BRUNO BOŠNJAK (42) primjer je kako treba ustati kada se padne. Opet i opet i opet. Rođeni Zagrepčanin, koji se kao sedmogodišnjak s roditeljima zbog posla preselio u Austriju, sanjao je da će biti profesionalni snowboarder. Počeo je skijati pod legendarnim Antom Kostelićem, a u dasku se zaljubio nakon što se, kako bi izbjegao školu, u Austriji prijavio na natjecanje u snowboardingu.

Kako nije trenirao, a ostvario je solidan rezultat, shvatio je da bi uz vježbanje mogao doći do vrha. Napravio je plan. Nakon što bi postao prvak austrijske pokrajine, došao bi do titule najboljeg u državi, zatim u Europi, a onda i na svijetu. Iz godine u godinu shvaćao je da se priča ne odvija onako kako je zamišljao. A onda je doživio nesreću koja mu je promijenila život.

Bruno Bošnjak u Indexovom Intervjuu tjedna

Na kvalifikacijskoj utrci u disciplini snowboard cross za Zimske olimpijske igre u Torinu 2006. godine, Bošnjak je nakon skoka pao na glavu. Ljudi su mislili da je mrtav. Okrenuli su ga na bok i skinuli mu kacigu. Osjetio je peckanje u tijelu, dok mu je kroz glavu prolazila nada da leđna moždina nije presječena.

Helikopterom je prevezen u bolnicu u Innsbrucku. Prestravljenim roditeljima priopćena je dijagnoza prema kojoj je postojala šansa da mu se tjelesne funkcije neće vratiti. No Bošnjak je tijekom rehabilitacije bio nevjerojatno pozitivan. Nesvjestan težine ozljede, gledao je kako mu se vraćaju lijeva, pa desna ruka. Odbrojavao je do povratka na board.

Kada je završio rehabilitaciju, život ga je ošamario. Vratio se svakodnevici i spoznao da je osoba s invaliditetom. Odustao je od profesionalnog sporta, ali ostao je aktivan vozeći bicikl, hodajući po planinama, igrajući tenis i baveći se ragbijem u kolicima i wakeboardingom (izvođenje trikova s daskom na vodi, dok ga vuče čamac).

Vježbao je i vježbao jer, kaže, što mu je drugo preostajalo? Uključio se u ragbi u kolicima te je iznimno uspješno nastupao u Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Osvajao je trofeje, bio drugi u Ligi prvaka i predstavljao austrijsku reprezentaciju. Sve to vrijeme sa strepnjom je razmišljao o povratku na board.

Kada je uz podršku obitelji skupio hrabrosti i bio spreman vratiti se svojoj prvoj sportskoj ljubavi, ponovno je počeo rezati snijegom zatrpane zavoje. To ga je dovelo do para snowboarda, u kojem predstavlja Hrvatsku, za koju je osvojio paraolimpijsku medalju 2018. godine. O svemu tome govorio je u Indexovu Intervjuu tjedna.

Gotove su Zimske paraolimpijske igre u Cortini. Osvojili ste deveto mjesto u disciplini banked slalom, individualnoj utrci, u konkurenciji 18 natjecatelja, dok ste u snowboard crossu, u kojem se stazom utrkuju od četiri do šest natjecatelja, zapeli u četvrtfinalu i završili deseti. Kakvi su dojmovi?

Gledam na to s dvije strane. Nesreću sam doživio prije godinu i pol, kada sam opet slomio kralježak, zbog čega sam tek u osmom, devetom mjesecu počeo trenirati. Imao sam šarafe u leđima, koje su mi izvadili u petom mjesecu. K tome, imao sam nesreću i 2023. godine. Tada su mi ugrađivali pločicu u rame, koje je bilo slomljeno na četiri dijela.

Nisam mogao trenirati barem godinu i pol dana u ciklusu od četiri godine. Kako sam tek posljednjih šest mjeseci mogao trenirati, mogu biti zadovoljan time što sam se uspio vratiti. Vratio sam se jači nego što sam bio, ali nedostaje mi tih godinu i pol tijekom kojih su drugi trenirali i poboljšavali se, što sam i ja planirao.

Iz tog kuta, super je, zadovoljan sam dokle sam došao. A opet, bio sam blizu vrha i imao sam šansu za medalju, što me ljuti. K tome, te nesreće dogodile su se jer organizator nije osigurao stazu. Večer prije nego što sam zadobio ozljedu ramena, treneri su tražili da na tom zavoju bude dvostruka mreža.

Organizatori su mislili da ne treba, a ja sam onda izletio kroz tu jednu mrežu. Nakon što sam izletio, stavili su dvostruku. U Dubaiju, gdje sam slomio leđa, organizator je htio postaviti dvostruku mrežu, ali je tehnički delegat rekao da ne treba pa nisu stavili nijednu. Opet, kada sam ja izletio, stavili su je.

Mora se, očito, nešto dogoditi da bi osigurali stazu. To me ljuti jer sam zbog toga izgubio vrijeme za pripremu. U konačnici, zadovoljan sam jer je jako teško doći do medalje. Znao sam da bi mi trebale savršene vožnje u konkurenciji deset vozača koji mogu do medalje. Oni koji su osvojili medalje, zaslužili su ih. Pao sam u crossu, zbog čega mi je žao, jer sam mogao doći i drugi u cilj.

Banked slalomom sam zadovoljan, jako sam dobro vozio, čemu su se mnogi čudili. Osjećao sam se jako dobro i sigurno na dasci. Ne mogu si predbaciti da sam vozio loše, pokazao sam se u najboljoj formi u kojoj sada mogu biti. Vratio sam se u svjetski vrh. Opet, nakon još jedne nesreće, pokazao sam da se može. Možda to nekome bude motivacija da vidi kako se može vratiti ponovno, ponovno, ponovno...

Naveli ste posljednje dvije teške ozljede, a u prošlosti ste imali još dvije. Što vas motivira?

To se i ja pitam. Kada sam bio mlad, htio sam se natjecati i biti najbolji, pobijediti nekoga, biti svjetski prvak. S vremenom mi pobjeda nad suparnicima nije postala toliko bitna, nego želim pobijediti invaliditet. Danas vozim kako prije četiri, pet godina nisam mogao ni zamisliti. Sve je to nastalo kroz trening, izazove, staze, sekcije pred kojima stojiš, gledaš i pitaš se kako to odvoziti, kakve pokrete tijelo treba izvesti...

A onda počneš. Odvoziš prvu rundu, shvatiš da se tijelo ne može tako brzo kretati ili da se noge ne mogu tako micati. Naučiš nove pokrete, preskočiš nešto što si prije upio, dobiješ više funkcija, noge se priviknu, odradiš nešto brže nego što si mogao... Snowboardanje mi je pomoglo u svakodnevnom životu. Bolje se snalazim, krećem, hodam, brže se regeneriram.

Počeo sam igrati i tenis jer sam se tako dobro osjećao na nogama, pa sam kroz njega savladao nove pokrete. To mi je, pak, pomoglo u snowboardanju. Motivira me to što mi treniranje osobno nešto donosi. S druge strane, zabavno je i mi smo velika snowboard obitelj. Godinama smo prijatelji i to bi mi nedostajalo.

Motivira me i to što mogu biti inspiracija drugima, pogotovo osobama s invaliditetom, koje bi zbog mene možda mogle probati baviti se sportom. Moraju vidjeti da se od sporta može imati koristi. Želim pokrenuti ljude.

U banked slalomu ste osvojili broncu u Pjongčangu 2018. godine. To je bila prva hrvatska paraolimpijska medalja, a ukupno druga uz zlato Dine Sokolovića u slalomu za sjedeće. Prisjetite se te utrke i tog natjecanja.

Bio sam jako sretan, iako u tom trenutku nisam shvaćao koliko je to velik uspjeh i da je riječ o prvoj medalji u povijesti Hrvatske. Pokušavam Igre shvatiti kao svaku drugu utrku jer ću svakako voziti najbolje što mogu, kao i svaku utrku. Uvijek dajem sve od sebe. Neću riskirati više nego što trebam, znam gdje su mi granice.

Bio je to poseban trenutak, pogotovo kada sam pogledao tablicu i vidio da sam ostao treći. To čekaš cijeli život. Prisjećam se toga sa suzama u očima. Tek kasnije shvaćam što sam napravio i želim ponovno taj osjećaj. To je najveći uspjeh koji možeš imati u sportu. Naravno, može biti srebro ili zlato, ali nisam o tome razmišljao, nego samo o tome da uzmem medalju. Bio sam gladan medalje.

U Koreji sam se vidio kao favorit, dok je u Pekingu bilo drukčije, iako sam znao da sam dobar. U Cortini nije bilo za očekivati medalju, ali vjerovao sam da mogu, pogotovo u banked slalomu. Eto, nije uspjelo, ali bilo je u redu.

Imali ste nekoliko dočeka u Hrvatskoj po povratku s Igara 2018., no najemotivniji bio je onaj u zračnoj luci, gdje su vas dočekali prijatelji iz Dubrave s tamburašima. Kako ste se tada osjećali?

Obitelj mi je najbitnija i oni su me dočekali s tamburašima jer znaju da ih volim, a s njima su me i ispratili na Igre. Bio je to ljepši trenutak nego u cilju u kojem sam bio sam. Da, veselio sam se, publika je slavila, trener me zagrlio... Ali s obitelji i prijateljima dijeliš emocije. Taj trenutak me slomio.

Vjerujem da je bio emotivan trenutak i 2022. godine na Igrama u Pekingu, kada ste nosili hrvatsku zastavu na otvaranju.

Također jako lijepo, bio sam počašćen. To je nešto što svaki sportaš želi. Kasnije mi je bilo žao što sam zaboravio malo više uživati u tom trenutku. Bio sam toliko koncentriran na mahanje i na to da mi zastava ne ispadne jer mi je lijeva ruka malo slabija.

Trajalo je, pa sam već morao i na WC, haha. Previše sam se fokusirao na to što moram raditi, ali bilo je prekrasno. Nakon medalje, to mi je sljedeći najljepši trenutak.

Ove je godine hrvatsku zastavu na otvaranju trebala nositi Lucija Smetiško, no organizatori su odlučili da će zastave nositi volonteri, a ne sportaši. Što mislite o tome?

Volonteri su nosili zastave jer dio sportaša nije došao. Ti koji nisu došli, imali su svoje razloge. Treba pustiti sportaše da nose zastave. Žao mi je onih koji to nisu uspjeli, mnogima su bile zadnje Igre, šteta što su uskraćeni za taj doživljaj. Hajde, barem je na kraju bilo nošenja zastava, Lucija je bila jako vesela.

Rođeni ste u Zagrebu, ali više od 30 godina živite u Austriji. Kako je došlo do selidbe?

Dogodilo se slučajno. Jednom godišnje išli smo na skijanje u Austriju. Mama je spomenula da je u novinama pročitala kako u Austriji traže medicinske sestre, a žena kod koje smo boravili u usputnom razgovoru rekla je da će se raspitati.

Odjednom, usred ljeta, zove moju mamu i pita može li doći na razgovor u bolnicu. A mi: "Čekaj, kaj, kakav razgovor, šta?" Žena je organizirala razgovor za mamu u Klagenfurtu. Odmah su je pitali kada može početi. Roditelji su i mene, kao sedmogodišnjaka, uključili u odluku. Mama je otišla na intenzivni tečaj njemačkog kako bi se mogla sporazumijevati.

Otišla je probati, a tata i ja posjećivali smo je vikendom. Bilo joj je dobro, pa su me pitali želim li se preseliti. Bilo mi je svejedno i tako sam i ja stigao krajem proljeća, a pola godine kasnije i tata jer je prvo morao pronaći posao.

Je li vam bilo stresno kao dječaku?

Nije, bilo je čudno. Imao sam prijatelje u Zagrebu, a u Austriji nisam imao ništa. Gledao sam na to kao na avanturu. Uvijek sam volio pobjeći od roditelja i isprobati nešto novo. Vukla me radoznalost.

U Hrvatskoj sam završio drugi razred, a u Austriji je bio plan da ga ponovim kako bih kroz gradivo naučio njemački jezik. S obzirom na to da sam brzo naučio jezik, bilo mi je dosadno i bio sam malo zločest, pa su me usred školske godine prebacili u treći razred.

Kako su vas prihvatili vršnjaci?

Zvali su me Auslander (stranac, op. a.) ili Jugo, pogotovo u vrijeme rata, kada je to bila osjetljiva tema. Naravno, bilo je teško s te strane, ali brzo sam se integrirao. Naučio sam njemački i već se nakon godinu dana nije kužilo da nisam iz Austrije.

Dotad se u konfliktima znalo reći: "Auslander, kaj ti hoćeš, idi doma." S druge strane, i ja sam sigurno svašta njima rekao. Vjerujem da je to standardno kod djece, ne razmišljaju o osjećajima.

Je li vam iz današnjeg kuta drago što ste se preselili u Austriju?

Volim biti i često jesam u Hrvatskoj i uvijek mislim kako bih trebao ostati dulje i dolaziti češće. Standard je drukčiji, ali razlika nije velika. Hrvatska ima sve, a u Austriji se također mora raditi. Ljudi misle kako je u Austriji lako. "Aha, ti si u Austriji, ti imaš novca." Pa da, ali i ja radim cijeli dan. U konačnici, tata je bolji posao imao u Hrvatskoj nego u Austriji. Nije baš tako kako ljudi zamišljaju.

Volim biti u Hrvatskoj i roditelji razmišljaju o tome da bi se vratili. Sada nemam poseban razlog zašto bih se skroz vratio, ali nije ni da me to uopće ne zanima. Život mi se ovdje razvio, imam djevojku i dok sam sportski aktivan lakše mi je biti u Austriji jer su ovdje skijališta. To ne znači da mirovinu neću provesti u Hrvatskoj, na našem lijepom moru. I dalje sam ponosan Hrvat, koliko god dugo živio u Austriji.

Kako ste se počeli baviti snowboardingom?

Bio sam u Ski klubu Zagreb i Ante Kostelić bio mi je trener. Dobro sam skijao, ali sam slučajno počeo boardati u Austriji, u sportskoj školi. Naučio sam napola, usput, malo i pogrešno. No, kada sam dobio novi snowboard, postalo je zabavnije.

Održavalo se školsko prvenstvo austrijske pokrajine. Tko bi išao, nije morao u školu, pa sam se prijavio, haha. Kako sam bio deseti, pomislio sam: "Čekaj, bez treninga deseti? Pa ako ću malo trenirati, mogao bih biti među prvima!"

U to sam vrijeme igrao i košarku, pa je to bila dvojba. Bio sam dobar i talentiran, mogao sam visoko skočiti, a cilj bi, naravno, bio NBA. Ali pomislio sam da sa svojom visinom nisam Reggie Miller i da ne mogu igrati u NBA-u, haha. Vjerovao sam da bih u snowboardu mogao biti uspješniji. Međutim, shvatio sam da nigdje nije lako doći do vrha.

Napravio sam plan: za jednu godinu prvak pokrajine, za dvije prvak Austrije, za tri osvajač Europskog kupa, a onda Svjetsko prvenstvo. Svake sam godine gledao listu i shvaćao da to ipak nije baš tako kako si zamišljam, haha. Slučajno sam završio u snowboardu i valjda je, ne znam, ispalo dobro.

Bili ste blizu plasmana na Zimske olimpijske igre u Torinu 2006. No onda ste, nažalost, ozlijedili kralježnicu u nesreći na kvalifikacijskoj utrci koja vam je promijenila život. Kako je došlo do toga?

Bila je to kvalifikacijska utrka za Torino u disciplini snowboard cross. Na zadnjem skoku preletio sam slijetanje i pao na glavu. Ne znam što se točno dogodilo u zraku. Čini mi se da je suparnik došao pod moj snowboard i zarotirao me prema naprijed.

Gledao sam lijevo i desno. Ruke su mi bile u dobroj poziciji. Kompaktne. Sve je bilo u redu. I onda kao da sam u jednom trenutku bio bez svijesti, što je jako čudno. Sljedeće što se dogodilo bilo je - boom! Udario sam o pod. Nisam ruke stavio naprijed kako bi se očekivalo kada se pada na glavu.

Udario sam. Klizio sam kroz cilj i osjetio da nešto ne štima. Ležao sam na trbuhu, s raširenim rukama. Shvatio sam da se ne mogu kretati. Kao da tijelo ne postoji. Totalno ludo, ne mogu to objasniti. Kao da imaš glavu i ništa drugo ne postoji.

Prva zamisao bila je: "U redu, probudi se, ovo mora biti san, ovo nije realno." A onda sam čuo kako ljudi viču i trče prema meni. Bivša cura, fizioterapeutkinja, vikala je izdaleka: "Nemojte ga dirati!" Ljudi su mislili da sam mrtav.

Udario sam glavom, naočale su odletjele s kacige. Polako su mi skinuli kacigu i 10 do 15 ljudi okrenulo me na leđa. Potom sam osjetio peckanje u tijelu. Bilo je toplo. Nešto se zbivalo. Čuo sam i kako je doktor rekao Incomplete QS (djelomična ozljeda leđne moždine, op. a.) Prešaltao sam si na njemački i pitao se je li to Querschnitt, znači li to da je prerezana leđna moždina?

Ona mi je odgovorila: "Ne, ne, ali incomplete." Pomislio sam: "U redu, nije prerezana, bit će u redu." Nakon toga želio sam zaspati. Da me uspavaju i operiraju te da se probudim kako treba. No, bio sam budan do Innsbrucka, kamo su me dovezli helikopterom i testirali što mogu, što osjećam, mogu li micati prste... Kad sam zaspao pa se probudio, vidio sam da nije sve kako sam želio. Isprva sam mogao samo ramenima gore-dolje.

Kako se stanje s vremenom mijenjalo?

U glavi mi je cijelo vrijeme bilo "incomplete". Potvrdili su da moždina nije prerezana, nego stisnuta i natečena. Prognoza nije bila dobra, ali to mi nisu rekli. Očekivao sam da će sve zacijeliti i da će biti u redu. Bio sam bezbrižan.

S vremenom sam shvaćao da nije sve kako sam si zamislio. Moždina nije kao običan živac, moglo se dogoditi da se vrate sve funkcije ili nijedna. Na početku sam brzo napredovao. Jedan bih dan pomaknuo lijevu, a drugi desnu ruku. Onda ovaj prst, pa onaj prst. Pa jedan dan lošije, a sljedeći bolje. Stalno sam napredovao i to me motiviralo.

Onda napredak počne usporavati i stagnirati. Kad sam shvatio da mi lijeva ruka više neće normalno funkcionirati, navikao sam se na to da s njom, takva kakva jest, mogu, primjerice, zavezati cipele. Da, sranje je, ali može se.

Završio sam rehabilitaciju i onda sam dobio pljusku od života. Na rehabilitaciji sam bio zvijezda, taj koji hoda i koji može ovo i ono. A u svijetu sam bio osoba s invaliditetom koja ne hoda dobro, koja se spotakne, ponekad padne, koja ima problema s WC-om...

Počneš živjeti sam, hoćeš si skuhati pa se pitaš kako narezati luk. Umjesto da traje dvije, trajalo je 15 minuta. Morao sam se prilagoditi novom životu i to mi je bilo teže nego početno stanje.

Imali ste 23 godine kada ste doživjeli nesreću. Kako ste se psihički nosili s nesrećom?

Dosta dobro jer sam vjerovao da će sve biti u redu. Već sam se nakon nekoliko tjedana pitao kada ću opet voziti utrke i hoću li se stići pripremiti za iduću sezonu. U Innsbrucku sam psihologu rekao: "Gle, lošije mi ne može biti. U najgorem sam stanju, ne mogu se micati. Može ići samo nabolje. A da bi išlo nabolje, moram raditi. Nemam druge nego biti pozitivan i raditi."

Uz to sam imao ljude oko sebe: roditelje, prijatelje i curu. Motivirali su me i nisam imao vremena razmišljati o negativnim posljedicama. Baš zato što sam sportaš, znao sam da bez rada ne mogu ništa postići. Bit će muke, ali nema druge, moram.

Ljudi misle da je trening zabavan. I cura se čudi koliko je naporno. Pa da, trening nije zabavan. Ne idem u teretanu zato što mi je to fora. Veća fora bila bi mi igrati tenis i raditi nešto zabavno, a ne dizati utege. Međutim, kada imaš cilj, znaš da će dizanje utega pomoći u tome da brže trčiš, jače udariš loptu i stigneš je u tenisu. Tako mi je bilo nakon nesreće, morao sam trenirati jer sam želio ozdraviti.

Fascinantno je kako ste se držali. Je li bilo trenutaka u kojima ste htjeli odustati od svega?

Zapravo sam odustao od ozbiljnog sporta kad sam shvatio da neću potpuno ozdraviti. Vozio sam bicikl, igrao tenis, hodao planinama. Uzbrdo bolje nego nizbrdo... Bavio sam se sportom i ostao aktivan, ali otpisao sam profesionalizam. No, sve je opet počelo s ragbijem u kolicima.

Na rehabilitaciji sam upoznao ljude koji su se time bavili. Otišao sam pogledati i izgledalo je fora. Pomislio sam da bi bilo lijepo putovati. Otišao sam na trening u Linz i bili su zadovoljni sa mnom jer su vidjeli kakav handling s loptom imam, što mi je ostalo od košarke.

Motivirali su me, govorili da sam talentiran i tako sam završio u klubu. Godinama sam se time bavio, igrao sam u Austriji s Linzom, u Češkoj s Pragom i u Njemačkoj s Münchenom. U obje sam zemlje osvajao prvenstva, igrali smo i Europski kup te Ligu prvaka, pa i Europsko prvenstvo s Austrijom. Bio je to povratak ozbiljnom sportu i treniranju.

Jedan ragbijaš tada mi je rekao da postoji para snowboard. Počeo sam boardati nakon nekoliko godina, kada sam se tjelesno osjećao dovoljno snažnim. Htio sam biti spreman ozbiljno voziti, a ne samo stajati na dasci i kliziti.

Nije mi izgledalo tako opasno, svatko je vozio sam i staze su bile lagane. Zamišljao sam da bih to mogao. Našao sam se s ljudima iz Hrvatske. Dogovorio sam s Hrvatskim paraolimpijskim odborom da financira treninge i nastup na Svjetskom kupu.

A onda sam opet slomio kralježnicu padom s bicikla. Otišli su drugi i treći kralježak te sam trebao operaciju i rehabilitaciju. Hvala Bogu, nisam ozlijedio moždinu pa nemam posljedice. Kad sam se oporavio, počeo sam se baviti para snowboardom.

Nakon što sam krenuo, staze su se promijenile. Postale su duže i brže, skokovi veći i počelo se voziti udvoje, što mi se nije sviđalo. Danas, pak, vozimo u četvero, ponekad i na stazama namijenjenima zdravima. Postalo je ludo i opasno. Da je tako izgledalo kada sam se ponovno počeo natjecati, ne bih ušao u to. Mlade vozače uništava se time što nema laganih staza za početnike.

Vratio bih se nakratko na ragbi. Zvuči opasnije od snowboarda.

Nije tako jer si u kolicima osiguran. Možeš pasti, ali drukčije je kada pri 70 do 80 kilometara na sat, u četvero, ideš na skok i letiš 15 metara. Ragbi zvuči opasno, ali u ragbiju u kolicima kontakt tijelom nije dopušten. Smiješ kolicima udariti nekoga i tako ga izbaciti, ali ne smiješ nikoga primiti i oboriti. Snowboard je opasniji, haha.

Sjećate li se prvog puta kada ste stali na dasku nakon nesreće?

Sjećam se, bio sam nervozan i tu sam nervozu prenio na druge. Imao sam snijega na naočalama. Mama ih je očistila i pritom kristalićima snijega izgrebala stakla. Poludio sam na nju, a zapravo je to bila nervoza zbog boardanja. Kad sam stao, krenuo, prvi put zarezao zavoj i shvatio da sam u redu, bio je to lijep osjećaj.

Jeste li nakon prve nesreće bili težak pacijent? Obitelji je sigurno bilo teško gledati vas ozlijeđenog.

Bio sam, da. Vjerujem da je svima oko mene bilo teže nego meni. Em su znali moju dijagnozu prije nego što sam je ja saznao, a to se pacijentu ne može reći. Em im je bilo teško vidjeti me takvog. Ja sebe nisam vidio i u glavi sam bio pozitivan: "Oporavljam se, par tjedana sam v riti, ali bit će dobro."

Kad sam vidio svoje slike i snimke, kada vidiš čovjeka u takvom stanju, teško je imati nadu, pogotovo kada je to tvoj sin. Ne mogu to ni zamisliti. Strašno.

Roditelji su krenuli prema Austriji čim su saznali za nesreću. Bili su na autocesti kad im je cura javila da ne osjećam donji dio tijela. Tata je to čuo, skoro se onesvijestio i zamalo izazvao nesreću, toliko ga je to pogodilo. Zato kažem da je njima bilo puno teže nego meni.

U trenutku kad sam ponovno stao na dasku, bili su još nervozniji jer su znali koliko mi je to bilo bitno. A nisu mi mogli pomoći, mogli su samo gledati i nadati se da će funkcionirati. Najgore u svemu tome jest to što si najgori prema ljudima koji su dobri prema tebi.

Valjda čovjeku treba ventil, traženje krivaca... Nemam pojma što se podsvjesno događa. Nećeš biti ljut na nepoznate, nego na one za koje znaš da te vole i da će ti oprostiti. Bio sam zločest i nestrpljiv: "Zakaj je to tak, zakaj ne malo brže?"

Ljudi su mi pomagali i svi su mi željeli dobro. To su glupe situacije, bez veze sam bio zločest prema ljudima kojima sam trebao biti zahvalan. Ali jednostavno si ne možeš pomoći. Ovaj ti ne zna pomoći onako kako ti treba, živčani ste oboje, htjeli biste dobro, a ne funkcionira, i onda dolaze glupe situacije pa bez veze budeš zločest prema ljudima kojima bi zapravo trebao biti zahvalan.

Hvala Bogu što imam obitelj koja me razumije i što je mama medicinska sestra, pa poznaje takve situacije i ništa mi ne zamjera.

Iako ste proživjeli jako teške trenutke, dojam je da pozitivno gledate na život.

Nemam druge opcije, moram. Ako nešto želiš, nemaš druge nego vjerovati i biti pozitivan. Nakon toliko nesreća znao sam se pitati: "Zašto opet ja, zašto se to mora meni dogoditi?" Često sumnjam u svijet, u to koliko sve ima smisla i zašto mora biti tako. S druge strane, često sam doživio i da stvari završe pozitivno i da se otvore nova vrata.

Sanjao sam da ću biti profi snowboarder, zdrav, a onda se sve to dogodilo. Na kraju jesam profi snowboarder, ali nisam zdrav, i kao takav sam uspio. Otvorila su se druga vrata i vjerojatno sam u para snowboardu uspješniji nego što bih bio među zdravima.

Ne smije se izgubiti nada i treba vjerovati u budućnost. Možeš odmah odustati i biti negativan ili barem probati, jer onda imaš šansu.

Kako izgleda vaša sportska sezona?

Natječem se diljem svijeta u sklopu Svjetskog kupa. Sezona počinje u dvorani u Nizozemskoj, gdje sigurno imaju snijega. Međutim, to se nikome ne sviđa. Dvorana je čudna, snijeg je čudan, zrak je čudan. Radije bih da tu utrku prebace nekamo drugamo.

Nakon toga ide se u Finsku, gdje je super i gdje treniramo dva do tri tjedna prije Svjetskog kupa. S obzirom na to da inače treniram sam, to mi je super jer možemo trenirati zajedno. Kako da cross u četvero treniram sam, haha. Potom dolaze Kanada, SAD, Italija, Austrija...

Gotovo sam svake sezone među trojicom najboljih u jednoj ili drugoj disciplini i u ukupnom poretku. Uspio sam to 2023., kada sam slomio rame, i ove sezone, nakon što sam prošle godine slomio kralježnicu i trenirao samo tri mjeseca prije početka sezone. Samo jedne godine nisam bio među prva tri. Ukupno imam više od 20 medalja.

Gotovo me cijelu zimu nema kod kuće. Stoga mi je dobro to što mi je djevojka ujedno serviserka i neslužbena trenerica. Savršeno funkcioniramo kao tim, iako smo samo dvoje, dok drugi imaju pet-šest ljudi. Ne moram ništa ni reći, ona mi sve omogući, nevjerojatno smo usklađeni. Pomaže mi u svemu i lijepo je što ona nije sama doma, a ja usamljen na putu, nego smo zajedno.

Obišli ste cijeli svijet. Je li vam neka zemlja osobito draga?

Kanada je posebna i jako lijepa zemlja predivne prirode. Ljudi su ljubazni i pozitivni, kad nekoga trkneš, on se tebi ispriča, haha. Lijepo je bilo i u Iranu, ljudi su također bili ljubazni i trudili su se. Priroda je bila lijepa, s puno snijega, te smo često vozili freeride, odnosno izvan staze.

U Južnoj Koreji također je bilo super, ali problem je to što ne razumijem jezik. Spomenuo bih i Finsku, gdje smo bili iznad polarnog kruga u mjestu Pyhä. Idilično, s malo civilizacije i puno šume, snijega i divljine. Čak sam vozio sanjke sa psima!

Imate 42 godine. Dokad se planirate baviti snowboardingom i sportom općenito?

Nemam točan plan ni godinu. U principu, dokle god mi je zabavno i dokle god mi tijelo dopušta. Mnogi misle kako je fora ići na utrke i voziti se, ali ne shvaćaju da je to i psihički naporno, meni čak teže nego fizički dio. Moraš biti fokusiran, ukloniti sve distrakcije, osloboditi glavu. Uz to, sport je opasan. Pokušavam si sugerirati da sam dobro pripremljen i da se ne moram bojati.

Kad stres bude veći od zabave i benefita koje donosi, to će biti kraj. Sve češće razmišljam o tome, ali imam još vremena. Pogotovo nakon što ove Igre nisu prošle kako sam zamišljao. U banked slalomu osjećao sam se jako dobro, bilo mi je zabavno i jedva sam čekao start.

Imam još vatre u sebi i vjerujem da bi mi, kad bih prestao, sve to nedostajalo. Pretpostavljam da će naglo doći trenutak u kojem ću reći: "U redu, prešlo je granicu." Mogu zamisliti da ću jednom gledati neki skok i reći: "Ne, neću više. Nije mi to potrebno, neću riskirati."

U Pekingu je Španjolac vozio s 50 godina, a Francuskinja je s 51 u Cortini uzela zlato. Po njima vidim da još mogu. Ne mogu se ovime baviti usput, tek toliko, nego moram ozbiljno trenirati kako ne bih imao strah na stazi. Ili do kraja ili ništa.