DINAMO je porazom od Rudeša došao do točke na kojoj više nema prostora za odgađanje odluke o budućnosti Marija Kovačevića. Trener koji je dobio vrijeme, povjerenje i momčad sposobnu za puno više od onoga što pokazuje jednostavno nije uspio. I koliko god se Zvonimir Boban opravdano protivio učestalim trenerskim smjenama, sada je vrijeme da povuče potez koji se već neko vrijeme nameće kao jedino razumno rješenje. Kovačevića treba smijeniti.

Ne zbog jednog poraza, koliko god on bio neugodan. Ne zbog jednog lošeg poluvremena ili pojedinačne pogreške. Nego zbog svega što Dinamo pokazuje tijekom ove sezone. Poraz od Rudeša samo je posljednja potvrda onoga što se već mjesecima vidi na terenu. Ova momčad nema jasnu strukturu, nema prepoznatljiv način igre i, što je možda najgore, ne pokazuje znakove da će se išta od toga promijeniti.

Dinamo cijele sezone izgleda kao momčad koja ne zna što radi

Dinamo je od početka sezone nesiguran. Čak i kada pobjeđuje, ostavlja dojam momčadi koja nema potpunu kontrolu nad utakmicom. U njegovoj igri previše toga ovisi o pojedinačnim potezima, inspiraciji i pogreškama protivnika, a premalo o organizaciji i jasno postavljenim principima.

Problemi se ponavljaju iz utakmice u utakmicu. Obrambena linija djeluje nesigurno, razmaci između linija preveliki su, a protivnici previše lako dolaze u situacije iz kojih mogu ugroziti gol. Dinamo se muči u tranziciji, loše reagira na izgubljenu loptu i prečesto izgleda kao momčad koja tek treba naučiti osnovne principe zajedničkog kretanja.

Još više zabrinjava to što se ništa od navedenoga ne popravlja. Trener može imati loše razdoblje, može izgubiti nekoliko utakmica i može pogriješiti u taktičkoj pripremi. Sve je to dio nogometa. Ali kada se isti problemi ponavljaju mjesecima, a momčad ne pokazuje napredak, onda više nije riječ o prolaznoj krizi.

Kovačević je imao dovoljno vremena da uspostavi sustav. Nije ga uspostavio. Dinamo danas ne izgleda bitno organiziranije nego prije nekoliko mjeseci, a pojedini segmenti igre djeluju čak i lošije.

Bez Belje bi Dinamo bio u ozbiljnim problemima

Poseban je problem Dinamova napadačka igra. Momčad koja bi po kvaliteti kadra trebala biti napadački najmoćnija u SHNL-u prečesto izgleda bezidejno. Napadi su spori, predvidljivi i uglavnom se svode na pokušaje pojedinaca da nešto naprave.

Uigranih kombinacija gotovo nema, kretanja bez lopte nisu dovoljno dobra, a stvaranje prilika često ovisi o individualnoj kvaliteti. Dinamo ne uspijeva konstantno stvarati višak, razbijati protivničke blokove i nametati ritam kakav bi morao imati protiv većine suparnika u hrvatskom prvenstvu.

Pritom je posebno poražavajuće koliko malo igrača pokazuje dobru formu. Praktički jedini koji kontinuirano isporučuje ono što se od njega očekuje jest Dion Drena Beljo. Njegovi golovi i individualna kvaliteta više su puta prikrili ozbiljne probleme u Dinamovoj igri.

Bez Belje Dinamo bi vrlo vjerojatno bio u sredini ljestvice SHNL-a. To dovoljno govori o momčadi koja bi trebala dominirati hrvatskim prvenstvom. Kada jedan napadač toliko utječe na rezultate, a ostatak momčadi ne uspijeva pronaći kontinuitet, teško je govoriti o dobrom trenerskom poslu.

Naravno da odgovornost za lošu formu snose i igrači. Nisu svi Kovačevićevi potezi pogrešni, niti je trener kriv za svaku promašenu priliku ili individualnu pogrešku. Ali kada gotovo nitko u momčadi ne igra na očekivanoj razini, odgovornost nužno dolazi i do čovjeka koji je vodi.

U Europi se najbolje vidi koliko Dinamo zaostaje

Europske utakmice još su jasnije razotkrile Dinamove slabosti. Protiv kvalitetnijih protivnika, koji su sposobni kazniti taktičke nedostatke, Dinamo djeluje potpuno bezidejno. Nedostaju mu organizacija, jasni mehanizmi izlaska iz presinga i automatizmi koji bi igračima omogućili da rješavaju situacije bez stalnog oslanjanja na improvizaciju.

To je možda i najveći problem Kovačevićeva Dinama. Nakon toliko vremena zajedničkog rada teško je prepoznati što ova momčad zapravo želi igrati.

Ne postoji jasno razrađen način izgradnje napada, ne postoji dovoljno kvalitetna reakcija nakon gubitka lopte, a obrambena organizacija često ovisi o snalaženju pojedinaca. Igrači nerijetko izgledaju kao da nisu sigurni gdje trebaju stajati, kome trebaju zatvoriti prostor i kako trebaju reagirati na protivničko kretanje.

Nijedna momčad ne može funkcionirati bez automatizama. Pogotovo ne ona koja želi igrati europski nogomet i biti konkurentna ozbiljnim protivnicima. Dinamo na tom području nije napravio potreban pomak.

Isti problemi, ista objašnjenja

Kovačevićevi javni nastupi također su postali problem. Ne zato što trener mora biti posebno karizmatičan, duhovit ili zanimljiv pred kamerama, to nema nikakve veze s kvalitetom njegova rada. Problem je što se nakon loših utakmica neprestano ponavljaju slična objašnjenja, dok na terenu nema odgovarajuće reakcije.

Sve je više navijača kojima su takvi nastupi počeli ići na živce. I to je razumljivo. Kada trener tjednima govori o problemima koje svi vide, a oni se nastavljaju ponavljati, njegove izjave postupno gube težinu.

Nije dovoljno konstatirati da momčad mora biti agresivnija, čvršća, koncentriranija ili bolja u oba smjera. Zadatak trenera jest pronaći način da se to doista dogodi.

Kovačević u tome nije uspio. Između onoga što se govori nakon utakmica i onoga što igrači pokazuju na terenu postoji sve veći raskorak. A vremena za nova obećanja i objašnjenja više nema.

Odluka se već predugo odgađa

Odluka o Kovačevićevoj smjeni nekima se činila očitom još prošle sezone, unatoč osvojenoj dvostrukoj kruni. Trofeji jesu važni i nitko ih ne može osporiti, ali oni ne smiju biti jedino mjerilo trenerskog rada. Način na koji momčad igra, njezin razvoj i sposobnost da dugoročno napreduje jednako su važni.

Ove sezone problemi su postali toliko izraženi da ih više nije moguće zanemarivati. Dinamo nije samo rezultatski podbacio, nego nije izgradio ništa što bi sugeriralo da će u sljedećim mjesecima izgledati bitno bolje.

Bobanova želja da prekine praksu neprestanih smjena trenera ima smisla. Dinamu je potrebna stabilnost, a ozbiljan klub ne može svakih nekoliko mjeseci mijenjati stručni stožer i počinjati ispočetka.

Ali stabilnost nije isto što i tvrdoglavo inzistiranje na pogrešnoj odluci. Treneru treba dati vrijeme kada se vidi da njegova momčad napreduje, čak i ako rezultati privremeno izostaju. Kada nema ni rezultata ni napretka u igri, nastavak suradnje teško je opravdati.

Novi trener nije jamstvo da će Dinamo odmah zaigrati bolje. Nije ni sigurno da će svi problemi nestati jednom promjenom na klupi. Dio odgovornosti svakako snose igrači i ljudi koji su sastavljali momčad, no ništa od toga ne mijenja činjenicu da aktualni trener nije pronašao rješenja.

Dinamo ne mora čekati novi poraz da bi priznao ono što se već dugo vidi. Ne mora čekati ni zimsku stanku, ni kraj sezone, ni još jednu europsku utakmicu u kojoj će se ponoviti isti problemi.

Kovačević je dobio priliku. Dobio je vrijeme. Dobio je povjerenje. Nije ga opravdao.

To je to. Vrijeme je za kraj.