rekao je Capellas, dodavši da mu je prijatelj nakon toga poručio: "Bobanu se ne govori ne." O Bobanu govori s velikim poštovanjem. Naziva ga legendom i čovjekom koji duboko voli Dinamo, hrvatski nogomet i samu igru. Posebno je istaknuo da Boban "diše nogomet svake sekunde", ali i da ima nešto što mu je još važnije: poštenje.

Dinamova nova škola: svi moraju igrati isto

Capellasov zadatak u Dinamu nije samo rad s jednom kategorijom ili savjetovanje trenera. Njegova ideja je puno šira: stvoriti jasnu klupsku nogometnu doktrinu. Od dječaka od sedam godina pa sve do prve momčadi, Dinamo bi trebao razvijati igrače kroz iste principe igre.

Capellas to naziva učenjem novog jezika. Što ranije igrač počne razumijevati taj jezik, to će ga prirodnije govoriti kada dođe do seniorske razine. Temelj tog modela je pozicijska igra, odnosno juego de posición. To je nogometna filozofija koja traži da igrač razumije prostor, odnose sa suigračima, trenutak kada treba ubrzati igru, a kada stati, kada riskirati, a kada igrati jednostavno.

Capellas se ne slaže s idejom da maloj djeci treba dati samo slobodu i čekati da "sama nauče". Smatra da se sloboda i kreativnost ne smiju ubiti, ali da djeca moraju dobiti strukturu.

Skauting ne smije tražiti samo najjaču djecu

Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora odnosi se na skauting. Capellas tvrdi da akademije često rade pogrešku jer u najmlađim kategorijama biraju djecu koja su fizički razvijenija. Posebno je upozorio na poznati problem u omladinskom nogometu: klubovi često uzimaju djecu rođenu u prvim mjesecima godine jer su u toj dobi veća, snažnija i zrelija od vršnjaka rođenih u listopadu, studenom ili prosincu.

U Dinamu, kaže Capellas, to ne smije biti kriterij. Ako trener bira samo fizički dominantne igrače ili one rođene početkom godine, klub mu mora reći da ne radi dobro svoj posao. Jer možda upravo zbog toga gubi najveće talente, samo zato što su trenutno biološki slabiji. Capellas želi da Dinamo traži tehniku, razumijevanje igre, donošenje odluka i potencijal. Fizička razlika će, kaže, ionako doći kasnije, sa 17, 18 ili 19 godina.

"U Hrvatskoj ima talenata kakvih nema u Kataloniji"

Najzvučniji dio intervjua odnosi se na hrvatske igrače. Capellas kaže da je u Hrvatskoj pronašao talente kakve u Kataloniji ne vidi. To ne znači da hrvatski igrači imaju bolju školu od onih iz Barcelone. Upravo suprotno: Capellas smatra da im često nedostaje nogometna edukacija u smislu pozicioniranja, boljeg biranja rješenja i donošenja odluka.

Ali u njima vidi nešto iznimno vrijedno. Hrvatski igrači, po njegovu mišljenju, odrastaju s više slobode, kreativnosti i ulične igre. Imaju drskost, maštu i prirodan osjećaj za potez. Upravo to je kvaliteta koju ne želi izgubiti.

Zato je najveći izazov Dinamova projekta pronaći ravnotežu: uvesti školu, strukturu i pozicijsku igru, ali ne ugušiti ono što hrvatske igrače čini posebnima.

Hrvatska drskost, ali s boljim odlukama

Capellas opisuje profil hrvatskog igrača kao iznimno drskog, u sportskom smislu. Kaže da je takav po cijelom terenu, bez obzira gdje se nalazi. Problem je što se ne može jednako riskirati u svim zonama. Nije isto pokušati atraktivan potez pred protivničkim golom i izgubiti loptu ispred vlastitog šesnaesterca.

Njegova ideja nije zabraniti rizik, nego naučiti igrača kada je rizik dobar, a kada štetan. Drugim riječima, Dinamo ne smije izgubiti kreativnost svojih igrača, ali ih mora naučiti da bolje razumiju posljedice svojih odluka.

Oštra poruka mladim trenerima

Na kraju razgovora Capellas je poslao i jasnu poruku trenerima koji rade s mladima. Smatra da u nogometu danas ima previše žurbe i previše trenera koji razmišljaju prije svega o vlastitoj karijeri. Posebno je kritičan prema mladim trenerima koji brzo mijenjaju klubove i misle da sve znaju, a zapravo ne vide dugoročne posljedice svojih odluka na razvoj djece.

Trener koji svake godine radi negdje drugdje, kaže Capellas, često ni ne zna što se dogodilo s igračima koje je trenirao. Ne zna jesu li njegove odluke dugoročno pomogle ili odmoglo njihovom razvoju. Zato smatra da su u klubovima ljudi s dugim iskustvom pravo zlato. U razvoju mladih, poručuje, treba imati hrabrosti i znati riskirati, ali i veliko poštovanje prema znanju koje se skupljalo godinama.