NJEMAČKI nogomet nas je u posljednjem kolu šokirao u svakoj od njegove tri profesionalne lige. Bayern je postigao pogodak za naslov u 89. minuti, a Mainz je iznenadio Borussiju u Dortmundu. HSV je nekoliko minuta u ekstazi slavio očekivani povratak u Bundesligu, dok je tamo neki Heidenheim u 93. minuti protiv davljenika Regensburga započeo preokret i postao HSV-ov Grinch.

Heidenheim je gubio 2:1 i Jan-Niklas Beste realizirao je kazneni udarac za izjednačenje, no igrala im je samo pobjeda, pa su nakon toga nastavili opsjedati gol Regensburga. Konačno su u 99. uspjeli slomiti otpisane domaćine, a junak je bio Tim Kleindienst, uz Bestea najbolji igrač Heidenheima.

► KLIKNITE OVDJE I POGLEDAJTE GOL KLEINDIENSTA U 99. MINUTI

Slična drama se događala i dan ranije u 3. ligi, kada je Wehen Wiesbaden nekoliko minuta bio siguran u promociju, no Osnabrück ga je bacio u očaj potpunim preokretom. Do 94. minute gubili su 1:0 od Borussijinog drugog tima, da bi tada izjednačili, a potpuni preokret i pobjedu ostvarili u 96. minuti.

U nestvarnim scenama i preokretima su glavnu ulogu i naslovnice preuzeli periferni klubovi koji su mimo svih očekivanja nadmašili velikane i one koji osim tradicije imaju i neusporedivu logistiku i budžete s njihovima. Zašto je tako i kako to da se događa baš u modernom nogometu, kada je novac postao sve i budžeti diktiraju i rezultate? 

Umjesto slavlja jezikova juha

Postalo je uobičajeno da nogometaši klubova koji su osvojili neko natjecanje ili ostvarili promociju u viši rang, osim burne i maštovite proslave na travnjaku terena, netom poslije utakmice slavlje presele u sobu za press-konferenciju, gdje njihov trener odgovara na pitanja novinara. Tada uslijede polijevanje trenera pivom ili šampanjcem, pjesma, ples, zagrljaji...

Sličan scenarij pokušali su ostvariti i nogometaši Heidenheima. Donekle su zapravo i uspjeli, no pokušaj je u suštini propao. Ipak, dobili su važnu životnu lekciju i primjer za pamćenje od njihovog trenera. Frank Schmidt je kisele face sačekao da se malo osuši od silnog piva i potom ukratko sažeo što znači biti pravi sportaš u punom smislu te riječi.

Ispričao se svima prisutnima, a posebno domaćinima, koji su tim porazom ispali u 3. ligu. Inzistirao je na suosjećanju prema poraženom protivniku, poželio mu je sreću u novoj sezoni i da ostvari sve zacrtane planove, odnosno da se brzo vrati u drugu ligu. Svojim nogometašima je pak ozbiljnim tonom naredio da napuste prostoriju i zaprijetio im kaznom dodatnog tjedna treninga umjesto da idu na odmor.

Slučajni trener i seoski klub

Nakrivljenog vrata i glave zbog trajnih oštećenja kralježnice, Frank Schmidt je na toj press-konferenciji najbolje opisao sebe, svoj rad i bogatstvo koje Bundesliga s njim dobiva naredne sezone. Nesumnjivo je da će biti jedan od rijetkih originalnih tipova na klupi koji iskaču iz propisanih i uštogljenih normi marketinga i PR-a modernog nogometa.

Neki ga nazivaju i slučajnim trenerom jer je po završetku skromne igračke karijere, s 33 godine, imao plan raditi kod prijatelja u osiguravajućoj tvrtki. Tek je počeo prodavati osiguranja kada je stigao poziv iz Heidenheima da preuzme klub na samo nekoliko utakmica dok se ne snađu. I evo njega i danas na istom mjestu, 16 godina poslije, kao najdugovječnijeg trenera u njemačkom nogometu.

Klub je tada bio u petom rangu i usred reorganizacije jer se 2007. odvojio od Heidenheimovog sportskog društva te odlučio nastaviti sam, po svom. Nije to bio lagan potez u maloj sredini gdje svatko poznaje svakoga i gdje se svaki potez secira detaljno jer mala zajednica želi sudjelovati u svim procesima - da ju se pita za sve.

I tu su najvažnija dva lika bila upravo Frank Schmidt i predsjednik Holger Sanwald, koji je u klubu još od 1994. Naravno da nisu imali u planu dogurati do Bundeslige i tko zna jesu li uopće o tome i razmišljali do par godina unatrag. Njihova ideja je bila jednostavna, postavili su okvire kojih su se namjeravali držati kamo god ih to odvelo.

Nisu izmislili toplu vodu

Ali moralo se znati do koje granice ide budžet kluba, koji igrači mogu doći igrati za klub i tko će ih privoljeti da pristanu na to. Tu je opet bila ključna karizma Franka Schmidta koji je, kako se kaže, znao s igračima. I zaista, desetine igrača su prošle kroz klub te su kasnije oduševljeno govorili da su se osjećali posebno, da je netko vodio računa o njima i da su bili bitni.

Tako su uspijevali godinama ulagati minorne cifre u nogometaše koji su se uklapali u njihovu viziju, ali su možda negdje zapeli u razvoju ili ih je netko odbacio bez prave šanse. Jasno je bilo i da će poslije epizode u Heidenheimu otići dalje i donijeti klubu i novčanu satisfakciju. Tako je u proteklih 16 godina potrošeno jedva nekih 15 milijuna eura na prinove, a od njihove preprodaje uprihodili su preko 30 milijuna.

Da se razumijemo, nije to jedini klub na svijetu koji je odabrao taj model, ali je jedan od rijetkih koji su ustrajali u tome 16 godina. I nije mogao baš svaki nogometaš s potencijalom doći u klub. Svaki od njih obavezno je prolazio socijalni skauting jer lokalno okruženje je očekivalo da s njim žive svakodnevno sasvim normalnim životom, da se u pekari pozdrave, porazgovaraju, tu i tamo nešto pripomognu na nekoj akciji itd.

Model je funkcionirao jedino zato što su bili spremni na to da za dugoročni uspjeh pretrpe nekoliko malih neuspjeha. Bilo je brzih promocija u viši rang, ali bilo je i stagnacije i nazadovanja dok ne bi uspjeli ponovno "pogoditi" s rosterom da bi opet napredovali prema vrhu. No ključ svega je misao vodilja, u nekoj mjeri slična onome kako to vide i u Freiburgu - biti u top 25 njemačkih klubova i držati se svojih vrijednosti.

Stotine milijuna vs. 15 milijuna

Nije zgoreg navesti da se otprilike u isto vrijeme odvijao strelovit uspon Hoffenheima i RB Leipziga, ali na jedan posve drugačiji način. Naravno da se pokazao uspješnijim jer su i jedni i drugi potrošili stotine milijuna na kompletan razvoj kluba i što brži pohod na Bundesligu. Pri tome su uspjeli zaobići i neka iznimno bitna pravila i statute njemačkih liga.

Navedeni primjer nije tu da bi isključivo slavio jedan model, a kritizirao drugi, to neka svatko uzme kako mu drago i profiltrira kroz vlastite vrijednosti i načela. Ponajprije to je pokušaj da oslikamo koliko je njihov uspjeh nevjerojatan jer svaki problem u kadru neki su mogli riješiti samo klikom, a u Heidenheimu su sve morali "pješice".

Nisu imali desetine ljudi u skautingu i analitičare, nisu mogli ni kupiti bazu podataka osim Football Managera, a nekako su morali iščačkati te igrače koji bi se uklapali kod njih. Iza svakog Tima Kleindiensta i Niklasa Bestea puno je napornog rada samo nekolicine ljudi. Često govorimo kako su neki velikani, recimo poput HSV-a, u financijskim problemima, a oni i dalje imaju neusporedivu logistiku i bar malo izdašniji budžet od Heidenheima.

Tako se Union Berlinu i Freiburgu pridružio i Heidenheim. To su sve maleni klubovi koji godinama na svim razinama posluju iznad očekivanja. Dakle, uz zdrav i održiv model funkcioniranja kluba na svim razinama ne izostaje ni sportski iskorak. Tu više ne govorimo o modelu održavanja i životarenja u samom vrhu nego i o zavidnom sportskom uspjehu. Ključ toga je dijelom i nedostatak imperativa, život bez sječiva nad glavom.

Klopp za sirotinju

Freiburgov cilj već znamo, Unionov je svake sezone osvojiti četrdesetak bodova i opstati u ligi, a Heidenheimov ne iskakati iz svojih okvira i pokušati biti najbolja moguća verzija sebe, bez obzira na to u kojem natjecanju. Zajedničko svima njima je da se neće dogoditi ništa strašno ako ispadnu u niži rang. Tragedija bi im se dogodila kad bi izdali svoje principe.

Aljoscha Pause poznati je autor sportskih dokumentaraca koji je između ostaloga 2013. radio film Trener, u kojem je pratio rad trojice trenera godinu dana. Jedan od te trojice bio je i Frank Schmidt, za kojega je Aljoscha kazao da ga je duboko dirnuo. Dojmili su ga se njegov drugačiji, bogatiji vokabular i vještina održavanja posebnih odnosa s nogometašima.

Njegovu karizmu je usporedio s Kloppovom, a čak je otišao toliko daleko da im je našao poveznicu i kao taktičkim stručnjacima, što je u neku ruku istinito. Schmidt se dokazao kao mudar i inteligentan i u taktičkom smislu ovih 16 godina. Kada bi ostvario promociju ili ne bi uspio složiti kadar za progresivnu postavku, bez problema bi posegnuo za reaktivnim pristupom i zaokretom prema obrani. 

Vjerojatno će mu taktička fleksibilnost biti od velike koristi kada njegov Heidenheim kao 57. klub u povijesti zaigra Bundesligu. Budžet im se neće drastično povećati i jačina kadra će ovisiti prije svega o tome hoće li uspjeti pronaći prava pojačanja jer vrhunskog igrača neće potpisati ako se ne uklapa u Heidenheim i kao osoba.

Zanimljivo je i to da se krah projekta DFL-a o stranim investitorima i zagarantiranoj novčanoj injekciji od blizu dvije milijarde eura poklopio s promocijom baš jednog ovakvog kluba poput Heidenheima, kao i ulazak Union Berlina u Ligu prvaka. Bundesliga gubi trku, ali ima još uvijek malo nogometa.

Na to sve jedan dio javnosti gleda s gađenjem ili odbojnošću. Zabrinuti su da će tom odlukom protiv ulaska investitora, s malim klubovima u Bundesligi poput Heidenheima i Darmstadta te Unionom kao predstavnikom na najvećoj pozornici, njemački nogomet u već ionako izgubljenoj trci za Premier ligom i La Ligom još više zaostati.

Heidenheim je klub koji zanima samo lokalnu zajednicu. To je problem za Bundesligu

To ne dotiče većinu njemačke nogometne javnosti, odnosno običan puk kojemu nije stalo do izvitoperenih razumijevanja uspjeha. Jasno je da svi vole pobjedu i promociju, ali to ne smije biti jedini cilj igranja nogometa. Takvo što, opet, nailazi na nerazumijevanje kod većine nogometnog puka izvan Njemačke, pa tako i kod nas. 

Istina je da Bundesliga bez upliva dodatnog novca ne može parirati Seriji A, La Ligi, a pogotovo Premier ligi. Istina je i da njemačkom koeficijentu neće pripomoći Union u Ligi prvaka, štoviše. Darmstadt i Heidenheim će s najmanjim stadionima u Bundesligi smanjiti prosječnu gledanost na tribinama, ali i TV gledanost jer, pobogu, nikoga ne zanimaju lokalni klubovi iz malih sredina osim lokalnog stanovništva.

S druge strane, ne treba biti ni naivan i pomišljati da će ovakve anomalije spasiti nogomet. Ali treba ih respektirati i u njima uživati. Ljudi poput Franka Schmidta bi trebali biti uzori i primjeri toga što znači živjeti sportski i vjerovati u proces danas, kada je sve instant.