TONI KUKOČ bio je najveća zvijezda sjajno organiziranog ovogodišnjeg međunarodnog sportskog simpozija Simposar, koji se 12. put održava u Sarajevu.

U srijedu navečer premijerno je prikazan dokumentarac Magična sedmica, krasan film o životu i karijeri mitskog splitskog košarkaša u režiji legendarnog bh. sportskog komentatora Sabahudina Topalbećirevića, inače glavnog organizatora Simposara. Splitski košarkaški čarobnjak nakon filma dobio je višeminutne ovacije, kao i Topalbećirević, koji se pred oduševljenom sarajevskom publikom raspao od nagomilanih emocija i zaplakao. 

Red za fotografiranje s Kukočem bio je ogroman, navijači i obožavatelji su strpljivo stajali u redu kako bi se fotografirali s jednim od najvećih europskih košarkaša svih vremena, a košarka je bila jedna od tema i idućeg dana bogatog programa sarajevskog festivala sporta.

Moderator fenomenalne tribine ''Košarka nekad i sad'' bio je zlatni olimpijac iz Moskve 1980. i legenda Jugoplastike Željko Jerkov. Gosti panela su bili Kukoč, trofejni treneri Božo Maljković, Željko Pavličević i Rusmir Halilović te Mario Primorac, prvak Europe s Jugoslavijom 1989. i prvak Jugoslavije sa sarajevskom Bosnom 1983. godine.

Tribina je bila sjajna. U skoro dvosatnoj raspravi o prošlosti i budućnosti regionalne i svjetske košarke čuli smo zanimljiva opažanja ljudi koji su pisali povijest sporta, a nakon diskusije kratko smo porazgovarali s najvećom zvijezdom festivala.

Kako je član najbolje europske momčadi svih vremena i jedne od najboljih NBA ekipa ikad imao dobro popunjen raspored, nismo ga željeli previše gnjaviti, posebice zato što smo s njim prije dvije godine, neposredno nakon što je primljen u Kuću slavnih košarke u američkom Springfieldu, ionako odradili veliki intervju, za koji je Kukoč rekao da je najveći koji je ikad dao.

Ujutro smo u restoranu hotela u redu za doručak stajali s Igorom Milanovićem, za mnoge najvećim vaterpolistom svih vremena. Božo Maljković i Željko Jerkov su stol do našeg ispijali kavu i razgovarali, hajdučka ikona Ivan Gudelj je ćaskao s Joškom Jeličićem, Mario Primorac je prošao pokraj nas sa suprugom, tu se negdje motao i Zlatko Dalić, a po čitavom restoranu opušteno su sjedile i družile se brojne regionalne legende sporta koje su bile gosti Simposara. Sve skupa je podsjećalo na atmosferu za koju kažu brojni sportaši da vlada u olimpijskom selu tijekom Igara. Slažete li se?

Prekrasno je doći s vremena na vrijeme na jedan ovakav događaj i nakon dugo vremena na jednom mjestu vidjeti ljude s kojima si se nekad družio, igrao ili im se divio kao uzorima. Dobro ste to primijetili da čitava atmosfera podsjeća na Olimpijadu tijekom koje bi se međusobno družili svi sportaši neovisno odakle su ili kojim se sportom bave.  

Sjećam se Igara u Seulu 1988. kad sam uživo gledao onu čuvenu utrku između Bena Johnsona i Carla Lewisa. Ti dijelovi ti ostanu u sjećanju. Ima puno sportaša koji su tvoji idoli, a koje nikad u životu neće sresti, nego samo na Igrama. U redu, nekad je možda bilo tako.

Sad je to posredstvom društvenih mreža puno pristupačnije pa ne čudi da Đoković i Messi jedan drugom čestitaju na trofejima. Ipak, drago mi je da se jednom godišnje na ovaj način možemo naći, prisjećati se uspomena i diskutirati o tome koliko se sport promijenio u odnosu na naša vremena. Nismo još fosili, ali sport ide naprijed i sve se jako brzo mijenja. 

U našem zadnjem intervjuu više od dva sata smo pričali o najsitnijim detaljima vaše nevjerojatne karijere i moram priznati da me oduševila vaša neposrednost i duhovitost. Nimalo nije trebalo izvlačiti riječi iz vas, jednako kao što ste bili opušteni i nakon premijere filma u srijedu ili sad. Zbog čega vas nema više u medijima kad je očito da se u razgovoru s novinarima jako dobro snalazite?

Dođe period u životu kad se zaželiš privatnosti, obitelji i mira. U medijskom kaosu sam od svoje 15. godine. U Americi su novinari oko tebe prije svakog treninga, nakon svakog treninga, prije svake utakmice, nakon svake utakmice... Nikad nisam mislio da te netko može pitati sto pitanja u jednom danu.

U jednom danu sportaša se ni izbliza toliko toga ne dogodi koliko novinari misle pa da on može odgovarati na toliko pitanja. Nakon 20 godina bavljenja sportom nemam više nikakvu želju izlaziti u medije i pričati o sebi. Moj život je toliko jednostavan da ne vidim zašto bi se moralo toliko pričati o njemu.

Zašto bi svatko morao znati što se događa u mom životu? To mi nije bilo normalno ni dok sam aktivno igrao, a pogotovo ne sad. Čitav život se stalno zafrkavam, čak i danas, i to mi je drago. Do kraja života bih volio ostati dijete u duši, tako sam odgojen. Volim ljude, u svakoj osobi pokušavam naći nešto dobro i zdravo. Onda naletiš i na dobre i na loše i na katastrofalne ljude i shvatiš da ti je dosta. Odlučio sam se odvojiti od svega. Imam uži krug najbližih prijatelja kojima vjerujem i to je manje-više to. 

Bez obzira na to što ste u karijeri osvojili sve i to po više puta, sami ste priznali da vam je otac imao najveću želju, a to je bila da mu sin igra u Hajduku. Kao klinac ste počeli u Hajduku, nakon premijere filma ste se naklonili hajdučkim legendama Ivanu Gudelju i Ivici Šurjaku, koji su bili u publici, a sedmicu na dresu ste izabrali zbog legendarnog Slaviše Žungula, koji vam je bio dječački uzor. Što za vas znači Hajduk i kad će Hajduk napokon biti prvak?

Nitko sretniji od mene da Hajduk ove godine osvoji naslov jer tu priču slušamo svake godine. Svake godine slušam kako imamo napokon dobru ekipu, kako će se nešto pozitivno dogoditi... Ne znam, činjenica je da je Hajduk bio najbolji kad je imao većinu domaćih igrača koji su bili u svojim ranim dvadesetim.

Ne znam koliko Hajduk može osvojiti prvenstvo, kad mu je daleko najbolji igrač momak od 30 godina. Da me ne bi netko krivo shvatio, nemam ništa protiv toga, štoviše, volio bih da Hajduk iduće tri godine uzme prvenstvo. Hajduk je više od kluba. U Splitu je Hajduk broj 1, a onda ništa, ništa, ništa, pa tek onda sve ostalo.

Želja moga oca je bila da igram u Hajduku. Mislim da sam bio solidan. Tko zna... Slaven Bilić je najveće ime iz te moje generacije.

Među navijačima Hajduka ovih dana je popularno slati poruke Ivanu Perišiću. Imate li mu vi što poručiti?

Ha-ha. Vrime je, Perišiću. Svi mu jadnome to govore. Nije mu lako, ali on treba odlučiti što napraviti.