KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

Danas se prisjećamo Ayrtona Senne, odnosno njegove prve pobjede u karijeri, suludo dominantne izvedbe u suludo teškim, kišnim uvjetima. Tog je dana u Estorilu 1985. rođen Kišni Čovjek. Devet godina kasnije poginuo je na stazi u Imoli, ali na ovoj je utrci za fanove Formule 1 i sporta općenito započela legenda koja ga je zapravo učinila besmrtnim. 

KIŠA JE padala toliko jako da su se na stazi stvarale goleme lokve kroz koje su vozači teško prolazili, još teže ih obilazili i svima je na pameti bilo samo kako živi doći do cilja, a ne koji će završiti.

Skoro svima. Dok su se Alain Prost, Keke Rosberg, Nigel Mansell i ostali okretali, razbijali i sudarali, crno-zlatni Lotus je poput demona jurio kišnom stazom i krug po krug neobjašnjivo povećavao svoju prednost.

Tek druga utrka u Lotusu

Godina je 1985. i druga utrka sezone Formule 1 vozi se u portugalskom Estorilu. Ayrton Senna je mjesec dana ranije napunio 25 godina i ovo mu je druga sezona među elitom u karijeri. Dotad je nevjerojatni Brazilac već slovio za rijetko viđeni talent nakon što je 1984. triput bio na podiju, a s nekoliko fantastičnih nastupa skrenuo je pozornost na sebe. Na kraju sezone prešao je u Lotus, zanimljivi bolid koji je po nekim karakteristikama bio među najboljima na gridu, ali je generalno bio nepouzdan, što se vidjelo i na prvoj utrci 1985. kad je Senna kod kuće, u Brazilu, morao odustati zbog problema s elektronikom.

U drugoj utrci sezone, u Estorilu, Senna je potpuno rasturio kvalifikacije i osvojio prvi pole position u karijeri s gotovo pola sekunde ispred Alaina Prosta i sekundu ispred momčadskoga kolege Elija de Angelisa. No to je bilo ništa u usporedbi s onime što je Brazilac napravio sljedećeg dana po kiši po kojoj Senna nikad nije testirao novi bolid.

Vremenska prognoza bila je dosta loša i znalo se da će se utrka voziti uglavnom po kiši. Jutro je bilo sunčano, no kako se bližio start, uvjeti su postajali sve lošiji. Do 13:30, pola sata prije starta, nebo se otvorilo i kiša je doslovno lijevala. No, osamdesete su i utrke se ne odgađaju kao danas, osim ako ne padaju sjekire, što ipak nije bio slučaj. U vrijeme bez traction controla, telemetrije, komunikacije s boksom i svih ostalih vragova koji danas bolide čine svemirskim brodovima, u takvim uvjetima igrao je samo čisti vozački instinkt.

A Kišni Čovjek u takvim situacijama nije imao konkurencije.

U prvom krugu dvije i pol sekunde prednosti

Ayrton Senna bio je poznat po nevjerojatnim nastupima po kiši, ali nijedan se nije mogao mjeriti s onime što je napravio tog poslijepodneva u Estorilu. Uostalom, to je i sam nekoliko puta rekao. Kad je utrka krenula, Senna je startao savršeno, a iza njega je počinjao kaos. Keke Rosberg nije mogao pogoditi brzinu i njegov Williams je ostao stajati na stazi. Sennin momčadski kolega De Angelis brzo se probio na drugo mjesto, svi su proklizavali i pravo je čudo da već u prvom krugu nitko nije izletio.

Senna je nakon prvoga kruga imao dvije i pol, da, dvije i pol sekunde prednosti ispred De Angelisa, a prednost je nevjerojatnom brzinom rasla iz kruga u krug. Do desetog De Angelis na stazi više uopće nije vidio Ayrtona, a do 15. kruga već je šest vozača odustalo. Kiša se pojačavala, a bolidi koji su imali Pirellijeve gume nisu imali nikakve šanse. Jacques Laffite, čovjek koji je godinu dana ranije na utrci u Dallasu na trening došao u pidžami, u 15. krugu je zaključio da ni Pirelli ni ova utrka, a ni život kao takav nemaju previše smisla. Zaustavio je bolid kraj staze i mrtav-hladan, po pljusku, odšetao do bokseva. Putem je vidio Kekea Rosberga kako izlijeće sa staze i zabija se u ogradu, a kad je došao u boks, nagovorio je momčad da njegovom kolegi Nelsonu Piquetu sugeriraju da odustane jer bi mogao ozbiljno stradati.

Keke Rosberg odbio se od ograde na stazu i pobjegao iz bolida koji je ostao nasred puta drugim vozačima te je sucima trebalo jako puno vremena da ga maknu. Kad se par trenutaka kasnije parsto metara dalje razbio i Mauro Baldi, vozači su doslovno morali voziti slalom kroz krš i dijelove bolida razbacane po stazi.

Piquet šest puta ušao u boks

Napaćeni Piquet dotad je već šest puta bio u boksu i mijenjao očajne gume koje su bile potpuno neupotrebljive. Ljutit, bijesan i izmoren, u četvrtom ulasku u boks opušteno je izašao iz bolida dok su mu mijenjali gume i otišao u svlačionicu po novo vozačko odijelo jer mu je ovo bilo potpuno natopljeno vodom. Žurbe nije bilo jer ionako nije imao nikakve šanse, a onda se u 28. krugu sam vratio u boks i odustao.

A Senna? Dok su njegovi konkurenti doslovno preživljavali, Brazilac je do 30. kruga napravio pola minute prednosti ispred pratnje. Nikakve šanse nije bilo da ga bilo tko stigne, a Ayrton je mogao pobijediti jedino sam sebe. Kakvi su uvjeti bili, najbolje je pokazalo izlijetanje Alaina Prosta koji se na ravnoj traci za ulazak u boks izvrtio i završio u zidu.

"Znate, svi vozači u Formuli 1 su brzi, ali nitko tome nije bio tako posvećen kao on. Dane je provodio u garaži, želio je znati sve o bolidu, raspitivao se, i na kraju krajeva, i sugerirao. U takvim uvjetima, kakvi su bili u Estorilu, u vodu pada sva priprema bolida. Ostaje samo vozač, njegovo poznavanje bolida, vozačko umijeće i instinkt. Po tome mu nitko nije bio ni blizu", rekao je tadašnji Sennin inženjer u Lotusu Steve Hallam.

"Tadašnji bolidi bili su iznimno jaki. To je bila sirova snaga, potpuno drukčija od današnjih bolida. Nije bilo nikakve elektronike i vozači su morali jako dobro paziti kako ih koriste. Po takvoj kiši ključno je bilo stalno voziti u što višoj brzini kako kotači ne bi proklizavali, ali to nisu svi radili. Senna jest", dodao je Hallam.

Drugoplasirani zaostao minutu i dvije sekunde

U nikad prije ni poslije viđenoj demonstraciji vozačkog umijeća, Senna je savršeno pronalazio manje mokre dijelove staze i ništa ga nije moglo zaustaviti. Bilo je to vrijeme bez safety cara i nije bilo šanse da se utrka prekine iako je i sam Brazilac nekoliko puta rukama sugerirao sucima da prekinu tu travestiju koja je, pokazalo se, odgovarala samo njemu. Prema tadašnjim pravilima, utrka je završavala ili kad se odvoze svi krugovi ili nakon dva sata. Suci su nakon dva sata signalizirali Senni da će 67. krug biti zadnji i Brazilac je znao da mu je prva pobjeda u karijeri u džepu.

Kad je prošao ciljem, Senna je otkopčao pojas i napola izašao iz bolida slaveći svoju pobjedu. Nikome nije smetao jer iza njega nije bilo apsolutno nikoga. Michele Alboreto, koji se junački borio čitavu utrku, u cilj je ušao minutu i dvije sekunde kasnije te je ujedno bio jedini vozač kojega Senna nije pretekao za čitav krug. Jedini. Nigel Mansell, Stefan Bellof i Derek Warwick zaostali su dva, Stefan Johansson pet, a Piencarlo Ghinzani, posljednji koji je završio utrku, čak šest krugova, odnosno više od šest minuta. Kad je došao pred bokseve, Sennu su dočekali oduševljeni članovi momčadi i mehaničari. Slavilo se kao da se osvojilo Svjetsko prvenstvo.

"Sve emocije izašle su iz nas i svi smo isto mislili. ‘Ovo nije slučajnost, ovaj dečko je poseban.’ Senna je u toj utrci svima pokazao kako moraju voziti po kiši i stavio se na mapu Formule 1. Ostalo je povijest", rekao je Hallam.

Rođenje Kišnog Čovjeka

"Ne znam ni sam koliko puta sam skoro izletio sa staze u toj utrci. Govorili su da sam se spašavao nevjerojatnim vozačkim umijećem. Iskreno, imao sam jako puno sreće", rekao je Senna nakon utrke.

Senna je u karijeri odvozio na desetke spektakularnih utrka, a osam godina kasnije u Donningtonu je briljirao po kiši. Pitali su ga je li mu to najbolja utrka u životu.

"Ma, budite ozbiljni. U Donningtonu sam imao traction control i taj bolid je bilo puno lakše voziti. Bila je to dobra pobjeda, ali u usporedbi s Estorilom 1985. je bila dječja igra", rekao je Senna.

Tog dana u Portugalu rođen je Kišni Čovjek kojemu je to bila prva od 41 pobjede u veličanstvenoj karijeri koja je 1994. godine naprasno završena pogibijom na utrci u Imoli. Do tad je po mišljenju mnogih napravio dovoljno da, unatoč tome što je osvojio "samo" tri naslova svjetskog prvaka, četiri manje od Michaela Schumachera i Lewisa Hamiltona, ostane zapamćen kao najveći vozač u povijesti. 

Kiša je uvijek bila omiljeni "teren" nikad prežaljenog Brazilca. Godinu dana ranije je kao "rookie" u nekonkurentnom Tolemanu po kiši s 13. startnog mjesta po uskim ulicama Monte Carla došao do druge pozicije i nitko nakon utrke nije pričao o pobjedi Alaina Prosta, nego o nestvarnoj vožnji mladog Brazilca.

U jednom krugu prošao četiri vozača

Godine 1991. slavio je u svojem Brazilu iako je 11 krugova prije kraja ostao bez četvrte brzine, a pred sam kraj i bez treće i šeste. No po kiši koja je jačala to mu je išlo na ruku jer je bolid manje proklizavao pa je uspio doći do cilja i pobijediti. Dvije godine kasnije u spomenutom Donningtonu na startu je pao na peto mjesto, da bi u jednom krugu nevjerojatnim manevrima pretekao četvoricu vozača koji su u engleskoj kiši izgledali kao da stoje. Zasjeo je na prvo mjesto i sačuvao ga je do kraja.

Do te proklete Imole 1994. godine Senna je imao status božanstva među fanovima Formule 1, a u sedmom krugu Velike nagrade San Marina otišao je u vječnost kad se s 300 kilometara na sat zabio u betonski zid zavoja Tamburello.