"Rekao bih da ovo nisu posljednja zbivanja. Proces otuđivanja i krađe hrvatskog nogometa traje jako dugo, a posljednji događaji samo su produžetak onoga čemu svjedočimo već godinama. Moje je mišljenje svima poznato. Nas četvorica smo pokušali pomoći Dinamu jer smo smatrali da nam je to dužnost. Smatrali smo da se trebamo boriti za nešto što najviše volimo, a to je Dinamo. Obzirom da isti ljudi stoje na strani reprezentacije, htjeli smo zaštiti i nju. Jednostavno nismo do kraja uspjeli. Podrška koju smo dobili nije bila dovoljna, a bez zajedništva države i navijača, onih pravih i iskrenih, teško se sustav i ljudi koji ga održavaju na životu mogu promijeniti. Već sam polako umoran od svega, jako sam razočaran.''

 

 

'Stanje je sve gore i gore, strah me da smo previše zaglibili u mulj te da se iz njega više nećemo moći izvući. Proces otimanja hrvatskog nogometa traje jako dugo, no promjena nema. Zapravo stanje je još i gore, jer posljednji slučajevi poput ovog sa zabranom vašem portalu, pokazao je da ti ljudi od ničega ne prezaju. Ne boje se nikoga i rade što žele. Valjda jer znaju tko ih štiti. Država bi to trebala riješiti, međutim vidjeli smo da je i ona nemoćna, a često i nezainteresirana. Tako sve ostaje na leđima navijača.

 

Samo navijači mogu zakotrljati kolo, samo oni imaju tu upornost i hrabrost da se suprotstave despotu. Navijačima je reprezentacija, pa i Dinamo na koncu, način i smisao života. Posve je normalno da neće bez ispaljenog metka dopustiti da im netko ukrade nešto za njih najdragocjenije. No strah da ta akcija ne završi na radikalan način. Ljudi koji vode hrvatski nogomet jednostavno ne razmišljaju dugoročno. Svaki problem na kojeg nalete rješavaju nekim kaznama, zabranama. Takvi mehanizmi predstavljaju kratkoročno rješavanje problema, njima oni gase požar. Međutim, guranjem problema pod tepih, isti neće nekom čarolijom nestati, štoviše, postat će sve veći i teži. Strah me da ne eskalira u nešto što nitko od nas ne bi želio.

 

Mi se možemo opterećivati i tome raspravljati, ali što vrijedi kada oni čija je to briga ne mare. Uvjeren sam da vjeruju kako će se plasmanom reprezentacije na EURO sve smiriti, da će zavladati idila, a reprezentacija i navijači ponovno živjeti u slozi. Naravno da neće. Taj plasman bit će samo još jedno kozmetičko uljepšavanje užasne slike koju iz dana u dan u svijet šaljemo.''

 

 

 

''Za Dinamo odavno ne navijam. Nije to moj Dinamo. Ovaj klub nema veze s onim klubom s kojim sam odrastao i u kojeg sam bio zaljubljen. Što se tiče reprezentacije, ista stvar. Pogledam ja utakmicu, ali nema tu više entuzijazma. Zanima me više da saznam rezultat, tek tako, iz vlastite znatiželje.  Nema šanse da ću se nervirati radi nekih poraza ili slaviti neke pobjede kao nekad. Izgubila se ta pripadnost. Nije mi drago kad izgube jer u reprezentaciji igra puno mojih prijatelja. Danas mi reprezentacija znači samo zbog njih jer znam kako se osjećaju u ovom košmaru. Igrači su igrači, ne mogu oni raditi neke bojkote i rušiti sustave. Njihov posao je da igraju najbolje što znaju.

 

Njima je teško jer su razapeti između dvije vatre. Nemojte misliti da njima nije jasno što se događa, ali što oni mogu? Ti momci žive vani, igraju u vrhunskim klubovima i žive u zdravim sredinama. Onda dođu u Hrvatsku i upadnu u ovaj cirkus. Znam da ih se kritizira zbog loših rezultata, ali znam iz vlastitog iskustva, nemoguće je biti na najvišoj mogućoj razini kad iz dana u dan udišeš cijelu tu zatrovanu energiju. Kazne, zabrane, igranje pred praznim tribinama, baklje, svastike i sramotna skandiranja…sve to momci gledaju kad dođu igrati za ovu reprezentaciju i vjerujte, to je užasno teško.

 

Zaista vjerujem da samo navijači mogu nešto promijeniti. Njihova borba bit će dugotrajna, vjerojatno i bolna, ali vjerujem, na kraju i uspješna. Nisu problem samo Mamić i Šuker, problem je jedan zakužen i bolestan sustav kojeg treba mijenjati iz temelja. Taj proces će bojim se potrajati, ali na kraju će se sve isplatiti ako hrvatski nogomet ponovno vratimo onima čiji on zapravo i jest - navijačima.''