SAMO jedan dan ostao je do prvog ovogodišnjeg nastupa hrvatske Davis Cup reprezentacije koja u petak i subotu, u zagrebačkom Domu sportova, dočekuje Indiju u kvalifikacijama za završni turnir koji će se od 23. do 29. studenoga održati u Madridu.

Nakon neslavnog završetka ere Željka Krajana na klupi, čiji su odlazak tražili igrači te odlaska u Madrid prošle jeseni s Frankom Škugorom kao privremenim rješenjem, ulogu izbornika preuzeo je Vedran Martić, 52-godišnji Splićanin relativno nepoznat široj hrvatskoj javnosti koja ga možda najbolje pamti po četverogodišnjoj suradnji s Goranom Ivaniševićem od 1996. do 2000. godine.

Na njemu se vidi da osjeća odgovornost nove uloge, svjestan da sada "odgovara" cijeloj naciji i da, za razliku od standardnog posla teniskog trenera, kao Davis Cup kapetan nema prostora za pogrešku ili kiks jer, u slučaju poraza od Indije, prilike za popravni nema.

Tko je Vedran Martić?

"Uzbuđen sam što sam izbornik Hrvatske i ponosan sam što sam izabran na tu funkciju, to je velika čast za mene. Naravno da je ulog puno veći u ovoj ulozi jer kad si trener jednom igraču, imaš 23-24 turnira godišnje, pa nakon jednog slabijeg turnira uvijek dolazi sljedeći tjedan i prilika za ispravak. Mi moramo pobijediti Indiju da bismo se kvalificirali za Madrid i tu nema popravka kao kad si trener igraču", rekao je Martić na početku razgovora za Index.

S obzirom na relativnu anonimnost u široj javnosti, zamolili smo ga da joj se ukratko predstavi.

"Kao i Goran i mnogi drugi tenisači, počeo sam na Firulama, nastupao sam za reprezentaciju bivše države u mlađim kategorijama, zatim sam otišao u Njemačku gdje sam dugo godina bio trener. Nakon toga trenirao sam Gorana četiri godine, vratio se u Split, oženio se i dobio djecu pa više nisam putovao. Dugo sam trenirao Petru Martić, s kojom nisam u rodu, zatim sam započeo suradnju s Karenom Hačanovim koji je došao trenirati kod mene u Split i njegov sam osobni trener posljednje dvije godine na ATP Touru", ispričao je Martić koji je prilično mlad završio igračku karijeru i posvetio se trenerskom poslu.

"Bio sam solidan igrač, u mojoj generaciji bio je Bruno Orešar koji je bio izuzetno nadaren, a ja nisam ni razmišljao da bih mogao biti tako dobar kao on. U juniorskim danima gurao sam školu i tenis, upisao sam studij elektrotehnike u Splitu, ali uskoro sam se morao odlučiti između školovanja i tenisa".

Radio 10 godina kao trener u Njemačkoj

Izabrao je tenis i otišao u Njemačku, u kojoj je proveo 10 godina te je tamo započeo s trenerskim poslom. Već tada je na neki način počeo raditi s Ivaniševićem kojeg poznaje od njegove devete godine.

"Već tada je dolazio trenirati kod mene, a ja sam odlazio na turnire s njim i njegovim trenerom Bobom Brettom. U Njemačkom sam surađivao s Anke Huber, Natalijom Medvedevom i Younesom El Aynaouijem, ali to su sve bili kraći angažmani. Kad se Goran rastao s Brettom, pitao me bih li išao s njim na turnire, prihvatio sam, dobro je funkcioniralo i ostali smo zajedno četiri i pol godine."

U tom zajedničkom razdoblju je Goran, kaže, osvojio 10 turnira i igrao 20 finala, a nakon četvrtfinala Australian Opena vratio se na drugo mjesto ATP ljestvice. No prekinuli su suradnju, barem formalno, prije one legendarne 2001. godine, u kojoj je naš najbolji tenisač svih vremena konačno ispunio životni san i osvojio Wimbledon, iako je na turnir upao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta. Razlozi su bili privatno-zdravstveni, Martić je vukao ozljedu noge i čekao prvo dijete pa putovanja po turnirima više nisu imala smisla. Međutim...

Nije došao gledati Gorana u finalu - da ne bude kriv za poraz

"I prije tog Wimbledona trenirali smo zajedno u Splitu. Zbog ozljede ramena odlučio je preskočiti Roland Garros pa me pitao da mu pomognem dok je u Splitu. Tada sam radio s njim i Marijem Tudorom koji je putovao s njim. Zatim je otišao u Englesku i osvojio Wimbledon. Čuda su se događala iz meča u meč, kćerkica mi se rodila 19. svibnja i stalno me budila, ali pratili smo, navijali, bio sam tako sretan zbog njega jer sam znao koliko mu je to značilo. Bio sam mu trener kad je 1998. izgubio finale od Petea Samprasa i znam koliko mu je to teško palo."

Martić kaže da je razmišljao o tome da i on ode u London podržati prijatelja u finalu, ali je odustao zbog Goranova već toliko puta opjevanog praznovjerja.

"Mi smo prijatelji cijeli život, htio sam ga otići gledati uživo i navijati, ali nitko ne voli mijenjati pobjedničke recepte pa se nisam želio miješati, ali sam ga dočekao na aerodromu pa smo zajedno išli slaviti. Ma bježi, nije mi padalo na pamet da dođem na polufinale ili finale, a on izgubi pa da ja budem kriv. Ostao sam doma i navijao", nasmijao se Martić.

Hačanov se preselio u Split da bi mogao raditi s njim

S Petrom Martić radio je od njenih juniorskih dana, ali kad je došlo vrijeme za seniorsku karijeru, kad je potpisala prve sponzorske ugovore, odlučio se povući. Nazvao je njenu mamu i rekao joj da bi bilo bolje da angažiraju nekog drugog jer on zbog obitelji ne može živjeti na putu cijelu godinu, no nastavio joj je pomagati kad bi se ona vratila u Split. Posljednje dvije godine radio je s vrlo talentiranim Rusom Karenom Hačanovim, kojeg je doveo do osmog mjesta ATP ljestvice, ali ta je suradnja počela još dok je Rus imao samo 17 godina.

"Nazvao me njegov ujak, poslovni čovjek iz Rusije koji je od svoje tajnice tražio da joj izlista imena trenera koji su radili s tenisačima višima od 190 cm. Kako sam ja radio s Goranom, na popisu je bilo i moje ime. Rekao je da bi volio da dođem pogledati jednog momka u Budimpeštu. Odgovorio sam mu da je bolje da on dođe u Split, da tu trenira tjedan dana pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Vrlo brzo su odlučili da se Karen preseli u Split i pitali me da radim s njim."

Ipak, Martić i dalje zbog obitelji nije želio izbivati iz Splita i pratiti ga na turnirima, pa je nakon godinu i pol dana odustao, no ostali su u kontaktu i nakon nekoliko godina obnovili suradnju.

"Ma stalno smo bili u kontaktu, u Splitu bi dolazio na ručak kod nas, bio je poput člana obitelji. Kad mu je trebala pomoć, pitao me da mu budem drugi trener, što mi je bilo prihvatljivo jer ne bih morao stalno putovati. No kad je Galo Blanco odustao, postao sam mu prvi trener. Bio je 47. na svijetu kad sam ga preuzeo, doveo sam ga do osmog mjesta, a sad je petnaesti."

Radio je i s tenisačima i s tenisačicama te kaže kako između njih postoje velike razlike.

Što radi izbornik i kako će se postaviti?

"Tenisači su puno sigurniji u sebe. Kad vidiš da mu nešto ne ide, kažeš mu da to treba trenirati, a on uzvrati s 'dobro je, ajde', a kad cure naprave neku grešku, postaju nesigurne, odjedanput misle da im ne valja forhend, bekend ili što god. Drukčije je."

Sad ga pak očekuje još jedan sasvim drukčiji izazov kao kapetana Davis Cup reprezentacije. Iako još nije proživio prvi meč u ulozi izbornika, sjedio na klupi igrača tijekom meča i imao ga prilike savjetovati na pauzama, svjestan je razlika.

"Razmišljam o toj klupi, to mi je zanimljivo, morat ću još o tome popričati s igračima. Jako vjerujem u važnost koncentracije, a oni su najčešće sami na klupi i koncentriraju se, pa je pitanje remeti li ih ako razgovaraju s izbornikom. Bitno je dati neki savjet, ali još ću vidjeti s njima što im najbolje odgovara. Ovo je definitivno drukčija odluka, a ni kut iz kojeg izbornik gleda meč nije idealan jer si nisko, uz teren, a sve se puno bolje vidi iza terena."

Mnogi se pitaju što je uopće uloga teniskog izbornika, osim što sjedi na klupi tijekom meča.

"Moja prva uloga je bila da pratim naše igrače i naše protivnike, da vidim kako Indijci igraju, da se pripremamo, treniramo udarce koji će im trebati. Ja ne mogu u 5-6 dana napraviti čudo, ali mogu stvoriti dobru atmosferu, pobrinuti se da dobro treniramo, popravimo sitnice i taktički se pripremimo za njihovog protivnika. Sa mnom je u stožeru i Igor Šarić, također bivši igrač i moj prijatelj, a s igračima parova dodatno radi Mišo Dodig, Ivanov brat. Sve igrače dobro poznajem, neke sad bolje upoznajem."

Čilića je kao 15-godišnjaka vodio u Južnu Ameriku

Posebno dobro poznaje Marina Čilića koji će u odsustvu ozlijeđenog Borne Ćorića biti prvi hrvatski reket.

"Njega znam od djetinjstva, još kad je imao 15 godina vodio sam ga u Južnu Ameriku na četiri turnira, zajedno s Juricom Grubišićem i Antonijem Veićem. Tamo smo proveli mjesec dana, dočekali zajedno Božić i Novu godinu... Bilo je to vrijeme kad je prelazio iz dječjeg u juniorski tenis. I prije toga je već pokazivao velik potencijal, svi su oni bili dobra generacija, ali Marin je najdalje dogurao", zaključio je Martić.

Čiliću je sad već 31 godina, puno toga je za njim, pobjede na US Openu i u Davis Cupu, uspon do trećeg mjesta na svijetu... Sad kao prvi hrvatski reket u ogledu s Indijom u petak i subotu u Domu sportova ima priliku pomoći čovjeku koji je njemu pomogao u tinejdžerskim danima, da uspješno krene u novu profesionalnu avanturu.