IZA NAS je prilično nevjerojatna večer hrvatske reprezentacije. Španjolska je posramila svjetske viceprvake i nanijela im najteži poraz u povijesti (6:0), ali se rezultat doživio poprilično mirno, s izostankom kataklizmičnih reakcija. Prvo govori o problemima Hrvatske u ovom ciklusu, a drugo o problemu Lige nacija.

Raspad sistema

Nije to bila jedna od onih utakmica u kojima suparnik od prve do posljednje minute očita nogometnu lekciju inferiornoj ekipi. Hrvatska je mogla, a i trebala voditi s obzirom na tri izrazite šanse pri rezultatu 0:0, ali do tog nije došlo. Razvučena Španjolska koju je Hrvatska sjajno pritiskala i zatvarala joj opcije za iznijeti loptu imala je problema sve do perfektne akcije kod prvog gola. Kada je, malo nakon toga, Asensiju prvi pa i drugi šut perfektno sjeo na nogu, nazirala se katastrofa. Nema pretjeranog smisla daljnji tijek utakmice analizirati s taktičkog stajališta - Hrvatska je jednostavno bila emotivno i psihički prazna ekipa koja nije mogla obavljati ni najjednostavnije zadatke na terenu. Ali srebro sa Svjetskog prvenstva, kao i svaki drugi uspjeh u životu, ne nosi sa sobom samo povlastice i slavu. Ono nosi i obvezu, posebno onu da pokažeš kako taj uspjeh nije bio slučajan.

Bitka za očuvanje kredibiliteta

Hrvatska je postala lovina. Svaka reprezentacija na svijetu ima potrebu skinuti joj skalp, kako bi dokazala da je jača od svjetskih viceprvaka koji su na putu do finala imali dosta sreće. Godinama je u ovakve utakmice Hrvatska ulazila iz drugog plana koji joj je omogućavao zonu komfora i izostanak pritiska pobjede protiv objektivno snažnijeg suparnika. Srebro je reprezentaciji, ali i, još bitnije, javnosti, pomaknulo kriterije za ocjenu nastupa nacionalne nogometne vrste. Čovjekova priroda je da se svim silama nastoji oduprijeti promjenama, a igrači reprezentacije nemaju takav izbor jer im ga nitko neće dozvoliti. Oni svoje srebro moraju braniti u svakoj sljedećoj utakmici. A to je zadaća za mnogo spremniju ekipu od one koja je sinoć istrčala na stadion Martinez Valero. Srebro iz Rusije ne znači da Hrvatska nema pravo na lošu igru. Ali znači da gubi pravo ponašati se kao provincijska ekipa kojoj će napucavanje ''dobro doći''. Izostanak ikakve kohezije i defenzivnog pritiska - tek dva ili tri igrača obavljali su svoje defenzivne zadaće - ne upućuje na ''prijeko potrebno otriježnjene'', nego na ekipu koja je izgubljena. Konačno, Hrvatska je već i protiv Portugala pokazala probleme u igri koje je suparnik sada znao kazniti.

Problemi sa sastavom

Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu bila poprilično dobro popunjena ekipa i tek je Kalinićev odlazak donio određene promjene u rošadama. Dva mjeseca kasnije, situacija je problematična. Odlaskom Mandžukića ostali smo tek na Santiniju kao napadaču profila kojem odgovara igrati u samom vrhu napada (Kramarić je najbolji kao sekundarni ili krilni napadač), i još uvijek u svojoj karijeri nije pokazao da je to uloga koja mu se može povjeriti bez straha. Slična stvar je i s Lovrom Kalinićem - bivši Hajdukov vratar nije direktni krivac niti za jedan gol, ali Hrvatska je počela pobjeđivati velike utakmice tek kada joj je golman postao dodatna vrijednost koja će iščupati ekipu u kriznim situacijama. Hrvatska još uvijek ne zna može li na to računati kod svoje nove jedinice. Izostanak Lovrena potvrdio je činjenicu da Hrvatska izuzev njega nema stopera svjetske klase, kao ni adekvatnu zamjenu za Vrsaljka. Jedvaj je, prema riječima izbornika, podbacio u dosadašnjim utakmicama i zapravo je sasvim opravdano to što je pokušano s Rogom na desnom beku, ali dojam i rezultat govore kako ćemo teško ikad više gledati nešto slično. Hrvatska jednostavno ima višak igrača na jednim i deficit na drugim pozicijama, što je čini izrazito ranjivom na ozljede. Preostale tri utakmice stoga, s obzirom na izostanak prijateljskih susreta, Dalić mora iskoristiti kako bi igrače koji su tu u drugom planu (Ćaleta-Car, Jedvaj, Sosa) gurnuo u vatru i dobio jasnu sliku na koga može računati u svakoj mogućoj situaciji. I konačno, za razliku od kvalifikacija u kojima svaka utakmica gori, a ovakvi porazi bivaju kolosalni, sinoćnja predstava ipak nije katastrofa. Što možda govori nešto i o novom natjecanju.

Ligi nacija prijeti debakl

S obzirom na to da će sljedeće europsko prvenstvo opet brojiti 24 reprezentacije i da se eventualno jedna nogometno relevantna zemlja ipak neće uspjeti plasirati, kao i na to da će kvalifikacije i dalje davati 20 od 24 sudionika završnice, postavlja se opravdano pitanje - čemu služi Liga nacija? Komercijalno je isplativije spojiti dvije ili tri jake reprezentacije i gledati njihov dvomeč, ali ne postoji nijedan racionalan razlog zbog kojeg neka od ekipa, poput Hrvatske u ovoj situaciji, ne bi tankirala ostatak natjecanja. Kao što se vjerojatno ni klubovima neće svidjeti što će im igrači u žiži sezone, kada bi ih izbornici odmarali u prijateljskim utakmicama, nastupati u nečemu što je na pola puta između natjecateljske i prijateljske utakmice. Nova potencijalna titula predstavlja samo hiperinflaciju odličja kakva je odmogla svakom sportu, kao što se dogodilo vaterpolu s previše natjecanja ili rukometu s prečestim turnirima. Što ih je više, titule jednostavno gube na vrijednosti. Prerano je za reći kako će Liga nacija izgledati u budućnosti, jer ni same reprezentacije nemaju jasnu ideju o tome što je ovo natjecanje i kako se uklapa u njihove srednjoročne planove. Ali natjecanje u kojem izgubiti 6:0 nije prevelika katastrofa i nema prevelikog smisla.