KADA JE u to lipanjsko subotnje večer Manchester City izašao kao pobjednik protiv Intera u finalu Lige prvaka, Pep Guardiola vjerojatno je, osim velike sreće, osjećao olakšanje. Njegova je momčad vrlo slabo odigrala posljednjih 10-ak minuta susreta i više se doteturala do cilja nego što je bila uvjerljivi pobjednik.

Ali povijest će malo toga pitati. Estetika će ostati po strani, a pobjeda će se pamtiti, baš kao i mnogo puta do sada kad je dopadljivost ipak bila na Cityjevoj strani, ali rezultat ne. Tom se pobjedom Guardiola priključio ekskluzivnom društvu koje čine Ernst Happel, Ottmar Hitzfeld, Jose Mourinho, Jupp Heynckes i Carlo Ancelotti. Dosad je bilo pet trenera koji su kup ili Ligu prvaka osvojili s dva različita kluba, a sada ih je šest.

Osim toga, Guardiola je postao prvi koji je to postigao ne samo s dva različita kluba, nego je pritom ponovo osvojio i treble te dvaput spojio prvenstvo, kup i Ligu prvaka.

Međutim, niti jedan od spomenutih trenera, koliko god svi veliki bili, nije u izboru svih relevantnih sportskih ili nogometnih medija - osim France Footballa - proglašen najboljim trenerom u povijesti. S gotovo neponovljivih 50 trofeja, to se dosad smatrao Sir Alex Ferguson, koji je podjednako radio čuda kao trener Aberdeena, kao i kasnije Manchester Uniteda.

Iako je od Fergusona udaljen 15 trofeja, poneki smatraju kako je pobjedom protiv Intera, a možda i prije nje, Pep Guardiola preuzeo tron. Je li doista tako?

Koji je najjači Fergusonov adut?

Osim jasne i prvoloptaške činjenice da je s Unitedom osvojio Premier ligu nevjerojatnih 13 puta, dodatni njegov plus su okolnosti preuzimanja oba kluba. Za početak, silno se podcjenjuje njegov uspjeh s Aberdeenom, škotskim provincijskim klubom koji je gotovo kompletnu povijest gledao u leđa velikanima Celticu i Rangersima. U Fergijevo doba, a u škotskom se klubu zadržao osam godina, Aberdeen je bio prvak čak tri puta te četiri puta osvojio nacionalni kup.

Suvišno je spominjati kako je to više puta nego u njihovoj kompletnoj povijesti. Dakle, to je bio uspjeh bez presedana pri kojem je omaleni škotski klub podignut do europske relevantnosti. Ona je samo potvrđena osvajanjem Kupa pobjednika kupova, u kojem su na senzacionalan način slavili u finalu protiv madridskog Reala 1983. Niti u jednom trenutku svoje novije ili starije povijesti, Aberdeen nije bio niti blizu uspjesima kao u Fergijevoj eri.

Kasnije, kada je došao u United, klub je bio sve samo ne u idealnom stanju. Daleko su bili dani ponosa i slave kada su glavni igrači bili Best i Law pa se klub gotovo i bio pomirio s gledanjem u leđa Liverpoolu, a i mnogima drugima. Nije postajala kultura pobjeđivanja niti adekvatan kadar koji bi to mogao promijeniti.

U pet su sezona prije Fergijevog dolaska vrludali između trećeg i četvrtog mjesta, a čak je i sam Ferguson prve sezone bio tek jedanaesti. To je bila posljedica potrebnog restrukturiranja ekipe te početka procesa izgradnje sasvim nove momčadi. Pravo je malo čudo kako u svoje prve četiri sezone Ferguson nije dobio otkaz jer je u tri bio izvan top 10. 

Kada su početkom 90-ih uhvatili zamah, Fergie i ekipa u 10 su sezona zaredom osvojili sedam prvih te tri druga mjesta, a klub je nastavio biti super uspješan i u kasnijim godinama, pogotovo nakon dolaska Cristiana Ronalda. Slavni je Škot tada bio izgradio prvo generaciju koju je predvodio Eric Cantona, a kasnije Beckham, Giggs, Keane, Scholes, braća Neville i mnogi drugi.

Kasnije, u završnoj fazi koja je bila i najuspješnija, Manchester je imao pravi dream team koji su predvodili Ronaldo, Rooney, Vidić, Ferdinand, Evra i mnogi drugi. Da nije bilo baš Pepove i Messijeve Barcelone, gotovo bi sigurno bili više od jednom prvaci Europe.

Činjenica da nije Ligu prvaka osvojio s dva kluba ništa ne smeta njegovoj ostavštini, jer dvije momčadi s kojima je to postigao u Unitedu zapravo nisu imale veze jedna s drugom. To su bile potpuno drugačije ekipe, kako načinom na koji su građene, tako i stilom kojim su igrale.

Upravo ta različitost i potvrđuje Fergijevu polivalentnost i prilagodljivost koje su definitivno neke od njegovih najvećih kvaliteta. Kvalitete su to koje su mu omogućile ne samo uspješnost, nego i nevjerojatnu dugovječnost, gdje je uvijek uspijevao prilagođavati se okolnostima te pronalaziti nova rješenja.

Pepove okolnosti su potpuno drugačije 

Iako je i Barcelona koju je Guardiola preuzeo 2009. imala ponekih problema, to je i dalje bila ekipa koja je samo nekoliko godina ranije (2006.) bila prvak Španjolske i Europe te imala puno zdravog kadrovskog tkiva iz spomenutog doba.

Uostalom, prethodna sezona nije bila potpuna katastrofa ako se zna da su bili treći u prvenstvu te došli do polufinala Lige prvaka 2008., gdje su poraženi baš od Uniteda. Da nije bilo tako, čak bi i Guardioli bilo potpuno nemoguće odmah osvojiti prvenstvo, kup i Ligu prvaka.

Kod Bayerna je stvar bila još ekstremnija: Guardiola je morao napraviti smjenu generacija te izgraditi momčad koja neće toliko ovisiti o osovini Robben - Ribery, ali istinu za volju situacija teško da je mogla biti bolja.

Zatekao se u situaciji da je naslijedio najuspješniji Bayern u povijesti koji je upravo bio finiširao tripletu. To je vjerojatno i period u kojem je doživio najviše kritika, pošto nije uspio ponoviti ono što je tada napravio Jupp Heynckes.

U Cityju situacija, slično kao u Barceloni, nije bila idealna, ali i tamo je Pep naslijedio prilično izgrađenu momčad koju su prethodno dobro bili vodili i Mancini i Pellegrini te pritom obojica osvojili Premier ligu.

U svakom slučaju, Pep je svaki put, ako ne već u idealnu, dolazio onda barem u vrlo dobru situaciju koja je podrazumijevala momčad sa zdravom kadrovskom jezgrom te nedavnim uspjesima. Uvijek je bila riječ o nadogradnji, a nikad o izgradnji iz temelja. Upravo suprotno od zadataka s kojima je bio suočen Ferguson i u kojima je pokazao da je sposoban obavljati posao nalik na Heraklov.

Koji je Pepov najbolji argument?

Pepovi se argumenti tiču zapravo razloga kojima su se vodili urednici France Footballa, jedinog relevantnog časopisa koji nije postavio Fergusona na prvo mjesto. Nedavno je to na jednom od primjera zapravo dobro sročio Rio Ferdinand prije finala Lige prvaka.

"Mislim da Guardioli nije potrebna još jedna Liga prvaka. Iskreno mislim da je on najbolji nogometni trener kojeg sam vidio. Ono kako on postavlja igru i trenira igrače, njegov stil je utjecao na kompletnu nogometnu piramidu", rekao je Ferdinand pa dodao:

"Braniči koji stoje na rubovima šesnaesterca, to je bilo nečuveno. Prije bi ih vratar ciljao samo ako bi bili kod polovice terena. Koliko god dobri bili, Carlo Ancelotti ili Sir Alex Ferguson, koji su prave legende te su napravili nevjerojatne stvari, nisu promijenili način na koji ljudi razmišljaju o nogometu. To je Pepova veličina."

Vjerojatno su ti argumenti bili glavni razlog zašto je France Football postavio Rinusa Michelsa na prvo mjesto. Iako je njegova riznica trofeja potpuno neusporediva ne samo s onom koju ima Ferguson, već i mnogi drugi, nije pogrešno reći kako nitko nije utjecao na razvoj i shvaćanje nogometa kao Rinus Michels.

Na drugom je mjestu vrlo vjerojatno Arrigo Sacchi, koji također nije osvojio mnogo trofeja, ali je svojom paradigmom bio presudan za veliku promjenu pravila koja su se dogodila sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. 

Guardiola je stranica koja zatvara trokut

Josep Guardiola nasljednik je Michels - Cruijff paradigme i onaj koji ju je osuvremenio. Treća je stranica najvažnijeg nogometnog trokuta koji je obilježio ne samo sustave igre Barcelone i Ajaxa, nego i kompletnu taktičku reakciju s drugog kraja spektra, na kojem su prvoborci poput Simeonea ili Mourinha. 

Taktičke novotarije, novi uvidi i rad s igračima omogućili su nevjerojatan taktički i individualni razvoj pojedinaca te stjecanje vještina za koje igrači ni sami nisu znali da ih imaju. O tim je stvarima najviše govorio Philipp Lahm, koji je priznao da su mu Guardioline metode ne samo promijenile i poboljšale karijeru, nego je i produžile.

On nije jedini, već puno prije tek jedan od mnogih. U Manchester Cityju vrlo slične bi stvari rekli redom Rodri, De Bruyne, Stones, Bernardo, a čak i oni kojih više nema poput Zinčenka ili Gabriela Jesusa.

S druge strane, Sir Alex bio je briljantni organizator te još bolji menadžer, kako na mikro tako i na makro razini. Nikad nije pretjerano mario za taktičku inovaciju te bi često i kompletne treninge, pogotovo one taktičke, prebacio na svoje pomoćnike - bio to Brian Kidd, Rene Meulensteen ili najčešće Carlos Queiroz.

Upravo je zbog svoje sklonosti delegiranja zadataka znao ući i u probleme s nekim igračima, a najglasniji je bio Roy Keane, koji se nije slagao s Queirozom. Na kraju, Keane je morao otići iz kluba, a Ferguson je bio i ostao pravi majstor upravljanja ljudima i procesima, vjerojatno neponovljiv na nogometnom nebu. 

Međutim, taktički dio priče, bilo oko inovacija ili utjecaja, daleko je na strani Pepa Guardiole.

Čije su vitrine punije?

Sir Alex Ferguson zasad ima 15 trofeja više (rezultat je 50 - 35), ali Pep Guardiola je aktivan tek 14 godina, zapravo dvostruko manje vremena. Pritom treba napomenuti da je Guardiola osvojio jednu Ligu prvaka više (iako Kup kupova s Aberdeenom treba vrednovati barem jednako kao i osvajanje Lige prvaka) te je dvaput spojio famozni treble - prvenstvo, kup i Ligu prvaka.

Ono što je u tom smislu najveći argument u Guardiolinu korist je razina dominacije. Jedini je trener koji je čak sedam sezona vodio svoju momčad do 85 ili više posto osvojenih bodova u prvenstvu, dok Fergusonove momčadi, koliko god uspješne bile - nikad nisu prebacile 80.

Istinu za volju, dominacija poput Guardioline moguća je tek u posljednjih 15 - 20 godina, zbog utjecaja interneta i naprednog skautinga, ali čak i u tom periodu nitko to nije uspio više od dva puta. U Premier ligi je to više od jednom uspio napraviti tek Jurgen Klopp, iako je i Mourinhov Chelsea bio zapravo dominantna momčad.

Nijedan trener ne može se pohvaliti niti s približnom razinom dominacije kakvu su imali Guardiolini Barcelona, Bayern i City. Čak i u povijesti tih klubova nitko tome nije došao niti blizu, kao što niti jedan Pepov suvremenik to nije ostvario bilo gdje drugdje.

Argument koji je prazan, a često se spominje protiv Guardiole su investicije. Relativno gledajući, Ferguson je imao u Unitedu, a podaci postoje od sredine devedesetih, uvijek najveći budžet Europe ili onaj usporediv s Barcelonom i Realom, a do dolaska Abramoviča daleko veći od konkurencije u Premier ligi.

Nekoliko je puta rušio transfer rekorde, a transferi poput onih Verona, Ferdinanda ili Rooneyja, kada ih se relativno prilagodi - veći su od bilo kojeg Guardiolinog. U tom je smislu njihova situacija barem usporediva.

Tko je onda najveći?

Taj odgovor ovisi o tome kakav je tko čovjek. Ako vam je važnija izgradnja i upravljanje procesima, nitko nikad vjerojatno neće konkurirati Fergusonu. Ako su vam važnije inovacije i dominacija, onda nema konkurencije Guardioli.

Ako bismo se poigrali semantički, Sir Alex Ferguson najbolji je menadžer, a Guardiola je najbolji trener. Ali da ne bi ispalo da tražimo alibi, kada se sve zbroji i oduzme - a tu je uključena i pristranost autora ovog teksta - odgovor već sada mora biti…

Pep Guardiola.